Čuvajmo Srebrenicu

Srebrenica – Majka me još uvijek traži

Šesnaest mi je godina. Danas me vade iz grobnice. Ne znam koliko je tačno vremena prošlo otkako sam ubijen. Ali znam da me sve vrijeme majka traži, neumorno. Nadam se da će njenom srcu biti barem malo lakše, sada, kada sam pronađen. A ja čekam. Čekam nebesko suđenje. Jedino pravedno suđenje na kojem će moji dželati potpuno platiti račun. A dužni su mi – mnogo. Duguju mi radost moje majke. Duguju mi njenih milion uzdaha, beskrajno mnogo suza. Duguju mi što se nikad više nije nasmijala, što nikad više nije osjetila sreću.

 

 

Dvojici od mnogih mojih ubica je suđeno, na jednom zemaljskom sudu. Prvi je osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora, drugi na petnaest. Jedan se lijepo vladao pa će mu kazna biti znatno snižena. Sudijama vrlo važno, rekao je da se kaje. Ja sam bio premlad da bih bio ovladao vještinom čitanja tuđih misli. Mada – sve mi je to nekako čudno. Ako je moj ubica sposoban za kajanje, zašto se nije pokajao onda kada sam plakao kao malo dijete!? Zašto je odmah nakon moga strijeljanja strijeljao i moga oca, pa moga djeda, pa moga…

Majci su rekli da sinu nedostaje jedna potkoljenica i gornji dio lobanje. U početku nije htjela da ga kopa takvoga, ali kada su joj kazali da treba da bude sretna što ga je pronašla, jer mnoge druge za života neće saznati u kojem dijelu podrinjskih šuma leže njihova djeca, onda se pomirila s tim i pristala da bude pokopan, mada se ne zna da li je bila sretna.

Osvanuo je dan, topao, julski – dan pokopa. Redaju se žrtve. Pronose ih. Žrtve slušaju ljudske korake. Ali ne gledaju. Kriju oči rukama. Crvene. A zašto? Jer ih je stid, sramota. Nije im jasno da li su doneseni na sopstvenu dženazu ili na nekakav ogavni pir. Šta je ovim ženama!? Kako su ovo obučene!? Zar nije pokuđeno da žene uopće dolaze na dženazu!? A da dolaze ovako obučene – to nije samo pokuđeno, to je… Neke su bez mahrama, neke su u potkošuljama, neke u kratkim suknjama, a neke… je sramota pogledati.
Pod jednim rednim brojem je i naš šesnaestogodišnjak. I on crveni. I njega je stid. I on krije oči rukama. I plače. Kao ono kad su ga strijeljali. Nije mu žao što su ga ubili. Žao mu je što njegov narod nije izvukao pouku iz toga, što se nije opametio. Ta, zar ovo nije dan u kojem ljudi treba da mole oprost!? Za njega… i za ostale koji se stide.

I tako, jedanaestog se jula Potočarima šeću golišave kosane i razbarušeni momčići. Kao da nije dan dženaze! Ponekad se zapitam hoće li bošnjački narod ikada išta naučiti, hoće li se ikada vratiti istinskim vrijednostima. Hoće li se ikada vratiti onome što jedino vrijedi na ovome dunjaluku – islamu? Ta, zar se Srebrenica nije dogodila zbog toga?! Zbog toga što ste tvrdili da ste muslimani?! Pa sada, budite muslimani! Nemojte pokušavati sličiti na vlastite ubice! Opametite se! Jer, koliko god se udaljili od islama, koliko god se trudili da sličite na nemuslimane – ”ni kršćani, ni jevreji neće biti vama zadovoljni sve dok njihovu vjeru ne prihvatite”. I uvijek je moguća nova Srebrenica. Ona vreba i čuči u svakom novom trenu.

Stoga, Bošnjaci moji, braćo i sestre muslimani, budite svjesni da ste drukčiji! Budite svjesni da nikada nećete biti prihvaćeni niti tretirani kao jednaki! Budite svjesni da ćete biti meta dokle god u vama ima i trunke imana, dokle god se na vama vidi i trunka od islama! Pa makar to bilo samo ime!
Vrijeme je da se ubijeni stave u mezare. Stavljaju ih: prvog, pa drugog, pa trećeg… pa sto pedeset i trećeg, pa tri stotine trideset i trećeg, pa… Utovarivač se vraća na mjesto zločina. Da nakupi još nekoliko stotina tijela.
– Mišo, kao da se tamo nešto miče! Provjeri jesu li svi mrtvi! Koji je ukočen, mrtav je, koji je opušten, živ je. Svakom još po jedan metak u glavu!
Čizmom dodiruje tijela. Ne saginje se. Mnoga dobivaju još po jedan metak.
I on je tu, naš lik, u blizini. Kreće se u koloni nenaoružanih ljudi. Noć je. Vedra. Nebo okićeno sjajnim zvijezdama. Prekrasna. Jedna od najljepših dosad viđenih noći. Paradoks! A vreba. Da ga ubije.
Šuma. Okolo. U svakom gustišu čeka zasjeda. Možda. Umoran je. Već tri noći ovako. Hoda. U koloni. Nije okusio sna. Dugo. Pokušava… da se probije… do Tuzle. A ne zna… da li će… uspjeti… Umoran je.
Spava. U jednom trenutku se budi! Koliko dugo već sam hoda? – pita se. Gdje je? Traži kolonu. Luta. Osluškuje. Gdje su? Možda nagazi na minu. Ah, tu su! – odahne. Ubacuje se. Ne smije više zaspati.
Neprestano puca! Sijeva! Granate! Rasprskavajuća municija! Kao zvijezde padalice. Paradoks! Opet! Gađaju! Bez predaha! Pojačava! Iznenada! Mnogo! Neizdržljivo! Uhvaćeni su! U obruč! Opkoljeni! Neki ginu! Mnogi se predaju! Ne brane se! A čime da se brane!?
Natrpavaju ih u kamione. Kao stoku. Ili još gore. Svakog udaraju preko leđa. Čime stignu. Kundacima. Nogama. Traže da predaju novac. I oružje. – Kakvo crno oružje! – Kažu da će poštovati njihova prava. – Hm! – Kažu da će da ih mijenjaju. Mrtve.
Dovoze ih pred napuštenu kuću, veliku. Silaze. Gaze po nečemu ljepljivom. Nije blato. Danima nije padala kiša. A mrak je. Ne vide. Ulaze. Unutra. Prevarili su se. Kuća nije bila napuštena. U njoj već ima ljudi. Puno. Pretučenih. Svezanih. Veoma sličnih njima. Neka je razlika. Prva je skupina sama odlučila da se preda. Ali, svima na kraju ista sudbina. Jedna grobnica. Čekaju malo. A onda izlaze. U mrak. Desetorica po desetorica. Da budu upucani. Strijeljani.
–    Tra! Tra! Tra! – slušali su oni unutra. – To je i naša sudbina – mislili su.
Srebrenica, zaštićena zona UN-a. Nevjernici štite nevjernike, a Allah štiti one koji Ga se boje. ”Srebrenica je srpska zemlja. Oduvek bila i zauvek će biti”, vele. Ušli su četnici u grad. Još jučer. Jedan veli da su iz Srbije. Prolaze između žena i djece. Siju strah i trepet. Pucaju kuda žele. I u koga žele. ”Plavi šljemovi” stoje. Posmatraju. I ništa više. Srebrenica, zaštićena zona UN-a.

Zlatokosi dječak radoznalo podiže glavu.
– Majko, je li se u ovom mezaru nalazi moj daidža?
– Da, u tom.
– A koliko godina ima moj daidža?
– Šesnaest.
– Pa nije puno stariji od mene! Ja imam šest! Samo deset!
Idu dalje. Obilaze mezarje.
– A koliko kabura! Mogu li ih izbrojati!? Ja znam brojati do sto! Znam i više!
– Ne možeš ih izbrojati. To je nemoguće – čovjek ih ne može izbrojati. Nisu svi tu. A i kada bi svi iz devedeset i pete bili tu, to opet ne bi bilo sve. Ima ih još mnogo. Mnogo više.

I tako! Moj bošnjački narod ne bi trebao biti začuđen. Niti iznenađen. Najmanje što može jeste da bude svjestan da kad bi se sve ponovo zbilo, da bi sve bilo isto. I da se pripremi. Makar dušu da pripremi. Opet bi muslimanima u pola razbuktalog rata tamo neka sila uvela zabranu na naoružanje, a njihovim katilima svesrdno bi pomogli da se do zuba naoružaju. I opet bi bila klaonica. – Kako drukčije nazvati ono što je bilo! (Kao da se pravdam?!) Jer, to je tako. Vazda bilo i vazda će biti. Nevjernici štite jedni druge, a Allah štiti one koji Ga se boje. Da li Ga se moj narod nije bojao? Ili nije imao pameti? Možda oboje. Pa šta! Hoće li išta popraviti?! Ili će čekati?!

I sve bi bilo isto…

Napomena: Ovo je jedan od radova pristiglih na literarni konkurs iz 2010 godine ”Srebrenica – krvava epizoda neše domovine) 

 

 

Istocna Bosna