Čuvajmo Srebrenicu

Šta je Čehinju privuklo u Srebrenicu

Mlada Čehinja Marketa Slavkova-Maja nikada nije mogla ni sanjati da će doći da živi u Srebrenici, o kojoj je preko medija čula sve same strahote. Za nju je Balkan mjesto, na kojem još uvijek postoji “poezija života”.

Prva sjećanja na Bosnu me vežu za djetinjstvo. Imala sam tada sedam godina i na mene su uticale slike rata iz dnevnika. Sjećam se da je to bilo nešto strašno što me je plašilo. Pitala sam majku da li to može doći kod nas, ona me tješila da neće. Moje prvo sjećanje na Srebrenicu je bilo kada su  poslije rata ovdje počeli da otkrivaju masovne grobnice što nikako nisam mogla da razumijem a još manje mi nikad nije ni na pamet palo da ću jednog dana doći i živjeti ovdje – prča Marketa Slavkova, koju u Srebrenici svi zovu Maja.

Maja je djetinjstvo provela u Češkom Krumlovu, koji je jedan od najočuvanijih starih gradova u Češkoj i na spisku svjetske baštine UNESCO-a. Turizam mu je glavna privredna djelatnost. Živjela je u srednjovjekovnom dvorcu čiji vlasnici su bili porodica Rozenberg, car Rudolf  i grof Švarcenberg. Danas je to dvorac države Češke i muzej u kojem žive i rade njeni roditelji. Odrastala je čitajući istorijske knjige o umjetnosti, učila svirati renesansnu muziku na starim instrumentima i gladala predstave baroknog pozorišta u dvorcu pa joj  je, kako kaže, bilo prirodno da se poslije mature opredjeli za studij kulturne antropologije.

Sa 19 godina kao studentkinja prvi put je bila mjesec dana na Balkanu. Prošla Hrvatsku, kroz Bosnu i Srbiju, bila na Kosovu. “Mi Česi smo drugačiji od ovdašnjih ljudi po temperamentu. Nekako smo tiši, manje pokazujemo emocije. Kod nas se recimo u kafiću samo sjedi i pije pivo, rijetko kad pjeva ili plače. Slušajući muziku Gorana Bregovića ili gledajući neke kultne filmove sa ovih prostora imala sam neke stereotype o opuštenom životu ovdje, to mi je izgledalo kao neka alternativa”, priča dalje Maja.

Miris Bosne

Prvi boravak u Sarajevu ću uvijek pamtititi jer Sarajevo me tada fasciniralo svojom multikulturnom arhitekturom, drugačijim običajima. Nisam znala do tad da imam astmu. Tada sam prvi put dobila napad astme i završila u bolnici na Koševu. Jedan trenutak mi je posebno ostao urezan u sjećanje. Ležala sam I primala infuziju, čuo se ezan a tu je bila neka avlija u kojoj je bio pas. Kad god bi se začuo ezan, on je lajao. Ti zvuci, miris tog grada a možda i ovaj vazduh bosanski, učinili su da se zaljubim u ovu zemlju – govori sa osmijehom.

 

Marketa Slavkova

 

Drugi put sam došla 2008. godine na dvije sedmice preko Karlova univerziteta iz Praga na ‘kurs o ratu i nacionalizmu u bivšoj Jugoslaviji’. Proputovali smo Bosnom ali nismo bili i u Srebrenici. Slučajno sam odmah poslije toga u razmijeni studenata dobila da magistarski studij nastavim u Australiji. Tamo na univerzitetu je asistent glavnog profesora bio Bosanac Hariz Halilović. Bio je strašno uzbuđen kada je saznao da sam bila u Bosni. Pošto mi je trebalo da pišem jedan esej  o tome, on mi je pomogao da nađem literaturu i tako smo se upoznali. Predložio mi je da radim prezentaciju u studentskoj grupi koja je proučavala Balkan. Pisala sam nešto o turbo-folku, o Ceci i Arkanu i tome kako se uticaj muzičkog žanra može zloupotrijebiti u ideologiji. O tome sam napisala svoj prvi članak u životu koji se i danas vrti na internetu. Hariz me ohrabrio da počnem pisati o Srebrenici i tada sam saznala da je on porijeklom iz srebreničkog sela Klotjevac.

Nakon stažiranja u Australiji Maja je ostala u kontaktu sa Harizom i on je poslije godinu dana poziva da sa njim ode u posjetu njegovom selu. Bio je to njen prvi susret sa Srebrenicom. “Meni je Srebrenica prvo bila nešto strašno kao i svim strancima koji su čitali šta se ovdje događalo tokom rata. Tada sam prvi put došla u kontakt sa poslijeratnom zajednicom, povratnicima i životom ovdje. Oduševila me ljepota prirode, gostoprimstvo ovdašnjih ljudi a posebno sam bila fascinirana njihovom snagom i željom da istraju u svakodnevnoj borbi za budućnost. To je na mene jako uticalo jer sam otkrila jednu skroz drugu sliku o svemu što sam do tada slušala ili čitala”, kaže Maja.

Poziv na Ljetnji univerzitet

2012. godine, kada je počela raditi doktorat, opet je od Hariza dobila poziv da dođe na Ljetnji univerzitet koji se svake godine u julu organizuje u Srebrenici. Te godine je prvi put prisustvovala dženazi u Potočarima i išla na Marš mira. Tada se kaže, u njoj nešto promijenilo i shvatila je da za nju više nema bitnije stvari o kojoj bi pisala, istraživala i čemu bi posvetila život.

“U to vrijeme sam radila projekat u vezi sa hranom. Po povratku u Prag sam odlučila da promijenim temu doktorata ali sam željela zadržati i  istraživanje o hrani pa sam pokušala napraviti neku kombinaciju toga sa onim što se ovdje događalo. Plašila sam se kako će to biti prihvaćeno, mislila sam da će biti malo čudno istraživati o tome nakon genocida, ali na kraju je ispalo dobro i podržali su me.”

Dvije godine života u Srebrenici su je promijenile u potpunosti. Neko vrijeme je volontirala, davajući časove engleskog jezika u Internat centru za siromašnu i djecu iz udaljenih sela, koji je pokrenula jedna humanitarna organizacija u Potočarima. Učenje je bilo uzajamno jer je sa djecom savladala lokalni jezik koji je upotpunila upisavši i slavistiku. Jedino što  ponekad teško razumije je bosanski humor. Nekada ne može shvatiti ni to kako ljudi u Srebrenici uopšte žive sa nikakvim ili malim primanjima.

“Neki ljudi ovdje ne bi preživjeli da ne proizvode svoju hranu. Mislim da je dobro što su ljudi vlasnici kuća, imaju svoju zemlju. U Češkoj ljudi uglavnom moraju plaćati kiriju. Mada neki imaju i pomoć dijaspore  i donacije, mislim da su ljudi ovdje naviknuti da dijele ono što imaju”, primjećuje Maja.

Maja sada u Srebrenici radi istraživanje za Univerzitet u Bratislavi. Riječ je o projektu o metalnoj industriji u kontekstu tranzicije iz socijalizma u kapitalizam u postsocijalističkim državama, Slovačkoj, BiH, Srbiji i Rusiji.

“Prije rata su ljudi ovdje zarađivali dobro, a onda je sve propalo. Srebrenici se uvijek vraćam i kada nisam tu poželim ovaj grad”, kaže ova Čehinja  i dodaje: “Život je ovdje više prirodan. Vidiš kako se uzgaja povrće, kako se pravi hljeb, kako se čuvaju životinje. Na Zapadu su  veze između ljudi porušene, moderna tehnologija uzima danak, svi su nervozni, zauzeti, nema kao ovdje da sa prijateljicom izađeš na kafu i opušten razgovor. Na Balkanu još postoji poezija života”,  kaže nam na kraju Marketa Slavkova Maja.

 

Marinko Sekulić/DW.com

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku