Čuvajmo Srebrenicu

‘Ponosno ćemo utrčati u Srebrenicu i pokloniti se žrtvama’

Pet ultramaratonaca šestu će godinu s porukama mira i suživota trčati 227 kilometara od Vukovara do Srebrenice.

 

 

 

Pet ultramaratonaca – među njima po prvi puta stranac, Slovenac Zmago Horvat – trčat će šestu godinu zaredom od Vukovara do Srebrenice, kako bi se pokonili žrtvama na 22. obljetnicu srebreničkog genocida.

Trkači će u pet etapa u pet dana od 6. do 10. srpnja istrčati ukupno 227 kilometara.

Krenuvši s Ovčare, dnevno će prijeći blizu 46 kilometara sve do Potočara, kako bi podsjetili na sve nevino stradale u ratovima 90-ih godina.

Povezivanje dva grada-žrtve

Posebna se počast odaje žrtvama Vukovara i Srebrenice – povezivanjem dva grada-žrtve, želja je podići svijest o važnosti sjećanja i konačnog rješavanja pitanja nestalih osoba, kao izraza temeljne humanosti prema svima koji još uvijek ne znaju ništa o sudbini svojih najmilijih.

U prvih pet utrka sudjelovali su trkači iz Hrvatske, a ove godine, na poziv inicijatora i sudionika svih utrka do sada – dragovoljca i veterana rata u Hrvatskoj Duška Štrpca – sudjeluje i 54-godišnji ultramaratonac iz Maribora, s desecima tisuća kilometara u nogama.

Horvat je, između ostaloga, istrčao i nekoliko ultramaratona Zagreb-Vukovar, a kada je vidio film o tim trkačima, kaže, ganuo ga je do suza i godinama mu je želja bila trčati od Vukovara do Srebrenice.

Ostvarila mu se ove godine, kada je kao ‘zlatna rezerva’ zamijenio bivšeg sudionika koji iz obiteljskih razloga ove godine nije mogao sudjelovati. Ako nešto iskreno u srcu želiš, kaže, na kraju će ti se ostvariti.

‘Ponosno ćemo ući u Srebrenicu’

“I sad sam ja stvarno ponosan jer sam prvi Slovenac koji učestvuje u ovom i čast mi što s ovim izvanrednim ljudima biti dio te ekipe. U ljudskom smislu, kao čovjek, velika mi je želja pokloniti se tamo na Srebrenici tim ljudima jer ne znam da li je uopšte itko iz Slovenije nekad bio tamo i zapalio neku sveću. To mi je kao čoveku, ali i u sportskom smislu, izazov jer ne rastu za svakim čoškom ljudi koji mogu istrčati pet maratona u pet dana. Ali meni to neće biti problem, nas petorica ćemo zajedno, ponosno ući u Srebrenicu i pokloniti se”.

U trkačkom smislu ovo mu je, kaže, jači trening – iza njega, osim tri utrke Zagreb-Vukovar, još je blizu deset 100-kilometarskih maratona, utrka Milano – San Remo s istrčanih 285 kilometara u 46 sati…

Na Ovčari se žrtvama već poklonio, a sada će, kaže, i u Srebrenici. Budući da nema informaciju je li to netko iz Slovenije već učinio, kao sportaš osjeća se kao neka vrsta predstavnika te zemlje, što mu je još veća motivacija.

Sve se, kaže, događa u trenucima kada ponovno kulminira još jedan spor u zemljama regije – onaj Slovenije i Hrvatske u vezi granice te ponovnih diplomatskih nota zbog incidenata u Piranskom zaljevu, nakon odluke arbitražnog suda koju Hrvatska ne priznaje.

‘Svi za jednoga, jedan za sve’

“U sportu, ljubavi, prijateljstvu, muzici, nikad nisu postojale granice. Mi da sad idemo svi u neku raketu i pogledamo na našu planetu, neće se vidjeti nijedna granica. Ili da odeš na Himalaju – nitko i ništa si. Kakva granica – granice ne postoje. Poruka je da prijateljstvo može riješiti svašta. Nas granice ne zanimaju”.

Rastužuje ga što je, nakon što je na Facebooku objavio da će sudjelovati u ultramaratonu, zaključio da se u Sloveniji nisu u dovoljnoj mjeri poznati razmjeri tragedije u Srebrenici i Vukovaru.

Duško Štrbac pojašnjava kako svake godine ima mnogo više zainteresiranih za sudjelovanje nego što ih trči.

No, logistički nije lako veći broj sudionika zbrinuti, a k tome se pazi da svi budu podjednakih fizičkih, ali i mentalnih karakteristika i sposobnosti – ne žele, kaže, potencijalne kvaritelje atmosfere. Ovdje se trči po principu ‘svi za jednoga, jedan za sve’.

“To nije natjecateljsko trčanje, skupno se trči, prilagodi se tempo najsporijem trkaču jer nama nije cilj da razdužimo kolonu ili ne znam što – bitna je poruka koju nosimo i da budemo svi zdravi, da dođemo do cilja nepovrijeđeni”.

A sa sobom u srcu povezujući, kako kaže, dva najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata, nose poruke mira, suživota i želje da se zlo više ne ponovi. U ratu je Duško izgubio brata, no oteo se zamci mržnje.

Navikli na provokacije

“Nije pošteno mrziti narod, ni pojedinca mrziti nije pošteno – nama vjera ne dozvoljava mržnju. Mržnja mene izjeda. Moram priznati da sam, na žalost, ispočetka imao problema s oprostom, ali nakon jednog dužeg vremena sam shvatio da nema života bez oprosta. Oprostio sam i počeo živjeti normalnim životom”.

Radi se, kaže, o vrlo zahtjevnoj utrci koju u Hrvatskoj može istrčati možda 15 do 20 osoba. Logistički je uhodana – imaju vozilo i vozača, organizirano spavanje, objede i osiguranje.

“Imamo policijsku pratnju i u Hrvatskoj i u Republici Srpskoj. Oni to rade profesionalno. Ispočetka je bilo provokacija, znate ono ‘ustaše, nećete doći do kraja’ i tako, jer piše na kombiju logo Vukovar-Srebrenica. Ali ne obaziremo se, navikli smo na takve provokacije, a nama je cilj onaj koji nosimo. Većih problema nema i neće ih ni biti”, zaključuje Štrbac.

Izvor: Al Jazeera