Čuvajmo Srebrenicu

Simbol zločina počinjenih nad Bošnjacima: Fotografije Zekire Begić i njene nerođene bebe potresle su svijet

Više od 20.000 Bošnjaka živjelo je do proljeća 1992. godine u Bratuncu. Među njima, u bratunačkom naselju Suha, i mladi bračni par, Zekira i Mesud Begić. Baš tog proljeća ’92. su po prvi put trebali postati roditelji. Sve je već bilo spremno za dolazak novog člana porodice. Krevetić, odjeća, prve igračke i uzbuđeni roditelji nestrpljivo su brojali posljednje dane trudnoće.

 

 

Međutim, proljetni vjetar sa Drine je u sa sobom donio i zvuk transportera, tenkovskih gusjenica, ali i neka nova, za Bratunčane nepoznata lica.

– Sjećam se ogromnih kolona sa vojnom opremom i naoružanjem koje je prolazilo u blizini Bratunca. Moglo se predosjetiti da se nešto sprema. Međutim, nismo vjerovali da će biti rat – prisjeća se u razgovoru za Faktor Refik Begić.

Zekira je bila Refikova snaha. Živjeli su kuća do kuće. I njegova je supruga, baš kao i Zekira, bila u drugom stanju. U rat, kako kaže, nisu vjerovali, ali su ih ubrzo razuvjerile vojne i policijske formacije koje su preplavile istočnu Bosnu. Najprije su se u njihove namjere uvjerili oni utjecajniji bratunački Bošnjaci, a zatim i svi ostali.

– Ja im kao omladinac u tom vremenu nisam vjerovatno bio interesantan. Uoči referenduma za nezavisnost sam osjećao potrebu da doprinesem. Lijepio sam plakate. To se od mene očekivalo i ja sam to i radio. Kasnije, kada su nas vojne formacije istjerale iz kuća i skupile na igralište, jedan od tih ljudi koji je došao iz Srbije tražio je sa imenom i prezimenom mene te mi je rekao da zna da sam lijepo plakate za suverenu i nezavisnu BiH – priča nam Refik.

Nakon igrališta, odveden je u Osnovnu školu „Vuk Karadžić“, gdje su već na samom ulazu u salu bili vidljivi tragovi krvi, vjerovatno onih utjecajnijih Bošnjaka koji su se prvi uvjerili u namjere naoružanih lica koje je sa sobom donio vjetar sa Drine.

– Unutra je bilo više od 30 ljudi koji su ležali na parketu, krvavi, u modricama. Nekoliko dana su nas mučili, gledali smo ubistva. Više stotina osoba je tada ubijeno. Ljudi su dolazili, odlazili, ubijani su pred našim očima, prebijani su oružjem, šipkama. Krvi je bilo svugdje – pamti Refik događaje iz maja 1992.

U vojnim ili policijskim uniformama, sa oružjem u rukama, životom i smrću u Bratuncu su zagospodarile i njihove dojučerašnje komšije srpske nacionalnosti. Za razliku od mnogih svojih sugrađana koji nisu imali sreću da živi napuste bratunačku školu, Refik je odveden na Pale, a zatim i u Visoko, gdje je razmijenjen. Nakon više od dva mjeseca razdvojenosti od porodice i bez ikakve informacije o njihovoj sudbini, ponovo su se, pukom srećom, našli u Banovićima.

U autobusu u kojem je spas pronašla njegova supruga se nalazila i Zekira. U autobus je, uoči polaska, ušao Zekirin i Mesudov kum Milenko Prodanović, u Bratuncu poznatiji i kao Mungos. Zekiru i još nekoliko djece je izveo iz autobusa i tu im se, do prije 12 godina, izgubio svaki trag.

Prvi Bošnjaci su se u Bratunac počeli vraćati već 1998. godine. Čisteći svoja imanja, pronalazili su ostatke svojih ubijenih članova porodice, prijatelja i sugrađana.

– Neki su bili u kućama, neki pored kuća, neki u masovnim grobnicama. U razgovorima sa mještanima srpske nacionalnosti, neki su otvoreno govorili da se stide onoga što se desilo i da to nisu mogli spriječiti. Međutim, na moje upite gdje su sahranjeni svi ubijeni Bošnjaci, nismo dobijali odgovore. Pitao sam ih gdje je Maca, jer smo tako zvali Zekiru zbog njene kovrđave kose i umiljatosti, ali uzalud. Dan za danom smo otkrivali sve više masovnih grobnica. Samo ih je u općini Bratunac bilo više od 70 – kazao je Refik Begić.

Godine su prolazile, a Zekiri ni traga. Tako je bilo sve do 2005. godine, kada su istražitelji došli do informacija koje su ih odvele do jedne od najstravičnijih masovnih grobnica.

– Ta se masovna grobnica nalazila stotinjak metara od moje kuće. To je zaista jedna potresna scena. Svako tijelo je bilo u vreći. Sjećam se i kiše, hladne kiše, koja je doprinijela tom osjećaju koji smo imali. Kada pogledate te vreće, kišu koja spira zemlju sa njih, kada se naziru veoma dobro očuvana tijela, onda zaista više i ne znate kako se osjećate, sve se pomiješa. Osjećao sam se kao da cijela masovna grobnica na meni stoji – prisjeća se Refik.

U toj je grobnici pronađeno 38 tijela ubijenih Bošnjaka, čak devetero djece, od kojih je najmlađe imalo tek tri mjeseca. Među pronađenim tijelima bilo je i tijelo Zekire Begić i njene nerođene bebe.

– Otišao sam u Tuzlu na prepoznavanje. Kada su mi otkrili Zekirino tijelo, bebu, sve to, zgrozim se pomisli na sve što se desilo. Zekira je imala lijepu kosu. Stalno je nosila raif, koji je još uvijek stajao na njenoj glavi. Vidjeli su se i otvori od metaka na predjelu stomaka, gdje je bila beba – kazao je naš sagovornik.

Fotografije posmrtnih ostataka Zekire Begić i njene nerođene bebe obišle su svijet i postale su simbol zločina koji su počinjeni nad Bošnjacima u Bratuncu, ali i cijeloj BiH. U Bratuncu danas živi jedva trećina prijeratnog bošnjačkog stanovništva. Oni koji su preživjeli i koji su smogli snage vratiti se u svoje prijeratne domove i danas svakodnevno susreću osobe koje su odgovorne za ubistva, maltretiranje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Vide ih svi, osim pravosudnih institucija, koje ni danas, 22 godine nakon završetka rata, nisu procesuirale bar one najodgovornije za počinjene zločine.

 

 

 

(Faktor.ba)

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.