Čuvajmo Srebrenicu

Smajo Mandžić iz Srebrenice, jedini živi nosilac Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem

Smajo Mandžić iz Srebrenice, jedini živi nosilac Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem, neustrašiv borac i uspješan biznismen.

Kad sam polazio u borbu, nisam ovako zamišljao državu. Imao sam ideal ljudskije, pravednije države… Kad sve saberem i oduzmem, još sam dobro prošao. Ima boraca i boljih od mene, koji žive od 50 maraka milostinje. To mi je neshvatljivo, ali ne mogu to ispraviti”, priča za portal Istočna Bosna ovih dana u Tuzli Smajo Mandžić (47), penzionsani major Armije BiH iz Potočara kod Srebrenice.

Mandžić je od polovine aprile 1992. godine u Armiji BH. Pet puta je ranjen. Ratni vojni invalid je 70 posto. Penzionisan je 2004. godine. Za ratne zasluge dobio je Zlatni ljiljan, a potom i Orden Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem. Danas je jedini živi nosilac ovog priznanja u BiH. Ratne strahote i sjećanja, dio su njegove svakodnevnice.

„Nema sata da mi u glavu ne navru neka ratna sjećanja. Kad vidim nekog da se onako od srca nasmije, poželim da se i ja tako nasmijem, ali neće to, bolje da kažem ne može iz mog srca. I danas svakodveno ponovo preživljavam mnoge zebnje, strahove, žalosti… Brat Juso je poginuo u Srebrenici, brat Salan nestao na Ružinim vodama, brat Kiram zarobljen u Milićima, bio u Logoru Batković i odmah nakon razmjene je umro od mučenja, otac Idriz nestao pri povlačenju iz Srebrenice. Nađen u masocnoj grobnici u Kamenici i sahranjen prošle godine. Majka nazor umrla 1995. Godine. Ja ne mogu ni na mezarje otići da proučim Fatihu najmilijim. Otac i Juso sahranjeni u Potočarima, majka i brat Kiram u Živinicama, a brat Salan još nije ni nađen. Brat Ibrahim je bio komandant brigade 70 postotni je invalid, brat Mujo 90 postotni. Nakon svega, kako se mogu od srca zasmijati? Valjda razumijete”, tiho i sa sjetom priča Smajo Mandžić.

U razgovoru Smajo ne pokazuje ni trunku sebičnosti. Priča i suosjeća sa patnjama drugih. Priča nam kako mu je rahmetli Akif Ustić, njegov nastavnik iz osnovne škole, često govorio „nećeš ti meni tako srčano trčati u borbi, moraš ostati živ”, a poslije je Ustić poginuo.

Prisjeća se svih boraca, koji je predvodio u borbama ali nerado priča kako je on pet puta ranjen za naš portal Istočna Bosna je ipak ispričao svoju jednu priču.

„Pri ranjavanju sam imao i sreće. Jednom sam ranjen u stomak. Nosili su me prema bolnici cijelu noć i to na ljestvama. I danas se često sjetim tih trenutaka. Nakon ranjavanja, obuzela me strašna žeđ. Tražio sam samo malo vode. Uz mene je bio i Suljo Čakanović, zdravstveni radnik. Drug mi, molio ga za koju kapljicu vode, ali mi nije dao, jer bi to za mene bilo pogubno. Pri tom ranjavanju i višesatnoj evakuacji do bolnice, već su me bili otpisali, ali preživio sam. S obzirom da smo imali veoma skučen nivo zdravstvenih usluga, jer nije bilo lijekova i opreme, većina ranjenih u stomak je podlegla, a ja sam – na svu sreću – preživio i to”.

Smajo Mandžić je imao sreće da se živ i zdrav dočepa slobodne teritorije. Ostao je na čelu brigade, a sve do 2004. godine je bio pripadnik Armije BiH, kada je penzionisan.

„Neposredno nakon rata vremena su bila teška i neizvjesna. Par godina živio sam u Stuparima kod Kladnja. Bila je to neka srpska kuća, koja je prokišnjavala. Tu sam ostao pet godina, nakon čega sam dobio stan, gdje i danas živim”, priča nam Smajo.

Nakon penzionisanja Mandžić je kraće vrijeme radio sa jednom zaštitarskom agencijom, a 2005. godine je odlučio da osnuje vlastitu. Sa prijateljima je osnovao BH sigurnost, čija je djelatnost fizičko-tehnička zaštita imovine i ljudi. Agencija radi i danas.

„Ja sam suvlasnik Agencije. Sjedište nam je u Tuzli, a imamo poslovne jedinice u Sarajevu i Srebrenici. Imamo oko 200 zaposlenih ljudi”, objašnjava nam Mandžić.

Jučer borac, danas poduzetnik. Kako se osjećate u te dvije uloge?

To je u meni na neki način povezano. Prvo, ja sam godinama naučio na dinamizam u životu. Nakon rata, kad bih bio rahat, ne znam kako bi živio. Drugo, preko ove firme ja na neki način liječim ratne rane. Stipendiram petero djece iz Podrinja. Onda često dajem jednokratne pomoći. Meni se obraćaju suborci, djeca mojih poginulih prijatelja iz Armije, kojima sam bio komandant. Činim sve što mogu i o tome ne želim da pričam puno, od zapošljavanja do materijalno-finansijske podrške. Naravno, nisam u stnju riješiti sve probleme koje država ne rješava, ali osjećam zadovoljstvo kad god nekome pomognem u nevolji, ili riješim problem”, ističe Mandžić.

Kako vidite položaj demobilisanih boraca?

„Što bi narod rekao, nikako. Mnogi borci su neopravdano prepušteni sami sebi. Znam ljudi koji su tokom rata 2-3 puta dolazili iz Srebrenice po oružje imuniciju u Tuzlu, a sada žive od 50 maraka milostinje. To su skromni, pošteni ljudi, koji se nemaju kome obratiti. Rat su vodili i iznijeli pošteni i čestiti ljudi, a poslije su ih instrumentalizirali. Umjesto da je formirana jedna krovna boračka organizacija, stranke i političari su ih podijelili radi svojih interesa. To nije dobro ni za politiku, ni za borce”, smatra Smajo.

Politika?

„Nisam ovako zamišljao državu kad sam se borio u Armiji BiH. Nisam mislio o sebi, nego o slobodnoj državi. Ali, ovo mi ne izgleda dobro.Mislim da se ovako stanje neće moći dugo održati. Veliki je teret samo na privatnim firmama. Vlast troši više nego što ima i više nego što bi trebalo.Nigdje u svijetu nema ovakvih nameta na one koji rade, nigdje nema ovoliko administracije i nepotrebnih nameta. Rekao sam, odbrambeni rat su vodili časni i pošteni ljudi, a političari su sušta suprotnost. Naravno, čast izuzecima, kojih ima svugdje. Želim reći još i to da bi se vjerske organizacije trebale više baviti vjerom, a manje politikom. Nije im mjesto u politici”, rezolutan je Smajo Mandžić.

Ima li nešto u životu što Vas u ovom sivilu čini zadovoljnim?

„Sretnim me čini što je veliki broj djece mojih saboraca završilo fakultete, što su uspjeli u životu, iako su bili siročad. Ima tu ponešto i mog udjela. Sretnim me čini i porodica, supruga i troje djece. Kćerka mi studira farmaciju, sin je u srednjoj školi za farmaceutskog tehničara, najmlađa kćerka je deveti razred. Dobro uče i to mi je zadovoljstvo. Uvijek me relaksira i druženje sa saborcima. Ostalo, nako”,odmahuje rukom naš sagovornik.

Hobi?

„Lov. Tamo idem sa saborcima širom Federacije BiH. Imam vikendicu u Pascima kod Tuzle i tamo se nekad odmaram. Moj rahmetli otac i tri brata su bili lovci, pa sam i ja. Sada sa sobom vodim i sina. U lovu se opustim. Bio sam nedavno u lovu kod Goražda. Ubili smo sedam divljih svinja prvi dan. Ja to meso ne jedem, ali odnesu drugi lovci. Eto i u lovu mi dođe žao da ubijamo životinje i to me podsjeti na genocid u Srebrenici, gdje su bespomoćne ljude ubijali kao stoku. Tako mi je svaki dan, nema relaksacije ili trenutnog zadovoljstva, koje me ne vrati u ratni pakao. Ali,moram sa tim živjeti.

Istočna Bosna

Loading..