Srebrenica i Bleiburg nisu uporedivi

Sve i da je tačna svaka ustaška laž o Bleiburgu, ta istina ne bi boravila u istom svemiru u kojem boravi istina o Srebrenici.

 

 

Ljudi pobijeni u Srebrenici pobijeni su zbog nečega na šta nisu mogli uticati, s čim su se rodili, što nisu mogli birati. Zato se to zove genocid. Svi koji su bili u Bleiburgu, bili su tamo kao rezultat svoje odluke. I hajde da tu debatu okončamo. Ko god želi da prigrli toksično naslijeđe Bleiburga, eto mu. Nama ne treba. Tačnije, po nas je pogubno. Po ovu zemlju je pogubno.

Nekoliko recentnih godišnjica pokazalo je još jednom koliko su duboke ideološke podjele iz Drugog svjetskog rata među svim južnoslovenskim narodima, kako međusobno, tako i iznutra. Dan pobjede, a potom histerija neoustaštva na Bleiburgu, pokazali su da su i fašisti i antifašisti u ovoj zemlji i dalje dva multietnička tabora. Međutim, raskol u SDA, čiji je rezultat novi parlamentarni klub, a po svemu sudeći i nova stranka, pokrenuli su jednu drugu temu: raspravu i debatu o naslijeđu Alije Izetbegovića.

Bakir Izetbegović posljednjih nekoliko sedmica vodi mini kampanju i ekstenzivno i u svakoj mogućoj javnoj prilici poziva se na svog oca. S druge strane, Senad Šepić je na svom javnom FB profilu, između ostalih stvari, objavio i fotografiju sa kraćim opisom, na kojoj je on sa porodicom, u džamijskom dvorištu, nakon što je njegova kćerka proučila hatmu. Očito je da je debata na desnom ideološkom spektru, ali i u samoj SDA o tome ko više baštini Alijino naslijeđe: raskolnici ili rukovodstvo stranke.

Dojam je, a percepcija je u politici vrlo često važnija od stvarnosti, da su Šepić, Ahmetović i Sokolović trenutno najveći problem SDA. Još preciznije, Šepić je sa stanovišta ideološke legitimacije najveći problem bilo kome koga SDA isturi kao kandidata za člana Predsjedništva BiH. Jednostavno, Šepić je musliman po Alijinom kalupu: musliman-vjernik, uključujući i formalnu vjersku naobrazbu, okrenut porodičnim, tradicionalnim vrijednostima.

Debata koju vode članovi SDA ili građani BiH iz “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga” je njihovo legitimno pravo. I ta debata je potrebna, ponajviše u SDA. Bitno je da se zna, međutim, da društveni i politički milje SDA ima puno pravo da istoriju svoje stranke mjeri aršinom Alije Izetbegovića. Ali, nepošteno je, krajnje je nepošteno kada Bakir Izetbegović kaže da ne bi bilo Bosne i Hercegovine da nije bilo njegovog oca. Previše je krvava naša borba bila, previše su nam zla učinili – djecu su nam živu palili – da bi se to moglo koristiti za izgradnju kulta ličnosti.

Na koncu, ali to je debata koju želim voditi na drugom mjestu, istorija Bosne i Hercegovine ne može se mjeriti aršinima iz devedesetih godina prošlog vijeka, odnosno aršinima Alije Izetbegovića. Istorija naše zemlje je mnogo dublja i njegovo političko naslijeđe može biti jedino koje će formirati političku budućnost SDA, ali ne i zemlje u cjelini. U istoriju ove zemlje utkano je još mnogo ideja i vrijednosti.

Ali, ova debata nam je potrebna, kao što nam je potrebna i debata o socijalističkoj Bosni i Hercegovini, njenim učincima, koristi koju su svi naši narodi i države imali od “mračnog komunizma”. Pomalo sam iznenađen nespremnošću dijela bošnjačkog intelektualnog miljea, inače spremnog da osudi “svaki totalitarizam”, da otvoreno vodi debatu o društvenom, ekonomskom i političkom razvoju i BiH i Bošnjaka u periodu između 1945. i 1990. godine. Za početak, emancipacije muslimanske žene ne bi bilo da nije bilo komunista.

Dalje, dio istorije koji SDA namjerno falsificira ili u najboljem slučaju zamagljuje odnosi se na period na samom početku rata. Odgovornost za stanje u kojem se zemlja našla pred rat nije na komunistima – što je omiljeni talking point SDA – nego upravo na SDA koja je učinila sve da podrije republičke institucije i skoro ništa ili u najboljem slučaju po njih nedovoljno, da zemlju i narod pripremi za rat.
Bh. komunističke elite su pometene u aferi Agrokomerc.

Agrokomerc je imao za cilj eliminaciju naših tadašnjih elita. To je bio uslov svih uslova za devedesete. BiH je, Bošnjaci naročito, ušla u proces pregovora o budućnosti Jugoslavije bez skoro ikakve institucionalne memorije i učešća prijeratnih komunističkih elita. Naše institucije bile su podijeljene duž etničkih linija odmah poslije izbora 1990. godine i SDA ne da nije bila nevina u tom procesu, nego je aktivno učestvovala u njemu i kreirala ga ulazeći u predizbornu koaliciju sa SDS-om i HDZ-om.

Nakon toga, ideološku platformu, koja je na početku rata bila inkluzivna, također je prokockala i to isključivo kao rezultat nejasne vizije Bosne i Hercegovine, oklijevanja, kolebanja, ponekad i otvorenog koketiranja sa podjelom države. Niko ne tvrdi da je bilo lako držati se principa sekularne i multietničke države. Ali, to je ono što lidere razlikuje od svakodnevnih građana. Vizija i posvećenost viziji.
Nije moja ambicija da ovdje definišem tu debatu. Ona je višeznačna i u najmanju ruku dvosmjerna.

Ali, ono što mislim da je neophodno je početi ponovo širiti ideološku platformu za obnovu zemlje, za obnovu društvenog tkiva. Ideologija i vrijednosti SDA, po mom mišljenju, nisu ni dovoljne ni potrebne za stvaranje takve platforme. Mi sagovornike moramo tražiti među srbijanskim i hrvatskim antifašistima, a ne među onima koji su 72 godine nakon Drugog svjetskog rata odlučili da nisu bili dio antihitlerovske koalicije, kao što je današnje rukovodstvo Republike Hrvatske i HDZ-ovi i u Hrvatskoj i u BiH. Rukovodstvo SDA toga očito nije svjesno. Jer, da jeste, nikome ne bi moglo pasti ni na pamet da u istom dahu spomene Srebrenicu i Bleiburg.

 

 

(Autor je član Političkog savjeta GS-a)

 

 

Oslobodjenje.ba

Komentari su zatvoreni