Čuvajmo Srebrenicu

Šestorka i Naser

Smijemo li zamisliti kakve se reakcije mogu očekivati ako Haški tribunal povjeruje Prlićevom naučnom radu i, recimo, oslobodi potpisnika odluka o osnivanju Dretelja i ostalih logora?

 

 

Povezani članci

Idi Munira, ne gadi nam Srebrenicu

Majka, moja mirisna ruža

ako god to nevjerovatno zvučalo, Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, dva puta je oslobođen krivice za zločine počinjene tokom rata nad Srbima u okolini Srebrenice. Prvi put u Haagu, u žalbenom postupku, drugi put prošle sedmice u Sarajevu. Iako ovaj drugi postupak nije okončan, jer je Tužiteljstvo BiH najavilo žalbu, valja odmah reći da niko ne sumnja da bi svaka presuda Oriću izazvala žestoke reakcije, ali i da bi bila vjerodostojnija da Tužiteljstvo BiH posjeduje makar i mrven ugleda. Ovako je sve dodatno kompliciranije, da ne kažem i politički kompleksnije s obzirom na to da je riječ o instituciji isparceliziranoj i premreženoj patronatima svake stranačke vrste. Što se samog Orića tiče, o njemu se manje-više sve zna: prije rata je karijeru gradio u obezbjeđenju Slobodana Miloševića, da bi u ratu bio komandant Armije BiH, a zapravo apsolutni gospodar Srebrenice. Ibran Mustafić je zabilježio potresnu scenu opisujući dječaka koga su pitali šta bi želio biti kad odraste, a on kao iz topa odgovorio – Naserov konj. Naser je, piše Mustafić, u gladnoj Srebrenici konja šećerom hranio. Pa iako je bio svjetlosnim godinama daleko od svoje zone odgovornosti u danima genocida u julu 1995. godine, za Majke Srebrenice Naser je bio i ostao neprikosnoveni heroj. Taman toliki da je u vrijeme kada je po potjernici Srbije i optužnicama porodica žrtava koje i dalje očekuju presudu za civile ubijene na tom prostoru zadržan u švajcarskom zatvoru, tadašnji načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković zaprijetio suspenzijom obilježavanja 11. jula i otkazivanjem komemoracija, dženaze i ukopa u Potočarima ukoliko ne bude pušten. Nije pušten, ali jeste na vrijeme isporučen Bosni i Hercegovini u koju je stigao pod budnom policijskom pratnjom, specijalnim letom. Bila je to tragikomična scena: čitava kolona policijskih automobila dovela je Orića od Aerodroma do Tužiteljstva BiH iz koga je ni dva sata kasnije slobodno išetao. Pravo govoreći, taj švicarski pritvor je i inicirao postupak netom okončan, a svi oni koji pamte brzinu tužiteljske obrade u najvišoj državnoj instituciji, čak i ako se ne sjećaju Orićevih haških prijateljstava i postdejtonskih aranžmana, posve sigurno nisu bili iznenađeni epilogom.

Još manje reakcijama koje su uslijedile. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, nije krio da je presudom obradovan barem koliko i Orić: odmah je pozvao Srbe da napuste institucije Bosne i Hercegovine i aktivirao – opet – vlastita razmišljanja o referendumu o radu Tužiteljstva i Suda BiH i zapravo na krilima ove sudske odluke krenuo u vlastitu kampanju koja obiluje mržnjom prema svemu što nema pečat SNSD-a. Presuda je neprihvatljiva i Mladenu Ivaniću, srpskom članu Predsjedništva BiH, no zato su Bakiru Izetbegoviću i suđenje i presuda pravični, a Dragan Čović, predsjedatelj Predsjedništva BiH, odlučio se za šutnju uprkos činjenici da ga je presuda zatekla u Dodikovom društvu. Ne, razlog posve sigurno nije naprasna odluka da ne komentira sudska događanja, već je puno prije u iščekivanju haškog epiloga o žalbi Šestorke koji treba uskoro da uslijedi. Šestorka je – Jadranko Prlić, Milivoje Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić – kažnjena sa 111 godina zatvora i to za udruženi zločinački poduhvat počinjen u vrijeme sukoba Hrvatske vojske i HVO-a sa Armijom BiH a protiv bosanskih muslimana. Šestorka se, kaže prvostepena presuda, u počinjenim zločinima udružila s Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom Hrvatske, tadašnjim ministrom obrane Hrvatske Gojkom Šuškom i generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom. I Tuđman i Šušak i Bobetko su u međuvremenu umrli, ali su u to doba činili sami vrh tadašnje Hrvatske koji susjedna nam zemlja i dan-danas slavi kao svoje heroje. Ne odriče se Hrvatska ni Šestorke ni njihovih (zlo)djela u koje su ubrojani napadi na civile, smrt, progoni, etničko čišćenje, formiranje logora, a i rušenje Starog mosta, no ukoliko žalba bude odbijena, a presuda postane pravosnažna, biće to i svojevrsna međunarodna potvrda onog što je također dobro poznato: rat u Bosni i Hercegovini nije bio rezultat samo Miloševićevih već i Tuđmanovih teritorijalnih pretenzija.

Vrući ljetni dani, a možda i sezona godišnjih odmora mogu se proglasiti krivcima što je u bošnjačkom dijelu federalne javnosti potpuno nezapaženo prošla knjiga jednog od žalbenika, a i njezino feljtoniziranje u Večernjem listu. Jadranko Prlić, nekadašnji predsjednik Vlade HRHB, ispisao je čak 2.094 stranice obimnog djela koje izlazi u tri toma pod naslovom “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne”. Prlić je u Haagu dobio i najveću kaznu, 25 godina zatvora, dok su nekadašnji ministar u njegovoj vladi Bruno Stojić te dvojica načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković kažnjeni sa po 20 godina, zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić dobio je 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić 10 godina zatvora. I knjiga je nastala u Haagu, a recenzenti koji su je toplo preporučili za tiskanje zaključili su da zadovoljava kriterije znanstvenog rada. “Knjiga na temelju činjenica najteži dio iz optužnice tzv. ‘udruženi zločinački pothvat’ čini neutemeljenim i besmislenim”, poenta je najave u Večernjaku u kome smo iz izdvojenog Prlićevog naukovanja njegovom rukom priređenog saznali i za “plan obrnutog etničkog čišćenja”, ali i da je Tuđman (čak) dva puta odbio Aliju Izetbegovića koji mu je nudio spajanje Hercegovine sa Hrvatskom. Alija Izetbegović je – gle koincidencije – glavni lik feljtona koji je “naslijedio” Prlićev u Večernjaku, feljton se bavi njegovom političkom doktrinom, a ja ću citirati naslov samo jednog od nastavaka: “Izetbegović je za mudžahedine bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik”. Jasno je, dakle, o kojoj vrsti doktrine je riječ, baš kao što je i bjelodano jasno da je – sve skupa – udruženi političko-medijski pothvat da se utječe na rezultat žalbenog postupka.

Smijemo li zamisliti kakve se reakcije mogu očekivati ako Haški tribunal povjeruje Prlićevom naučnom radu i, recimo, oslobodi prvog i posljednjeg predsjednika vlade HRHB, potpisnika odluka o osnivanju Dretelja i ostalih logora po Hercegovini? Čoviću bi to bez sumnje bilo i pravedno i pravično, Izetbegović bi opet morao govoriti o pokušaju revizije prošlosti, a Dodik ne bi uspio oćutati pa bi – vrlo vjerovatno – posegao za još jednim krunskim dokazom protiv svih koji nisu SNSD, ali bi za svaki slučaj napao Bosnu i Hercegovinu. 22 godine nakon Daytona jedno je zapravo bolno jasno: suđenja za ratne zločine, ni u Haagu ni pred domaćim sudovima, iako su trebala pomoći da zločin(c)i budu kažnjeni, da žrtve nađu mir, a njihove porodice barem neku vrst satisfakcije, politički su redovito zloupotrebljavana do te mjere da su u konačnici služila za sve drugo osim za suočavanje sa istinom. Koje je i danas, 22 godine nakon Daytona, svima potrebno. Ne za pisanje vlastitih historija i naučnih radova – jer toga imamo napretek – već zarad budućeg života. U zemlji koja, kakva god da je, naša je, i srpska i hrvatska i bošnjačka, a valjda će jednog dana i presuda Sejdić-Finci omogućiti da bude i svih ostalih.

(Oslobodjenje)

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku