Čuvajmo Srebrenicu

Pripreme za novi genocid

U utorak, 14. augusta 2018. u Banjoj Luci održan je nastavak sjednice Skupštine srpskog naroda u BiH koja je započeta 12. maja 1992. godine. Rasprava o Izvještaju o Srebrenici koji je banjalučka vlast usvojila 2004. godine, u do sada jedinom ozbiljnom nastojanju da se vlastitu javnost suoči sa prošlošću, pokazala je da bosanskosrpska politička klasa genocid smatra – javnim dobrom. Uvriježeno je mišljenje u akademskoj, kao i stručnoj javnosti, da je ovaj, kao i drugi slični pokušaji, ustvari provođenje u djelo posljednje faze genocida – negiranja. Međutim, to nije tačno. Rasprava vođena u Banjoj Luci u utorak nije se odnosila na genocid koji je iza nas, nego genocid koji je pred nama. To nije bio pokušaj obračuna sa prošlošću, nego izjava buduće namjere. Realnost počinje iz jezika. Nalazimo se pred realnošću novog genocida i prvi korak ka suočavanju sa stvarnošću je njeno definisanje. Treba nam novi rječnik, novi kategorijalni aparat, da objasnimo novu stvarnost. U stvarnosti u koju smo stupili, Bosna i Hercegovina i njeno muslimansko stanovništvo su Andaluzija na čekanju.

U vrijeme kada su u Bosni i Hercegovini Slobodan Milošević i Franjo Tuđman respective, ali simultano izvodili udružene zločinačke projekte svijet nije samo posmatrao. Naši evropski susjedi govorili su ili da „Bosna ne pripada“ ili da je riječ o „bolnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Evrope“. Očekivali su da nestanemo, jer nije bilo stvarnih izgleda da opstanemo. Nazvati opsežnu politiku etničkog čišćenja koju je režim Slobodana Miloševića vodio u ljeto 1992. godine njenim pravim imenom, genocidom, i danas bi značilo implicitno priznanje odgovornosti. Stoga je genocid danas rezervisan samo za genocidnu operaciju u Srebrenici, koja je trajala pet dana u julu 1995. godine, iako se ona nije dogodila niti se mogla dogoditi u vakuumu.

Genocidna operacija u julu 1995. godine bila je kulminacija višegodišnjeg procesa iskorijenjivanja zajednice bosanskih muslimana u istočnoj Bosni. Integralni dio tog procesa koji je započeo 1992. godine, bili su logori (kakvi su postojali od Prijedora do Bileće), masovna ubistva (od Vrhpolja kod Sanskog Mosta do Višegrada), deportacija i uništavanja kako kulturne baštine, tako i dokaza o počinjenim zločinima. To je, implicitno, potvrdio i Milorad Dodik, prvi bosanskosrpski političar koji je to uradio, kada je izjavio da se „teza o genocidu nad muslimanima Bošnjacima pojavila na početku sukoba“. Upravo. U oktobru 1992. generalni sekretar UN-a formirao je u skladu sa rezolucijom 780 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija komisiju stručnjaka, predvođenim Cherifom Bassiounijem, koja je u svom konačnom izvještaju kada je riječ o zbivanjima u Prijedoru u ljeto 1992. zabilježila da postoji visoka vjerovatnoća da „u sudskom postupku bude potvrđeno da ovi događaji konstituišu genocid“.

U utorak 14. augusta ove godine, Milorad Dodik načinio je još jedan, ključni korak, u pravcu izvođenja bosanskih Srba iz savremene civilizacije. Odbacujući stvarnost, na isti način na koji je to početkom 1992. uradio Radovan Karadžić, poveo je naše sugrađane Srbe putem kojim su već jednom prošli. Odbacivanje stvarnosti, bijeg od činjenica i povratak u riječi, nije bez presedana, ali i to treba potrctati, nema za svrhu negiranje genocida počinjenog nad muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. nego predstavlja sastavni dio priprema za novi genocid.

Ostaje, na kraju, pitanje političke cijene. Nesumnjivo je da je zloćudni režim Milorada Dodika krenuo ovim putem, u ispravnom uvjerenju da će proći bez posljedica. To je povezano kako sa skoro dramatičnom promjenom međunarodnih okolnosti, kako i sa nama samima. Odluka skupštine srpskog naroda da odbaci „Izvještaju o Srebrenici“ predstavlja posljednje upozorenje da je krajnje vrijeme da Memorijalni centar Srebrenica-Potočari konačno odgovori svom pozivu i postane istinski memorijalni centar. Ako za deset godina to bude još jedno “tursko groblje” pored puta, sami ćemo biti krivi. Da je takva institucija kao što je MC Srebrenica-Potočari u rukama potpunih diletanata je najbolja refleksija naše nezainteresovanosti ne za našu prošlost, nego za našu budućnost. Misija Memorijalnog centra nije da bude pogrebno društvo, nego fokalna tačka naše naracije o devedesetim godinama 20. vijeka. Činjenica da ni 26 godina kasnije nismo izgradili naraciju je ono što Dodiku daje manvarski prostor i omogućava da, ne plaćajući nikakvu cijenu, pripreme za novi genocid prikaže kao natezanje divljih balkanskih plemena o tome ko je koga više poklao. I to je isključivo naša odgovornost. Jer, da u zaključku citiram Abdulaha Sidrana: „Oni budale, mi pametni – a njihovi se ciljevi ostvaruju, naša domovina/država nestaje, i s njime naš narod i svaka mogućnost preživljavanja u povijesti. Ne, i kad su budale, oni su pametni, mi, i kad smo pametni, radimo kao budale“.

Piše: Emir Suljagić

(Oslobođenje)