Čuvajmo Srebrenicu

Svjedoci genocida i čuvari kulture sjećanja

Da je život vječna borba između lošeg i dobra, pokazuju nam priče nekadašnjih srebreničkih dječaka.

Kao uvod u ovu životnu priču koja će biti uskoro realizirana i ekranizirana u sklopu Memorijalnog centra Srebrenica, razgovarali smo sa kustosima koji su preživjeli genocid u Srebrenici i danas svjedoče o njemu.

“Kada je rat počeo, odnosno agresija, imao sam 10 godina i živio sam u južnom dijelu opštine Srebrenica. Odmah na početku agresije nam je bilo izuzetno teško. Iz razloga što kraj u kojem sam ja rođen bio je uništen od granta koje su ispaljene iz Srbije. Danas ovdje radim kao kustos svaki dan govorim ljudima o onom kako se živjelo u Srebrenici. Da je lako govoriti o svim tim strahotama, nije, ali dajem svoj maksimum”, govori nam Azir Osmanović, kustos muzeja u Memorijalnom centru u Potočarima.

On je kao trinaestogodišnji dječak provodio ratne dane kao izbjeglica u Srebrenici. Nalazio se u kako kaže grupi od dvadeset hiljada ljudi koja je svoje ratne sate i minute provela izvan baze holandskog bataljona UNPROFOR-a. U strahu i iščekivanju šta će biti s njima.

“Nama nije bilo dozvoljeno da uđemo u bazu. Uvijek smo čekali neke bolje dane. Trinaestog jula smo krenuli prema tom punktu za odvajanje. Ispred mene su odvojili mog rođaka koji je godinu i pol stariji od mene, mog djeda koji je bio sa mnom. Uzeo sam stariju ženu za ruku kako bih spasio sebe. Mi smo deportovani ka slobodnoj teritoriji. Obično se kaže da smo na slobodnu teritoriju, međutim mi smo deportovani u mjesto Luke kod Kladnja. Pa smo morali da pješačimo šest kilometara”, prisjeća se Osmanović.

Sve dok je negiranje genocida zid između dvije zajednice, ne možemo biti uspješni. Danas smo u situaciji da poslije 25 godina pričamo ponovo o mržnji i ponovno pominjemo mogućnost o novim ratovima, mišljenja je i drugi kustos muzeja u Potočarima – Hasan Hasanović.

“Ljudi koji su preživjeli genocid na svojoj koži su vidjeli kako je to i ne želimo da se to bilo kome ponovi. Naše priče i naše preživljavanje može se u edukativnom smislu koristiti u školama, univerzitetima. Da mladim osobama, objasnimo šta je to. Nije to nikakav film, nego preživjeti rat i imati posljedice i živjeti sa tim posljedicama dok ne umrete. Rat nikada nije opcija i trebamo samo težiti miru i pomirenju”, rekao je Hasan Hasanović

Hasanović obrazlaže da bi mladi naučili šta je dobro, a šta nije, ne trebamo izmišljati toplu vodu, nego vidjeti kako to rade u zapadnoj Evropi. Učiti na greškama i potkanuti mlade unutar BiH, a i izvan nje na kritičko promišljanje.

“Imaju nove generacije, koje izrastaju, nisu doživjeli rat i gledaju to na TV-u i na osnovu priča roditelja se formira percepcija o ratu. Mislim da je bitno da u Memorijalnom centru razvijemo narativ koji je prilagođen njihovoj dobi. Da im što više približimo i da ih nagnamo na razmišljanje. Da držimo kolektivno sjećanje živim potrebno je da se država više angažira i razne institucije, organi vlasti, škole”.

Životna škola naučila je Hasana da ne mrzi nikoga i pored toga što mu je u srebreničkom genocidu ubijen otac, brat, dajdža i ostala mnogobrojna rodbina. Danas on svejdoči o svom iskustvu širom svijeta. Govorio je o svojoj sudbini u škotskom i flamanskom parlamentu.

“Nisam se okrenuo u pravcu mržnje nego u pravcu aktivizma, odbrane ljudskih prava. Genocid je genocid protiv cijelog čovječanstva, on je univerzalna stvar. Koliko treba da se tiče nas Bosanaca, toliko treba da se tiče i cijele Evrope. Zato nama dolaze ljudi širom svijeta, zbog toga što razumiju to”.

(N1)

Loading..