Čuvajmo Srebrenicu

POGLED IZ MOSTARA NA DRAMU U SRBIJI: Može li čovjek koji je “uvezao” Dodika i Čovića, srušiti režim Aleksandra Vučića!?

Politička opozicija u Srbiji već izvjesno vrijeme pokušava pronaći nekoga ko bi mogao postati novo opoziciono „zaštitno lice“.

Piše: FARUK KAJTAZ

Izbor takve osobe je dosta „škakljiv“, jer mora zadovoljiti želju za smjenom aktuelne srbijanske vlasti, ali i biti dovoljno „nacionalno osvještena“ kako bi u Srbiji uopšte bila ozbiljno shvaćena. I naravno mora biti spremna na sudar sa državno-medijskom mašinerijom Aleksandra Vučića.

Izbor je u prvo vrijeme pao na poznatog beogradskog glumca mostarskih korijena, Sergeja Trifunovića. On je vrlo brzo zadobio javnu pažnju, ali je i istom brzinom izgubio nakon, blago rečeno, više krajnje neobičnih izjava i ponašanja u medijima i na društvenim mrežama. Glumac je više glumio, da ne kažem glumatao, nego što je pokušavao ponuditi neku suvislu političku alternativu. Fazon „beogradske spike“ upakovane u nanšalantne nastupe uz pokoju psovku, neslavno je okončan na izborima uz tek simboličnu podršku. Sergej je kako došao, tako i otišao…Puno prometa – malo zarade.

Nakon razbarušenog Trifunovića sklonog ispadima izvan kontole, izbor je bio mladi ultranacionalista u usponu, lider pokreta „Dveri“ – Boško Obradović, za koga se vjerovalo da svojom borbenom retorikom i odlučnim nastupom može udariti vlasti na najtanje mjesto; po pitanju srpskog nacionalizma, korupcije i pitanja Kosova.

Obradović, koji u retoričkom smislu neodoljivo podsjeća na Vojislava Šešelja iz vremena raspada SFRJ, ali sa pedesetak kila manje, krenuo je oštro i radikalno, ali se njegov krajnje desni vokabular pokazao nebitnim, pa i štetnim za građanski dio opozicije, dok je za one prave radikale na vlast – uz bok Aleksandru Vučiću, Obradović izgledao kao „politička kamilica“ bez pravog sadržaja, jer je taj prostor najvećim dijelom ispunjen Vučićevim radikalima „na navijanje“.

I šta sada? Ko bi mogao biti novo zaštitno lice srbijanke opozicije, koja je svjesna da bez jakog nacionalnog naboja i srpskog nacionalizma nema niti pravog utjecaja, pa ni vlasti u Srbiji?

Iskreno, svi oni koji su pokušali da naprave nekakvu građansku Srbiju, uredno su „posloženi“ ili ubijeni poput premijera Zorana Đinđića.

I onda je ideja stigla iz Crne Gore…

Što se tiče Srbije, ali i dobrog dijela bivše Jugoslavije, kada politika nema ideju, uvijek je dobro posegnuti za religijom ili bolje reći istaknutim vjerskim velikodostojnicima, koji će uvijek naći neko dobro opravdanje za petljanje u svjetovne stvari – odnosno politiku. SPC se nikada nije libila otvoreno ući u politički procese, kao nedavno u Crnoj Gori ili ranije u vrijeme raspada bivše Jugoslavije, a što je uostalom i dio istorijske zaostavštine jedinstva duhovne i svjetovne vlasti u pravoslavlju uopće.

Po „ugledu“ na upokojenog Amfilohija na srbijansku političku scenu baš u praznično vrijeme stiže, nekada „karizmatični“, a danas manje-više ražalovani vladika Grigorije, koga pamtimo i po stolovanju u Mostaru i Hercegovini. Vladika Grigorije je zanimljiva javna i duhovna pojava. Jedno vrijeme imao je gotovo status rock zvijeze i to ne samo u Trebinju i Mostaru, već i znatno šire, sve do Banja Luke i Beograda. Bila je javna tajna da je vladika Grigorije bio zapravo jedna od najutjecajnijih osoba u BiH i Srbiji, koja je svojim angažmanom konkurisala čak i samom vrhu SPC-a. Družio se sa najpoznatijim sportistima, vozio preskupa kola, večerao sa Monicom Bellucci…

Grigorije je uredno obavljao dužnost duhovnog pastira, ali nalazio vremena i za raznorazne lukrativne poslove; od trgovine nekretninama, do posla sa vinom, ugostiteljstvom, sportom, pa čak i konjičkim klubom. Nije se Grigorije libio niti ulaska u politiku, pa je otvoreno drugovao sa moćnim Miloradom Dodikom i utjecajnim Emirom Kusturicom kada je trebalo graditi nepostojeće gradove, naravno javnim novcem ili ponuditi neki „širi duhovni okvir“ za određene političke ideje ili poslovne projekte.

Utjecaj vladike Grigorija na politiku bio je toliki da su mi neki dobro obavješteni izvori tvrdili da je upravo on bio jedan od glavnih zagovornika ideje političkog saveza SNSD-a i HDZ BiH, odnosno Milorada Dodika i Dragan Čovića. Razumije se uz podršku vrlo utjecajnih crkvenih krugova iz Mostara i Hercegovine.

Jasno je zato da najnovijom objavom vladika Grigorije ne ulazi u politiku, već se u nju vraća! Ovoga puta u Srbiji.

Vladika treba podršku opozicije koja traži sadržaj. Opozicija sa druge strane traži nekoga ko će joj ponuditi nedostajuću sinergiju u vidu religijskog legitimiteta i nepatvorenog srbijanskog nacionalizma. Upravo zato Grigorije je za svoju objavio iskoristio praznično vrijeme, te prkosno ustvrdio da je „Kosovo naše“.

On je ta prava mjera stvari između građanskog klauna – tipa Sergeja Trifunovića i tvrdog nacionaliste kakav je Boško Obradović.

Tradicionalan, medijima zanimljiv, duhovit i p(l)itak, ali i neko ko sasvim sigurno nosi oreol „branitelja srbijanskih nacionalnih interesa“. E, upravo takav treba srbijanskoj opoziciji da je učini interesantnom prosječnom srbijanskom biraču, koji u većini nastoji da bira one koji nude jasne nacionalne platforme i projekte. Od Miloševića do Vučića…

Osim što ga dio srbijanske javnosti smatra izvornim opozicionarom, koji se eto bunio svojevremeno i protiv Slobodana Miloševića, Grigorije je i svešteno lice, što u u Srbiji ima itekakvu težinu.

Religija se u slučaju Crne Gore pokazala kao odlučujući katalizator političkih promjena. Isti „recept“ se priprema i u Srbiji. Religija otvoreno postaje moćno političko oružje, jer je politika postala korumpirana i praktički ista, bez obzira s kojeg se dijela političkog spektra pogleda.

Zaista, čudni su putevi Gospodnji ili možda nisu?

(Prenosimo a autorovog bloga)