Čuvajmo Srebrenicu

Priča dječaka koji je preživio genocid: Dum-dum meci na Udrču

Jasmin Jusufović (26) imao je samo devet godina kada je pala Srebrenica. S majkom, nanom i još nekoliko članova porodice konvojem je stigao u Kladanj, a potom i u Tuzlu.

 

 

 

Odrasle muške glave nije bilo s njima. U Srebrenici je izgubio: oca Jusufa, amidžu Nuriju, dajdže Husu, Senaida, Šefika i Fikreta ( u Zvorniku). Njegovi tetak Ibro, Muhamed i Samir također su nastradali. Ove godine Jasmin, zaposlenik BBI banke i postiplomac na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu po treći put ide na Marš mira. Ovog 11.jula Jasmin će klanjati dženazu svome ocu Jusufu. U knjizi „Crvena jakna sa kapuljačom“ koju je objavio 2008.godine, Jasmin opisuje stravične dane provedene u Srebrenici i nakon njenog pada. Knjigu je odlučio napisati kada je usnio oca Jusufa kako mu govori da napiše knjigu. U narednim danima Bportal će objavljivati dijelove ove knjige, kao podsjećanje na srebrenički genocid.

 

Krenuli smo prema Slanoj. Čudilo me je kako smo svi mi krenuli prema Slanoj kada su u skoro svakom navratu išla samo dva–tri čovjeka. A tada bilo je naroda kao jedan ogroman puk vojske. Bilo me je mnogo strah, jer sudeći po ruksacima i torbama koje su neki nosili, plašila me pomisao da opet nekuda bježimo, iseljavamo, baš kao što smo bili priseljeni da iselimo iz Drinjače… ah…! Tada sam po drugi put vidio i posjetio Slanu. Prvi je put bilo kada sam jednom sa babom i mamom išao nekom čovjeku da kupimo hrane. ( Onih starinskih novaca nekoliko je nas uspjelo da ponese od kuće. Sjećam se da je nana pare ponijela u marami koju je vezala oko struka i koju nikada nije odvezivala osim kada je trebalo dati za hranu. Nije ni čudo što smo jedino novce mogli ponijeti, jer smo jedva ugrabili po dvije‐tri rezervne majčice da ponesimo, a pare su bile papirne pa ih je sasvim logično bilo moguće u svačemu ponijeti, pa čak i u obući. I eto za šta smo kupovali hranu u Slanoj.) Kada smo prošli Slanu, shvatio sam da nam cilj nije bila Slana već nešto dalje i neodređenije. Zaista smo išli baš onako kako smo išli iz Drinjače kada smo protjerani. Kada smo prošli Slanu mladi dajdža pokazao nam je na jednom brdu iznad Slane mjesto na kome je on stražario, a meni se odmah stvorila njegova slika kako u crnom kaputu matorog dajdže, po snijegu sav zgrčen odlazi na tu straži i slika njega kako dolazi u neku jamu ispred koje smo stajali i kako čeka – stražari. U to vrijeme kada smo krenuli iz Konjević Polja, vrijeme je bilo nekako teško i kišovito, isuviše neodlučno kada će dati šta na zemlju da padne. Usljed kiša koje su premizgivale i trusile i šumsko tle kojim smo hodali bilo je blatno i mirisalo na čudan miris između gnjilosti i slatko–kiselkastog mirisa čistog zraka divlje šume. Hodali smo šumom dok nakon podosta vremena ne čuh od nekoga da smo na Udrču. Po pričama koje sam čuo od ukućana u Konjević Polju, brdo Udrč bilo je poznato po strmosti pa se često uz spomen Udrča izgovarala i rečenica:

–«Uz Udrč se penjati k'o uz nos!»–

Često sam se pitao kako je to izgledalo penjati se uz nos, a sada kada sam zabadao vrhove stopala u zemlju da dobijem malo oslonca i stabilnosti kako bi se mogao popeti sa ostalim narodom uz Udrč, i to sam saznao. Hodali smo nekim borikom, sjećam se da su borovi bili visoki skoro do nebeskih svodova kao da su iznikli u samoj džungli. Penjući se svi smo se hvatali za te borove, jele, omorike, kakvo je drvo ko našao, i naposlijetku smo se ispeli na vrh Udrča. I dalje je bilo brdovito, ali se na vrhu nije našlo šume, možda samo neko usamljeno drvo. Izašavši na taj proplanak nastojali smo da pronađemo uskoro novi komad šume kako bi makar imalo neopaženo mogli da hodimo. Upravo kada smo krenuli desno u nastavak one divlje šume, začula se strašna pucnjava, kao da kamenje pada s neba na neku akustičnu tvrdu podlogu zagušenog, ali prodornog zvuka. Iznenada se začula vika:

–«Lezite!!! Dum–dum meci! Na zemlju!!!!»–

Čim su izvikane ove riječi osjetio sam da je neko po meni pao koliko je dug i cijelim tijelom mene poklopio, kao što se poklopi neka buba pod kamenom. Iz one uz zemlju pritisnute perspektive, a i boreći se pogledom sa visinom trave, vidio sam da su to mene tijelima zaštitili mama i babo. Kada sam čuo one izvikane rečenice i pao na zemlju, i uz veoma bliske praskove, osjetio sam da su ti ljudi koji su na nas pucali dum–dum mecima bili nadomak nas, čak štaviše činilo mi se da pucaju sa onih visokih jela i borova iz kojih smo upravo došli. Nekako smo se uspjeli skloniti u nastavak one borove šume, i pucnjava je prestala. Sklonivši se tu ubrzo su nam došli i nana, nica, Kiko, keka, mladi i matori dajdža, Edo i Dado… Nica je pričala kako je na momenat izgubila Edu i Dadu iz ruku, a na tu priču su se nadovezli i njih dvojica govoreći kako su kada je počela ona pucnjava stali uz neko drvo te kako ih je njihov babo – mladi dajdža tu i pronašao. Neko je u našoj blizini govorio da je izgubio neke cipele koje je dobio od Sabine baš kada se trebalo krenuti iz Drinjače. Čini mi se da je to bila moja mama. Inače Sabina je bila Ramizova supruga, onog Ramiza koji je sa nama živio u Konjević Polju. Sabina nije krenula sa nama u Konjević Polje, ona je kada smo mi iz Drinjače otišli u šumu krenula se kćerkama u Tuzlu, kao primarni cilj. Na drinjačkom mostu dočekali su ih četnici i odveli u zatočeništo u zvornički dom kulture koji se nalazio nedaleko odatle. Saznali smo kasnije da su bili poslije verbalnih, a u nekim slučajevima i fizičkih tortura pušteni i da su otišli u Tuzlu. Saznali smo kako su amidžići moje majke, četvorica njih ostavljeni kao zarobljenici u domu kulture koji je otada postao logor. Pored njih svi su drinjački muškarci koji su pokušali doći do Tuzle tu ostavljeni kao zarobljenici. Moja nana kako nije znala gdje joj se sin Fikret nalazi nakon što mu je iz Drinjače izgubila svaki traga, mislila je da je on tu. A da li je bio to se zasigurno nije znalo.
Mnogo je ljudi bilo ondje u onoj šumi oko nas. Bilo je vrlo mnogo i poznatih. Nekoliko je bilo i ljudi koje nisam poznavao, ali za koje sam znao da su iz Konjević Polja po pričama koje su se govorkale dok smo išli. Vidio sam i jednog čovjeka kojega sam vrlo dobro znao. On nam je bio zemljak , a zvao se isto Ramiz. Kada bi se govorilo o njemu uvijek bi se govorilo i «Ramiz Zuhrin», jer je Zuhra bila njegova žena. Vidio sam njega kako onom šumom kojom smo hodili na krkače1 nosi svoga sina Elvedina. Čudna stvar nije bila u tome što je on nosio Elvedina na leđima već što je i osim Elvedinom, bio natovaren i nekim glomaznim torbama, pa je tako njegova pojava odavala sliku kao da je do koljena propao u zemlju.

Hodili smo dalje, i kada smo došli do jedne šume prorijeđenih stabala, ali gustih krošanja, sjeli smo da predahnemo. Vodu koju smo nosili potrošili smo, pa smo bili prisiljeni da vodu iza bara profiltriramo groz gazu i pijemo. Mnogi su tada i oboljeli.

U nastojanju da dosegnemo onaj svoj primarni cilj – slobodnu tuzlansku teritoriju, obišli smo kako se meni tada činilo svaku šumu. Prolazili smo kroz neka mjesta za koja sam tada prvi put u životu čuo. Kamenica, Liplje, Snagovo itd. U Kamenici smo se odmarali, a da li smo noćili u Snagovu ili u Liplju nisam savršeno siguran. Sasvim se sigurno sjećam «posteljine» na kojoj smo spavali. Jedan čovjek, prosječnih prohtijeva to ne bi sigurno nazvao krevetom. Naime, došavši u to selo, Liplje, nekako se bilo već i unoćalo, pali su i prvi mraci, odnosili svjetlost. Kod domaćina smo tražili konak, ali bez nekih strašnih uspjeha. Na kraju kada je već bilo obavezno vrijeme da se zaspi, prišli smo jednoj kući i legli na slamu koja se nalazila ispod stepeništa te kuće. Ležao sam uz babu i mamu, a čudno vrlo mi je bilo udobno na tom otvorenom slamnom krevetu. Ujutro smo nastavili svoju putanju.

Ne sjećam se sada tačno redoslijeda događanja, ali se sjećam vremena kada smo došli na Baljkovicu, mjesto koje je bilo kao posljednje kroz koje smo trebali proći da bi došli do slobodne teritorije. Čekali smo noć kako bi ujutro mogli da pređemo borbenu liniju, koja nas je dijelila od te slobodne teritorije. Kako je dan prolazio u čekanju, iznenada se čuo vrisak, i neko deranje. Svi su otrčali ka mjestu sa kojeg je vrisak dolazio, a ja sam ostao sa Edom i Dadom, nanom, Kikom, Kekom i čini mi se nicom. Kada su se oni koji su otišli, među kojima i moja mama, vratili, majka je počela da priča kako je ono vrištala neka žena koju su izujedali stršljeni. I priča je ostala na tome.

Stravični su se događaji dešavali u strahu. Svako je nastojao da uguši i najmanji šušanj, ali teško je bilo gladnu djecu zauzdati u plaču, koji je jedini bio kanal komunikacije sa roditeljima ukoliko su bila gladna. Kružile su priče da su neke žene, u nemogućnosti da djetetu daju potrebnu hranu, a u strahu da se ne čuje njihov plač i davile tu djecu. Jako sam se opirao da ne vjerujem takvim pričama koje su kao i po nekom običaju u razvoju narodskih pričakanja i preuveličane.

Konačno je došlo jutro u kojem smo trebali doći do spasa.

Čekali smo komandu kada ćemo da krenemo. Iznenada su nad Baljkovicom počeli da kruže avioni. Nije se moglo krenuti, jer se nije moglo proći preko linije fronta. Odjednom je počela pucnjava koja nas je potjerala sa Baljkovice. Uz galamu aviona, pucnjavu eksplozije postalo je «kud koji mili moji» .
Gonjeni pucnjavom došli smo na neki brijeg, s kojeg se pružeo pogled na cestu na kojoj su se nalazili zapaljeni kamioni «tamići». Čulo se hroptanje svinja, a nad cijelim se prizorom nadvio crni gusti dim koji je gušio. Iznenada smo svi krenuli prema cesti da je pređemo, jer kako mi se činilo tuda smo i došli. U trku nizbrdo opazio sam neku vatru. Za vatru kao vatru nisam se zainteresovao, ali me je strašno prepalo kada sam na njoj vidio ugljenisanog čovjeka, kako gori kao neka umjetnički izvajan torzo oboren sa postolja. Torzo u pravom smislu riječi, a neću reći šta torzu nedostaje, jer je previše stravičnog i kada se toga prizora sjetim prođe me strašna jeza, i misao da je sve to bila sekvenca nekog strašnog horor filma. Neko mi je čini mi se pokrio oči i ponio me dalje. Sišavši na cestu opazio sam kako neki čovjek ili pak žena, jer je bilo s dugom kosom, u jedan «tamić» na cesti baca nešto kao kamen kroz staklo. Nekoliko trenutaka kasnije, «tamić» je odskočio od zemlje zapaljen, i ostao je da gori.

Sjećam se samo da smo sve do Cerske i Konjević Polja u koje smo poslije dešavanja na Baljkovici kroz dva dana vratili, bili gonjeni mecima i pucnjavom.
Ponovo smo se u povratku vratili u Snagovo i prenoćili, ali ovaj put u kući. Sjećam se da kada smo krenuli iz Snagova da nas je i tad pratila pucnjava.
Došli smo do jedne izgorjele kuće u Snagovu, napili se vode i krenuli. Taman kada smo se počeli penjati brdom iznad kuće, po nama su osuli meci. Svi smo popadali na zemlju i počeli puziti. Majci su se iz dimija prosule kruške koje je u međuvremenu bila nabrala. Mene je babo vukao zajedno uza se uz brdo. Puzeći sve sam vrijeme gledao. Gledao sam kako skače prašina sa suhe zemlje kojom smo puzili. To su bili meci. Vidio sam u šta sam sasvim siguran kako prašina skače i na nekoliko centimetara od moje glave i svuda oko mene kao da ostavlja moje konture na zemlji, ali, hvala Bogu, nijedna praška prašine nije sa mene skočila, ili kap krvi, jer su to ustvari od zamlje skakali meci.

Prošao je i taj stravičan doživljaj.

Krenuli smo dalje.

Usput u nekom smo selu brali šeftelije, a moja je mama nakupila kamene soli. U povratku smo ponovo došli u Kamenicu. U Kamenici nas je jedna žena primila u kuću, iznijela nam jelo. Veliki vrući somun, sa sirom i kajmakom, pita, mesna, i još dosta gozbenih jela, koja su nam se činila nestvarnim. Veoma mi je krivo što se ne mogu sjetiti imena te žene, a ukoliko se prepozna, mala je razdaljina između neba i zemlje u odnosu na moju zahvalnost.

Sjećanje mi poslije toga nije sasvim jasno.

Sjećam se da smo stigli u Cersku. Bilo je predvečerje, i jedino čega se sjećam iz polusna što je bio ovladao mnome dok me je babo nosio na krkače jeste jedan kaldrmisani široki put, što se pružao niz brdo.

Čini mi se da je bio mrak kada smo se ponovo vratili u Konjević Polje. Opet me je babo nosio krkače. I sjećam se samrtnih onih stepenica u kući u kojoj smo živjeli.

Sve mi se nekako otada pretvorilo u noć i polusan.

***

Sjećam se…

Mrak je bio kada su me probudili…

Probudila me je mama, i babo, a dok sam se budio čuo sam u pozadini kako se polahko približavaju eksplozije. Odnijeli su me u onu sobu u kojoj smo boravili preko dana u kojoj su se svi ukućani bili sjatili. Eksplozije, uozbiljena, i pomalo uplašena lica, brzina kojom mi je majka na me navuklonu moju haljinčad, i svjesnost polusnenog i uplašenog mene, odavali su mi da se negdje polazi. Matori dajdža je neprestano govorio kako se treba krenuti, mladi dajdža i babo su se s time slagali, a majka, nica, nana, keka, i mi, djeca, koji skoro da nisu znali kuda da se to treba krenuti nismo odavali nikakav znak ni da pristajemo ni da ne pristajemo, a i ko će uplašen i dovoljno već napaćen ostati da čeka ono ili onoga koji ga je patio i plašio, ulijevao mu strah, i, koji je, kao meni, pokvario smisao življenja, pa se živjelo samo što se moralo, da se dočeka božija smrt. I onda je bilo bolje otići u nepoznato nego dočekati ono strašno, a poznato.

Bila je veoma gusta magla tog jutra kada smo krenuli iz Konjević Polja u Srebrenicu. Isprva nisam znao da idemo u Srebrenicu, ali kasnije, putem i to sam saznao. Vrijeme je bilo nekakvo zlo i naopako, pa kiša kao da hoće da padne, a ne pada, a sunce se negdje skrilo. (Ili nije možda još ni izašlo)
Izašli smo na cestu, i nešto smo kao čekali. Neki od nas su se vratili kući da još šta god ponesu iz kuće. Ja i nana Šahija, jedina koju sam polusnen vidio pored sebe, stajali smo na cesti i onako kao omamljeni čekali. Cesta ispred kuće, tada mi se činila širom, a od magle joj se nije mogao vidjeti kraj pa mi se pričinjavalo da je i duža nego što je bila do tad. Međa kojom se cesta prostirala je bila viša, pa mi se činilo kao da smo mi bili prisiljeni od neke veće sile skoro pa božanstva da odatle idemo, a ne od granata i smrti, i kao da je put kojim trebamo ići izdignut od normalne visine i tako direktno pokazan i istaknut. Nešto me je stezalo oko srca, ne od straha, jer sam se već bio navikao na pucnjavu i na granate, već od pogleda u onu sablasnu magluštinu koja je krila ono nepoznato u koje treba otići. I kada smo najzad krenuli, u Srebrenicu, kako sam u međuvremenu od nane saznao, kao da mi je sjećanje palo u nesvijest pa se ne sjećam puta kojim smo išli.

Ne znam ni koliko je vremena prošlo, koliko je put trajao. Jedino sam osjećao promrzline u nogama i u stopalima jer me tijesne patike nisu od jezivog vremena mogle zaštititi.

Da. Bila je zima. Sjećam se da me je babo pustio sa leđa na zemlju da hodim sopstvenim nogama. Spustivši se na zemlju osjetio sam da su mi noge otekle i pretrnile, pa sam ih iz onog dubokog snijega onako otežale jedva vadio da bi zakoračio dalje. Sjećam se da smo hodili uz jedno brdo. Tim putem se navodno išlo u Potočare. Stigli smo u Potočare i ušli smo u neku kuću. Čini mi se da će se kasnije ispostaviti da je ta kuća bila nekog Alje ili Alije. Primili su nas u kuću u ne znam koje doba. Znam da sam uskoro sa mamom i babom krenuo u neku drugu kuću da spavamo.

Ujutro sam se probudio prije svih. U glavu su mi nailazile slike moje smrznute odjeće, i kako sam hodao kao robot prethodnu noć kada smo došli u Potočare. Okrenuo sam glavu dva – tri puta i na prozoru kroz koji je dopirala slabašna svjetlost. Opazio sam flašu sa vodom i lonče. Ustao sam, prekoračio mamu, a pri tome je i probudio i krenuo prema prozoru da se napijem vode. Tek što sam načinio dva – tri koraka osjetio sam neki strašan bol u koljenima, te sam se stropoštao na zemlju, ne mogavši se pomaći. Nisam osjećao nijednog damra u nogama, niti sam dobijao znaka da su noge moje. Proplakao sam bojeći se da ću tako i ostati, nemoćan da stanem na svoje noge. Vodu sam gledao na dvadesetak centimetara od sebe kao neku fatamorganu, nestvarnost, a od bola više nisam ni osjećao žeđ. Majka je skočila i pitala me uplašno, dižući me na moje polumrtve noge:

–«Šta ti je?»–

Nisam odgovorio. Strah da više neću moći na noge stati nije mi dozvolio da govorim, samo sam plakao. Majka je govorila da je to od promrzlina, a ja sam se sjetio kako sam osjećao jučer da su mi noge smrznute i nateknute i u sebi se slagao sa majčinim brzim nalazima. Kroz neko vrijeme bol mi je prividno nestao iz koljena pa sam mogao da hodam. Otišli smo u onu kuću u koju smo prvi put primljeni. Nešto smo jeli. Nešto malo. Kroz neko vrijeme krenuli smo prema Srebrenici. U Potočarima smo ostali bez krave koju smo, odnosno, za ljubav istine i pravičnosti, koju je Ramiz vodio za nama, a moja majka ili neko drugi od ženskinja, ostala je bez cipela. Sve to – pokradeno.

 

Vezani tekst: PRIČA DJEČAKA KOJI JE PREŽIVIO GENOCID: CRVENA JAKNA S KAPULJAČOM

 

 

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku