Čuvajmo Srebrenicu

Šestorka i Naser

Smijemo li zamisliti kakve se reakcije mogu očekivati ako Haški tribunal povjeruje Prlićevom naučnom radu i, recimo, oslobodi potpisnika odluka o osnivanju Dretelja i ostalih logora?

 

 

ako god to nevjerovatno zvučalo, Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, dva puta je oslobođen krivice za zločine počinjene tokom rata nad Srbima u okolini Srebrenice. Prvi put u Haagu, u žalbenom postupku, drugi put prošle sedmice u Sarajevu. Iako ovaj drugi postupak nije okončan, jer je Tužiteljstvo BiH najavilo žalbu, valja odmah reći da niko ne sumnja da bi svaka presuda Oriću izazvala žestoke reakcije, ali i da bi bila vjerodostojnija da Tužiteljstvo BiH posjeduje makar i mrven ugleda. Ovako je sve dodatno kompliciranije, da ne kažem i politički kompleksnije s obzirom na to da je riječ o instituciji isparceliziranoj i premreženoj patronatima svake stranačke vrste. Što se samog Orića tiče, o njemu se manje-više sve zna: prije rata je karijeru gradio u obezbjeđenju Slobodana Miloševića, da bi u ratu bio komandant Armije BiH, a zapravo apsolutni gospodar Srebrenice. Ibran Mustafić je zabilježio potresnu scenu opisujući dječaka koga su pitali šta bi želio biti kad odraste, a on kao iz topa odgovorio – Naserov konj. Naser je, piše Mustafić, u gladnoj Srebrenici konja šećerom hranio. Pa iako je bio svjetlosnim godinama daleko od svoje zone odgovornosti u danima genocida u julu 1995. godine, za Majke Srebrenice Naser je bio i ostao neprikosnoveni heroj. Taman toliki da je u vrijeme kada je po potjernici Srbije i optužnicama porodica žrtava koje i dalje očekuju presudu za civile ubijene na tom prostoru zadržan u švajcarskom zatvoru, tadašnji načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković zaprijetio suspenzijom obilježavanja 11. jula i otkazivanjem komemoracija, dženaze i ukopa u Potočarima ukoliko ne bude pušten. Nije pušten, ali jeste na vrijeme isporučen Bosni i Hercegovini u koju je stigao pod budnom policijskom pratnjom, specijalnim letom. Bila je to tragikomična scena: čitava kolona policijskih automobila dovela je Orića od Aerodroma do Tužiteljstva BiH iz koga je ni dva sata kasnije slobodno išetao. Pravo govoreći, taj švicarski pritvor je i inicirao postupak netom okončan, a svi oni koji pamte brzinu tužiteljske obrade u najvišoj državnoj instituciji, čak i ako se ne sjećaju Orićevih haških prijateljstava i postdejtonskih aranžmana, posve sigurno nisu bili iznenađeni epilogom.

Još manje reakcijama koje su uslijedile. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, nije krio da je presudom obradovan barem koliko i Orić: odmah je pozvao Srbe da napuste institucije Bosne i Hercegovine i aktivirao – opet – vlastita razmišljanja o referendumu o radu Tužiteljstva i Suda BiH i zapravo na krilima ove sudske odluke krenuo u vlastitu kampanju koja obiluje mržnjom prema svemu što nema pečat SNSD-a. Presuda je neprihvatljiva i Mladenu Ivaniću, srpskom članu Predsjedništva BiH, no zato su Bakiru Izetbegoviću i suđenje i presuda pravični, a Dragan Čović, predsjedatelj Predsjedništva BiH, odlučio se za šutnju uprkos činjenici da ga je presuda zatekla u Dodikovom društvu. Ne, razlog posve sigurno nije naprasna odluka da ne komentira sudska događanja, već je puno prije u iščekivanju haškog epiloga o žalbi Šestorke koji treba uskoro da uslijedi. Šestorka je – Jadranko Prlić, Milivoje Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić – kažnjena sa 111 godina zatvora i to za udruženi zločinački poduhvat počinjen u vrijeme sukoba Hrvatske vojske i HVO-a sa Armijom BiH a protiv bosanskih muslimana. Šestorka se, kaže prvostepena presuda, u počinjenim zločinima udružila s Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom Hrvatske, tadašnjim ministrom obrane Hrvatske Gojkom Šuškom i generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom. I Tuđman i Šušak i Bobetko su u međuvremenu umrli, ali su u to doba činili sami vrh tadašnje Hrvatske koji susjedna nam zemlja i dan-danas slavi kao svoje heroje. Ne odriče se Hrvatska ni Šestorke ni njihovih (zlo)djela u koje su ubrojani napadi na civile, smrt, progoni, etničko čišćenje, formiranje logora, a i rušenje Starog mosta, no ukoliko žalba bude odbijena, a presuda postane pravosnažna, biće to i svojevrsna međunarodna potvrda onog što je također dobro poznato: rat u Bosni i Hercegovini nije bio rezultat samo Miloševićevih već i Tuđmanovih teritorijalnih pretenzija.

Vrući ljetni dani, a možda i sezona godišnjih odmora mogu se proglasiti krivcima što je u bošnjačkom dijelu federalne javnosti potpuno nezapaženo prošla knjiga jednog od žalbenika, a i njezino feljtoniziranje u Večernjem listu. Jadranko Prlić, nekadašnji predsjednik Vlade HRHB, ispisao je čak 2.094 stranice obimnog djela koje izlazi u tri toma pod naslovom “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne”. Prlić je u Haagu dobio i najveću kaznu, 25 godina zatvora, dok su nekadašnji ministar u njegovoj vladi Bruno Stojić te dvojica načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković kažnjeni sa po 20 godina, zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić dobio je 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić 10 godina zatvora. I knjiga je nastala u Haagu, a recenzenti koji su je toplo preporučili za tiskanje zaključili su da zadovoljava kriterije znanstvenog rada. “Knjiga na temelju činjenica najteži dio iz optužnice tzv. ‘udruženi zločinački pothvat’ čini neutemeljenim i besmislenim”, poenta je najave u Večernjaku u kome smo iz izdvojenog Prlićevog naukovanja njegovom rukom priređenog saznali i za “plan obrnutog etničkog čišćenja”, ali i da je Tuđman (čak) dva puta odbio Aliju Izetbegovića koji mu je nudio spajanje Hercegovine sa Hrvatskom. Alija Izetbegović je – gle koincidencije – glavni lik feljtona koji je “naslijedio” Prlićev u Večernjaku, feljton se bavi njegovom političkom doktrinom, a ja ću citirati naslov samo jednog od nastavaka: “Izetbegović je za mudžahedine bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik”. Jasno je, dakle, o kojoj vrsti doktrine je riječ, baš kao što je i bjelodano jasno da je – sve skupa – udruženi političko-medijski pothvat da se utječe na rezultat žalbenog postupka.

Smijemo li zamisliti kakve se reakcije mogu očekivati ako Haški tribunal povjeruje Prlićevom naučnom radu i, recimo, oslobodi prvog i posljednjeg predsjednika vlade HRHB, potpisnika odluka o osnivanju Dretelja i ostalih logora po Hercegovini? Čoviću bi to bez sumnje bilo i pravedno i pravično, Izetbegović bi opet morao govoriti o pokušaju revizije prošlosti, a Dodik ne bi uspio oćutati pa bi – vrlo vjerovatno – posegao za još jednim krunskim dokazom protiv svih koji nisu SNSD, ali bi za svaki slučaj napao Bosnu i Hercegovinu. 22 godine nakon Daytona jedno je zapravo bolno jasno: suđenja za ratne zločine, ni u Haagu ni pred domaćim sudovima, iako su trebala pomoći da zločin(c)i budu kažnjeni, da žrtve nađu mir, a njihove porodice barem neku vrst satisfakcije, politički su redovito zloupotrebljavana do te mjere da su u konačnici služila za sve drugo osim za suočavanje sa istinom. Koje je i danas, 22 godine nakon Daytona, svima potrebno. Ne za pisanje vlastitih historija i naučnih radova – jer toga imamo napretek – već zarad budućeg života. U zemlji koja, kakva god da je, naša je, i srpska i hrvatska i bošnjačka, a valjda će jednog dana i presuda Sejdić-Finci omogućiti da bude i svih ostalih.

(Oslobodjenje)

Molimo Vas da nas podržite like-om na Facebook-u

Ukoliko niste već, kliknite like