Čuvajmo Srebrenicu

Preživjeli svjedok pokolja na Sokolini: Od smrti su me spasila izmasakrirana tijela

2. juna 1992. godine, agresorske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića i Ahatovića koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno, trebao odvesti na razmjenu.

 

 

Ali tada agresori, umjesto na razmjenu, 56 nenaoružanih logoraša odvezli u Sokolinu, gdje su ih na najsvirepiji način ubili. Nisu primijetili da je osam ljudi ipak preživjelo masakr.

Jedan od preživjelih je i Zaim Rizvanović, kojeg smo posjetili u Ahatovićima i koji je još jednom ispričao kako su zločinici uglavnom komšije Bošnjake na divljački način mučili i ubijali.

– Prvo su nas zatvorili u logor u Rajlovcu u cisternama i tu smo bili 14 dana. Bili smo sve vrijeme u vodi do pasa. Tu su nas tukli do iznemoglosti i to okrenutim licem prema vodi ili zemlji, a najviše su nas udarali po bubrezima. Na nas su puštali i pse vučijake koji su nas svakodnevno grizli, a mi smo sa psima na leđima morali trčati, jer ako bi pao na zemlju, psi bi te zaklali – počeo je priču teško oboljeli Rizvanović.

Ubijene iz logora u Rajlovcu zakopali su pored tri jele u Ahatovićima i na tom mjestu sada se nalazi spomen-ploča sa imenima 16 ubijenih.

Rizvanonovića i još 55 Bošnjaka, pod izgovorom da ih vode na razmjenu, četnici su u crvenom autobusu vozili u smrt.

– To je bio crveni gradski autobus i mi smo ušli i mislili smo da idemo na razmjenu. Čim smo ušli, natjerali su nas da legnemo na pod autobusa i ležali smo jedan na drugom. Tako su nas dovezli u Srednje u Sokolinu gdje su nas namjeravali sve ubiti i tu je stao autobus. Motor je prokuhao pa nam je vozač psovao ustašku majku i govorio da smo mi krivi što je motor prokuhao. Zatim je nekoliko četnika sa puškama izašlo iz autobusa. Primijetili smo da je iza autobusa išlo pet-šest automobila. Tu su bili četnici koji su prevozili oružje da nas pobiju. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a zolje su počele udarati u autobus. Onda su uslijedili rafali iz pušaka i na kraju su bacali bombe u autobus. To je bio divljački masakr – priča naš sagovornik.

Zaim Rizvanović i još sedmerica su čudom preživjeli.

– Ležao sam među rastrganim tijelima. U autobusu su mi ubili četiri brata Izeta, Hazima, Nedžada i Mehu i mnogobrojnu bližu rodbinu. Onda mi je bomba pala uz tijelo i teško me ranila. Nisam se smio pomaći jer su četnici provjeravali jesmo li mrtvi. Kada su četnici otišli, otpuzao sam u obližnju šumu. Tu sam ostao cijelu noć i slušao sam jauke ljudi koji su u mukama umirali u autobusu. Pred sabah sve je utihnulo i onda su došli mještani iz sela da ukopaju mrtve i tako su i mene našli. Prebacili su me u Olovo u ambulantu, a kasnije su me smjestili u tuzlansku bolnicu.

Zaim Rizvanović sada ima 52 godine. Od mučenja u logoru u Rajlovcu izvadili su mu bubreg i već godinu je na dijalizi. Prošle godine u Kliničkom centru Sarajevo operisao je srce i krvne sudove. Teško oboljeli Rizvanović živi sa suprugom i sinom koji je završio automehaničarski zanat, a posla nema. Supruga ne radi i žive od minimalne penzije nešto iznad 300 maraka uz neveliki dodatak za invalidninu.

 

 

Izvor: Faktor.ba