Čuvajmo Srebrenicu

Porodica Bektić: Sve mi uzmi, Srebrenicu ne dam

Javnost u našoj zemlji je nedavno s neskrivenim oduševljenjem dočekala priču o četiri sestre iz okolice Srebrenice, koje jašu konje kao u filmovima. Ekipa magazina „Azra” potražila ih je u njihovom selu i otkrila jednu priču o ljubavi. Priča o porodici Bektić, kćerkama Dženeti, Kadiri, Fatimi i Ćamki, te njihovim roditeljima Sabini i Eminu, priča je o ljubavi, ne samo prema konjima nego i prema domovini, vlastitom gradu i domu, piše Azra.

Petnaestak kilometara u brdima iznad Srebrenice, nalazi se selo Jasenova. U tom malom selu, okruženom idiličnom prirodom, smješteni su kuća i imanje porodice Bektić. Bektići su tri puta postali zanimljivi novinarima. Prvi put kada je objavljeno da povratnik Emin Bektić nakon zarađene njemačke penzije živi u Srebrenici, drugi put kada su mediji prenijeli vijest da je Emin Bektić svom uginulom konju Putalju podigao nadgrobni spomenik s epitafom. Treći put su Bektići u žižu javnosti dospjeli nedavno, kada su se društvenim mrežama proširile fotografije i videozapisi koje je snimio mladi reditelj Ado Hasanović, Srebreničanin s italijanskom adresom.

Njegovi kadrovi, koji prikazuju djevojke koje jašu konje, izazvali su oduševljenje bh. javnosti. Tek rijetki su u svojim komentarima na društvenim mrežama pokazali svojevrsnu ravnodušnost i otpor.

– Djevojke jašu konje? Pa šta? Kakva je to vijest? Zar je to uopće vijest? – bili su neki od komentara dežurnih online “hejtera”, onih koji još smatraju da je posjedovanje i jahanje konja simbol siromaštva i zaostalosti, bar kako je to smatrano u doba socijalizma na ovim prostorima.

 Nije svejedno

Takvo uvjerenje je, naravno, bilo zabluda. Posjedovanje konja je oduvijek bilo i stvar dobrog ukusa i stvar društvenog prestiža, kao što je danas posjedovanje rijetkog sportskog automobila. Otkako je pripitomljen u drevnom Iraku, prije četiri milenija, konj je bio i ostao simbol odanosti, snage, pouzdanosti, ali i života. Priča o djevojkama koje u brdima iznad Zelenog Jadra jašu konje, dokaz je da Srebrenica postoji i živi i nakon što se TV kamere ugase 11. jula u Potočarima te da postoji neka druga Srebrenica, ona čiji su restorani u centru grada puni mladih ljudi. Ne ona kakvu je predstavljaju osobe koje iz udobnosti svojih domova u Ilijašu ili Vogošći neovlašteno “glume” PR-ove Srebrenice, bogateći se usput donacijama i budžetskim novcem. Priča o porodici koja u selu Jasenova kod Srebrenice uzgaja konje, dokaz je da Srebrenica nije mrtav grad. Da je grad i kraj koji ima budućnost. Četiri kćerke Emina i Sabine Bektić: Ćamka, Kadira, Fatima i Dženita, lijepa su budućnost i Srebrenice i Bosne i Hercegovine.

– Ovdje sam se vratio 2000. godine, ustvari, 1999. godine sam se prijavio u Srebrenicu, pa sam živio u Kladnju, gdje su mi bili žena i djeca, a ja sam ovdje došao 2000., ozidao neko kupatilo pored izvora, da imam vodu za kupanje. Prije toga sam bio u Njemačkoj, pa otišao u invalidsku penziju i onda poželio da se vratim ovdje. Ja sam ostario u Evropi, penziju sam zaradio tamo, bio u rudniku, od 1970. Ti bar znaš da je golema kugla zemaljska. Istina, kada bi mi rekli: „Evo ti kugla zemaljska, ali ne možeš se vratiti u Srebrenicu”, kada bi mi rekli: „Nečija je Srebrenica, ali tvoja je kugla zemaljska”, ja bih rekao: “Halal ti bilo, ljubim te, pusti me u Srebrenicu, da idem tamo, evo ti ta tvoja kugla zemaljska”.Nema para, nema bogatstva zbog kojeg bih se ja ovog ovdje odrekao. Da bih otišao odavde, nema šanse – kaže Emin Bektić.

Emin, vitalan starac iznad 70 godina, jedan je nevjerovatno zanimljiv čovjek s nevjerovatnom životnom pričom i iskustvom. Iako neformalno, vrlo je obrazovan čovjek, te mu nije teško povjerovati kada kaže da je pročitao “bezbroj knjiga” i da je “obnevidio od čitanja”. S njim se mogu voditi ugodni i dugi razgovori o svakoj temi, od religije, ekonomije, historije do sociologije. Odlično svira nekoliko instrumenata, između ostalih, saz i violinu. Za sebe kaže da je bogumil i vjerovatno je jedini takav čovjek u Bosni. Njegov topli, ali skromni dom u šumi, te minimalistički način života porodice Bektić govori o njihovoj bogumilskoj filozofiji života. Ipak, konji su neizostavan dio svakodnevice ove neobične i jedinstvene porodice.

– Od malih nogu, moj otac je imao konja. U trinaestoj godini ja sam izašao iz škole, propao sam se, nisam dobro učio i počeo sam raditi uz oca s konjima. Kasnije, kada sam došao iz vojske, prodao sam sedam konja i otišao u Njemačku, ostala su mi tri konja, a dva su zatekla ovaj prokleti rat. Kada sam se vratio u Jasenovu, odmah sam kupio dva konja. To je bila moja ljubav prema konjima, to je nasljedstvo, geni vuku. Otkud znam? To je otac radio. Inače, ovdje se uvijek radilo s konjima, čitavo je selo imalo “samaricu”, prije se gonio kreč, gonila se “dužica” za burad, gonili se veliki “šliperi” za prugu. To natovariš na konja i goniš do lagera, gdje će doći nekakav kamion. Dotjeraš dvije ture i zaradiš neku paru. Sada imam dvanaest konja sa ždrijebadima. Lani sam imao 19 konja, nego konji sataru ždrijebe, tuku se kobile kada su ždrijebne. Kobila pobaci, lipšu i ždrijebe i kobila. Znači, osmero sam zijanio s tim ždrijebnim kobilama. Kako je brinuti se o njima? Vjeruj mi, ja više trošim na njih, nego na sebe. Kada krenem u grad, želim da imam novo sedlo. To što su mi pantole poderane, nije me briga – kaže Emin Bektić.

Emin je u toku rata, u izbjeglištvu u Njemačkoj, upoznao Sabinu, njegovu zemljakinju iz dvadesetak kilometra udaljenih Potočara. Čim je rat stao, Bektići se odlučuju vratiti u domovinu. Iz velikog i prosperitetnog Dortmunda, oni su vraćaju u Srebrenicu, grad koji je umirao. Nisu se pokajali.

– Nikada ne bih pomislila na preseljenje u neki drugi, veći grad, meni ovdje ništa ne nedostaje. Odlučili smo da se vratimo, doduše, nije baš moglo odmah, prvo smo malo zastali u Kladnju, gore jednu kućicu nam sagradili. Gore nema vode, pa smo se ovdje preselili zbog vode. Ovdje sam djecu odgojila. Važno je da je nama lijepo i da smo zadovoljni. Imala sam ja tu stoke razne. Nema više ko da radi oko nje. I ja sam se na kraju priključila poslu uz konje. I podržavam njih, kada god nešto treba, ja pomognem. Nije lahko, ali kada se radi s ljubavlju i kada to djeca vole, onda je to – to. Najmlađu kćerku sam rodila u Zvorniku, jer ovdje nije bilo porodilišta, a ove sam tri dovela. Kćerku koja je u Sarajevu, donijela sam od tri mjeseca, kao bebu. Ove su bile malo starije i sve po godinama blizu jedna druge. Za njih živim, za njihov uspjeh i njihovu karijeru. Ovo je sve od rada s konjima napravljano. Cure se školuju, akobogda i fakultet će upisati – kaže mama Sabina.

U njemačkom gradu Dortmundu je rođena i njihova najstarija kćerka, osamneastogodišnja Ćamka. Danas učenica četvrtog razreda Druge gimnazije u Sarajevu, neformalni je portparol ove porodice. Nikakvo čudo, jer, kako sama kaže, voljela bi upisati žurnalistiku i biti voditeljica. Njena godinu mlađa sestra Kadira (17) nerado govori za medije. Sestra Fatima (15) nije bila u trenutku našeg dolaska u Jasenovu, na porodičnom imanju. Bila je u Sarajevu, pripremajući se za školu, medresu u Visokom, koju pohađa. Za najmlađu sestru Dženetu ukućani kažu da je jednostavno rođena u sedlu.

– Naša Dženeta je jahala i prije nego što je prohodala. Mi kupimo sijeno, strah nas zmija, pa nju ostavimo u sedlu. Ona je jednostavno odrasla u sedlu – kaže njen otac.

Majka Sabina kaže da su konji sve u životu njihovih kćerki. Evocira nam uspomene na vrijeme kada su njene starije kćerke bile sasvim male, kada su sve njihove plišane igračke bile konjići, kada su slike na njihovim majicama bili konji i kada su na časovima likovnog uglavom slikale konje. Tu priču potvrđuje i Ćamka.

– Otkud ljubav prema konjima, najčešće je pitanje, koje mi svi postavljaju. I vama ću reći isto. “Krivim” gene, jer to seže duboko u prošlost. Seže do mojih djedova. Ako ih nisu imali više, imali su barem jednog konja. I kako je tu ljubav naslijedio otac, naslijedila sam je i ja. To je išlo, generacijama i generacijama sve do nas. Dok sam odrastala, konji su bili i naše plišane mede. Bili su lutke, igračke. Svoju četku za kosu sam dijelila s njima. Kada sam svojim gumicama sebi pravila kikice, pravila sam kikice konjima i pletenice. Što sam sebi pravila, to sam i njima. Od malih nogu sam u sedlu, još otkako sam prohodala. Konji su dio mene. Odrasla sam uz njih. Kao što sam odrasla uz oca i majku, tako sam odrasla i uz konje. Konj je kod nas član porodice. Dok god sam živa, gajit ću ljubav prema toj plemenitoj životinji – kaže ona.

Ekipa magazina „Azra” imala je priliku uživo vidjeti ono što je bh. javnost vidjela samo na portalima. Sestre Bektić zaista jašu konje onako kako se to radi u western filmovima, možda čak i ljepše, jašu graciozno i sigurno. Konj je prijateljski nastrojena i mirna životinja, no ipak je riječ o životinji. Onoj koja se ponekad može ponašati prema svojim, a ne našim pravilima. Mnogi se ljudi plaše konja, upavo zbog toga.

Izvor Avaz

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku