Sela oko Srebrenice imaju zaista nesvakidašnje nazive i svako je posebno na svoj način.
Piše: Ahmed Hrustanović
Uvjeren sam da malo ko voli svoje rodno mjesto kao Srebreničani. Oni su u svojim malim selima najsretniji ljudi koje poznajem. Sela oko Srebrenice imaju zaista nesvakidašnje nazive i svako je posebno na svoj način.
Šubin je smješten usred šume. Naokolo par kilometara nema kuća u kojima neko živi, a Šubin broji dvije ili tri porodice koje su tu najsretnije, bogato i ugodno žive. Pa, Ljeskovik. Lijepog pogleda na kanjon Drine. Neponovljiva priroda. Omače – visoravan od koje zastaje dah. Tokoljaci i brda oko njih kao dolina iz poznatog crtića Mumijevi. Dobrak – dobar da bolji ne može biti sa najljepšom pitkom vodom. Kotjevac Drine klanac i stara srednjovjekovna tvrđava. Bojna i Zabojna – tako blizu grada i u grad sunce donose. Fojhari – tamo dolje kao da čuvaju Srebrenicu i motre na zbivanja njena. Sućeska – široka je i duboka i sa sto sela malih kao centar je. Miholjevine, da li imaju sponu kakvu sa Miholjskim ljetom, ne znam. Osat i Poljak imaju najljepšu hrastovu šumu. Luka i Krušev Do, gorštaci koji su od svih najviše sa surovom prirodom na hiljadu metara nadmorske visine, bez ambulante, škole i prodavnice. Lučani i Krušev Dolci – najljepše smrčke (vrsta vrlo tražene, ukusne i ljekovite gljive) i najljekovitije bilje imaju.
Iako tako mala i zabačena uvijek su na meti rasprave među Srebreničanima, čije je selo ljepše i ko više voli svoje.
Tamam kad pomislim kako je jedan zaseok poseban po nečemu, kad drugi još posebniji. Srebreničani vole da se diče svojim rodnim krajevima, mada običnom čovjeku može izgledati ludo, kako da se neko divi zaraslim livadam i nepreglednim šumama. Kako da se neko divi mukom kojom vidi samo da do sela dođe, a kamoli da u njemu živi.
Ne bi ti, čitaoče, iko mogao kazati zašto Šubinci vole svoj Šubin. Zašto Ljeskovčani vole svoj Ljeskovik ili zašto Daljegoštani vole svoju Daljegoštu. Vole je i to je tako, to je prirodni zakon, kao što i sunce izlazi i zalazi. Da li je to urođeno ili je zrak i pogled sa brda takav da u čovjeku rodi toliko nezaboravnu ljubav.
Od šta je jednom Zejniloviću da iz Beča dođe kad god može u svoje rodne Dediće? Nije li Beč ljepši od Dedića? Nekima jeste, ali Zejniloviću nije. On gotovo svaki mjesec, nekad i češće upali svoj osobni automobil i iz Beča da ne odmara dođe do svojih Dedića i tu kada odmori kao da je mjesec odmarao na nekom drugom mjestu.
Baš tu, da napune baterije
Zašto Srebreničani koji su u dijaspori svoje odmore ne provode na morima i plažama diljem svijeta kad mogu, nego dolaze u svoju Srebrenicu i tu se odmore, tu dušu povrate, baš tu napune baterije da im život daleko od rodnog kraja bude lakši.
Mi, Srebreničani, smo takvi i drugačiji ne možemo biti, ma gdje bili i šta radili mi smo ponosni na svoju hladnu pitku vodu, na svoje šume i pašnjake, na svoje mramorje, na jastreba i srndaća svoga i njihov zov. Mi smo takvi i drugačiji ne možemo biti, svaki naš potočić i kamenčić je nama poseban i volimo ga kao najmilije svoje.
Svako naše drvo i voćka je naše blago, jer sa time smo se rodili i sa time živimo i s time umiremo.
Samo u Srebrenici možete čuti da vam neki đedo kaže da se napijete vode sa tog izvora zato što „ljevšega“ nema nadaleko, jer :“Vidjet će sinko, koliko god da si sit, samo se napij te vode i ubrzo si gladan.“ Takve su naše vode, one vole nas, mi njih.
Ne znam postoji li veća nesreća za čovjeka iz Podrinja kada ne živi na svome. Neki ne žive zato što ih je život već pregazio i godine uzele svoje. Neki opet, jer u selu kojem bi živjeli, djeca nemaju školu ili ambulantu blizu. Svi imaju svoje čvrste razloge, zato niko nema razlog da odmor ne provode u svom rodnom kraju i cijeli juni, a posebno juli i avgust. Tu su svoji na svome, da budu tamo gdje su prvi put zrak udahnuli, da se okrijepe i restartuju i skupe snage da u hladnim evropskim zemljama, a i dalje, provedu ostatak godine.
Izvor: Al Jazeera
