Čuvajmo Srebrenicu

PRIČA O IZETU NANIĆU: KAKO JE RATNI HEROJ PREDOSJETIO SMRT I HALALIO SE SA NARODOM

Bili su obični građani, dobre komšije, uzorni sportisti, radnici, policajci, mladi oficiri… Preko noći postali su hrabri ratnici, a uskoro i heroji koje je narod nazvao “zlatnim ljiljanima“. Od svih boraca, koji su dali svoj doprinos odbrani Bosne i Hercegovine od agresora u periodu od 1992. do 1995. godine, samo njih devet je dobilo najznačajnije priznanje za vojne zasluge – Orden heroja oslobodilačkog rata. To su: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhad Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić. U nastavku donosimo priču o jednom od njih, Izetu Naniću iz Bužima.

 

 

Izet, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzo, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom, a Izet je trenirao taekwondo. Srednju vojnu školu završio je u Zagrebu. Vojnu akademiju upisao je 1984. u Beogradu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Iste godine, oženio se Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993). Do 1992. godine u Kragujevcu je radio kao aktivno vojno lice u JNA, koju na nagovor oca napušta i vraća se u rodni grad kako bi učestvovao u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica.

Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta u junu 1992. godine, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada. Za samo nekoliko mjeseic, Izet Nanić je izrastao u narodnu legendu.

– Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: ‘Tata, evo do sada sam te sve slušao, ali od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede’ – ispričala je njegova majka, Rasima.

Da je pogibija brata na njega itekako utjecala ispričao je za Faktor i direktor Fonda memorijala Suad Zijadić, koji trenutno priprema materijal za otvorenje muzeja posvećenog herojima oslobodilačkog rata.

– Strašno ga je pogodila pogibija brata. Drugačiji je čovjek poslije toga bio, bio je odlučniji i hrabriji, a izuzetne akcije je nakon toga u Krajini napravio. Taj dan kada je poginuo, rano ujutro je došao kući, preko dunje se popeo na terasu, kucnuo ženi na prozor i odveo djecu bratu na mezar. Njegova kćerka priča kako se nekoliko puta vraćao na mezar i rekao: ‘ovdje ćete mene ukopati, pored njega’. I zaista je tu pokopan i izgrađeno je turbe gdje su braća Nanić – kazao je Zijadić.

Mladić jedva izvukao živu glavu

Nanić je brigadu vodio iz pobjede u pobjedu, a u svakoj njenoj pori ostavio je upečatljiv trag. Uz pomoć njegovih operacija, oslobađani su kilometri okupirane teritorije RBiH, zapljenjivane ogromne količine prijeko potrebnog naoružanja i tehnike.

– Pod Nanićevom komandom krenulo se u oslobađanje okupirane teritorije na Ćorkovači. Od tog dana, Nanićeva brigada nije znala za poraz. Njegove gazijske poduhvate najbolje su zapamtili malobrojni preživjeli četnici u operaciji ‘Munja 93 i ratni zločinac Ratko Mladić koji je u septembru 1994. godine jedva izvukao živu glavu sa Radoča tokom operacije ‘Breza’94’. Bježali su četnici ispred Bužimljana od Banjana, Bosanske Krupe, Otokem Grabeža, Lohovskih brda do Velike Kladuše. Nanić nikada nije izgubio ni milimetra teritorije u svojoj zoni odgovornosti, a bužimski vitezovi su oslobodili više od 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije – napisao je Avdo Huseinović u svojoj knjizi “Stazama bosanskih vitezova“.

Huseinović je naglasio i to kako je Nanić odigrao odlučujuću ulogu i sačuvao narod Bihaćkog okruga od izdaje za vrijeme začetka ideje tzv. autonomije.

Naime, tadašnji član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić, 29. septembra 1993. godine priključuje se rušiteljima ideje bosanskohercegovačke države. U dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom preuzima vlast u Velikoj Kladuši i uspostavlja, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti iz 1991, tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna”. Krajnji cilj bio je odvajanje bihaćke regije od Republike Bosne i Hercegovine.

Prvo čovjek, pa strateg i borac

– Tih dana sve oči stanovnika Cazinske krajine bile su usmjerene prema Izetu Naniću. I danas se svi borci i starješine 505. viteške brigade sjećaju riječi komandanta: ‘Mi smo Armija RBiH i dobro znamo za ciljeve naše borbe. Izdajnici i Fikretovi poslušnici su u zabludi, ali ja sam ubijeđen da će oni doći sebi’ – navodi se u knjizi.

Za njegovo vrijeme, Bužim je bio sinonim za pobjedu, ali komandant Izet Nanić nažalost nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Poginuo je 5. augusta 1995. godine kada je hrvatska vojska pokrenula operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske. Razbili su neprijateljske linije na Čorkovaći i krenuli prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.

– Nailaze na tek osvojeni četnički bunker. Idu dalje. Čuju se pojedinačni pucnji iz pušaka. Zastaju. Komandant Nanić puca na zasjedu. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. U jednom momentu, panterski se baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir, ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Četnici su na dvadesetak metara ispred. Komandant je pogođen. Pada na leđa. Pogođen u glavu i vrat, mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Nešto je htio reći… – napisao je Huseinović.

Izetova smrt pogodila je i šokirala njegove saborce i sugrađane koji su za njega imali samo riječi hvale.

– To je bio prvo čovjek, pa strateg, borac, starješina. On nije bolovao od komandovanja. Znao je raditi sa ljudima i zato je i uspio – kazao je nosilac Ordena srebreni štit, Edham Eminić.

Jedan od boraca Veljun Veladžić rekao je: “Da je cijela Srbija išla na nas, mi bismo je zajedno sa rahmetli Izetom dočekali, mi sa njim straha nismo imali“.

Predosjetio smrt

Suad Zijadić ispričao je kako je nevjerovatno to što se Nanić prije pogibije na neki način oprostio od sviju kao da je predosjećao šta ga čeka.

– Oprostio se, halalio se i otišao. Dan prije njegove pogibije bio je petak. Bilo je postrojavanje hamzi, predao im je ratnu zastavu i ima snimak na kojem se vidi kako maršira kroz Bužim daje nekoj djevojci ružu i nastavlja dalje. On je bio prava faca, jako lijep i pravi džentlimen. Taj dan poslije džume se obratio svojim sugrađanima i ono što je rekao tada tačno čovjek osjeti da se oprostio. Rekao je: ‘Ovdje smo danas, da se pogledamo, popričamom da se vidimo, da se halalimo…Idemo i ne znamo šta će biti…’ – priča Zijadić.

Kaže da je Nanić i noć prije pisao dnevnik.

– Sve je u igri… Nadam se da će uspjeti… I ja sa njima, a onda narod. Pobjeda je blizu… Biće naša ako Bog da… Bosna i Hercegovina. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno, da mi je snage isreće… Sve sam uložio. Nestalo je struje…Sretno – posljednje su njegove riječi zapisane u ratnom dnevniku.

Zijadić dodaje da je Nanić bio sušta suprotnost oficira JNA.

– Bio je najbolji u klasi. Prototip oficira bio je da psuje i da pije. On niti je psovao niti pio. Niko ga nije čuo da je ikada išta opsovao. Imao je samo jednu uzrečicu ‘Čudim se ja tebi’. Bio je izuzetna moralna veličina, autoritet, a za kratko vrijeme stekao je povjerenje ljudi – kazao je Zijadić.

O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:

“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”

Čak je i nekadašnji tjelohranitelj Željka Ražnatovića Arkanova i pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, koji je ubijen 2014. godine u Beogradu u jednom od svojih intervjua govorio kako se divio generalu Naniću.

– Taj 5. korpus, naročita ta bužimska brigada, to su strašni borci, to je nevjerovatno. Koliko god oni bili neprijatelji, uvijek sam o njima govorio riječi hvale, jer su stvarno mnogo hrabri. Ako može da se kaže ludo hrabri, onda su to oni. Nanić je bio pravi disciplinovani vojnik, profesionalac – kazao je između ostalog, Rakonjac.

Da je bio nevjerovatno hrabar i da se nije bojao poginuti za svoj narod i svoju domovinu dokazuju i njegove riječi koje bi govorio svima koji su ga upozoravali da se ne izlaže nepotrebnim opasnostima tokom bitki.

– Da ja vas upitam, je l’ ikad iko ost’o na ovome svijetu?- uvijek je isto odgovarao.

Izetu je dženaza klanjana 6. augusta 1995. godine, na 8. godišnjicu braka sa voljenom Safijom. Njegovi roditelji bili su prvi putnici koji su nakon 1.201 dana opsade uz pratnju hrvatske policije sigli novooslobođenom cestom u Bihać iz izbjeglištva u Splitu.