Čuvajmo Srebrenicu - ZS

Svjedočenje Nusrete Nuske Sivac o odvođenju i preživjelim strahotama logora Omarska – “hor živih kostura na pisti”

Kada je 9. juna 1992. godine sudija Općinskog suda Prijedor, Nusreta Nuska Sivac, stigla u logor Omarska, mnogi logoraši su se obradovali jer su pomislili da je došla da ih brani.

 

 

 

I sama Nusreta je mislila da u logoru neće ostati dugo, nego da će je, nakon ispitivanja, istu večer vratiti kući. Međutim, ostala je bila jedna od 36 žena logorašića koja je preživjela sve strahote Omarske.

Nakon rata Nusreta je, zajedno sa Jadrankom Cigelj, predratnom prijateljicom iz Prijedora i saputnicom iz Omarske, postala borac za širenje istine o strahotama logora Omarska, Keratern i Trnopolj. Nuska i Jadranka su postale i glavne junakinje dokumentarnog filma “Prozivanje duhova”, koji je u Americi i Kanadi izazvao senzaciju.

Radeći više godina kao sudija, Nuskino svjedočenje predstavlja jednu tragičnu, ali pravednu, epizodu historiju o užasnim, potresnim, a ponekada i smiješnim događajima iz logora Omarska.

“Moj muž i ja smo bili uzeli avionske karte da 22. maja 1992. godine, letimo iz Banjaluke za Švajcarsku. Međutim, ja sam u posljednji čas vratila kartu, jer sam željela da uzmem bolovanje ili godišnji odmor, pa da i ja za dva, tri dana otputujem sa njim. Moj muž je otputovao i spasio se. Za dva dana Prijedor je bio zatvoren i iz njega se više nikud nije moglo.

U logor su prvo 8. juna doveli mog brata Nusreta, ali su komandant logora Željko Meakić i njegov zamjenik Miroslav Kvočka, rekli: ‘Ne Nusret, nego – Nusreta!’ Taj Kvočka je bio poznanik i on je rekao Nusretu, koga su vratili kući, da sutra sama ode u SUP Ranku Mijiću, jer je nezgodno da me privode.

Otišla sam u SUP i autobusom su me, zajedno sa vatrogascem Ibrahimom Čauševićem, odvezli u logor Omarsku. Kada je moj komšija Krampa [inače stražar u logoru] uveo mene i Ibrahima komandantu logora Meakiću, on je rekao da Ibro ide na pistu i čeka red, a da ja čekam u restoranu i da ću danas biti ispitana. U restoranu nađem tri žene i začudim se kad mi kažu da su i one uhapšene. Ja sam čula da u Omarsku odvode muškarce, ali nisam znala da odvode i žene. Bile su to logorašice Velida Mahmuljin iz Kozarca, koja je bila član SDA. Ona je stradala u logoru. Vidim i Zdenku Rajković, Hrvaticu, također iz Kozarca, sada živi u Švajcarskoj. Treća je bila domaćica iz Kevljana Fikreta Pervanić, čija su četiri sina bila u Omarskoj, a muž u Keraternu. Ona je u kućnoj haljini otišla da pita za sinove i muža i tako je uhapse. Rekli joj da je vode u logor Omarska, kako bi je sklonili od ‘zelenih beretki’ i ona je to povjerovala”.

Kada je otišla na ispitivanje, dočekali su je njezini poznanici Nenad Tomičić i Nenad Babić: “Ja sam mislila da će tu biti daktilografkinja, da će se voditi zapisnik, kao u pravoj istrazi, ali oni su samo nešto zabilježili na papirićima, a nikakav zapisnik nije vođen. Pitali su me znam li da je referendum falsifikovan, pa jesu li na mene vršili pritisak ovi iz SDA u izricanju presude. Rekla sam da nisu, i zaista nisu. Pa ih je zanimalo šta sam ja pričala sa Nedžadom Šerićem, predsjednikom Suda, i Esadom Mehmedagićem, pravobraniocem, dok smo sjedili u kafiću ‘Magnum’ u Partizanskoj ulici. Rekla sam da su njih dvojica pričali o djeci, kao što i jesu. Inače, u Partizanskoj ulici su 30. maja 1992. godine vođene borbe kada je stotinjak boraca, na čelu sa Ismetom Mešićem Hadžijom i Slavkom Ećimovićem pokušalo osloboditi Prijedor. Pitali su me i znam li Mirzu Mujadžića, pa jesam li izlazila na referendum. Rekla sam da sam izlazila na referendum, a za sve ostalo im nisam imala šta reći. Onda su mi, nakon konsultacije sa Rankom Mijićem, kazali da je kasno i da nije zgodno da noću idem kući, pa da zato odem u restoran i kad se nečeg sjetim, da im javim po stražaru. Više me nisu isljeđivali, niti sam se ja čega ‘sjetila’. Tako sam u Omarskoj ostala dva mjeseca”.

U Omarskoj je susrela i zarobljenog Slavka Ećimovića, koga su vodili svezanog i užasno mučili. Svjedoči da su se svi na njemu iživljavali i da su ga na kraju ubili. Drugi junak Izet Mešić Hadžija je poginuo u borbi nakon što je smrtno ranio Zorana Karlicu.

Dan nakon Nuske, u Omarsku je došla Tidža Alagić, a 14. juna i Jadranka Cigelj. Ukupno je bilo 36 žena logorašica, od kojih je njih 35 spavalo u dvije prostorije Uprave zgrade Rudnika Omarska, a Hajra Hodžić je neprekidno bila u “bijeloj kući” zajedno sa muškarcima. Svjedoči da su Hajru zajedno sa muškarcima skidali golu i kupali šmrkovima na pisti.

Nakon zatvaranja logora nestala je sa ostatkom logoraša sa piste. Zadatak žena u logoru je bio da dijele hranu, koja je uglavnom bila ista: malo kuhanog graha u mnogo vode i osmina hljeba, jednom na dan. Sve se to moralo pojesti za dvije do tri minute, uz obavezne batine, ako neko ne stigne završiti obrok na vrijeme. Zbog toga su svi logoraši vrlo brzo postali – kost i koža.

U junu je u Omarskoj organizovana neobična svečanost u čast dolaska nekih važnih ljudi i logoraši, muškarci, su dobili zadatak da uvježbavaju pjesme za doček. Bio je to neobičan hor logoraša – hor živih kostura, koji su na pisti nekoliko dana pripremali četničke pjesme: “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala” i “Od Topole, pa do Ravne gore…”.

Tokom generalne probe jedan starac je pogriješio i umjesto “svud su straže đenerala Drže”, otpjevao: “svud su straže Mihajlović Draže”. Stražar je tada uzeo dasku sa ekserom i udario ga po glavi, nanijevši mu teške povrede lobanje.

(bosnae.info)

Komentari su zatvoreni

84 queries in 1.139 seconds.