Čuvajmo Srebrenicu

Ratovanje do posljednjeg Bošnjaka na Drini : Čuvari vlastitog logora Srebrenice

Piše: Ćamil Duraković 

Srebrenica je odavno, u očima medija, ali i ključnih donosilaca odluka – kako sami sebe vole zvati, više politički fenomen nego stvarni grad u kojem žive ljudi.

U istim tim pogledima njena historija herojskog otpora u ratu i genocida koji se dogodio po njenom padu ne predstavljaju tačku uvažavanja, već alat u grabljenju većeg komada moći. Većeg nego što im, kao lokalnim liderima, pripada u političkim igrankama na višim razinama vlasti. Pitam se zašto. I nekako sam došao blizu odgovora.

Naime, naša osnovna pretpostavka u zajedničkoj borbi protiv negatora genocida i ekstremista jeste da su ‘naši’ ljudi po prirodi dobri. Pretpostavka je da uprkos kolebanju privatnih interesa, potkusurivanju i ‘ugrađivanju’ svi ostajemo vrlo svjesni zajedničkog cilja pred nama? Da li prihvatamo da je naša borba zajednička? Da li znamo stvarno koja je stvarna volja i motiv svakog od nas u našoj borbi?

Nedavno sam, kroz razgovore o razmjeni iskustava naroda koji su prošli genocid i stradanja, čuo da su u nacističkim koncentracionim logorima – postojali čuvari-zatvorenici ili funktionshaftling. Zvali su ih zatvorenička samouprava, gdje bi pojedini logoraši dobili u zadatak nadzor i kontrolu ostalih. Isto je pojeftinilo troškove upravljanja logorima, a saradnici bi se vrlo brzo utopili u ulogu koju im je zločinac dodijelio.

Pomisao da neko postane nadzornik patnje vlastitog naroda čini nam se nezamislivom, a onda kada malo razmislimo, vrlo lahko pronađemo sva moguća opravdanja koja je ta osoba našla, a koja su za nju možda našli i sami logoraši što su se pod njihovom kontrolom bili.

 

Prošlo je više od dvadeset godina od genocida, živim u entitetu Republika Srpska. Sa svakim vijestima na takozvanom ‘javnom’ entitetskom emiteru koje pogledam, sa svakim pročitanim naslovom u novinama i sa svakim razgovorom o ‘procjeni stanja’, nikako ne mogu da iz glave izbacim pomisao da i danas živimo u logoru, logoru pod vedrim nebom. Ovo nije ona već ispričana priča, već vam želim ponuditi još nešto u prilog tome.

Živimo pod uslovima uslovne slobode. U njoj prihvatamo da vodimo relativno normalne živote, ukoliko pristajemo da postoje znatna ograničenja u tome šta nam može pripadati i šta to možemo od javne vlasti tražiti. Taj sistem rađa podanike, u njemu politički prvaci vrlo brzo postanu ili ‘previše’ buntovni – pa ih zajednica marginalizuje, jer ne želi ‘probleme sa vlastima’, ili se utope u ugodnosti, pa postanu slijepi kolaboracionisti sistema koji nam otima osnovna prava i udara na našu slobodu.

U takvom kontekstu Bošnjaci pristaju na dijalog. Oni zauzimaju pozicije, komuniciraju sa vlastima. Od opštine do opštine, nađu se prijateljski raspoloženi načelnici, koji se smatraju nevjerovatnim samo zato što u svom radu jednako tretiraju građane nesrpske nacionalnosti i sela u kojima žive bošnjački i hrvatski povratnici. Aferim! Ali zar da nam je to vrhunac?

Svakog mjeseca naši predstavnici idu na sjednice, na kojima ih malo ko pita išta, a i oni se vrlo brzo naviknu da im se lakše igrati plakanja i protesta, nego hrabrog zauzimanja stavova i ozbiljne pripreme kritike režima. Ne krivim ih, ni njihovi prethodnici nisu mnogo tamo napravili, a pamtimo vremena kada je Bošnjaka u Narodnoj skupštini sjedilo 15 i 16, pa neke stvari bez njihovih ruku nisu ni mogle proći. Tu se naša razočarenja ne završavaju. Onda treba paziti da ‘ne pravimo probleme’ zvaničnom Sarajevu, jer historija naših lokalnih pobuna, za njih je dnevnik dodatnih opterećenja u pregovorima o ‘krupnijim stvarima’.

Hrabri pojedinci u institucijama u Sarajevu uspiju pomjeriti neke stvari, dok im klipove podmeću saputnici iz HDZ BiH, pa se jedva nekako izborimo za minimum osiguranja sredstava i pomoći za održavanje dostojanstva naših povratnika u RS-u.

Većina šuti, jaki su po statusima na društvenim mrežama, još glasniji po zatvorenim iftarima i druženjima, a malo ko nudi konkretno šta se može uraditi. Cijena svih hrabrih poteza je, uslovno rečeno, previsoka. Politička sječa starih kadrova uvijek je rizičan posao i ‘nepotrebno’ medijsko opterećenje. A neke nove i mlade ljude, eh, i oni im dođu rizik, jer ko će se još baviti i facama iz srebreničke čaršije, pa se uvijek tjera po nekim linijama manjeg otpora. Prešuti, zažmiri, ugodi, riješi ih, namiri, umiri, i tako.

Dok se na vlastitom kućnom pragu međusobno tučemo, doživljavamo da nas dojučerašnji dušmani pozivaju na mir, pa bi među nama zavodili neki red po njihovoj mjeri, a ovi iz Sarajeva jedva čekaju da se nešto priča o nama, jer bolje da se priča o naguravanju po Srebrenici, nego o sukobima interesa velikih u glavnom gradu. A kod nas, kod nas je zanimljivije narodu gledati video-snimke obračuna po srebreničkim džamijama, dok nam se rasprave svode na to podijeljene freze i iznevjerena obećanja o pomoći. Sve to ide na nekom ličnom nivou, sve uz već petu ispijenu kafu tog dana, dok naš vrijedni seljak radi i gleda svoja posla, zoon politikon Srebrenice na Robnoj kući ili Sarajeva po kafanama Titove ulice razabire kako ispasti pametniji i jači.

Narod nam nestaje, a mi pristajemo biti robovi. Politički prvaci, spremni da prihvate ulogu čuvara logora vlastitog naroda. Godine prolaze, a mi čekamo da dođe neko ko će imati snage i autoriteta da lupi šakom i kaže nam svima – kojim putem trebamo ići. I tako čekajući dolazak nekog velikog vođe koji doći neće, pogubljeni među sobom, imamo još samo priliku da među sobom ratujemo do posljednjeg Bošnjaka na Drini.

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku