Srebreničanin Beriz Šehomerović: Imao je više sreće od njih 8.372

0

Srebreničanin Beriz Šehomerović imao je više sreće od 8.372 svoja sugrađana. Za njega je put prema “slobodnoj teritoriji” podsjećao na pakao. Granata koja je ubila 16 ljudi a njega teško ranila, navela je njegove prijatelje na pomisao da je i on mrtav. Zato je i ostavljen. U nesvijesti četiri dana, bez hrane, vode, cipela i lijekova. Ono što ga je probudilo bila je vizija u kojoj je čuo glas svog sina koji mu je govorio: “Hajde ustani, ja te čekam.” To mu je bilo dovoljno da shvati da mora preživjeti…

 

 

Beriz Šehomerović tvrdi da je genocid preživio već 1992. godine kad je zapaljena njegova porodična kuća u Srebrenici. Od tada je zajedno sa svojim sugrađanima preživljavao pakao. Kaže da je do demilitarizacije 1993. godine u Srebrenici stanje bilo užasno, a i da nakon toga nije bilo nešto znatno bolje. No, ono najgore uslijedilo je tek jula 1995. godine. Čini se da nikad nije ni prestalo…

Do 1993. je već upoznao šta je glad i šta je čežnja za najmilijima. Vidio je smrt i osjetio vonj mrtvih tjelesa dok ih je prenosio ugljenisane iz zapaljenih komšijskih kuća. Ali dotad je smrt još imala svoju cijenu. Dotad se imao ko brinuti o tim mrtvim tjelesima. O ranjenicima… Šehomerović taj period opisuje ovako:

“Narod je bio gladan, a meni je najteže padalo što nisam imao komunikaciju s vanjskim svijetom. Nisam znao gdje mi je porodica, žena i djeca… Do 1993. godine nisam znao ništa za njih. Tek kad je demilitarizirana Srebrenica, došao je jedan odjel Crvenog krsta kod nas u Srebrenicu, i onda su se mogle pisati one poruke koje su bile cenzurirane. Nije se moglo svašta pisati. Ipak si mogao saznati gdje ti je porodica. Ponekad dobiješ fotografiju djece… Stariji sin je imao pet godina kad je otišao, a mlađi sin je imao tri godine. Generalno, do demilitarizacije stanje u Srebrenici je bilo užasno. Najgori je bio decembar 1992. godine, dok iz aviona nije počela pristizati pomoć. Bila je jaka zima, snijeg. Narod je potrošio sve zalihe hrane. Ja mislim da nijedna kuća nije imala ni kilu kukuruznog brašna, a kamoli nešto drugo. Mnogo ljudi je umiralo od gladi i od hladnoće… Ljudi su mrtvi ležali na ulici. Djeca gladuju, hodaju po ulici, plaču, traže, prose… Životi im postali toliko bezvrijedni da uopće ne mare za svoj život; ne mare na granate, u potrazi za hranom. Glad ih vuče… Ne može se to nikad zaboraviti!”

Beriz Šehomerović napominje da se s demilitarizacijom 1993. godine stanje u Srebrenici popravilo. Nije se gladovalo, ili bar ne kao dotad. “Bilo je lakše”, kaže on. Iako su se osjećali izdano te bili odsječeni od drugih dijelova Bosne i Hercegovine u svakom pogledu, bilo je nade da će biti bolje i da je ono što su dotad proživjeli i previše. Nadali su se da bi ratno ludilo uskoro moglo proći, ne sluteći da ono najgore tek slijedi.

“Bilo je primirje, moglo se nešto posijati, posaditi. Od tih plodova se, koliko-toliko, moglo nadoknaditi ono vitamina koji su vam bili neophodni. Premda, uglavnom, ni tad nije bilo baš nešto naročito sjajno. Ali, u odnosu na ono do demilitarizacije, bilo je mnogo bolje. Narod se snalazio, bile je robne razmjene… Kasnije su počeli i oni radioamateri, mogli smo komunicirati s porodicama. To je ulivalo nadu da će biti bolje”, priča on.

Na dan kad je Srebrenica pala, 11. jula 1995. godine, Šehomerović nije bio među onima koji su spas pokušali potražiti u UN-ovom kampu u Potočarima. Tad je među Srebreničanima vladalo mišljenje da će žene i djeca ići u kamp u Potočare, a da će svi muškarci stariji od 18 godina krenuti preko šume, put Tuzle. Šehomerović je bio jedan od njih, a pravi pakao za njega počinje tek tad.

“Zborno mjesto je bilo u Šušnjarima, selo iznad Potočara. Poslije podne kad sam tu došao, vidio sam mnogo svojih prijatelja, poznanika. Bilo je možda oko 10-15 hiljada ljudi. Stalno su pristizali. Pošto je bila tolika masa, nisu svi mogli odjednom krenuti, nego smo išli u kolonama. Na mene i na moje prijatelje, drugove, red je došao 12. jula, da krenemo. Kad smo mi pošli sa Šušnjara, tad smo čuli granatiranje. I čuli smo sa njihove obližnje kote kako dozivaju: ‘Hajte balije, čekamo vas.’ Spustili smo se u neki potok, poslije možda kilometar-dva hodanja, onda je pala granata. Tad sam ja pogođen. Kasnije iz priča drugih, sam saznao da je na tom mjestu 16 ljudi od te granate pogođeno, a da sam samo ja preživio. To je bilo u potoku. Posljednje čega se sjećam bila je moja ruka, mislio sam da mi je otpala, da je skroz odsječena. Tad sam pao u nesvijest, a poslije ću doznati, kad sam se probudio, da je srijeda, 16. juli. Znači bio sam četiri dana bez svijesti. A ovo sam saznao od drugih: nosili su me, vidjeli da sam teško ranjen. Nailazili su na zasjede. Oni koji su me nosili morali su me ispuštati, drugi su me prihvatali. Nosili, ostavljali. Drugi su dolazili a da ništa nisam znao. Kad sam se probudio, vidio sam da ležim kraj neke rijeke. A prije toga prvo što mi je došlo na svijest bio je moj stariji sin koji mi je govorio: “Hajde ustani, ja te čekam”, prisjeća se on.

Ostavljen, kraj rijeke, bez hrane i lijekova. Ranjen i bez cipela, put do “slobodne teritorije” za njega tek počinje. I trajao je dva sljedeća mjeseca, do septembra 1995. godine. Po šumama, sokacima, skriven od neprijateljske ruke, zajedno s onima koji su dijelili istu sudbinu kao i on. S poznanicima, koje je usput upoznavao, ali i s prijateljima i rodbinom na koje je nailazio i koje je opet gubio. U šumama gdje su bili lovina neprijateljskoj ruci. U vremenu panike, nepovjerenja, straha i boli… U vremenu gladi.

“Kad sam ustao vidio sam dosta nekakvog granja i kamenja na sebi. Moji poznanici koji su me vidjeli mislili su da sam mrtav. I pošto nisu imali vremena da me sahrane, oni su samo onako poredali granje i kamenje po meni. Da me ne bi životinje raznosile… Kako je ko dolazio u Tuzlu, govorili su mojoj majci: ‘Ja sam ga pokrio kamenjem, mrtav je.’ Moja mati je mislila da sam mrtav, a to je isto poručila i mojoj ženi i djeci, koji su tad bili u Njemačkoj. Kad sam ustao, drugi dan, bilo je to tamo iza Konjević-Polja, s druge strane, bio sam sam, nigdje nikoga nemam. Do rijeke siđem, umijem se, osvježim se. Ne znam teren, nisam nikad bio. Sunce… Najbolje bi bilo da se popenjem na brdo, bolje ću vidjeti put… Tako i uradim. Dugo je to trajalo dok sam se popeo na brdo, a odozgo sam vidio put Konjević Polje – Bratunac.”

Povratak u Srebrenicu za njega je bila jedina opcija, jer mu je teren na kojem se našao bio potpuno nepoznat. Dodatno mu je situaciju otežavala rana na ruci koja je krvarila. Put naztag prema Srebrenici nije bio nimalo jednostavan, a naročito onda kad mu je hodajući jednim puteljkom smrt išla u susret.

“Jednim puteljkom kojim idem, u susret mi idu dva četnika. Što je najvažnije bilo, oni su uzeli puške i gledaju u lijevu stranu da vide ima li nekog ko je preživio, gledaju u šumu. Sreća nisu gledali pravo. Vratim se nazad i odmah ispod puta sletim u neku travu. Odjednom s moje lijeve strane čujem neku galamu, vrisku, a ne smijem da dignem glavu. Čekam samo da vidim kad će ovi proći. Ja sam ispod puta. Jedan ide putem, a drugi silazi prema meni. Ja sam u žari, nemam ništa. Sakrio sam se. Ako krene pravo naletit će na mene. Sreća, Božije davanje: jedan drugi Srbin ga zove. I on skrenu. Onda vidim dosta naših sjedi zarobljeno. Možda 50-60 njih. Tridesetak metara od mene. To je bio 16. ili 17. juli”, kaže Beriz Šehomerović, dodavši da je potom čuo glas koji govori: “Imamo ih dosta.”

“Kasnije sam otišao dublje u šumu i vidim svoje komšije iz Srebrenice: Braco, Cake, Vrla. Priđem. Oni čuli isto da sam mrtav. Iz Srebrenice ponijeli jednu konzervu koju su dobili od humanitarne pomoći. Dali mi da jedem, imali su vode. Ovaj jedan imao duhana. Uvečer smo otišli u jednu napuštenu kuću i tu smo prespavali. Ujutro smo počeli da razmišljamo kako i šta dalje”, navodi.

“Oni su rekli najbolje bi bilo da idemo prema Udrči. Znali su da je dosta naših otišlo tamo. Ja sam im rekao da ja neću, jer sam znao da neću moći ići tim putem. Morao sam se malo oporaviti. Taj dan smo jeli puževe na vatri, našli smo lonac neki…. Zapucalo je iza te kuće. Oni su opet došli, češljaju teren. Mi smo skočili, i opet dole u potok. Pucalo je i po potoku, međutim mi smo legli. Uđemo dublje u šumu i onda smo vidjeli da su oni došli, da ih je bilo negdje oko 30-40. Taj dio oko te kuće i kuća, sve je bilo opkoljeno. Bila je tu još jedna grupa od pet-šest ljudi, oni su pobjegli. Nisu nikoga uhvatili, pa su počeli nasumice pucati”, kaže Šehomerović, dodavši da su tu ostali do večeri.

“Oni su rekli mi nećemo više ovdje biti, oni češljaju teren svaki dan… Mi idemo večeras. Ja im rekao da neću ići, da ću ostati. Htio sam da se vratim u Srebrenicu, jer sam tamo taj teren bolje poznavao. A onda dalje prema slobodnoj teritoriji. Pozdravimo se, oni su krenuli. To je bilo oko 25 kilometara udaljeno od Srebrenice, brdima malo više. Kasnije smo se našli u Tuzli. I oni su imali problema, ali su prošli”, navodi on.

“Ja sam ostao sam. I drugi dan, ja sam odlučio da se vratim prema Srebrenici. Gladan, nemam ništa. Ako naiđeš na neki potok da se osvježiš to je bilo sve. Naiđem na još jednog, Bošnjaka. Nisam ga poznavao ranije, a i on je lutao… Pristao je da krene sa mnom. On je slabo taj kraj poznavao, ali je vidio na jednom mjestu dosta mrtvih. Otišli smo da vidimo ima li nešto u ruksacima. Hrane ili nešto. Vjetar je nanosio užasan smrad”, kazao je on, dodavši da su i tu noć prespavali na otvorenom, te da su odlučili da će ujutro prići leševima da vide ima li šta.

“Čim je svanulo mi smo se pokupili na to uzvišenje. Vidjeli smo masu mrtvih ljudi. Da li je bilo 100-200, ne znam reći. Nismo nikog poznavali. Tu smo našli malo hrane, sedam-osam dana star hljeb, duhana. Sakrijemo se kraj jednog potoka kad smo sve iskupili. Odlučili smo da ćemo tu čekati do jedno šest sati, pa da ćemo onda polahko prema Srebrenici. Opet smo čuli kako se Srbi dozivaju, traže… Bili su malo dalje.
Krenuli smo prema Srebrenici u šest sati. Išli smo jedno tri sata opet i došli na mjesto gdje sam ja bio ranjen. I on je čuo da je ta granata tu pala i da je 16 ljudi poginulo, samo ja preživio. Došli smo u selo Lehoviće iznad Srebrenice. Vidjeli smo da su sela okolo popaljena. Kuće izgorjele, popljačkane, nigdje žive duše. Ali, šta nam je valjalo: narod je tu sijao. Pa smo se malo poslužili. Nađemo paradajza, paprika, krastavaca. Odemo iznad Lehovića uveče u jednu šumu i tu smo prespavali.”

“Vidjeli smo kako su došli s traktorom, nose stvari, pljačkaju. On je rekao da bi najbolje bilo da odemo u Žepu, jer je Žepa bila druga demilitarizovana zona. Ali, idemo srebreničkim područjem pa ćemo u Žepu. Ja bio ranjen, tu je bila bolnica, bilo je valjda hrane… Tu smo usput vidjeli troje starijih ljudi, mrtvi. Nisu mogli valjda da bježe. Omladina je krenula, stariji nisu mogli”, prisjeća se Šehomerović.

On tvrdi da su došli u mjesto zvano Buče, gdje su prespavali, kasnije u Podravanje. Znali su da se na tim područjima često prave zasjede… Odlučili su da po mrklom mraku krenu najtežim dijelom puta koji se zvao Crni potok, a zatim u Žepu.

“Kad smo došli gore, vidimo dvojicu-trojicu naših. Kaže on, Žepu napadaju svaki dan, al’ eto ima se hrane. Bilo je mnogo ljudi iz Srebrenice koji su tu izbjegli. Jedan koji me vidio tu, mislio je da sam ja mrtav, nešto je radio. Kako me vidio, pao je u nesvijest. Tu sam našao svoje komšije… Došao je doktor da me pregleda. Nije imao injekcija. Dao mi tablete, umotao ranu… Svaki dan čuješ pao ovaj dio Žepe, pao onaj dio Žepe. Kasnije je pala Žepa skroz i mi smo morali krenuti dalje, natrag prema srebreničkom području”, prisjeća se on.

Put natrag u Srebrenicu sad je bio lakši. Kroz Crni potok ovaj put su mu pomagale komšije koje su krenule s njim. No, zasjede, ubistva i strah ni tad nisu prestali. Na tom putu mnogo ih je poginulo od neprijateljske ruke, a Šehomerović je opet imao nevjerovatnu sreću. Odlučili su da idu prema Vlasenici, jer je jedan od preživjelih iz grupe dobro poznavao teren. Došli su na asfaltni put koji vodi iz Vlasenice prema Kladnju, a tu ih je već čekala vojska Armije BiH. “Kasnije saznamo da su to bili naši koji su znali da tu ljudi izlaze i koji su ih čekali”, kaže Šehomerović. U Kladnju je zbrinut medicinski, a onda je prebačen u Tuzlu.

“Otišao sam u bolnicu. Rekli su mi da si došao u roku od 24 sata ruka bi se mogla spasiti, pošto si došao poslije 50 dana ne možemo ti ništa učiniti. Bio je već septembar! Pokušao sam se liječiti u Tuzli, u Sarajevu… Onda sam zbog liječenja otišao u Holandiju. A tamo sam i ostao; i porodica mi je došla, tu smo se tek spojili”, završio je svoju ispovijest.

Srebreničanin Beriz Šehomerović imao je više sreće od 8.372 svoja sugrađana. Preživio je genocid, ali ga, kako kaže, ubija genocid koji se danas vrši nad preživjelim žrtvama tog pakla. “Isti ciljevi, druga sredstva.” Utjehu je pronašao daleko od Bosne i Hercegovine. Tamo gdje ne mora strahovati da će njegova djeca prolaziti išta slično…

(novovrijeme.ba)

Odgovori