Čuvajmo Srebrenicu

REPORTAŽA – Alem srušene džamije bošnjačke izbjeglice iz Srbije donijele u Bratunac prije 150 godina i sada će biti ponovno postavljen

Piše Mehmed Pargan
Mraz je pročistio zrak i nebu dao njegovu izvornu boju, onu azurnu, plavu, onakvu kakvu jedino viđam kroz prozor aviona dok putujem, na visinama krstarenja iznad deset hiljada metara. Zaprepastio sam se kada sam se prvi put vozio avionom i pročitao da je vanjska temperatura četrdeset stepeni ispod nule. Putovao sam tada avionom North America iznad Okeana, prema Detroitu, gledajući kako se čestice kondenzirane tečnosti u zraku pretvaraju u svjetlucave kristale. Kada smo bili djeca, gledali smo u ljetnim predvečerjima prema nebu na kom su se ukrštale rumene linije, kojima su avioni, kao raonicima, uzorali nebo. Nismo znali kakav je to trag koji ostavljaju. Neko je govorio da je dim mlaznog aviona. Stariji su objašnjavali, nudeći svoju mudrost, da se tim dimom provjerava kakvo će vrijeme biti narednih dana. Ako je linija kriva, bit će kiše. Ali niko nam nije umio reći da su to ustvari kristali koji na sebi lome sunčeve zrake u beskrajnu paletu nijansi boja. Avioni su zamicali za visove Gučeva na istoku, spremajući se da slete uskoro u Beograd, a mi smo mahali za njima i vikali: -Ispade ti ključ!!!

Stremljenje ka beskraju

Gledali smo za njima, vjerujući da je Beograd upravo tu, iza brda. I da se tu odmaraju uplašeni piloti, koji su nas čuli i zaista povjerovali da im je ispao ključ aviona.
Prošle su mnoge godine od tada. Zima je 2016/2017. Skoro četiri decenije sjećanja na te dane su iza mene. Jutro je i kosi zraci sa istoka bacaju odsjaj na površ Drine, poput kamenčića praveći žabice. Uzvodno, na dijelu neba koji se otvara između brda, među kojima je milionima godina rijeka prokopavala korito da bi slobodno tekla, iscrtani su pravolinijski tragovi jutarnjih nebeskih vožnji. Kao da na tim visinama nema ni daška vjetra.
Kitnjasti mraz objesio je inje o grane drveća na japadnoj (zasjenjenoj) strani, u Srbiji, ispinjući različite nijanse bijele boje ka visovima Gučeva. Zima je učinila svoje i počastila naša čula neobičnim plavetnilom. Na brežuljku sa desne strane ceste, blizu Drinjače, u bjelinu promrzlog proplanka uklopilo se stado ovaca. Ispred njih je na panju, oslonjen na štap čobanin srednjih godina. Zagledan je upravo ka tom komadu neba, ka tom plavetnilu. U nebeskom plavetnilu se kroz vrijeme uvijek slutio beskraj. Na isti način za tim beskrajem, koji ima odgovore na sva pitanja koja okupiraju naš život, čeznu i filozofi antičke Grčke, baš kao i čobani na osunčanim padinama Podrinja – pogled je usmjeren u daljinu, kao da se traži mjesto gdje će jednom otići duša. Ili pak njeno izvorište.

-Uvijek me oduševljavao taj sklad kojim vitki minareti svojim alemima dodiruju nebeski svod, – govorim Elvir-ef. Hodžiću, dok gledamo bijeli minaret Gradske džamije u Bratuncu, kako se uzdiže ka nebu.

Džamija u kojoj klanjaju ptice

Prolazeći ovamo zastao sam ispod Kušlata da osmotrim i fotografišem, po ko zna koji put, tu malu džamiju sagrađenu na ivici stijene. Pamtim da su mi roditelji, baš u tim danima djetinjstva, u kojima se vjeruje u vile i čarobnjake, pričali kako negdje postoji džamija koju ljudi preko dana snesu u dolinu, a ona se preko noći vrati. Mnogo su puta pokušavali da je snesu u dolinu, pa su onda prestali. U toj džamiji ljudi godinama klanjaju nekoliko puta godišnje. Ovdašnji pisac i pripovjedač Azir Šabić zapisao je kako u toj džamiji od petka do petka klanjaju ptice. Na toj Azirovoj priči, nastao je i scenarij za film. Snimili su ga pretprošloga ljeta Sulejman Muratović, Muhamed Kahrimanović i Muhamed Berbić.


Kušlat, Foto: Sulejman Muratović

Gledao sam ljude kako plaču nakon projekcije u Sarajevu. Nisam uspio dokučiti odakle ta veza, ta ovisnost čovjeka o čaroliji Kušlata. Ni kod drugih, niti kod sebe. Nema odgovora zašto uvijek stanem ovdje i zagledam se i tu liticu.

Elvir-ef. priđe mezaru u haremu bratunačke džamije i poče učiti Fatihu. Ovo je mezar bratunačkog imama Mustafe-ef. Mujkanovića, ubijenog 1992. godine.
-Ne mogu objasniti tu potrebu ubica da ubijaju predvodnike, osim mišlju da su oni željeli da učine ljude izgubljenim. Da se Bratunčani nakon ponižavanja vjere i vjerskog vođe predaju, povuku, zastraše… Mustafu-efendiju su ubili u logoru, ovdje u Bratuncu, a sve džamije su srušili. Do temelja. Muslimani su se ovdje vratili i ispočetka sagradili sve ono što je bilo srušeno. Ima jedna zakonitost – ne može zlo pobijediti iako se čovjeku u nekom vremenu čini da je ono jače, – kaže on.
Dok razgovaramo, vozimo se iz džemata u džemat kako bismo posjetili sve džamije i snimili ih za godišnji kalendar. Elvir-ef. je glavni imam Medžlisa Bratunac i najbolje vlada informacijama o ovdašnjim džamijama i vjernicima. Sve džamije su obnovljene, iako se još uvijek vjernici nisu vratili na svoja ognjišta. Mnogi nisu uspjeli dobiti sredstva za obnovu svojih domova i još uvijek su u izbjegličkim naseljima oko Tuzle.
Alem star 150 godina

Jutros me moj prvi domaćin Admir-ef. Velić sačekao na Kaldrmici i odvezao do džamije u Pobuđu, da napravim nekoliko snimaka. Osamljena, u šumi, ona se doima kao iz bajke, a mezarovi u haremu kao njeni čuvari. Pored džamije leže ostaci u ratu miniranog i srušenog minareta, a pored njega šadrvan sa spome obilježjem ubijenim civlilima, mještanima Pobuđa. U Podrinju je običak da se spomen-ploče o ubijenima stavljaju u dvorišta džamija. Vlasti, u kojima su većinski Srbi, ne dopuštaju da se te ploče stavljaju na druga mjesta, a vakufsko zemljište je izvan nadležnosti komunalnih vlasti. Skoro kroz sva sela i zaseoke oko Bratunca sagrađeni su asfaltni putevi.


Pobuđe


Ostaci srušenog minareta pred džamijom u Pobuđu

Iz Bratunca se vozimo dvadesetak kilometara prema Fakovićima. Plan nam je da se pokušamo popeti do Jagodnje. U kišnim ili snježnim danima to je prilično teško jer se zemljani putevi raskvase, pa na planinskim strminama ne pomažu ni terenska vozila. Idealno vrijeme za posjetu je upravo sada, kada su mrazevi očvrsnuli zemlju. U putu, iz luksuznog vozila, prelazimo u terenac sa četiri vuče. Prijatelj Sadik nam govori da su u šumama između Abdulića i Jagodnje zadnjih dana viđena tri medvjeda.

-Ovdje su se ljudi bili vratili, neki su sagradili i kuće, ali u njih dolaze samo ljeti. Ovdje je život baš težak, – pojašnjava on, dok prolazimo kroz potpunu pustoš nekada velikog naselja. Sa obje strane ceste složene su hrpe drveta spremnog za transport. Slabe kontrole sječe šume dovele su do prorjeđivanja šuma koje su u vlasništvu Bošnjaka.
Nakon dvadesatak minuta vožnje stižemo do prvih „kućica“. Donatori su poslije rata finansirali gradnju drvenih kuća kao privremenog rješenja za povratnike. Međutim, većina kuća ovdje nikada nije izgrađena, tako da su ta privremena rješenja zapravo ostala trajna. Neke kućice su čak rasklopljene i postale su vikend-kuće u nekim drugim naseljima, čak i daleko odavde, u Federaciji, kažu moji sagovornici.
Na ulasku u Jagodnju otvara se klasični planinski pejsaž. Oštre strmine, obrasle su drvetom i to je jedino što se može vidjeti. Sadik zaustavi vozilo i pozva nas da izađemo.
-Ovdje je rimsko naselje. Ono nikada nije istraženo. Zvali smo stručnjake da dođu, ali nikada niko nije došao, – reče on.
Sišli smo pješice sa ceste i krenuli samo dvadesetak koraka uzbrdo u šumu. Desetine stećaka rasuto je šumom, a padina je izdijeljena ograđenim poljima različite površine, od tri-četiri, pa do tridesetak kvadratnih metara. Nikada ništa slično nisam imao priliku vidjeti.


Džamija u Jagodnji . uskoro će biti sagrađen i minaret, na koji će biti stavljen alem star 150 godina

Stotinjak metara odatle je kamena džamija. Sagrađena je vjerovatno u 16. stoljeću, ali je nekoliko puta rušena, tako da je izgubila povijesnu vrijednost. Njena ponovna gradnja još nije dovršena.
-Narednog ljeta ćemo, uz Božju pomoć, napraviti proklanj (otvorenje). Možda to pomogne da se ljudi ovdje počnu vraćati. Pogledaj ovaj predjel kako je lijep, – govori Elvir-efendija.
Alem koji će biti postavljen na džamiju sačuvan je sa srušene džamije. Pronađen je negdje u šipražju i bit će postavljen na novosagrađenu džamiju.
-Taj alem donijet je iz Jagodnje, iz Srbije, prje stotinu i pedeset godina, kada su Bošnjaci protjerani u Bosnu! Oni su se zaustavili ovdje, blizu Drine, vjerujući da će se jednom vratiti. Ostali su u vrletima, vjerujući da se u njima mogu odbraniti. A dali su svom selu ime Jagodnja, kako bi sačuvali sjećanje na svoje domove i svoj grad, iz kojega su otjerani, – kaže Elvir-ef.
Upozorava nas da pažljivo hodamo okolo. Po povratku u selo s početka 2000-tih, na prostoru između džamije i turbeta nepoznatom šehidu, koje se nalazi na rubu šume tridesetak koraka južno, bile su postavljene nagazne mine, koje na sreću nisu aktivirane. U selu sada nema nikoga, tako da se ne mogu kontrolisati dolasci. Stoga treba biti oprezan.
U Tekiji su prije Fate muškarci imali po dvije žene

Prije dolaska u Bratunac, jutros sam zastao na pola sata u Konjević Polju, da posjetim i tekiju Hamza-dede Orlovića. Prije glavne raskrsnice, pored „Fatine crkve“, skrene se lijevo i penje nekoliko stotina metara uzbdo. Na kosini okrenutoj ka jugozapadu nalazi se staro mezarje, a pri vrhu mezarja je turbe Baba Hamze-dede Orlovića, smješteno u tekiji, odakle su derviši pronijeli učenje hamzevijskog reda diljem Bosne i Hercegovine. Odavde puca pogled prema planini Udrč i dolini rijeke Jadar, gdje je smješteno Konjević Polje. Cijelo naselje oko glavne raskrsnice po ovoj tekiji, dobilo ime Tekija.


Džamija u Konjević Polju


Hamza-dedina tekija

Prije nekoliko godina Fata Orlović, na čijoj su zemlji tokom rata sagradili pravoslavnu crkvu, ispričala mi je zanimljivu priču o ovome mjestu.
-Tekija je sine posebna. U selo u ovom zadnjem ratu nisu padale granate. Kako kod su ih ispaljivali one su prelijetale i odlazile u druga sela. Ovo mjesto čuva Božija sila. Ovdje je ta sila čuvala i ljude, sve dok komunisti nisu naredili da se ovdje kraj Jadra pravi pecara za rakiju. Na tom mjestu su u ratu pobijeni naši ljudi, a mi mislimo da je tu i grobnica – Bog nas je kaznio za toliki ispečeni alkohol. Na sreću, Bog nas nije ostavio, on je milostiv. Jedino ova tekija u Konjević Polju nije srušena u ratu, svi drugi islamski objekti u Podrinju jesu. I nju su pošli da sruše, ali je vojnik koji je pošao da je zapali slomio nogu. Pa su se svi u strahu vratili. Nije samo to posebno za Tekiju. Ovdje su muškarci sve do rata imali po dvije i više žena. Meni je jednom došao moj muž Šaćir i pitao me da i on dovede još jednu, kao i drugi muškarci što imaju u selu. Rekla sam mu – možeš, ali ću ja tebe skratiti za glavu. Haman, od tada u Tekiji muškarci imaju samo po jednu ženu, – pričala mi je Fata.
Tekija je u islamskoj povijesti Bosne izuzetno važna. Hamza-dedo ju je sagradio, kako bilježi Muhamed Hadžijahić, 1519. godine. Pored tekije bila je i musafirhana. Kako je ona vremenom srušena, sada je sagrađena nova i ona bi trebala biti puštena u rad tokom 2017. godine. To je veliki objekat u kojem može konačiti dvadesetak osoba. Generacijama se vjerovalo da se iz tekije „ništa nemože ukrasti, a onaj ko bi se usudio da to učini bio je na neobjašnjiv način prisiljen da to vrati“.
O Tekiji je pisao i čuveni putopisac Evlija Čelebi koji je ovim krajevima prolazio sredinom 17. stojeća. On spominje „glasovitog“ Hindi Hamza-babu, koji je bio „jedan od ličnih pouzdanika šejhova silnog fatiha, učestvovao je u osvajanju Zvornika i ovdje je pokopan“.
Svi odavde odlaze, a život i dalje teče

Dok sam izlazio iz mezarja stao sam pred nišanima neobičnog oblika i proučio Fatihu. Na njima je patina slagana stotinama godina. Koliko li je samo historije na svakom ovom koraku? Koliko krvi? A mi ništa ne znamo.


Abdulići

Noć se primiče. Zimski dani ovdje su kratki i treba požuriti da se u dolinu vratimo prije mraka. Bilo bi dobro da dođemo u Abduliće prije akšama i snimimo tamošnju džamiju. Ljetos sam ulazio u nju sa prijateljem Alvirom, ali nisam napravio snimke spolja, jer građevinski radovi nisu bili završeni. U tom naselju do devedesetih godina bilo je skoro tri stotine domaćinstava Bošnjaka. Danas ih je svega pedeset. Nedaleko od džamije vidio sam stare bosanske kuće, koje su ostale u šumi, nezapaljene. Sve nove kuće izgorjele su, a stare, pokrivene crnim kamenom, postoje i danas. Oko njih su podivljali voćnjaci i šipražje, ali život teče.
Spaljene kuće su mahom, kao i džamije, obnovljene. Bošnjaci i Srbi komuniciraju, iako se povremeno pojavi malo zahlađenje, pa onda opet približavanje, svima je jasno da se ovdje mora živjeti zajedno. Pokušalo se i drugačije, ali nikome nije lijepo. Mnogo toga se vraća na staro – ovdje jedino nedostaju ljudi. Jedni odseljavaju, drugi se ne vraćaju.
Dok stavljam tačku na jedan bogat i ispunjen dan, mislim: vjerovatno nigdje na svijetu ljudi nisu kao u Podrinju, grade da bi sagradili, a ne da bi tu živjeli. Žive da bi prkosili, a ne zato što im je tu dobro. Gledaju u komšiju s podozrenjem, ne zato što ga ne vole, već da pokažu da mogu bez njega. Da mogu bez ičega. Vrijeme je ovdje najbolji učitelj. Ono je pokazalo da se zaista bez svega može, ali život teče i njega treba ispuniti. Vratiti vjeru u ljude. Na taj način se jača i vjera u Boga. Nebesko plavetnilo sve nas čeka. A do tada…
Ima jedan mudar odgovor, koji sam pročitao nekada, dok dva prijatelja razgovaraju:
-Dragi prijatelju, svi ćemo jednog dana nestati!
-Da, ali svih drugih dana nećemo!