Čuvajmo Srebrenicu

PRIČA O SREBRENIČKOM GAZIJI

NAJVEĆI GAZIJA SREBRENICE

 

 

Rahmetli Nurija Memišević, sin Hajdara, rodjen je u selu Brezovice, opština Srebrenica 1966. godine.
Nakon okupacije Bratunca, Nurijica se se uključuje u redove TO R BiH na području Srebrenice.
Formiranjem organa Opštine Bratunac, jula 1992 u Konjevic Polju, biva izabran za Nacelnika Stanice Javne Bezbjednosti Bratunac.

Učestvovao je u velikom broju bitaka, ističući se svojom neustrašivom hrabrošću i poštenjem zbog čega je bio jedan od najomiljenijih medju svojim saborcima i narodom.
Više je puta ranjavan. Čim bi malo oporavio vraćao se u borbu. Jurišao je naprijed ne razmišljajući o svom životu.

Ljeta 92 sve je više ranjenih, bolesnih koji umiru u strašnim mukama zbog nedostatka osnovnih lijekova.
Neko ih mora donijeti iz Tuzle.

Nurijica kao i uvijek spreman za izazov

S grupicom od dvadesetak suboraca kreće na dug put. Prelaze preko 50 kilometara teritorijom pod kontrolom četnika i stizu u Tuzlu.

Njihovim dolaskom u Tuzlu prvi put se iz neposrednog kontakta sa borcima Podrinja, saznaje za uspjehe koje oni postizu u borbi (Nurijica daje i intervju Tuzlanskoj televiziji, nažalost taj jedini njegov snimak nije sačuvan).

Nurijica priča o bitkama, u jednoj od njih zarobio je tenk. Priča o tome kao nečemu sasvim običnom, Govori o stradanju, patnji civilnog stanovnistva. Želi što prije nazad.

Povratak u Srebrenicu više puta im je odlagan, njegova mala grupa bi se lako vratila ali nasi stratezi odlučuju im prikljuciti jos 80 osoba. Rizik se značajno povećava. Nurijica obilazi područje Sapne, Kladnja pokušavajući naći pogodan momenat za proboj nazad.

Ne uspijeva.!

U decembru 1992. situacija u Srebrenici postaje sve teža.

Snijeg je već pao. Nurijica dobija naredbu da krene zajedno sa borcima, liječnicima i civilima iz Bratunca i Srebrenice koji su im se pridružili u Tuzli (ukupno 105 lica) u nemogućim uslovima (na nekim mjestima snijeg je u to vrijeme bio preko jednog metra visine) iz pravca Kladnja prema Srebrenici.
Vraćaju se nazad. Put je suviše tezak i mnogi ne mogu da ga podnesu.
Nakon nekoliko dana odmora ponovno kreću.

Prilikom prelaska na teritoriju Han Pijeska, u blizini Ružine vode, kolona je otkrivena i napadnuta 09. 12. 1992. godine.

Nurijica s još nekoliko najhrabrijih kreće naprijed u proboj dok ostali čekaju. Nakon što se spustila noć kolona se ponovno okuplja i kreće, ubrzo slijede novi napadi.

Visok snijeg, nepoznavanje terena, iscrpljenost od dugog pješaćenja i nošenja tereta (lijekovi, hrana, lična oprema) bili su dodatna otežavajuća okolnost.

Kolona se izložena napadima raspada u male grupice. Od ukupnog broja samo 37 bratuncana i srebrenicana na čelu sa Nurijicom uspjelo se kroz šumske puteve probiti do Zepe. Ostali (medju kojima i najmladji Elvedin D., mali heroj koji se od prvog dana priključio Armiji BiH a imao je nepunih sesneast godina) nisu uspjeli.

Radio Beograd je 13. 12. 1992 godine prenio vijest o hvatanju muslimanske “diverzantske” grupe “Drinski leopardi” (ime naravno izmišljeno od strane srpskih novinara), a na paljanskoj televiziji kamera prati tragove stopa u snijega koji vode do mrtvih tijela. Prikazuju i neke zarobljenje.
Od 68 osoba koje su nestale tom prilikom, srpske snage su na razmjenu u Šatorovicima pustili samo Nevzetu Kumrić.

Srpski pregovaraci su kasnije pregovorima tvrdili da nije bilo zarobljenih, iako su neki od zarobljenika na kojima su se vidjeli očiti tragovi mučenja, bili čak i “intervjuisani”
Svi koji su se uspjeli probiti do Srebrenice zadodobili su teške promrzline. Međutim to Nurijicu ne zaustavlja, učestvuje u bitci za Kravicu, i tom prilikom biva teško ranjen 07.01. 1993 godine.

I pored velikih uspjeha Srebrenica je i dalje daleko od luke spasa i spajanja s drugim slobodnim teritorijama.

Ide se dalje. Borba je svakako jedino sto je preostalo. Pred Nurijicom i drugovima je Jezero – najjače utvrdjeno mjesto na području Srebrenice.

Nurij’ca ne trazi predah za sebe, ponovno nedovoljno oporavljen priključuje se svojim saborcima u novom pohodu – bitci za posljednji teritorij na području Srebrenice koja nije pod kontrolom Armije BiH
Najteza bitka do tada. Nurijica i prijatelji ne odustaju unatoč žestokom otporu. Kada su borci Armije BiH već bili zauzeli jednu od ključnih lokacija u mjestu Kušici, Nurijica biva smrtno ranjen gelerom bombe 16. 01.1993 godine.

Tako se završio njegov herojski ratni put. Posthumno mu je dodjeljen cin pukovnika i najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan.”

Nurija Memišević