Poema o bolu i patnji majki Srebrenice

0

Piše: Fahrudin Vojić

 

Kroz patnje bosanskih majki on je osjetio ogromnu tugu, nerazumijevanje, ali i želju za ovozemaljskom pravdom, da se zločincima sudi, da se izvedu pred lice pravde, da se kazne, da pogledaju u oči uplakanu majku. Nakon što je njegova prva poema “Hava majka Prijedorčanka“ doživjela evropski uspjeh, mladi bh. pjesnik Admir Muhić ovaj put kao fokus svoga pisanja uzeo je Srebrenicu, mjesto gdje su počinjeni stravični zločini. Nova poema govori o bolu srebreničkih majki koje su izgubile svoju djecu.

„Specifičnost moje nove poeme je u tome da govori o onima s kojima se sudbina poigrala na vrlo bolan način. Ima li težeg iskušenja od toga da nam neko ubije dijete, da nam ubije djecu i da nam na takav način još za života amputira dušu, srce“, pita se Muhić i dodaje kako suština poruke nove poeme leži u priči o majkama koje ostaju da žive s istinom koja ubija čitav svijet.

Posvetiti više pažnje majkama

Muhić nam otkriva kako je cilj njegovog novog projekta, ustvari, istina, koja će biti vodilja u budućnosti, spas u sadašnjosti i sjećanje na prošlost.

„Hava, Hatidža, Nazija i ostale majke kojima su ubijeni evladi treba da budu stubovi ovog društva, da se po njima mjeri uređenost države, da im se posveti puna pažnja. Otuda i moja potreba da dam svoj doprinos istini i pamćenju protiv zaborava“, kaže Muhić.

Oni svjedoče genocid u Srebrenici

Ideja se rodila ljetos tokom jedne od posjeta Srebrenici, koja je bila inicirana idejom o romanu koji bi govorio o patnjama Srebreničana u svemu onome što su proživjeli.

„Radio sam na materijalu za roman ‘Oni svjedoče genocid u Srebrenici’ i neposredno bilježio sve te životne priče običnih malih ljudi za koje javnost nikada nije ni čula. Oni žive u mirnim sokacima Srebrenice, ali i u udaljenim selima od grada i do 20 kilometara, u nepristupačnim selima, majke, djeca, ljudi. Htio sam osjetiti taj život nakon svega što se u Srebrenici dogodilo, nakon genocida. Htio sam gledati Potočare u svako doba dana i noći, te bijele nišane koji svjedoče. Zato sam htio sa živim svjedocima genocida razgovarati i družiti se. Među mojim sagovornicima bila je i majka Hatidža Mehmedović. Svaka njihova riječ urezala mi se u glavu. Nakon povratka iz Srebrenice, pod velikim dojmovima općenito o majkama kroz sve šta su proživjele, napisao sam poemu o majci Srebrenice kroz prizmu majke Hatidže, koja oslikava svaku majku u BiH“, pojašnjava Muhić i dodaje kako je u novu poemu ugradio svoje dojmove, stavove, osudu, žaljenje i ponos.

Nije priča za jedan dan

„Cilj mi je progovoriti o ovoj temi u našem društvu, potaknuti društvo na veći osjećaj prema majkama, bolji položaj, više pažnje poklanjati majkama. Kroz poemu ne tražim kompromis, niti bilo s kim i ni bilo s čim dovodim to u pitanje“, kaže Muhić.

Muhić otkriva da još nije odlučio ko će biti izdavač poeme, ali priznaje kako želi da to bude bosansko izdanje. A da poema ugleda svjetlo dana, pomogli su mu, kaže, prijatelji koji su uvijek uz njega i bez kojih sav njegov rad ne bi bio to što danas jeste.

„Ovo nije priča za jedan dan, ovo je kazivanje istine za cijeli život. To jedan čovjek ne bi mogao. To su intelektualci, umjetnici, akademici, ali i jednostavni i obični ljudi. To su osobe koje dolaze iz tri različite države, iz tri različite nacije, pa i vjere, majke, očevi, svi u istom cilju i na putu istine, neopterećeni, svjesni da je na našim grudima velika obaveza i emanet da to što radimo jeste naš ponos, ali i u jednu ruku životni poziv. Rekao bih slobodno da smo u misiji mira i istine s poemom ‘Hatidža majka Srebreničanka’. Ona je i naša majka, i njihova. Jednostavno, mi smo danas svi majka kojoj su ubili dijete. Mi nju volimo bez obzira da li se zvala Fatima, Katarina ili Stojanka i s njom suosjećamo. Da, mi smo svi majka Hatidža i to iz Srebrenice, ona dobra majka koja se raduje svakoj pronađenoj grobnici i koja živi u nadi da su pronađene kosti njenog djeteta“, kaže na kraju Muhić.

Izvor: Al Jazeera

Odgovori