Čuvajmo Srebrenicu

POTRESNA PORUKA O HALEPU OD BOŠNJAKA KOJI JE PREŽIVIO SREBRENICU: ZAR NISMO NIŠTA NAUČILI?

Dok iz “oslobođenog” Halepa pristižu jezive vijesti o masakru, jedan Bošnjak koji je preživio genocid u bosanskoj Srebrenici ima poruku za svijet.

Bio sam tinejdžer kad sam se suočio s najgorim od čovječanstva, piše Nedžad Avdić za Guardian. Sjećam se kako je naša kuća izgorjela do temelja i kako smo pobjegli iz Srebrenice, nadajući se unatoč slabim izgledima, da ćemo preživjeti. Sjećam se mučenja i mirisa krvi. Nisam tada to znao, ali preživio sam najgori genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. A nakon toga, sjećam se obećanja o “nikad više”.

Ta obećanja se krše iz dana u dan, iz sata u sat, u rastućem užasu istočnog Halepa. Više od 500 tisuća ljudi je poginulo od početka rata 2011. Zamislite to. Godinama pada kiša klaster-bombi, raketa i bojnih otrova, niže se smrt za smrću, pogreb za pogrebom, dok svijet samo gleda kako se vaša zemlja i vaš narod uništava.

Je li ovo bila smrt nade?

Svaki put kad sam mislio da ne može postati gore, postalo je. I sad, još jednom, strava poprima još dublje razmjere. Obitelji ostaju bez hrane, bez vode, bez lijekova. Nema više funkcionalnih bolnica i niti jednog vozila hitne pomoći koje bi spasilo sve veći broj ranjenih i bolesnih. U ovom gradu mrtvih čak i klaunovi umiru. Čovjek koji je pokušao zaustaviti stravu uveseljavajući djecu, skrećući im pažnju na neko vrijeme, ubijen je. Je li ovo bila smrt nade?

Nadam se da nije, kaže Avdić, jer sam bio tamo, gledajući smrti u lice, očajno sam. U noći u srpnju 1995. srpski vojnici su nas odveli na polje gdje smo trebali biti smaknuti. Svukli su nas i svezali nam ruke iza leđa. Poredani, pet po pet, redovi i redovi mrtvih tijela pred mojim očima, životi ugašeni u jednom krvavom trenutku.

Upucan sam u trbuh, desnu ruku i lijevo stopalo i osjetio sam nevjerojatnu bol, dok su samrtni hroptaji ljudi punili moje uši. Kad su mesari otišli, shvatio sam da nisam mrtav i uspio sam pobjeći s još jednim čovjekom. Danima smo trčali, skrivali se u šumi i spavali na grobljima dok nismo došli na siguran teritorij pod kontrolom Bošnjaka. Tada sam se čudio kako je svijet mogao to dopustiti.

“Genocid se nikad neće ponoviti”

2005. Europski parlament je objavio izjavu u kojoj je osudio genocid u Srebrenici i obećao da se to “nikad neće ponoviti”. To mi je dalo nadu da ono kroz što smo mi prošli nije bilo uzalud i da smo naučili nešto iz strave u prošlosti. U budućnosti, mislio sam, međunarodna zajednica će zaštititi ljude u vremenu konflikta. To se sada čini kao da je bilo davno.

Imam nadu u čovječanstvo. U ljude diljem svijeta. Znam da bi većina pomogla ljudima Halepa kad bi mogla. Ali oni to ne mogu napraviti sami. Samo naši lideri mogu zaustaviti pokolj civila u Halepu i Siriji. U najmanju ruku, moraju osigurati da pomoć dođe do onih kojima je potrebna, uključujući zračne podrške opkoljenim područjima ako je to nužno. Njihov neuspjeh da to naprave je izdaja ne samo naroda Halepa i Sirije, već i preživjelih i žrtava svih genocida iz kojih smo rekli da smo nešto naučili.

Umjesto toga, najgore od čovječanstva je postala nova normala. Kada okrećemo pogled, postavljamo najopasniji presedan, onaj koji čini vjerojatnijim da će se moje iskustvo ponoviti. Ja sam gledao u puščanu cijev, i znam da čovječanstvo ne može to sebi priuštiti. Vjerujte nekome tko je preživio genocid – više od Halepa je na kocki, poručuje Avdić.

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku