Čuvajmo Srebrenicu

Srceparajuća poruka jedne majke iz Srebrenice: Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?

Otvorih jutros snene kapke dok je vrelo sunce šepurilo se vedrim nebom i širilo tople zrake kroz gustu krošnju oraha ispod moga pendžera. Nasmiješih se novom buđenju i zahvali Svevišnjem na tome.

Poslije jutarnjih obaveza poželih da zavirim na društvene mreže i blagi, tajanstveni osmijeh mladog momka prikova mi pogled i kao da mi neko nevidljivo biće tiho naređuje:

-Zastani! Pogledaj!

Skameni se od nevidljive naredbe i udubi svoje misli ponovo u blaženi pogled koji nam želi nešto poručiti. Pročitah tužne riječi dragog mi i cijenjenog prijatelja Enesa Beganovića i sledi se od pročitanog teksta.

Enesa sam slučajno upoznala ovog crvenog jula na „Maršu mira“ u Srebrenici…

Na trenutak ostadosmo nijemi i ja i moje pero. Ali istovremeno oko mene nevidljive sjenke pokazuju mi na hartiju crvenu…

Ustadoh, napravih lagahne korake po sobi, očima sam kolutala svim stranama svijeta i pogled mi zastade na istoku, na kojem se rađa sunce, rađa smisao života. Da li danas mnogi osjećaju taj smisao rađanja? Mnogi su sigurno izgubili vjeru u ljude, vjeru u sistem, vjeru u pravdu!? Jedan od njih je i Enes Beganović koji čeka istinu već punih 24 godine. Puno je čekati radost ovolike godine, a kamo li tugu?

Kao i mnogi njegovi vršnjaci, mlađi Enesov brat, Samir, milo i drago lice sa fotografije, volio je nogomet, a kada poraste sebe je vidio u ulozi geometra. Osnovnu školu pohađao je u Pećigradu i bez dvojbe bio je najbolji učenik svoje generacije, a posebno je njegova inteligencija dolazila do izražaja na svakom koraku. U trenutku kad je završavao osmi razred našao se ispred konkursa za Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, koji je bio okačen na oglasnoj ploči. U tren oka svoju maštu usmjeri u naočitog pilota koji će letjeti svijetom. Majka k’o i svaka majka od brige za djetetom glasno je zborila:

-Sine, od toga nema ništa!

No, silna Samirova želja za letenjem smekšala je zabrinuto majčino srce i ipak upisa gimnaziju, zatim školovanje nastavi na vazduhoplovnoj akademiji, završi i obuku za instruktora letenja. Početak rata ga je zatekao u Zadru. Pretpostavljeni mu saopštavaju da iz Zadra treba biti premješten u Titograd (Podgorica), ali ratna previranja i njegov bistri um ga navede da odbije ovaj premještaj i otišao je do Udbine (vojni aerodrom u Hrvatskoj), a odatle dalje za Bihać.

Sjeća se Enes baš na ovaj dan – njegovih misli:

„Buraz, rat je neizbježan. Ove naše usijane glave ne znaju da podjele donose rat“

Kao što je Samir i pretpostavio rat se iz Hrvatske ubrzo preselio u Bosnu i Hercegovinu. Znanje koje je stekao nije dozvolilo Samiru da čeka skrštenih ruku i već u maju 1992. godine okupi preostale pilote u Bihaću i formirali su Vazduhoplovnu grupu. Samim osnivanjem ove grupe, javila se potreba za izgradnjom improviziranog aerodroma i izabraše lokaciju u Ćoralićima, kod Cazina.

Svi žitelji Krajine su dobro upamtili da je aerodrom u Ćoralićima bio strateškog značaja i spas Bihaćkog okruga. Isto smo svi dobro zapamtili da je potpuna blokada ovog kraja trajala dugih 1200 dana. Trebalo je preživjeti te duge i krvave dane i noći u okruženju od neprijatelja sa svih strana, i onda nam treba svima biti jasno – koliko su letovi ove Vazduhoplovne grupe preko tzv. SAO Krajine značili za opstanak našeg naroda?!

Samir se u predvečerje zadnjeg dana mjeseca jula 1994. godine nalazio u Bihaću, i nije se vidio sa familijom. Rat je, a dobro je znao da od njegovog skrivenog leta ovise mnogi životi. Sve prepreke i blizinu smrti je zanemario i stavljao slobodu i spas svoga naroda ispred svega, i ispred svoga života. Jer ako nemaš slobode, ako nemaš svoga ognjišta, onda nam nema ni opstanka na ovim prostorima…

Sutradan, 1. augusta 1994. godine Enes saznaje u Bihaću da je njegov brat sinoć iza ponoći poletio i da mu je avion oboren na teritoriji Hrvatske. Neka hladnoća je protutnjala Enesovim tijelom, jer znao je da mu se brat nalazio u avionu, da nemaju padobrane, niti bilo kakvu mogućnost spasa pri padu aviona sa visine od 3000 m.

Od tog kobnog 1. augusta pa sve do danas Enes traga za posmrtnim ostacima svog milog brata koji je bio školovani pilot i zaljubljenik u visine.

Samirove riječi će ispisti bošnjačku historiju koja ne blijedi:

„Ja ne znam da li ću se vratiti živ, ali dok sam živ pomagat ću svom kraju“

Svi dobro znamo da je bilo jako teško letjeti bez navigacija, uz to još i neravna pista, zatim letjeli su bez svijetla, bez najave i Samir bi u takvim okolnostima unosio parametre kako bi se prilagodili noćnoj tami i sigurno stigli do cilja. Često puta je zvuk aviona bio primijećen od strane agresora i bili su gađani iz sveg raspoloživog naoružanja. Kada sagledamo sve ove činjenice, možemo bar malo naslutiti koliki je stres bio u tajanstvenom osmijehu mladog Samira, ali nikada nije odustajao od sigurne smrti koja je vrebala tokom svakog leta.

Samir i njegov prijatelj Edvin Iftić su bili prvi piloti sa naših prostora koji su preletjeli visine pod kontrolom Armije RBiH.

Svi pričaju da je ovog hrabrog krajiškog momka krasila skromnost, a letenje mu je bilo bezgranična ljubav i tako na jednom od preleta u Sloveniju, želio je da započne obuku za civilnog pilota. Njegov brat Enes i dan danas prelistava potpisani ugovor o školovanju iz 1993. godine i dodaje:

-On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarog karaktera, jer je preko tog koridora između teritorije BiH u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske, te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni.

Dobro svi znamo da je ovaj heroj bosanski, preletio više od stotine letova, put je već znao napamet, a sve je to radio bez straha u jedinoj želji da spasi i produži život bihaćkoj enklavi.

Vrelog, prvog augusta, ratne 1994. godine, bosanskim i bošnjačkim nebom vihorili su tužni haberi da je oboren avion cazinskog pilota Samira Beganovića. Zastali su njegovi letovi na padinama Hrvatske, nadomak Plitvičkih jezera, ali teška i bolna borba Samirove porodice da pronađu istinu o njemu i da dostojno pokopaju barem jednu njegovu kost – nikada neće prestati.

Enes se sjeća svakih vrata na koja je kucao, sjeća se i mnogih koja su mu bila zatvorena i dodaje:

„Bilo je puno opstrukcija sa svih strana kada sam počeo da tražim brata. Čak sam bio upozoren da ga ne tražim jer bih mogao doživjeti svašta. Međutim, nakon rata, određeni ljudi su me odveli na lokaciju gdje je pao avion. Našao sam dijelove aviona i time demantirao hrvatsku stranu koja je izjavljivala da avion nije pao“, govori Enes dok tužno pogledom kruži po fotografijama sa mjesta nesreće i nastavlja:

„Bio je to veliki rizik jer sam tražio u tuđoj zemlji. Evo, na slikama vidite te momke koji su mi pomogli da nađem mjesto pada. Drago mi je da sam makar to mjesto našao. Nadležne sam molio da mi daju informacije koje imaju da uklopim u svoju priču, ali ni to nisam dobio. Molio sam da mi pomognu da nađemo makar sitnu kost da mi se majka smiri, ali ni to.“

Bratska ljubav ne poznaje prepreke, ni granice i tako Enes obilazi mnoge adrese na Balkanu, ali i u dalekoj Ukrajini, i dodaje:

„Od šest članova posade ostalo je svega osam kilograma njihovih beživotnih ostataka. Ostaci su odmah nakon pada poslani u Knin kao sjedište SAO Krajine, a odatle su prebačeni u Beograd. Nisu zadržani u Beogradu, već su poslani u Ukrajinu jer je to bio iznajmljeni ukrajinski avion u kojemu je Samir bio kopilot koji je uvodio parametre!
Saznanje da je od cjelokupne posade ostalo samo nekoliko kilograma kostiju kojima se gubi svaki trag, još više su ponukali Enesa da sazna istinu bolnu, da razjasni čudne okolnosti nestanka dokaza i da bar mali prst svoga brata Samira, šehida bosanskog, spusti u kabur crne bosanske zemlje. Najteže mu je padalo majčino pitanje kada bi se vraćao sa tih staza istine bolne:

-Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?

U tim teškim i bolnim trenucima nije joj mogao ništa odgovoriti, samo bi neprimjetno skrio goleme suze koje su same navirale i otišao bi…

Njihova majka je čekala istinu o sinu svome, ali nije je dočekala. Danas majka čeka sina svoga u Džennetu da im se duše spoje..

Između nišana njegova babe i majke stoji jedno prazno mjesto za Samirov šehidski nišan…
Danas dok ispisujem ove redove bošnjačke historije razmišljam o Samiru, razmišljam o hiljadu Samira koji čekaju na smiraj svoje duše. Njegov kabur još je prazan, a ulicom njegova imena šetači sa ponosom se sjećaju ovog bošnjačkog gazije, heroja, besmrtnika kojeg posthumno okitiše ordenom Srebrenog štita i Zlatne pilotske značke. Opet dalje pratim svoje misli… Danas bi Samir imao 51 godinu, danas bi imao svoju porodicu, imao bi i unuke, danas bi obilazio mezare svojih roditelja i Fatihu im učio… Ali danas u tišini vihori tužna istina iznad olupina aviona, a razasute Samirove kosti čekaju da se ugnijezde između kabura babe i majke na padinama pećigradskim…

(Cazin.net / ZASREBRENICU.ba)

Loading..