Čuvajmo Srebrenicu

PREKINUTO DJETINJSTVO SREBRENICE: ‘Život i Srebrenica’ priča Nermine Sejdinović

Nermina Sejdinović rođena je 15. 11. 1986. u Bajinoj Bašti. U martu 1993. je sa porodicom napustila selo Prohići i nastanila se u Srebrenicu, gdje je upisala prvi razred osnovne škole. U julu 1995. napustila je Srebrenicu.

 

 

Nakon nekoliko dana došla je do slobodne teritorije i nastanila se u Gracanici, a nakon devet mjeseci seli se u Gradacac. U Srebrenicu se vratila 3. marta 2003. i tu je završila medicinsku školu. Završila je Pravn fakultet u Srebrenici, gdje živi sa svojom porodicom.


Ovo je Nerminina priča: ‘ŽIVOT I SREBRENICA’

Sretni su ljudi koji se mogu vratiti svom djetinjstvu i tom slikom sjećanja oživjeti neke trenutke. Neke trenutke koji će nas podsjetiti na nešto što je vječno vezano za nas i što ostaje u nama. Moje je djetinjstvo ukradeno. Ukrali su mi ga ljudi, ako su uopće ljudi, kojima je život drugih bio nebitan i čiji je jedini cilj bio uništiti sve što nije srpsko.

U mom sjećanju nema lijepih slika i nema lijepih zvukova, sve je to rat uništio.

Moje selo udaljeno je 30 km od Srebrenice, a prostire se na samoj obali rijeke Drine, na sa-moj granici sa Srbijom. Drina je jedina granica na tom prostoru, jer kopnene granice nema. Prije rata bila je to vesela i čista rijeka, naročito u proljetnim i ljetnim mjesecima.

Studenti iz Beograda s DIF-a činili su je potpu-nijom, veselijom i razigranom. Turisti, pretežno iz Srebrenice, Sarajeva, pa i Beograda, sa svojim simpatičnim vikendicama, baščama, poro-dicama, prijateljima, činili su je još potpunijom i ljepšom. Slobodno se prelazilo s jedne obale na drugu i bilo je zajedničkih druženja i prepli- vavanja Drine.

Jednog dana sve je to stalo i nestalo. Počeo je rat. Njive zasijane pšenicom bile su prepuštene sa¬me sebi, kao i Drina. Iz dubina i kroz prodoline čuli su se odjeci granata. Nismo napustili selo, niti smo pomišljali na to, nego smo pripremili sebi sklonište, a prozore kuća zaštitili hrastovim drvećem. Zidovi kuća bili su sigurni jer su građeni od kamena.

Planinama Tari i Zvijezdi moje selo i još nekoli-ko okolnih bili su mete. Gađali su nas danonoćno. Prolaskom kroz stijene ti zvukovi su bili još jači i strašniji, negoli su sami po sebi bili. Podrum od amidžine kuće bio nam je prvo sklonište, bio je u zemlji, dosta dubok, a ulaz se nalazio sa suprotne strane odakle su nas gađali. Tu smo provodili i noći i dane. Danju kada bi pucnjava malo stala, majka bi izlazila, trčeći preko avlije, samo da bi nam iz kuće uzela ne-što za jelo.

Jedan amidža bio je na poslu u Beogradu, nije se mogao vratiti kući te je ostao tamo. Djed, babo, drugi amidža i još nekoliko komšija pred večer bi odlazili, kupili tijela pored Drine i zakopavali u toku noći kako životinje ne bi ra-znosile tijela. Tijela iz Višegrada donosila je Drina. Ona nije više bila čista i vesela, bila je prljava i zamućena krvlju.

Mirne nismo mogle biti ni ja ni sestra. Istrčava-le bismo iz podruma i sankale se po avliji. Znale smo da će biti gužve i galame, ali sve je to bi-la naša želja i čežnja za slobodom i igrom. Podrum smo morali napustiti i udaljiti se od kuća, jer noć je bila mračna i duga, a Drina bli-zu. Slijedećih nekoliko dana i noći provodili smo u betonskom propustu u zemlji ispod puta. Sreća pa nije bilo kiše. Spavali smo i sjedili na slami. Sjećam se i noći provedenih na pro-planku iznad šume i onog plavetnila neba. Iako sam bila van kuće, nisam željela otići iz se¬la, ali babo i djed su nas otpratili u Ljeskovik, majčino rodno selo, kod drugog djeda i nene. Nisam željela ostati, plakala sam i govorila im da hoću kući. Otac me poveo nazad sa sobom. Naše je selo već bilo opustošeno i polunapušte- no i kod kuće smo se samo okrenuli i vratili.

Kao dijete nisam to shvatila toliko ozbiljno. Ušli smo u štalu da pustimo stoku, a na neni- nom licu vidjela sam suze. Imala sam samo se¬dam godina i nisam išla, nego sam se jednostavno vukla za njima. Na nogama su mi bile roze čizmice koje mi je babo kupio. Došli smo do majke i sestre, malo se odmorili i sutradan nas-tavili put prema Srebrenici.

Nastanili smo se u daidžinoj kući u kojoj je bilo već nekoliko porodica. Maštala sam da ću u školu ići u Osat, međutim bilo je drugačije. U prvi razred osnovne škole krenula sam u Srebrenicu. Ljudi u gradu bilo je sa svih strana, kao i u školi.

Zbog nedostatka hrane, higijenskih uvjeta i pitke vode, te kroz igru i druženje s drugom djecom, dobila sam žuticu. Mjesec dana povremeno sam primala infuzije, pila tablete i bila kod kuće. Cak sam nosila i žutu odjeću. Sve se, hvala Bogu, dobro završilo.

U svemu ovome što se događalo dogodila se i jedna lijepa stvar. Prvog januara 1994. majka se porodila i donijela nam na svijet brata. Rodio se u srebreničkoj bolnici, mjestu gdje se isto-vremeno i umiralo i rađalo. Otac je bio presretan i od sreće je rekao kako se za njega rat završio. Međutim, kada je brat imao godinu i po, morali smo napustiti daidžinu kuću i krenuti putem spasa prema Potočarima…

Odmiče život bez povratka, u dahu, u trenu. Ostaje da živi u nama samo sjećanje na ono što je bilo. To je ono što ostaje u nama i sve što je dalja vizija djetinjstva je slikovitija, bolnija u nama. Ponekad se ne možemo sjetiti šta je bilo prije nekoliko dana, a u sjećanje dolaze davno prohujali dani djetinjstva. Tako i meni dolaze u sjećanje očeve riječi: “Ljubi vas babo, slušajte majku i vidimo se, ako Bog da, za koji dan.”

Ove riječi ostat će urezane u mom sjećanju do kraja života. Otišao je preko šume, vidjela sam mu oči pune suza i kako nestaje u dubini šume. Noć se spustila, bila je crnja i užasnija negoli je sama po sebi izgledala. Pucnjava i vrisak činili su je još gorom i crnjom. Ja sam sjedila na beto-nu ispred tvornice akumulatora, a njiva koja se nalazila iza tvornice i koja je bila zasijana kuku-ruzom bila je zalivena krvlju. Panika među na-rodom bila je sve veća. Krenuli smo prema autobusima koji su nas trebali prevesti na slo-bodnu teritoriju. Trojica vojnika stala su ispred nas i mome djedu, starcu koji je imao 65 godi-na, pokazali put prema “bijeloj kući” u koju su odlazili svi muškarci. Osjetila sam na njemu da drhti. Prišao mi je, poljubio me u čelo posljednji put i otišao. S polaskom autobusa potekle su i suze koje se nisu mogle zaustaviti. Svakih pet minuta autobus je stajao i svaki bi put bilo pretresanje, maltretiranje, pljačkanje i odvođenje iz autobusa.

Prolazak kroz Kasabu bio je najgori. Livada koja se prostirala i s lijeve i s desne strane puta bila je popunjena muškarcima. Hiljade dječaka, mladića, staraca sjedili su s rukama podignutim na glavu. Neke od žena u autobusu prepoznavale su svoje sinove, braću. Nedaleko od te livade pogled mi je zastao na desnoj strani. Osjetila sam majčine dlanove na očima, ali i dan-danas nosim u očima sliku koju su pokušali prikriti majčini dlanovi, ali nisu uspjeli. Čovjek je ležao pored puta, glava mu je bila odvojena od ostatka tijela i bačena po strani, a od tijela je tekao potočić krvi i prelazio sredinom puta. Vidjela sam taj jarak krvi. Rijeka Drinjača tekla je svojim tokom, a nama su dali naređenje da idemo po sredini puta. Meni kao djetetu koje je jedva vuklo nogu za nogom, držeći se za majku, kroz glavu je prolazila samo jedna misao: otkud mine po rijeci?

Djeda više nikad nisam vidjela, a od prošle godine njegove su kosti pronašle svoj smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima. Bio je to starac koji je volio zapaliti cigaru od običnog duhana, volio je piti kahvu, ali toga ničeg nije bilo. U njegovom džepu od pantalona prona-đena je samo jedna ručno pravljena, prazna duhanska kutija, po kojoj smo ga i identificirati. Očevo obećanje da se vidimo za koji dan pretvorilo se u dvadeset i jedan dan. Uspio je.

Dvadeset prvi dan je prešao na slobodnu teri-toriju i pronašao nas, nakon svega, lutajući šumom, hodajući po mrtvim tijelima, jedući gljive, divlje jabuke i bukov list. Pamtim taj vrisak sreće i drhtaj u očevom zagrljaju. Nakon svega i lijepog i ružnog, kroz nekoliko godina za mene i moju porodicu je počeo novi život u Srebrenici, gradu koji sam po sebi govori šta se sve dogodilo u njemu. Život van Srebrenice i bez Srebrenice za mene je bio nemoguć. Iako je bilo mirno stanje, stvari i neke situacije bile su neizvjesne i pune iščekivanja. Povratak je po-čeo, a mjeseci i iščekivanja oca iz Srebrenice činili su se kao godine. Mi smo ostajali s majkom i svakog mjeseca ga čekali da provede s nama dva dana. Pored činjenice da sam bila malolje-tna, moji roditelji su me poslušali i u martu 2003. došli smo svi zajedno u Srebrenicu, u grad kome smo pripadali.

Krenula sam u školu, u prvi razred srednje škole. Prolazila bih pored osnovne škole i prisjeća-la se prvog razreda. Prvi dan škole obično svi-ma bude najteži i najgori, a meni prvi dan, prvi čas, čas srpskog jezika. Sjećam se priče oko gla-sovnih promjena, a moj pogled nije silazio sikone okačene na zid iznad table, koja i danas stoji na istom mjestu. Meni nije smetalo što sam bila sama u odjeljenju pored trideset Srba, a njima sam ja itekako smetala. Po prirodi sam dosta tiha i povučena, ali u mnogo čemu sam se povlačila i uklanjala i osjećala kada sam bila suvišna. Postavljala sam bezbroj pitanja, ali me je jedno mučilo i tištilo: Zašto ići na praksu u bolnicu u Ljuboviju, preko Drine u Srbiju? To nikoga nije zanimalo, niti je nekad neko poku-šao objasniti.

Pored svega što se događalo u srednjoj školi i svijesti o vremenu u kojem živimo, bilo mi je jasno da moram nastaviti školovanje, a to je bila i želja mojih roditelja. Otišla sam u Sarajevo s namjerom da se upišem u neku od visoko obrazovnih ustanova. Od djetinjstva sam maštala da upišem bosanski jezik i književnost. No, želje su jedno, a stvarnost drugo. Danas sam student druge godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, odjeljenje Srebrenica. Moj odlazak u Sarajevo doveo je Pravni fakultet u Srebrenicu, a pored mene i još dosta mladih kako bismo uspjeli oživjeti i održati u živo-tu ovaj grad, te kako bi sutra i ubuduće Srebrenica ne samo nama značila nešto nego i mi njoj.

Danas je Srebrenica živa.

Knjiga:PREKINUTO DJETINSTVO

 

 

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku