Čuvajmo Srebrenicu

Spomenik mira na temelju genocida

Zamislite da su u Njemačkoj vrtić, škola ili studentski dom nakon Drugog svjetskog rata nazvani po ratnim zločincima.

U Srebrenici bi se ove godine trebao graditi i na jesen otvoriti „Spomenik mira“. Gradnju spomenika je inicirao Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.

Na lokalnoj skupšini opštine usvojen je prijedlog za izgradnju spomenika, te bi se on trebao graditi u Srebrenici. No, i nije baš sve tako jednostavno i lijepo kao što na prvi pogled izgleda. OHR je dugo lobirao, a u nekim krugovima se mnogo pričalo na tu temu. Djelovalo je da su svi za tu inicijativu, ali velika većina Bošnjaka negoduje zbog spomenika, kao i neki bošnjački odbornici u Skupštini opštine Srebrenica.

Bošnjaci već odavno ne vjeruju međunarodnoj zajednici kada je u pitanju Srebrenica. Sjetimo se samo Filipa Moriona, kada je u Srebrenici, u martu 1993. izgovorio, sada već čuvenu, rečenicu: “Vi ste sada pod zaštitom UN-a”.

Kakva je bila zaštita UN-a, svima je dobro poznato. Bošnjaci s pravom ne vjeruju u namjere gospodina Inzaka po pitanju spomenika. Visokom predstavniku bolje bi bilo da posluša savjet svog prethodnika i nametne zakon o zabrani negiranja genocida. Na tome bi mu Srebreničani bili zahvalni i makar bi ga po nečemu dobrom upamtili, jer nije civilizacijski negirati i ismijavati se tuđoj žrtvi, nesreći i boli kao što to danas u 21. vijeku čine u Bosni i Hercegovini.

Gradnja budućnosti na negiranju genocida

Načelnik Opštine Srebrenica, mladi Mladen Grujičić, svim snagama se zalaže za Spomenik mira. On, kako kaže, želi da gradi mir u Srebrenici. Kaže kako baš jedan takav spomenik nedostaje Srebrenici i kako mi Srebreničani koji sada živimo ovdje moramo gledati u budućnosti i zaboraviti ono što je bilo, treba ići dalje, kaže.

Želi on graditi budućnost na negiranju genocida, na veličanju ratnih zločina, na iskrivljavanju historije. Takvu bi on budućnost da gradi.

Graditi Spomenik mira u Srebrenici je skoro ravno apsurdu, dok su bošnjačka djeca diskriminirana u školi, dok ne uče svoje jezik ili im se brani da svoj jezik nazivaju onako kako žele.

Znak da načelnik Grujičić želi graditi ljepšu budućnosti i stvoriti bolje odnose sa Bošnjacima, za početak, ali samo za početak, moglo bi biti to što će naći rješenje da se državna zastava stavi na školu pored zastave RS-a, gdje je 72 posto bošnjačke djece, koja svoju državu i svoju zastavu vole.

Graditi Spomenik miru, a ne poštivati Ustavni sud BiH i međunarodne sudove je besmislica i ismijavanje, naročito dok se, u isto vrijeme, taj spomenik spominje u kontekstu volje međunarodne zajednice.

Takva budućnost i Spomenik miru kakav želi da gradi Grujičić, niko više ne želi, a posebno mi žrtve genocida. Takav spomenik trenutno nije potreban Srebrenici.

Nemam ništa lično protiv tog spomenika ili želje da neko učini da nam bude bolje, jer, samo ograničen i nerazuman čovjek ne želi da mu bude ljepše. Naprotiv, mir i bolje sutra moramo graditi i svim silama to podržavam. Mir i ljepša budućnost su jedini spas za našu djecu.

No, budućnost moramo graditi na sigurnim temeljima, a ne bez temelja. Temelj za ljepšu budućnost jeste konačno prihvatanje istine o onome šta se zbilo u Srebrenici počev od aprila 1992. do jula 1995.

Omalovažavanje najvažnijeg spomenika

Temelj za Spomenik miru jeste da se ne veličaju oni koji su počinili genocid. Temelj za Spomenik miru jeste da se prestanu iznositi laži i lažni dokumenti o dešavanjima iz jula 1995. Temelj za Spomenik miru jeste da se ne ide na promocije knjiga sa pristrasnim i iskrivljenim sadržajem o istini o Srebrenici.

Mnogo je pitanja na koja se mora dati odgovor ako hoćemo da gradimo kvalitetan mir, Spomenik mira i ljepšu budućnost u Srebrenici, a izbjegavanje suočavanja sa prošlošću neće nikome donijeti ništa dobro.

Želi li se možda tim spomenikom umanjiti važnost Memorijalnog centra u Potočarima? To je pitanje na koje ne želim dati odgovor.

Zašto pravimo nekakve spomenike, a najvažniji spomenik u Potočarima izbjegavaju, ne priznaju i omalovažavaju? Najbolji Spomenik miru je Memorijalni centar Potočari, ni manje ni više od toga ovdje u Srebrenici nije potrebno.

Volio bih da je rahmetli naša druga majka, Hatidža Mehmedović živa, pa da im samo ona dvije riječi kaže po pitanju Spomenika mira. A sada kada nje nema, istinskog borca za istinu, Inzko i njemu slični provode svoje ideje kako oni žele. Šta će biti kada sve majke i sve žrtve genocida ne budu više tu?

Umjesto izbjegavanja da se suočimo sa prošloću, umjesto isprazne priče o sukobu civilizacija, civilizacijski bi bilo, kada je već skoro svako u svijetu priznao genocid u Srebrenici, da i ona manjina ljudi krene suočiti se sa sobom, kako bi konačno priznali žrtvu i strahote koje su nevine srebreničke, većinom dječačke, duše iskusile.

Civilizacijski bi bilo pogledati istini u oči i istinu prihvatiti. Civilizacijski bi bilo pravdu sprovesti.

Zlo se veliča i slavi

No, do priznanja i prihvatanja istine, vrlo vjerovatno, neće ubrzo doći. Sve dok je onaj student sa Pala ponosan na to da studentski dom nosi naziv po imenu pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Sve dok se zlo veliča i slavi, za pravdu i istinu u takvom društvu nema mjesta.

Zamislite da su u Njemačkoj vrtić, škola ili studentski dom nakon Drugog svjetskog rata nazvali po ratnim zločincima.

„Dragi Nijemci, odabrani studenti, dobrodošli u najsavremeniji studenski dom ‘Paul Joseph Goebbels'”, ili, zamislite „Srednja škola Rommel – Pustinjska lisica“, „Ulica Adolfa Hitlera“ i tako dalje.

Jasno je da bi se cijelom svijetu stomak prevrtao od količine inata i ponosa nad nehumanim zločinima.

Svaki zločin, ma ko god ga činio, je zločin. Najgore djelo koje ljudske ruke mogu počiniti jeste drugom čovjeku nauditi. Svakog zločinca i sve udružene zle ljude treba najvećom mogućom kaznom kazniti.

Zlo nema dušu i emociju. Zločinačko ime nije ni važno, a njegova vjera, nacija ili porijeklo, još manje. Kažnjava se njegovo djelo, a ne jedan narod, vjera ili rod kojem pripada.

Izvor: Al Jazeera

Loading..