Čuvajmo Srebrenicu

Suljagić: Europa je živjela europski san dok su se 12-godišnje djevojke BiH nalazile u kampovima za silovanje

Dodijeliti Peteru Handkea Nobelovu nagradu za književnost znači poslati jasnu poruku da je Europa bila upravu što je istovremeno i znala i nije znala i negirati, u jednoj ili drugoj formi, genocidnu prirodu rata protiv Bosne i herecgovine i njenih građana

Preko puta mjesta gdje radim u Srebrenici nalazi se mala, dvospratna zgrada. Sjećam se tog balkona kako je izgledao u julu 1995. godine napunjenog muškarcima koji su tek odvojeni od njihovoh porodica, oduzetih pasoša, ličnih karata i bilo kojeg drugog dokumenta, koji čekaju da budu prevezeni do jednog od zbirnih mjesta odakle su ih srpske trupe odvele na pogubljenje nalazišta širom sjeveroistočne Bosne.

Danas tamo živi srpska porodica. Vozeći se pokraj nje vidim odjeću koja visi na ogradi, u jednom trenutku pomislim sam da vidim dječje igračke. Rijetko, ako je uošte ikada, genocid bio bio normaliziran kao genocid nad Bošnjacima.

Slobodan Milošević i njegova grupa ubojica imali su sreće u jednom pogledu: Europa ih nije doživljavala kao opasnost čak i kada su trupe pod njihovim vodstvom ili izravnim zapovijedima činili nezamislive stvari u Bosni i Hercegovini.

Zapravo, Europa – da budemo precizniji, europska politička klasa – bila je i jeste biti u nekom stanju negiranja onoga što se u Bosni i Hercegovini događalo između 1992. i 1995. godine. Od knjige “Bosna ne pripada” Francoisa Mitterranda, preko britanskih dužnosnika koji su govorili o “bolnoj, ali realnoj obnovi kršćanske Europe” do uključivanja u pregovore s Ratkom Mladićem osobno, dok je genocidna operacija u Srebrenici još uvijek trajala u julu 1995. godine, generacija europskih političara hvalila se ujedinjenjem Europe nakon pada Berlinskog zida, Europa je zauzela stav da zna, a da istovremeno ne zna za genocid koji se u BiH dogodio nad muslimanskim stanovništvom.

Za Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga, koji su u jednom trenutku bili posrednici UN-a, genocid je bio tek alat pregovaranja koji će se upotrijebiti u nastojanju da se opkoljeni bh. predsjednik Alij Izetbegović prisili na kapitulaciju i prihvati podjelu svoje zemlje i dugogodišnji genocid nad Bošnjacima. Međunarodni posrednici, tadašnji predstavnici UN-a ili Eurospke zajednice, bavili su se racionalizacijom i nalaženjem opravdanja izražavajući iskreno saosjećanje sa profesionalnim vojnicima koji su iz snajpera gađali djecu u, na primjer, opkoljenom Sarajevu.

Dobar dio medija i akademskog establišmenta bio je pažljiv. Hrabri novinari, poput Petera Maassa, Ed Vulliamyja, Davida Rohdea i drugih, odvažili su se da izvještavanju o onome što su vidjeli i staju iza toga.

U godinama koje su uslijedile, u procesu koji Stanley Cohen u klasiku “Stanje poricanja” naziva “premještanjem”, genocid je prvo nazvan “etničkim čišćenjem”; tamo je “razmjena stanovništva”, a ne “prisilna deportacija”; to je bio “pritvor”, a ne “koncentracioni logor”; tako je Bosna prelazila iz jedne u drugu, “čišću” klasifikaciju događaja. Toliko puta nam je u posljednjih skoro trideset godina rečeno da naše iskustvo nije relevantno; a zasigurno nije relevantno na način na koji vjerujemo da jest. Čitava generacija nakon iskustva spaljivanja živih, i mnogi preživjeli i dalje osjećaju da se moraju izvinjavati zbog toga što su ubjani masovno.

Stoga, za Petera Handkea, poricatelja genocida i otvorenog Miloševićevog admirala, primanje Nobelove nagrade za književnost nije nužno odstupanje od europskog stava o genocidu u Bosni uopšte. Kako je ono što Handke piše o Bošnjacima – “ako su muslimanski potomci Srba u Hrvatskoj srpskohrvatski ustvari narod” – različito od Mitterrandove tvrdnje da “Bosna ne pripada Europi”?

Tvrdnje Švedske kraljevske akademije [1] u nizu pisama – koje su, najblaže rečeno, sramotna za preživjele iz srbijanskih kampanja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu-, da “mora postojati prostor za različite razumne interpretacije” i da su, između ostalog, Bošnjaci “ustvari ljudi”, kao i svaki drugi.

Istovremeno znanje i neznanje devedesetih godina prošlog vijeka značilo je nastavak „evropskog sna“, dok su se 12-godišnje djevojke u Bosni i Hercegovini nalazile u kampovima za silovanje. Dodijeliti Peteru Handkea Nobelovu nagradu za književnost znači poslati jasnu poruku da je Europa bila upravu što je istovremeno i znala i nije znala i negirati, u jednoj ili drugoj formi, genocidnu prirodu rata protiv Bosne i herecgovine i njenih građana.

Genocid u Bosni – da posudim od Švedske Kraljevske akademije- ostao je “na perferiji… ljudskog iskustva”.

Ja ne namjeravam nikome dokazivati da sam, da smo mi, ljudi. prije 16 godina sam sjedio u sudnici u Hagu i gledao Eliea Wiesela kako svjedoči u toku iricanja prosude Biljani Plavšić, bivšoj profesorici Univerziteta u Sarajevu koja je proglašena krivom za zločine protiv čovječnosti.

Tada sam znao da ja nisam taj koji može odlučiti ko sam ja. Ta odluka je uvijek u rukam onih koji drže oružje. Ili olovku, kako je u slučaju ovogodišnjeg laureata Nobelove nagrade u književnosti, piše Emir Suljagić za Anadoliju.

OSLOBOĐENJE PORTAL

Loading..