Prošle su 23 godine od genocida u Srebrenici, a upravo toliko je imala Raza Hrvačić kada je posljednji put vidjela svoje najmilije. Njen otac Asim Mujić u julu 1995. godine imao je 46 godina, a upravo toliko danas ima Raza, koja će kosti svog oca 11. jula spustiti u kabur, nedaleko od mjesta gdje ga je posljenji put vidjela. Ova žena-heroj će tada zatvoriti jedno poglavlje neizvjesnosti, a otvoriti ono žalosti, koje će trajati dok je živa, jer, kako kaže, tek sada počinje shvatati taj veliki gubitak.
Raza Hrvačić kaže da je tek kada je potpisala dokumente o identifikaciji svog oca Asima Mujića, u Komemorativnom centru u Tuzli, osjetila da je došla do kraja jednog puta. U Potočarima je 2007. godine ukopala brata Amira Mujića, koji je imao samo 20 godina kada je ubijen, zatim 2016. supruga Nedžada Hrvačića, kojem je bilo tek 28. Sada je došao red na njenog oca. Sva trojica su zajedno otišla, vjerovatno su zajedno i ubijeni, a sada će počivati na istom mjestu. Od Potočara do Potočara – pregolem krug dug 23 godine!
Traženje nestalih
– Rat smo proveli u Srebrenici, tu sam i rođena, u naselju Vidikovac. Svi zajedno smo 11. jula 1995. godine došli u Potočare. Bili su tu moja majka, kćerka kojoj su bile dvije godine, otac, brat i muž. Noćili smo 11. u Potočarima, a sutradan smo razdvojeni; nas tri smo autobusima došle na slobodnu teritoriju, a njih su odveli – počinje svoju priču Raza Hrvačić, koja sada živi u Živinicama.
I danas dobro pamti trenutak kada je posljednji put vidjela oca, brata i muža.
– Kada smo ulazile u autobus, vidjela sam svu trojicu. Prošli su pored autobusa i nisam vidjela u kom su pravcu odvedeni. Sjećam se da više nisu imali ruksake na leđima koje su nosili. Na toj liniji odvajanja njima su odmah uzeli sve što su imali. Odveli su ih golih ruku i ništa o njima nismo čuli do identifikacije – priča Raza.
Sva trojica pronađeni su u sedam grobnica na području zvorničke Kamenice. Istražitelji su utvrdili da su tijela u te grobnice premještena iz dvije grobnice u Karakaju. To ukazuje da su Razini najmiliji, vjerovatno, put od Potočara do stratišta prošli zajedno te da su zajedno i ubijeni.
– Brat je nađen u tri grobnice u zvorničkoj Kamenici i njegovo tijelo je najkompletnije. Od mog muža nađeno je oko četrdest posto skeleta, a od oca još manje, oko trideset posto. Dugo smo čekali da se pronađe još ostataka, ali se već sedam godina ništa nije dešavalo, tako da smo odlučili da ukopamo i oca – navodi Raza Hrvačić.
O veličini srebreničkog genocida govori i činjenica da su Razi Hrvačić pored trojice najbližih, u julu 1995. godine ubili i dva djeda, amidžu i njegova oba sina.
– Moj otac, njegov sin, očev brat i njegova dva sina. Svi su ubijeni u julu 1995. godine. Nema više niti jednog muškarca s prezimenom Mujić. Ono je ugašeno u julu 1995. godine. Još uvijek nismo pronašli amidžu i jednog njegovog sina. Za njih pet su rezervisana mjesto jedno do drugog. Dva će ostati prazna i čini se da je bolnije vidjeti ta dva prazna mjesta, nego tri mezara – kaže Raza.
Povratak kući
On svoju bol dijeli sa kćerkom s kojom živi u Živinicama i majkom Tahirom Mujić, koja uprkos svemu što je preživjela, vratila u Srebrenicu 2003. godine. Obnovili su porodičnu kuću i svi joj se rado vraćaju. Raza ne može bez Srebrenice i kaže da se svih ovih godina samo jednom desilo da u dva mjeseca ne ode na rodni prag.
– Kada sam se vratila u Srebrenicu, u kući nije bilo struje, na prozorima su bili najloni. Za sve ove godine nisam doživjela ništa ružno. Nedostaju moji najbliži, praznina je u kući, praznina u duši. Ipak, valja se boriti za život i ići naprijed – priča Razina majka Tahira Mujić.
Dodaje da joj je jako važno i to što je blizu svojih koji su ukopani u Potočarima.
– Neka Bog vrati onima koji su počinili ovoliki genocid nad nama Bošnjacima. Ja sam ostala sama, bez muža, sina, oca, bez zeta jedinca, da ne pričam ostale familije, amidže, djevera, dva djeverovića, amidžića, tetića… Bogu hvala kada sam došla i do ove tačke, da ih ukopamo. Ja sam puna zadovoljstva kada krenem iz Memorijalnog centra svojoj kući. Sve neka Bog popravi, zločincima neka vrati, a vjerujem da će tako biti – priča Tahira Mujić.
Tahira i Raza imaju fotografije koje ih sjećaju na muža i oca. Na jednoj, po čudnoj igri sudbine, na poleđini piše 11. 7. 1982. godine Prnjavor, Asim Mujić sa radnim kolegama, od kojih je sigurno polovina Srba. Neka druga vremena…
(Faktor.ba)
