Čuvajmo Srebrenicu

Srebrenice će se imati ko sjećati

Djeca koja pješače s nama, od kojih su mnoga rođena u inozemstvu, žele da znaju šta se događalo na svakoj prijeđenoj stopi puta

Subota, 6. juli

Dolazim kasno kući, majka plače

Već danima strepim od nadolazećeg susreta s godišnjicom genocida. Na poslu sam, nastojim da zadatke izvršavam kako treba, ali mi u glavi samo jedno: valja opet proći pored mjesta gdje su mi 1995. godine braća Hajro i Hasib izdahnuli.

Kasno predvečer dolazim kući svjestan šta ću zateći. Majka plače. Hvala Bogu da imam hairli suprugu i djecu pa se sve lakše podnosi. U dilemi sam da li sutra da krenem prema Nezuku i tamo prenoćim ili da u ponedjeljak poranim. Dragi su mi ljudi iz tog Nezuka, oni su nas 1995. godine dočekali kao svoje sinove, braću. Ne mogu zaboraviti trenutak kad sam mrtvog Hasiba spustio na zemlju i sjeo onako okamenjen, a kamerman mi prinese šoljicu kafe. Sjedim i plačem, jedna nena ide prema meni, nosi mi da jedem. Te scene nikad se ne zaboravljaju.

Umoran jesam, ali san neće na oči. Samo 2009. godine, kada mi je bila dženaza braći, nisam bio na „Maršu mira“, a svih drugih godina sam pješačio. Čini mi se izdao bih one mrtve kad bih odustao od ovog svetog puta.

Nedjelja, 7. juli

Telefoni ne daju mira

Odlučio sam da krenem ujutro nakon ranog sabaha. Ide nas više od 70 u grupi, pola je preživjelo kolonu smrti, a ostali su njihovi i moji prijatelji, poznanici, njihova djeca. I ove godine i na Marš mira i na dženazu 11. jula dolazi hiljade ljudi iz raznih krajeva BiH, Evrope, svijeta. Dolaze mladi koji su rođeni poslije genocida. Sve je to garancija da nema zaborava. Moram po suprugu u Živinice, otac joj je prije izvjesnog vremena umro, pa je ona uz majku.

Negdje oko pet popodne naoblači se. Poče kiša, prava oluja. Zovu me neki prijatelji iz Nezuka, kažu da se i gore sručio strašan pljusak i to s vjetrom. Žao mi, pokisnut će ljudi, a čujem već ih je na konak u Nezuk stiglo više od dvije hiljade. Telefoni ne daju mira. Zove svijet sa raznih strana. Ništa od mog ranijeg odlaska na spavanje.

Ponedjeljak, 8. juli

Riječi ilahije „Šehidi“ poput noža paraju grudi

Ustajem na sabah. Već oko osam sati sam u Nezuku. Mnogo prijatelja koje odavno nisam vidio. Na Maršu sam tokom ovih godina upoznao nove prijatelje iz raznih gradova BiH i, prosto, čovjek ih doživljava kao rodbinu. Nepregledna je kolona učesnika. Ima ih iz cijele BiH, ali i ostatka svijeta. Mnogo je Turaka, među njima i onih čiji su preci u Tursku stigli prije više od stotinu godina. Nijemci, Italijani, Švicarci, Francuzi, Holanđani, Englezi, Iranci… Koračamo prema džamiji u Nezuku. S razglasa džamije odjekuje ilahija „Šehidi“, čije mi riječi poput noža paraju grudi. Fatiha na mjestu gdje je poginuo legendarni Kapetan Hajro. Nisam imao čast da ga upoznam. Djeca koja pješače s nama žele o njemu da saznaju više.

Sinoćnja kiša osvježila je pa je lakše hodati. Odjednom srce staje. Dolazim na raskrsnicu gdje se odvaja put za Potočane. Na ovom mjestu je moj brat Hasib izdahnuo, nakon što je ranjen na području Snagova. Govorili su mi da ga ukopam ovdje, ali nisam pristao i mrtvog sam ga donio u Nezuk.

Da mi je da malo sjednem, uzmem daha. Tako sam se borio da preživi do slobodnog teritorija, da mu ljekari ukažu pomoć, ali nisam uspio. Skoro dvadeset kilometara sam ga nosio mrtvog. Prolazim pored mjesta pogibije Ejuba Golića. Neka ti je rahmet, veliki i neustrašivi komandante.

Stižemo u Liplje. Gledam ove koji pješače u mojoj grupi i u sebi kažem: Srebrenice će se imati ko sjećati. Djeca koja pješače s nama, od kojih su mnoga rođena u inozemstvu, žele da znaju šta se događalo na svakoj prijeđenoj stopi puta. Sa mnom u grupi je i Nermin Mujkanović, čiji otac je poginuo u koloni, tu je i Nerzudin Hajdarević, zatim Kigen.

Blizu smo džamije u Sultanovićima. Za nas 75 stigla je i večera koju nam je donirao restoran „Azuro“ iz Lukavca. Hvala im. Uči akšam… jacija… Fatiha za sve poginule na putu spasa.

Utorak, 9. juli

Zaplakao bih iz sveg glasa, ali…

Kiša je padala tokom noći. Oko sedam sati krećemo prema Kamenici, Glodima, a onda jednom od najtežih dionica kakva je uspon uz Udrč, koji uvijek izaziva bolna sjećanja na ono što smo preživjeli 1995. Kroz Udrč sam pješačio s bratom Hasibom i nisam se nadao da ću i njega ubrzo izgubiti. Vraćaju se slike, zaplakao bih iz sveg glasa, ali…

Blato otežava pješačenje. Kod pojedinih ljudi čak obuća ostaje zaglavljena u blatu. Jedna djevojka se onesvijesti. Rekoše da joj je pao šećer, ali Hitna pomoć je brzo reagirala. Nadam se da je dobro. Na vrhu Udrča grupa mještana Snagova koji su nas prethodni dan dočekali u svom selu sačekala nas je opet s kafom i osvježenjem. Inače, kroz koje god smo selo prošli mještani su nas zvali na kafu, nudili hranu. Dobar je ovaj naš narod. Čini mi se, što manje imaju više daju.

Dosta je kilometara u nogama. Spuštamo se prema Konjević-Polju. Umjesto u kamp u Mravinjcima, nas sedamdesetak odlučuje svratiti na plantažu povrća, vlasništvo mog saborca Senada zvanog „taksi“, čuvenog predvodnika kolone iz 1995. godine. Zove nas u kuću, ali se mi odlučujemo za jedan njegov plastenik.

„Azuro“ nam je opet dovezao večeru i doručak za naredni dan. Mnogi se muče sa žuljevima na nogama, ali ne odustaju. Mještani nas zovu u svoje kuće da se istuširamo, popijemo kafu. Jedan prijatelj iz kolone i ja odlazimo u kuću domaćina Muhameda Mehmedovića u Konjević-Polju. Nisam čovjeka do tada poznavao, ali nam je širom otvorio vrata svoje kuće. Kiša je vani, ali Senadov plastenik ne propušta vodu.

Srijeda, 10. juli

Čujem aplauz, a noge mi klecaju

I sinoć je padala kiša. Idemo prema Burnicama. I ovaj put je blatnjav. Staza vodi prema Kameničkom brdu do čuvene Bukve na kojoj se 1995. dogodilo prvo veliko granatiranje kada je izginulo i ranjeno bezbroj ljudi. U tom metežu sam bio izgubio brata Hasiba, kojeg sam kasnije pronašao.

Možete misliti kako je to tada izgledalo – dva dana ranije na moje oči poginuo mi je brat Hajro, čije tijelo je ostalo na području Buljima, a onda nakon granatiranja područja Bukve, odjednom nema mi ni brata Hasiba…

Nastavljamo put. Neki govore da ne idemo trasom koja je ove godine pripremljena, a na kojoj mi je i poginuo Hajro. Kao sad da gledam kako ga mrtvog okrećem na leđa, pokrivam i rastajem se s njim jer granate ne daju da ga ukopam. Mnogo godina nakon rata njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz dvije masovne grobnice na Snagovu. I njega smo ukopali u Potočarima.

Nastavljamo prema cilju. Jednom momku iz moje kolone je pozlilo. Ima i drugih povrijeđenih. Opet je reagirala Hitna pomoć. Boli me noga, ali idem.

Svaki put kad se u koloni približavam mezarju u Potočarima, emocije ključaju u meni. Čujem aplauz prisutnih, a meni noge klecaju. Mnogi plaču. Djeca koja su išla s nama su umorna, ali izuzetno ponosna što su uspjeli prijeći toliki put. I njih su savladale emocije. Fatiha za ubijene. Fatiha za moju braću Hajru i Hasiba.

Večeras nećemo u šatore. Moj prijatelj koji živi u Švicarskoj Haris Ademović dao nam je na raspolaganje svoju kuću u kojoj će se nas 75 moći smjestiti.

Četvrtak, 11. juli

Prvo ću na mezar svoje braće

Ustajem rano i odlazim u srebreničku čaršiju da se vidim s nekim rođacima, a onda što prije nazad u Potočare. Kompleks Memorijalnog centra je već pun. Hrabri me prisustvo omladine. Prvo ću na mezar svoje braće.

Nakon dženaze i ukopa žrtava jedan broj saputnika iz moje grupe i ja ostajemo u Potočarima da pomognemo čišćenju mezarja. Uvijek ima onih koji iza sebe ostave plastične kese, flaše, papire. Ali, neka. Nije mi teško.

Važno je da su i „Marš mira“, na koji smo krenuli 8. jula, i same dženaza i komemoracija protekli bez ikakvih incidenata. Nadam se da ću oko 21 sat biti kući u Simin Hanu.

Petak, 12. juli

Znam da majka nikada neće prestati plakati

Dugo sinoć nisam mogao zaspati. Majka je opet plakala jer zna da sam prošao stazom na kojoj su poginuli Hajro i Hasib. Znam da ona nikad neće prestati plakati i da ću se dok sam živ morati nositi i s njenom, ali i s mojom tugom.Srebrenica jeste ubijena, ali nije umrla. Ona u nama, jednostavno, živi.

Odoh na džumu. I da ne zaboravim. Hvala svima koji nam godinama, na razne načine, pomažu da lakše prijeđemo stazu „Marša mira“. Hvala i medijima koji već 24 godine istinom koju prenose čine sve da zločin genocida u Srebrenici ne padne u zaborav. Vi ste velika brana negatorima genocida.

(Avaz.ba)