Čuvajmo Srebrenicu

Srebrenica: “Preko krvavog zida razapeli su čovjeka”

Hiljade ubijenih i mnoštvo nekažnjenih zločinaca zauvijek će biti neizbrisivi dio historije ovih prostora

Njemačka zaklada Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra. Nekoliko takvih ispovijesti prenosimo u nastavku:

N.N., djevojčica iz Srebrenice, koja je preživjela pad enklave

“Minulo je pet godina kako je Srebrenica pala u četničke ruke. Bila sam još dijete, ali nikad ne mogu zaboraviti juni 1995.godine. Srebrenica i okolna sela su konstantno granatirani tih dana pa su nam i škole bile prestale raditi. Voljela sam dolaziti do škole jer sam se tu viđala i igrala sa svojim prijateljicama. Srbi su i ranije znali što se događa u Srebrenici jer su ulazili u grad u unproforskoj uniformi.

Tog ljeta sam završila peti razred osnovne škole. Četnici su najprije napali Zeleni Jadar – industrijsku zonu udaljenu od grada dvanaest kilometara. Kolone naroda su se počele slijevati prema Potočarima pod kišom granata. Moji su vjerovali da će se ipak sve smiriti i da još nije sve tako beznadno.

Ni sutradan nije bilo ništa bolje i mi smo morali krenuti put Potočara. Dio muškog življa je krenuo šumom ka slobodnoj teritoriji u jednu veliku neizvjesnost. Po dolasku u Potočare smjestili su nas u jednu veliku tvornicu. Bili smo preplašeni i nismo znali što da radimo. Odjednom se pojavio jedan četnik obučen u unproforsku uniformu i počeo vikati i prijetiti:

“Nitko neće izaći iz tvornice što neće krvavo platiti”, urlao je četnik među masom izbezumljenih žena, djece i staraca.

Te noći nismo mogli spavati od krikova koji su dopirali sa svih strana šireći se u dubini noći, a od okolnih brda vraćao se eho dajući još strašniji zvuk ovim kricima. Muškarce i djecu su izvodili iz tvornice i više ih nisu vraćali. Nitko više nije znao što se s njima desilo.

U strahu sam samo Boga molila da svane dan i da krenemo prema Kladnju. Ujutro smo majka i ja krenule da nađemo vodu za piće, mada smo više bile gladne nego žedne. Pored česme se nalazila jedna kuća čiji su zidovi bili skroz krvavi. Stala sam i pošla majci da kažem, a onda se sledila i ukočila.

Razapet čovjek stajao je uz tu kuću. Taj prizor ne mogu zaboraviti za čitav život. U strahu sam se brzo vratila.

Glasovi o sinoćnjim masakrima su se brzo širili. Prošao je još jedan dan i spustila se druga teška noć. Drhtala sam od straha i neke studeni. Pred zoru se čula jeka i plač. Pred tvornicu su dolazile silovane i isječene žene koje su umirale.

Jezivi prizori ispunili su moje djetinje oči. Tog dana, 12. jula, smo autobusima najzad krenuli prema Kladnju. Muškarce i dječake su odvajali na drugu stranu govoreći da će po njih navodno doći drugi autobus. U Bratuncu su nas zaustavili i tražili novac pitajući ima li neko da se preziva kao neki naši borci, te nabrajali nekoliko prezimena.

Bratunački Srbi su se smijali i dizali tri prsta. U Kravici ista scena, ali nitko ništa nije smio da govori. Putem prema Novoj Kasabi smo vidjeli naš zarobljeni narod s podignutim rukama iznad glave. Mnogi su prepoznavali svoje bližnje. Put do Kladnja bio je kao put do vječnosti. Nakon dva dana provedenih na Dubravama, prebacili su nas u školu u Mramor.

Kad god pogledam u daljinu nadam se da će se odnekud pojaviti moj amidža o kom ni danas ne znamo ništa. Njegove dvije kćerke ga željno očekuju i ne žele vjerovati da ga nema. Život nastavlja svoj neumoljivi hod. Mi moramo dalje kroz život, koji nam je uskratio najljepše dane djetinjstva.

Ono što sam preživjela u Srebrenici ne mogu nikad zaboraviti.”

N.N. iz Cerske, rođena 1956.godine. Majka četvero djece. Od marta 1993. godine živjela je kao izbjeglica u Srebrenici sve do njenog pada. Suprug je nestao u julu 1995.godine

“Predali smo se UNPROFOR-u u Potočarima u nadi da će nas zaštiti od zločina i maltretiranja. Prvi dan u Potočarima doživjela sam poniženje od četničkih vojnika. Prilikom odlaska u jednu kuću da donesem deku, četnici su me uhvatili. Jedan mi je stavio pušku pod vrat i natjerao me da s njim uđem u kuću.

Tražio je od mene novac. Kad sam rekla da nemam novaca, počeo me pretresati. Novac nije našao, nego mi je zapovjedio da skinem obuću, da bi me zatim dograbio za prsa i izbacio na stepenice.

Rekao mi je na kraju, da o ovome što se desilo ne smijem nikome pričati, jer će me naći među narodom i zaklati. Prepoznala sam toga četnika što me pretresao i maltretirao.

Bio je to sin Drage Gajića. Pitao me je odakle sam i kad sam odgovorila da sam iz Cerske, rekao je da je na mjestu Grobić stradalo dosta njihovih i da će oni iskorijeniti “muško uho” u Cerskoj zbog toga. Poslije toga događaja u kući, ja sam se toliko uplašila da nisam znala gdje se nalazim. Vratila sam se među naš narod, gdje su me pitali:

“Što si to tako preblijedjela?”

Ispričala sam što je bilo. Svojoj djeci sam spremila kruha, a moj suprug je gledao kako jedu sluteći što će biti, rekao je:

“Jedite, možda više nikad nećemo zajedno jesti!”

Krenuli smo poslije prema barikadi na kojoj sam među četnicima prepoznala jednog Srbina, učitelja iz Cerske, a rodom je bio iz Milića. Pravio se da nikoga ne poznaje i okretao je glavu. Supruga su mi odvojili i ja sam sama krenula s djecom prema autobusima.

Nikad ništa nisam čula o njemu poslije toga dana. Danas kad počne priča o tim zbivanjima, mene hvata jeza i strah. Vidjela sam Zuhdiju Turnadžića kako bježi preko livade. A četnici pucaju za njim i viču:
“Stoj!”

Onda su mu dvojica prišla i naredili da digne ruke u vis. Odveli su ga u kukuruz, a kad su se vratili, vidjela sam kako jedan četnik briše nož o listove kukuruza.

U Potočarima sam vidjela još jednu užasnu scenu. Na kraju jedne livade leže poklani ljudi i žene, pored njih četnik u bijelom ogrtaču kolje kravu. Prišla mi je još jedna žena i onda se četnik okrenuo prema nama, opsovao nam Boga i rekao:

“Što gledate? Isto je ova krava pustila krv kao i ovi što leže.

” Vidjela sam dosta starijih iz Cerske koje su četnici odvojili u Potočarima: Hamida, Šabana, Begu Ibrahimovića i Rahmana Baltića.”

N.N., rođena 1958. godine u selu Joševa. Udana u selo Karačići, majka četvero djece. Poslije protjerivanja iz Karačića živjela je u Srebrenici od proljeća 1993. do ljeta 1995.godine

“Dana 11. jula 1995.godine istjerani smo iz Srebrenice u kamp UN-a u Potočare. Suprug, braća i ujak su otišli preko šume s vojno sposobnim muškarcima. Četnici su razoružali Holanđane i u njihovim uniformama su hodali kroz narod, govoreći da nam neće nitko ništa.

U srijedu 12. jula pojavio se Ratko Mladić. Počeo je dijeliti djeci sokove, bombone, a narodu bacati kruh.

“Ne bojte se, neće vam nitko ništa”, govorio je. Malo se zadržao i otišao.

Odmah poslije njegovog odlaska četnici su počeli izvoditi iz grupe muškarce. Birali su koga hoće. Odvodili ljude, pa vraćali. Neki se nisu nikad ni vratili. Vidjela sam kad su ispred mene odveli Nezira iz Tokoljaka, koji je u Srebrenici stanovao na Učinoj bašči.

Poslije petnaestak minuta su ga vratili. Pred mrak, toga dana, opet je odveden i više se nije vratio. Svu noć se čula vriska i pomaganje. Jedan je čovjek dozivao sina kome se nije moglo točno razaznati ime. Tada sam sa svojim kćerima, svekrvom, sestrom i njenom djecom i svekrvom, odlučila da ustanemo oko pet sati. Više nismo sjedale, dok nismo ušle u autobus.

Desetak-petanest metara od autobusa i kamiona držale smo se za ruke kako bi prošle kroz gužvu i kako se ne bi odvojile jedna od druge. U prvom pokušaju nismo uspjele ući u autobus. Takva je gužva bila da se nije moglo izdržati bez vode. Krenula sam po vodu do jedne kuće prema Budaku. Bilo je oko osam, pola devet ujutro. Sunce je dobro ugrijalo. Ulazi narod u tu kuću i sipa vodu. Bilo je okolo i četnika koji viču:

“Hajte, hajte, sipajte vodu!”

U kući je bilo toliko krvi po patosu, rekla bih gotovo do koljena. Bilo je razbacanih crnih remenova. Četnici su vjerojatno namjerno baš tu kuću otvorili da mi možemo sipati vodu kako bi vidjeli taj užas. Nasula sam vodu, ali sam se toliko uplašila da sam sva drhtala.

Sišla sam natrag među narod. Moje kćeri i svekrva su počele plakati i vrištati bojeći se da se nećemo izgubiti u gužvi. Prvo smo bile krenule da se popnemo na kamion, ali su nam kasnije rekli da idemo u autobus. Gotovo sve muškarce su odvajali pri dolasku do autobusa i kamiona, rijetko koga su pustili.

U Bratuncu je ušao jedan srpski vojnik i s nama se vozio sve do Kravice. Kad su stali u Kravici da on izađe, mene je hvatao strah jer sam sjedila kod zadnjih vrata sa svojim curama. Bojala sam se za njih. Na dva tri mjesta su bile kamare ruksaka i vreća naših zarobljenih muškaraca.

Muškarci su bili goli do pojasa ili u majicama. Oni u šarenim odijelima su ležali na drugoj strani. Ne znam jesu li bili mrtvi ili živi. Jedan četnik je rekao:

“Prepoznajete li vaše muževe?”

Ja glave više nisam dizala, niti sam mogla gledati. Do Milića sam bila u šoku. Usput, dok smo prolazili kroz Miliće bacali su na nas kamenje i psovali. Kad smo stigli u Tišću iz barake je izašlo desetak četnika i uz psovanje su komentirali:

“Koji ste, ne možemo vas poklati ni do Nove godine!”

Prešli smo na naš teritorij u Kladanj, a onda na aerodrom Dubrave. Žene su plakale i vrištale jer se tada vidjelo da sa nama nema muškaraca koji su bili u Potočarima. Stiglo je troje-četvero djece. Jedan osmogodišnji dječačić bio je zajedno s ocem uhvaćen i odvojen u Potočarima. Njega su pustili, a oca mu zadržali. Sin Seada Krdže sa Osmača, također je došao, a otac mu je ostao u Potočarima. Od mojih muških članova porodice koji su otišli preko šume, nitko nije došao.”

(Face.ba)