Ahmed Hrustanović

  • Sudbina srebreničkog siročeta: Majka nas je učila da ne mrzimo

    Iako smo proživjeli pakao, majka nas nije učila da mrzimo, nego da ljude dijelimo na dobre i loše.

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Koliko samo sjećanja i emocija u jednu sliku može stati to zna samo onaj koji sebe prepozna na slici. Na slici je zaista sve što sam imao nakon deportovanja iz Srebrenice. Trudna mama, sestra, ja i odjeća i obuća na nama. Više ništa niti ikoga nismo imali u tom novom stranom svijetu.

    Bio nas je pun tuzlanski Mejdan toga proljeća 1993. godine. Nismo imali gdje dalje, a nazad u Srebrenicu, iako smo željeli, više nismo mogli. Zvali su nas izbjeglicama, mada mi to nismo bili. Oni koji nas nisu htjeli uvrijediti, zvali su na progranicima, kako god nama se ta nova imena kojim su nas nazivali nikako nisu svidjela.

    Mi nismo pobjegli ili izbjegli iz svojih dragih domova, mi smo protjerani na silu. Bili smo u tuzlanskom Mejdanu, nas na hiljade Podrinjaca tog proljeća 1993. U Srebrenici nam je ostalo sve. Naši očevi, djedovi, nene i sva ostala rodbina. Ostavili smo i kuće na selima koje su popaljenje, jer neki su uživali da „Lepa sela lepo gore“. A nisu ni slutili kakve crne sudbine će isplesti njihove želje da gledaju naša lijepa sela kako lijepo gore.

    Rastanak od oca

    Jedna od tih sudbina, a bilo ih je na hiljade, jeste i sudbina moje porodice. Nakon masakra na igralištu u Srebrenici tog aprila 1993., babo i amidže su nas sasvim slučajno ubacili na kamione UNPROFOR-a.

    Kada su kamioni krenuli iz Srebrenice za mene je to najpotresnija scena u mom životu koja me, evo, već 27 godina, ni trena manje ne boli kao tog aprila. Uvijek u meni tinja, tamo negdje u dubini podsvjesti, rastanak sa ocem.

    Kako sam samo strahovito želio da iskočim sa tog kamiona. Molio sam majku da me pusti, i da me ne drži, da skočim. Rastanak sa ocem nikako nisam želio, a desio se, i ja kao dječak nisam ništa mogao učiniti.

    Iz tuzlanskog Mejdana, ni sami ne znamo kako, prebačeni smo u osnovnu školu Poljice kod Lukavca. Učionice pune kreveta na sprat gdje nema praznog mjesta. Svi zajedno. Majke, djeca, bebe, stariji…, svi smo bili u učionicama koje su do jučer služile u puno plemenitije svrhe.

    Moja mama je iz Srebrenice došla trudna. Nisam to tada kao sedmogodišnji dječak znao, niti primjećivao. Borio sam se sa svojim strahovima od zvukova granate i metaka.

    Kada se približio termin za mamin porod prebacili su nas u stanove preko puta škole u kojima su živjeli učitelji i nastavnici u vrijeme kada se izvodila nastava. U stanu smo bili sa našom strinom Ajšom, njenim sestrama i našim amidžićem Hazretom koji je tada imao dvije godine, a ni on oca nikada više vidio nije. Kao ni mi.

    Sveska za brisanje

    Vrijeme je prolazilo, krenuo sam u prvi razred osnovne škole. Ni knjige ni sveske nisam imao. Sjećam se da je mama išla po selu i raspitivala se ima li iko da da bar jednu svesku i olovku da mogu da ponesem u školu, jer nisam imao ništa. Ispisanu svesku koju smo morali da brišemo dade nam neko od mješana Poljica.

    Na trenutak sam zavolio malo mirniji život nego što je bio u Srebrenici, iako su granatiranja sa obližnjeg Ozrena bila skoro svakodnevna. Budući da nismo imali šta da jedemo, mama onako sa stomakom do zuba išla je kod svojih poznanica da radi po čitav dan. Povela bi i mene i sestru, i tako trudna, hašala zemlju čitav dan da bi mi dobili dva obroka i na povratku kući tikvu da ispečemo u rerni da imamo šta jesti.

    Pričala mi je poslije da je komšijama u susjednom stanu neko donio nekoliko tikvi, jer je bila jesen – a tikve rodile te godine – da je jednu tikvu uzela i sakrila u ormar sa posteljinom, te je tek nakon nekoliko dana izvadila i pekla komad po komad da komšije ne osjete po mirisu i da ne posumnjaju.

    Jedno jutro, pred zoru, mamino nervozno hodanje po stanu me probudilo. Osjetio sam da se nešto nesvakidašnje dešava. Mamu je, kad sam ja krenuo u školu, odvezlo ambulantno vozilo, a ja kada sam došao iz škole ugledao sam brata kako ga mama doji. Bio sam ljubomoran, sad je sva pažnja usmjerena prema njemu. Ali sada mi je žao, jer sam bio sebičan, i nerazuman za jednu od najtežih sudbina srebreničkog genocida.

    Ljudskost i solidarnost

    Nisam shvatio da će on biti siroče koje oca svoga nikada neće vidjeti. Kako samo bolna i teška sudbina jednog novorođenog dječaka. Ali u svoj toj muci, sa njegovim rođenjem dobili smo i gozbu. Običaj u tom mjestu je bio da se u kuću gdje je rođena beba nešto od hrane nosi.

    Žene su donijele svega: pita raznih, čitavo pile, hljeba, hurmašica, tikve u pekmezu kuhane. Bilo je to jedno malo veselje. Bili smo presretni jer imamo hrane za nekoliko narednih dana. Ni sam ne znam otkud tim divnim ljudima u tom vrijeme kada je harala glad hrana. Otkud im sve to?

    Novembar je bio, u zimu se ulazi. Briga još veća dolazi. Valja prezimiti hladnu zimu, a niti ogrijeva niti hrane. Ipak u tim teškim trenucima ljudskost i solidarnost se pokazuju koliko je god to moguće. Mama je pričala da je svako jutro jedan stariji mještanin Poljica dovozio po kolica drva kako bi imali taj dan i noć da se grijemo, jer novorođenče ne može u zindanu i hladnoći boraviti.

    Nakon što se brat rodio imali smo mogućnost, ako se ukaže slobodno mjesto, da odemo u Maksumhanu Sejfo Karamehmedović u Lukavcu. Bilo je to gradsko obdanište. Tu ćemo provesti narednu godinu i po. Za grijanje i hranu nismo više morali toliko da brinemo. Skoro svaki dan bi jedan obrok dobijali četvrt hljeba po članu porodice. Četvrina hljeba više za nas je značila mnogo, jer brat je bio beba i hljeb nije mogao da jede.

    Za komad hljeba više

    Mama je mogla pojesti taj višak, ali ga je čuvala za nas ako ogladnimo. Puno je smršala tih godina. Znala je uprtiti brata i otići po susjednim gradovima da prosi za komad hljeba više.

    Dani su prolazili. Novi dan neka nova nafaka. Iz dana u dan se živjelo. Iz dana u dan se bježalo od četničkih granata, ali i iz dana u dan sve više smo se voljeli i na stotine djece koja su bila u tom obdaništu sve više se zbližavali, sve duže igrali. Često bi igru prekinule uzbune sa obližnjeg vatrogasnog doma i granate sa Ozrena. Kada bi se smirilo stanje, mi bi plašljivo izlazili da igre nastavimo.

    Sjećam se, dio vremena sam proveo sa bratom u skloništu duboko pod zemljom dok je mama po kiši granata išla da sestru uplašenu i skoro paraliziranu od straha, dovede kući.

    Tako brojna sjećanja stadoše u ovu fotografiju, a ja mogodoh napisati samo njih par. Znam samo da nam je brat, i meni i sestri i majki donio neku čudnu nafaku koja nas je tih ratnih godina ostavljala u životu.

    A onda je došao juli 1995. Naš niko već danima nije stigao. Pogledamo babu, a nema ga. Pogledamo amidže, nema ih. Pogledamo đede, nema ih. Pogledamo dajdže bar, nema ni njih.

    Krv iz majčinih grudi

    Brat nije bio napunio još dvije godine. Mama ga je još uvijek dojila. Dvadeset dana iza 11. jula 1995. mama je ležala shrvana od tuge. Brat je onako kako je mogao dolazio sam bi zavratio maminu majicu i dojio bi. Dojio je sve dok krv nije potekla iz majčinih grudi.

    Dvadeset dana ništa osim malo vode nije u usta stavila. U polusvjesnom stanju su je prebacili u hitnu pomoć gdje su je infuzijama vratili u život.

    Poslije su je njene drugarice iz sobe napale – kako to može da radi svojoj djeci, jer, ako su djeca ostala bez oca, ne moraju ostati i bez majke.

    Tako je naša hrabra majka u našim životima bila i majka i otac, mudra I snažna. Žrtvovala je sebe da bi nas odgojila i na pravi put izvela. Iako smo sve to proživjeli učila nas nije da mrzimo, nego da ljude dijelimo na dobre i loše, nikako drugačije.

    Eh, mili i dragi Bože, teške li sudbine srebreničkog siročeta. A koliko je sličnih ili težih sudbina djece iz Srebrenice to možda nikada nećemo saznati?

    Dok se ovih dana navršava 27 godina od kako smo protjerani iz našeg sela Miholjevine 35 kilometara od Srebrenice, razmišljam o svemu onome što smo proživjeli. Čovjek je zaista jači od kamena, jer je u stanju da podnese veći teret i muku nego bilo koje drugo stvorenje na Zemlji.

    (Izvor: Al Jazeera)

  • Fotografija djece iz Srebrenice nikoga nije ostavila ravnodušnim

    Edah, Lazar, Amar, Njegoš, Šejla, Nikola i Lejla uživaju u zimskim radostima u Srebrenici

    Srebrenički imam Ahmed ef. Hrustanović objavio je na svom Facebook profilu fotografiju djece koja uživaju u zimskim radostima. Efendija Hrustanović je čovjek koji koristi svaku priliku da iz svoje rodne Srebrenice pošalje poruku mira, suživota, ljubavi i empatije.

    Tako je i ovog puta oduševio sve svoje prijatelje na Facebooku, znane i neznane. U opisu fotografije upisao je imena, aludirajući da djeca nikakve druge razlike ne poznaju osim toga čije su sanke brže.

    – Edah, Lazar, Amar, Njegoš, Šejla, Nikola i Lejla uživaju večeras pred akšam u zimskim radostima u Srebrenici – napisao je ef. Hrustanović.

    Djeca nerijetko održe lekciju odraslima.

    (Avaz)

  • Srebrenički Imam o provokacijama u Srebrenici: Plakati su klasična provokacija, januar je težak u Srebrenici

    S komšijama Srbima ne pričamo o genocidu, Ratku Mladiću… Mi se s njima pozdravimo, čestitamo jedni drugima praznik, kaže efendija Hrustanović

    Plakati s likom zločinca Ratka Mladića i natpisima koji ga veličaju osvanuli su jutros u Srebrenici. Srebrenički imam Ahmed Hrustanović kaže da je to djelo Udruženja građana “Istočna alternativa” Republike Srpske, te da ovo nije ništa novo i da nije prvi put.

    – To su klasične provokacije koje vlast u Srebrenici podržava. Žele da zastraše Bošnjake. U Srebrenici je januar veoma težak mjesec, djeca ne idu u školu, stanovnici odu na odmor, nema puno ljudi, izgleda tužno i pusto. I onda dođe neko da provocira. To traje neprestano. Nadam se da će neko reagirati na ovo i da će pokazati interes za nas povratnike – kaže Hrustanović za Faktor.

    Ističe kako s komšijama Srbima ne razgovaraju o ovoj temi.

    – S komšijama Srbima ne pričamo o genocidu, Ratku Mladiću… Mi se s njima pozdravimo, čestitamo jedni drugima praznik, s onima za koje znamo da su normalni ljudi. Nisam čuo da bilo ko osuđuje ove postupke. Plakati su već skinuti – kazao je imam Hrustanović.

    Kaže da plakate postavlja uvijek jedna te ista grupa ljudi.

    – To je jedna grupa, jedan čovjek koji stalno dolazi. On ima presudu iz Haga, pa treba da se kazni, da dobije neku prijavu – kaže Hrustanović.

    Kaže da su poruke koje se upućuju Bošnjacima danas iste kao i one koje su se upućivale i 1992. godine i godinu prije pred agresiju i pred genocid.

    – Nadam se da će, uz Božiju pomoć, razum nadvladati mržnju, ovo ludilo koje je ovih dana na djelu u RS-u – zaključuje efendija Hrustanović.

  • Imam Hrustanović objavio očeva ratna pisma: Priča je ovo svih nas iz Srebrenice

    – Brojao je dane kada ćemo se sresti, ali, nažalost, nismo se sreli. Ubijen je i završio je u masovnoj grobnici, i to u više njih. Takvih je priča bezbroj. Moja je priča takva, moj brat drugačije doživljava, moja mati. Svi moramo ispričati svoje priče, kako nam se više ne bi ponovilo. Možda nekim ljudima i otvorimo oči. Ljudi treba da vide šta mržnja može da uradi, kaže Ahmed Hrustanović

    Ahmed Hrustanović, imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je, kako kaže, našao mir sa suprugom i četvero djece. U genocidu mu je ubjen otac Rifet kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine. Tada se porodica Hrustanović razdvojila.
    Ahmed je sa sestrom i majkom, koja je bila trudna, konvojima UNPROFOR-a otišao za Tuzlu, dok je otac Rifet sa ostalom rodbinom ostao u Srebrenici. Rifet je svojoj porodici slao pisma iz Srebrenice putem Crvenog križa. Na isti način je dobijao odgovore od porodice iz Tuzle.

    “Moja majka je godinama čuvala ta pisma. Ona je bolje znala kako su ta pisma razmjenjivana. Zapravo, mi smo bili djeca, i ona je u moje ime, sestre i brata pisala ocu pisma. Nisu to samo pisma od oca. To su pisma od amidža, dajidža, djedova, rodbine, prijatelja. Radi se tu o više od stotinu pisama. Mama je to, pogotovo nakon pada Srebrenice, čuvala što se kaže kao oči u glavi, jer je to bio jedini način da se, kada poželi, ispriča sa svojim najmilijima. Čitajući ta pisma, dotakne puno, brizne čovjek u plač, ne može se suzdržati. Svakako da to insanu daje veću snagu da istraje u onome što radi. Treba ljudima kroz ta pisma pokazati kakve posljedice mržnja može da nanase jednoj porodici”, kaže Ahmed Hrustanović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

    Dodaje kako mu je cilj da se “da javnost vidi kakvu bol su moj otac i moja porodica prolazili”.

    “Ovdje sam najmanje bitan ja i moja porodica. Ovdje se radi o hiljadama priča. Svaka porodica, svaki čovjek ima svoju priču koja treba biti ispričana”, govori Hrustanović.

    Isto tako, kaže, sama pisma i riječi napisane u njima sada bolje razumije nego dok je bio mladić.

    “Moja majka živi u Lukavcu, i kako je moja majka čuvala ta pisma, neki dan sam odlučio da uzmem ta pisma, da ih čitam. I prije sam ja čitao, kao dječak i mladić, ali tad je to drugačije doživljavano. Sada kada imam svoju djecu, kada bolje razumijem sve, čovjek to drugačije i doživljava.”

    – Breme razdvojenosti i nada da će ponovo biti skupa –

    Ratna pisma koja ima Ahmed Hrustanović, ali i mnoge druge porodice, sadrže mnogo informacija o životu ljudi koji su ostali u Srebrenici tokom rata.

    “Ta pisma su puna podataka i onoga šta se dešavalo u periodu kada smo se mi rastali sa ocem, od aprila 1993. pa do jula 1995. godine. Otac je ostao u Srebrenici, a mi smo otišli konvojima. Pisma su vrlo važna. Priča je ovo svih nas iz Srebrenice. Kada smo mi otišli s tim kamionima, otac i đedo su se bojali da nas nikad više neće vidjeti. To se osjeti kroz pisma. Ipak, u pismima se osjeti i nada da će nas vidjeti. ‘Ne znam kako izgledate’, ‘ne znam kakvi ste’, ‘jeste li porasli’, ‘brat se rodio’. Sve su to riječi koje se mogu pročitati u pismima. U pismima, otac pita imamo li šta jesti, slušamo li majku, idemo li u školu, kako učimo”, priča Ahmed Hrustanović.

    Pisma koja su razmjenjivali Ahmedov otac i majka pokazuju koliko je cijela porodica proživljavala teške trenutke, kako im je teško padala razdvojenost i koliko je bila jaka želja da budu ponovo na okupu.

    “Jedan zapis iz pisama me posebno dotakao. Otac u jednom od pisama opisuje kako je hodao ulicama Srebrenice 1993. ili 1994. godine, i kako je vidio jednog dječaka koji je bio sam, tužan. Prišao je tom dječaku i pitao ga: ‘Braco, imaš li ti babu svog?’ Taj dječak mu je rekao da nema. U pismu piše da smo mu odmah mi naumpali, pitao se kako je nama, kako nam je živjeti bez oca. To su neki detalji koji čovjeka najteraju na suze. Imam osjećaj da je otac bježao od stvarnosti. Otac je živio u blizini Srebrenice i u tom mjestu gdje je bio, pravio je neku malu kućicu od drveta. Poznat je bio po tome da je znao svašta napraviti. Kažu ljudi da je slike koje smo mu mi slali držao polijepljene po zidovima. Brojao je dane kada ćemo se sresti, ali, nažalost, nismo se sreli. Ubijen je i završio je u masovnoj grobnici, i to u više njih. Takvih je priča bezbroj. Moja je priča takva, moj brat drugačije doživljava, moja mati. Svi moramo ispričati svoje priče, kako nam se više ne bi ponovilo. Možda nekim ljudima i otvorimo oči. Ljudi treba da vide šta mržnja može da uradi”, kaže Ahmed Hrustanović.

    Naš sagovornik se 2014. godine vratio u Srebrenicu sa suprugom, a danas su ponosni roditelji četvero djece.

    “Hvala Bogu, ja danas živim u Srebrenici. Islamska zajednica mi je pružila okrilje i mogućnost da živim i radim ovdje. Islamska zajednica vodi računa o Srebrenici. Svi koji su se vratili u Srebrenicu su heroji. Mnogo toga nama fali ovdje, ali iz ljubavi prema gradu, zbog naših žrtava, sjećanja, mi volimo svoj grad i ne ostavljamo ga. Nećemo ga napustiti. Svako treba u svom gradu, pa i u Srebrenici, da nađe ono zbog čega je sretan. Svi moramo vrijedno, časno i pošteno raditi i sigurno da će i Bog dati napredak”, poručuje srebrenički imam Ahmed Hrustanović.

    – Tuge preživjelih žrtava genocida –

    Njegov otac Rifet ubijen je u srebreničkom genocidu, a posmrtni ostaci su pronađeni na više lokaliteta i u više grobnica koje su se nalazile u Bljećevoj i Glogovoj. Rifet Hrustanović ukopan je u mezarju u Potočarima 2012. godine, a pored njega su ukopani i njegova dvojica braće, Hajrudin i Hazim, te Ahmedov djed Ismet.

    Ahmed Hrustanović je prije nekoliko dana sa majkom odlučio podržati akciju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari i dio pisama je predao na čuvanje u Memorijalni centar.

    “Akcija je svakako važna. To je jedan od najvažnijih projekata koje je pokrenuo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. Prikupljanje dokaza, predmeta, pisama od žrtava genocida ima veliki značaj. Ja sam odlučio da podržim tu akciju i osjećam se dužnim da to uradim. Ne trebamo mi samo za sebe čuvati to, jer, recimo, pisma su važni dokument i svjedoče o onome što je jedna porodica proživjela. Takvih porodica je bilo na hiljade. Mnogo priča je ostalo zarobljeno u nekim sjećanjima, pismima, detaljima i to će sve, akobogda, vremenom isplivati na vidjelo. Ovom prilikom pozivam sve ljude da se uključe u tu akciju, da sutra imamo jednu važnu instituciju koja će to sve čuvati. Ako to čuvamo u svojim kućama, to će vidjeti par osoba, ali u Memorijalni centar ljudi svakodnevno dolaze. Zato je vrlo važno kakve sve priče, tuge, sve preživjele žrtve genocida nose u sebi”, poručuje Hrustanović.

    Akos.ba

  • Pisma iz Srebrenice: Babo te mnogo poželio

    Jedino što je od mog babe ostalo su brojna pisma koja nam je slao iz zaštićene zone UN-a Srebrenica – dvije fotografije i snimke sa posmrtnim ostacima njegove odjeće pronađene u nekoliko sekundarnih grobnica širom Podrinja.

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Ova priča nije o meni samom. Tako bih volio da to nije baš moja priča, da nije ničija.

    Ovo je priča jedna od 8.372. Ovo je priča o svim žrtvama genocida, jer naše su priče zajedničke. Naše su priče bolne od kojih suze same teku niz, slabo kad nasmijane, obraze. Ovo je istinita priča o jednom vremenu, o jednom ocu i jednom dječaku i njihovoj neizmjernoj ljubavi. U pomen svim nasilno prekinutim ljubavima između djeteta i roditelja. Neka ovu tugu što mi osjećamo nikada niko više ne osjeti u našoj lijepoj Bosni i šire.

    Moj babo i ja smo silom rastavljeni sredinom aprila 1993. godine u Srebrenici. Ja sam otišao UNPROFOR-ovim konvojima za Tuzlu sa sestrom i mamom koja je u stomaku nosila brata. Taj rastanak je bio bolan. Bio je to posljednji put da smo se vidjeli na ovome svijetu. Pamtim pramenove počupane kose u babinim rukama što ih od muke iščupa dok smo vrištali za njim sa stranice UNPROFOR-ovog kamiona.

    Jedino što nam je od njega ostalo su brojna pisma koja je nam slao iz zaštićene zone UN-a Srebrenica, dvije fotografije i snimke sa posmrtnim ostacima njegove odjeće pronađene na nekoliko sekundarnih grobnica širom Podrinja.

    Pisma su bili jedini način da dobijemo vijest od njega, pored radioamatera preko kojih smo se samo jednom čuli s njim nekoliko mjeseci nakon što se brat moj rodio.

    Moja mama je pisala pisma babi u ime moje, moje sestre i brata i slala ih svakodnevno. Najviše je pisala u svoje ime. Sjećam se jednom sam zbog zijana bio malo naružen i bijen prutićem, pa sam uzeo pismo da se babi požalim, jer kome ćeš se drugo požaliti kad je mama u tom trenutku i otac i mati. Mama nije dala da to pošaljem. Poslije mi je bilo drago jer bi se babo nasikirao. A nisam želio da ga posljednji put nasikiram nego razveselim.

    Razgovor s pismima

    Čuvala je mama ta pisma, jedinu uspomenu na svog voljenog muža, kao oči u glavi. Čitala ih svakodnevno i pisala. Pisali su o svemu, a najviše su se brinuli da imamo šta da jedemo i jesmo li na sigurnom.

    Kada je Srebrenica pala u ruke zločinaca mama je ta pisma još više prigrlila uza se. Nadala se da će ih bacati kad babo dođe, a do tada, neka ih na sigurnom, ne daj Bože mogu zatrebati da se nekad prisjeti. Sve se nadala da će ih baciti, da joj neće trebati, da će sa svojim mužem razgovarati oči u oči, a ne plačnih očiju dok pisma drži.

    Godine su prolazile, pisma su čuvana. Mama bi, kada nikog nema kući, kad poželi da se sa svojim voljenim ispriča, da mu šapne muke samohrane majke, uzela, dobro suzama nakvasila, sa svojim voljenim se ispričala i opet ih na sigurno mjesto stavila.

    Uzimao sam i ja ponekad kao dječak ta pisma, kada sam shvatio da babe više nema niti će ga ikada više na ovom svijetu biti. U meni tada ljubav i tuga istovremeno proključa pa se prolije niz dječije obraze, a sjećanja naviru kao bujica, onda bih ih uzeo i čitao, čitao sam samo ona koja su meni upućena.

    ‘Velikom drugu’

    “Selam alejkum moj dragi sine. Dobio sam tvoje pismo koje me je mnogo obradovalo i rastužilo, sine moj. Kako si mi i šta radiš? Kako provodiš dane? Babo je te mnogo poželio. Da mi je da te vidim jer, hvala Bogu, oba smo živi i zdravi, a niti tebe ima tvoj babo kod sebe, niti ti imaš svog babu. Šta ćemo, moj sine! Opet nemoj da se sikiraš mnogo za svog babu. Doći će i taj dan, ako Bog da, pa ćemo mi opet biti zajedno. Samo ti budi dobar momak i slušaj svoju mamu. Piši mi. Je ti milo što imaš brata? Uvijek si vik’o da hoćeš brata. Eto, rodila ti je mama, sada se zabavljajte (igrajte) zajedno. Piši mi kako se vas dva slažete? Eto, puno te voli tvoj babo i piši mi.

    Mom velikom drugu. Hrustanović Rifet.

    1. 8. 1994.”

    dav

    “Mom velikom drugu”… kada god pročitam briznem u plač. Toliko ljubavi i tuge u isto vrijeme na komad hartije je ipak stalo. Kako je stalo, ni sam ne znam. A svaki put kada ga pročitam iznova rasprši i tugu i radost. Tugu što babe više nema, a radost što bar nešto od njega imam.

    Koliko je samo puta napisao da mu pišem da ga ne zaboravim, da mu se javim. Koliko je samo čeznuo za nama.

    U jednom pismu piše za svog sina kojeg nikada nije vidio: “E moja kćeri, pa i mali Enis je dobro porastao. A vidi sudbine da se i ne znamo…”

    ‘Poželio sam vas, ne znam ni kak’i ste’

    Ramhetli đedo Ismet piše: “Na prvom redu merhaba, unučići moji mali. Dobio sam vaše pismo, pa, evo, uze’ da vam odgovorim. Mnogo me je vaše pismo rasplakalo. Kada ste pošli u onaj kamion i kad sam se vratio u stan htio sam da poludim. Đedo vas je poželio, ne znam ni kak’i ste. Da l’ će dati Bog sudbine da vas opet vidim… 29. 8. 1993.”

    Znam da je đedo Ismet bio jako emotivan, siguran sam da ga je tuga za nama do ludila dovodila. Oh, kad se samo sjetim, kako mi se obraduje kad u jutro dođem u njegovu sobu. Kako se od radosti provikne, da svi ukućani i komšije čuju što on ima unuka. A danas, unuk đeda više nema. U Kozluku je pronađen sa više prostrelnih rana. Skelet čitav, bar je u svemu tome to jedino dobro. Smrt mu je bila kratka, a put od Potočara do Kozluka najduži put. Bože da li je ubijen gladan i žedan? Je li prvi u koloni bio streljan ili je morao sve pogledom da isprati? Je li možda morao da leševe svoje braće po povezima da u jamu baca?

    “Vidim ovamo djecu koja nejmaju jednog roditelja, kako oni izgledaju. Baš jučer, vidim jednog bracu, možda je onoliki k’o Hazret (o.p.a. trogodišnji moj amidžić u to vrijeme) hoda jadan sam. Pitam ja njega, rekoh: Mali, imaš li ti babu? Kad on meni kaže da nejma. Odma’ ste mi vi bili u očima i tako mi je bilo teško da ne mogu opisati…

    Hrustanović Rifet

    18. 11. 1994.“

    dav

    U svakom djetetu je tražio nas, baš kao što smo mi u svakom nepoznatom čovjeku tražili njega. Koliko sam samo lica kroz Tuzlu i Lukavac tih godina upoređivao sa očevim, nadajući se da će me bar jedno prepoznati, osmjehnuti mi se i zagrliti me i reći da je došao, da se spasio.

    “Dragi moj sine kako si mi i sta radiš? Puno sam te poželio. Jedino što me na ovome svijetu utješi jeste tvoja slika. Uvijek vas gledam. A pismo kada dobijem tako mi je teško da ti ne mogu opisati. Znaš i sam koliko sam te volio, a sad nas sudbina rastavi, ali ne gubim nadu da se vidimo ako Bog da, da sve preživimo pa ćemo opet biti zajedno, eto, sine mnogo selama ti šalje tvoj babo i molim te da dobro učiš.

    Hrustanović Rifet

    12. 6. 1994.“

    Znam dobro koliko me volio, to sam mogao osjetiti po do bola jakim zagrljajima koje smo razmjenjivali kada bi se vratio iz Beograda sa radilišta. Znam kako otac voli sina, imam i ja svog. Ne znam samo da li bi mogao preživjeti da se od djeteta odvojim.

    Zaista, ali zaista, niti jednom jedinom čovjeku ne bih poželio da je da mom mjestu da ova pisma čita sada. Tu bol ne bi poželio baš nikome, pogotovo onome ko mi je ovu bol nanio. On je sigurno ne bi mogao podnijeti.

    Posljednje pismo

    Bog mi je svjedok na ovom svijetu, a posebno na budućem da im halalim sve. Halalim i dušu i srce i tugu i djetinjstvo bez oca. Na onom svijetu kada dođemo pred Apsolutnog pravednika, također, ima halalim ono što su činili mi. Ne bih ostao ni trenutak više da se s njima raspravljam, nego želim u dženet što prije da požurim da se sretnim sa babom svojim da ga zagrlim kao nekada nasred kaljave ulice sela moga, sa đedom Ismetom svojim da podviknemo obojica koliko nas grla nose, da uzjašemo našu kobilu Miru da je kroz dženetske bašče potjeramo da se za nama dženetska prašina diže.

    Ja ću da požurim svojim amdžama i dajdžama i njihovim sinovima, suprugama i kćerima da kahvu dženetsku pijemo. Ja ću na Sudnjem danu da požurim đedi Bekiru u zagrljaj na volovima njegovim s kojima je desetero djece svoje othranio.

    Ja ću da požurim u dženet svim šehidima bosanskim da im radosne vijesti donesem da smo Bosnu i Hercegovinu našu sačuvali sve do Sudnjega dana.

    A zlotvori i zlobnici i oni koji ovu bol meni i još 8.372 nanesoše, neka pred Apsolutnu pravdu stanu i objasne šta su činili i šta im mi nikada nismo zaboravili.

    rhdr

    Posljednja pisma su se vratila 24. 8. 1995.

    Crveni Krst je vratio sa porukom:

    “WE ARE SORRY TO RETURN THE RCM TO YOU, DUE TO THE RECENT EVENTS IN SREBRENICA WE WERE NOT ABLE TO LOCATE THE ADDRESSEE.

    ŽAO NAM JE STO VAM VRACAMO PORUKU, ALI ZBOG POSLJEDNIH DOGAĐAJA U SREBRENICI NISMO BILI U MOGUĆNOSTI LOCIRATI PRIMATELJA.”

    COMMITEE INTERNATIONAL GENEVE

    Izvor: Al Jazeera

  • Srebrenički imam objavio očeva pisma: “Sine, piši svom babi, sve mi je teže da živim sam”

    Dragi, piši svom babi, ko me može više razgovoriti od vas. Eto, sine, molio bih te da učiš dobro i da budeš dobar momak. Na slici te gledam svaki čas i sve mi je teže da živim sam, stoji u pismu koje je Rifet pisao svom sinu Ahmedu 25. septembra 1994. godine

    Srebrenički imam Ahmed Hrustanović i nakon 25 godina vraća se pismima koja mu je pisao njegov rahmetli babo Rifet Hrustanović iz zaštićene zone UN-a u Srebrenici.

    – Dragi, piši svom babi, ko me može više razgovoriti od vas. Eto, sine, molio bih te da učiš dobro i da budeš dobar momak. Na slici te gledam svaki čas i sve mi je teže da živim sam. Eto, sine moj, voli te tvoj babo – stoji, između ostalog, u pismu koje je Rifet pisao svom sinu Ahmedu 25. septembra 1994. godine.

    Sinoć je, kaže, sa majkom i suprugom listao pisma koja mu je otac slao, a koja je sačuvala njegova majka i uvijek je, kaže, otac pisao dva pisma, jedno njemu, a jedno njoj.

    – Mama je sačuvala pisma, znao sam za njih, ali nikako čovjek da ih uzme da se suoči s njima. Kad sam bio mlađi, čitao sam ih, ali trebalo je vremena da ih uzmem ponovo. Nije bilo lahko uzeti u ruke i čitati njegove riječi. Teško je, nije lahko ponovo preživljavati to sve. U čovjeku se bude emocije – priča Hrustanović za Faktor.

    Imam Hrustanović ističe kako je njegova porodica živjela u srebreničkom selu Miholjevine, te su mjesec proveli u Srebrenici, bježeći od agresora.

    – Zatim smo 1993. godine prebačeni konvojima u Tuzlu, a otac je zajedno sa braćom i djedovima ostao u Srebrenici. Dvije godine slao nam je pisma, a danas ih imamo više od 200. Pisma su znala putovati i po dva mjeseca, a sve je išlo preko Crvenog krsta. Svašta je pisao, interesovao se kako smo, pitao je jesmo li gladni. Pisao je i da mu je žao jer nas je pustio da idemo od njega. Svašta je stalo u ta pisma – kazao je Hrustanović.

    I njegovoj mami je teško, ali iako zna šta piše u tim pismima, kako kaže Hrustanović, često sjedne “da se ispriča s njima”.

    – Dođe joj s vremena na vrijeme da ih prelista, kaže da se tako ispriča s njima. Tu nisu samo pisma mog oca, imamo pisma i od amidža, djedova, daidža. Nastojima da ih sve sačuvamo jer to je personalizacija genocida, dokumentacija o genocidu. Ja nisam do sad shvatao da je to tako važno, ali sada sam siguran da itekako jeste. Kroz pisma imamo pogled šta se dešavalo u to vrijeme u jednoj porodici, a ovo nije samo naša porodica, većina ih je imala istu sudbinu – kazao je Hrustanović.

    Njegov otac ubijen je zajedno sa dvojicom braće u Kravici 13. jula 1995. godine.

    – Tek smo 2007. godine saznali da je pronađen. Ja sam bio na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i došla je potvrda da su pronađeni i identifikovani, a mi smo 2012. godine odlučili da ih ukopamo, a djedove smo ranije ukopali. Izgubio sam babu, dvojicu djedova, dvojicu amidža, dvojicu daidža, i to su samo uži članovi porodice, a niko od muških članova moje porodice nije ostao živ – kaže Hrustanović koji već šestu godinu živi i radi u Srebrenici kao imam.

    – Ovdje sa svojim narodom, hvala Bogu, lijepo mi je, sa svojim gradom i sa svojim šehidima – zaključuje Hrustanović.

    Izvor: Faktor

  • Ahmed ef. Hrustanović: Školarci u Srebrenici su diskriminisani, u mektebu djeca uče o našoj vjeri, jeziku i historiji

    Ahmed ef. Hrustanović rođen je u Srebrenici. Godine 2005. završava medresu na Čajangradu kod Visokog, a četiri godine poslije i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. U genocidu su mu ubijeni svi muški članovi uže i šire porodice. Godine 2014. odlučuje da se vrati u Srebrenicu. Trenutno obavlja imamsku dužnost u Bijeloj džamiji. Sa Ahmed ef. Hrustanovićem smo razgovarali o životu u Srebrenici, problemima sa kojima se susreću i sličnim temama.

    Razgovarao: Alen Borić

    Intelektualno.com: Kako je živjeti i raditi danas u Srebrenici, sa kojim problemima se susrećete?

    Prije šest godina sam donio odluku da se vratim Srebrenicu. Hvala Bogu, to je bila moja najbolja odluka u životu. Živjeti u Srebrenici za mene je, zaista, nešto posebno. Nigdje nisam tako sretan, zadovoljan i smiren kao u svojoj Srebrenici, sa ljudima kojim se družim, koje, skoro pa sve poznajem. Nas je malo ovdje, ali većina nas ne želi pomisliti na život negdje drugdje. Život bez Srebrenice, bio bi moguć, ali ja to ne bih više mogao nazvati sretnim životom. Iako mi se pružaju prilike da odem, ja to jednostavno ne mogu. Ne mogu ostaviti svoj grad, svoje zadovoljstvo u njemu, svoje šehide, ovu krasnu prirodu i ljude koje u njoj žive. Molim Boga Dragog da nas sačuva sa dobrim ljudima ovdje zauvijek.

    Intelektualno.com: Kakvi su međuljudski odnosi među Srebeničanima?

    Možda će nekima biti čudno, ali kao što sam rekao, mi se manje više svi poznajemo i pozdravljamo, surađujemo koliko je to moguće, i uvijek ćemo jedni drugima pomoći kad god to bude potrebno. Na putu do džamije zaista sretnem mnogo ljudi, i Bošnjaka i Srba, i stranaca i domaćih, sa svim nastojim da se lijepo upitam ili barem osmjehnem ljudima da bar malo popravim dan. Ljepotu koju vjernik osjeća u duši treba pokazati svakome. Čovjeku, životinji i biljki na kraju. Takav je bio naš Uzor a.s. Politika je ta koja ovdje ljude zavađa i ne da im mira. Ti ljudi svojim unutrašnjim neredom u duši nastoje narpaviti nered i oko sebe tj., drugih ljudi.

    Intelektualno.com: Vi ste imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, vodite i mektebsku nastavu. Koliko djece pohađa mekteb? Koliko mektebska nastava doprinosi intelektualnom razvoju mališana?

    Mektebsku nastavu u našem džematu, džematu Srebrenica grad, pohađa 81. dijete. Mektebska nastava poslije škole je svakako najvažnije institucija kod nas Bošnjaka, tako i u Srebrenici. Budući da su naša djeca nevjerovatno diskriminisana u školi, neučeči svoj jezik, historiju, te bivaju prisiljena da slušaju himne i crtaju likove druge religije i kulture, a istovremeno ne učeči institucionalno o svojim, tu je mektebska nastava da sve to nadoknadi. U mektebu ne naša djeca ne uče samo o svojoj vjeri, nego o svom jeziku, o neiskrivljenoj hitoriji i činjenicama iz proslošti i mnogim drugim korisnim stvarima. Dakle, važnost mekteba je nepocjenjiva u očuvanju našeg identitea, vjere i kulture.

    Intelektualno.com: Sa kojim problemima se Vi kao imam susrećete u Srebrenici? Šta Vas, s druge strane, najviše motiviše da obavljate dužnost imama?

    U Srebrenici za mene lično nema nekih velikih nedostataka, imamo veliku podršku od ljudi sa svih strana svijeta, a posebno nam znači podrška od naše najdraže institucije Islamske zajednice. Njena podrška je također, neprocjenjiva, bez naše Institucije zaista mnoge stvari bi bile nemoguće. Naravno, ta podrška od ljudi i institucija uvijek može biti bolja, i biti će ako Bog da. Bilo bi dobro da se naši Srebreničani širom svijeta više uključe u političke procese, tj. same izbore, da izvade ličnu kartu, da glasaju za Srebrenicu. Državna i Federalna vlast mogla je više uraditi za naš grad. Nažalost, osjećamo da nam fali ta podrška. Nama svima Srebrenica mora da bude nacionalna kibla, kao što nam je u vjeri kibla Kaba, tako nama Bošnjacima Srebrenica mora da bude prvo za što treba da se pobrinemo. Nesmije da postoji niti jedan Bošnjak koji nije došao u Srebrenicu, koji se nije pitao šta je on mogao učiti da u Srebrenici bude bolje i da se ona nikada ne zaboravi. A ako ne zaboravimo Srebrenicu, nećemo zaboraviti ni Bratunac, Vasenicu, Zvornik, Prijedor, Foču, Višegrad. Sa riječi moramo preći na djela, dati svoj doprinos pa koliko god je, ako ništa bar da nam Srebrenica bude u dovama svakodnevno, nama i našoj djeci, gdje god bili. Bože sačuvaj nam našu Srebrenicu kao opomenu cijelome svijetu da nam bude pouka da ne mrzimo nikoga, jer mržnja rađa genocide i zločine.

    Intelektualno.com

  • A moj niko ne dođe

    SJEĆANJA KAO PELIN SLATKA.

     

     

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Sjećanja na genocid su gorka kao pelin, ali je upravo taj „pelin“ lijek za mnoge „bolesti“. Najteža bolest koju taj „pelin“ liječi jeste „bolest“ zaborava. A kako da zaboravim…

    Sjećam se UN-ovog bijelog kamiona sa ceradom i plavih kaciga koje su nas „štitile“. Sjećam se kako me gušila stranica kamiona i mom dječjem tijelu, jer tada sam imao nepunih sedam godina, nanosila bolove i udisaji su bili češći i kraći, zbog silne gužve i nemogućnosti da se ostane u pretrpanom kamionu.

    Sjećam se i svojih riječi koje i danas, ne samo u mojoj, nego i u glavi moje drage majke odzvanjaju:

    „Babo ja te nikada više vidjeti neću…“

    Kao da ga sada gledam kako trči za onim prokletim kamionom i ono malo kose na glavi, što mu je od brige spala, čupa svojim blatnjavim rukama uprljanim od ilovače kopajući mezare poginulim na poligonu 1993. ispred Osnovne škole u Srebrenici.

    Sjećam se i četnika koji se na barikadi u Potočarima popeo na kamion i tražio zlato i novac. Kako da zaboravim drhtave i od rada zadebljale majčine ruke dok u njima drži ono malo crkavice, rizikujući svoj život, da bi meni bilo bolje. Nije dala onaj prsten što joj babo kupio kad su se vjenčali, nego ga strpa u sestrinu crvenu čizmu koja je bila tri broja veća i još podrezana.

    Od mezara do mezara

    Kako da zaboravim dane nadanja u julu 1995., kada smo iščekivali svoje najmilije. Učini mi se da je svačiji babo došao, samo moj nije. Kako da zaboravim tugu i čemer na majčinom licu i bol dok joj je moj brat, u to vrijeme dojenče, iz grudi krv izvlačio.

    A moj niko, ama baš niko, ne dođe.

    Nije mi došao moj voljeni babo, koji mi je ratno djetinjstvo uljepšavao drvenim igračkama i čahurama iz rovova donesenih. Nije mi došao moj đedo, koji me je učio i ispod pazuha držao da bih prve korake činio. Ni amidža, ni dajdža. Niko.

    Ta sjećanja su moj pelin koje svakodnevno pijem i već sam navikao na njih, postadoše mi slatka, pa mi energiju daju da se borim, da budem bolji učenik, da budem bolji student, da budem bolji otac, suprug i uzoran građanin naše domovine ponosne i njenog manjeg na genocidu nastalom dijelu, ni ime ne mogu da mu spomenem.

    Upravo taj moj slatki pelin mi ne dade mira, ni u Sarajevu, ni u Tuzli, nigdje. Nego ta sjećanja hoće da žive zajedno sa mnom po brdima i dolinama gdje su mnoga i nastala.

    Vratih se u Srebrenicu da živim.

    Od toga trenutka, prošla je evo godina dana za koju slobodno mogu reći najljepša godina moga života poslije onog prokletog kamiona.

    Tu sam najsretniji, najzadovoljniji, dišem punim plućima i ne stidim se nikoga. Svoje dvoje maloljetne djece vodam od mezara do mezara, od grobnice do grobnice, neka uče historiju na činjenicama, a ne na udžbenicima.

    “Babo, kako dalje?”

    Nerijetko vodim svoju kćerku u Memorijalni centar Potočari, a ona dok smo u autu pjevuši:

    „ Srebrenice moja, Srebrenice majko, neću biti sam…“

    „Babo, babo kako dalje?“

    „Dokle si došla, sine?“ upitah je.

    „Babo, Fatih ti je sin, a ja sam tvoja kćerkica“, ponosno uzvrati.

    „Dobro, kćerkice moja, dokle si došla?“

    Opet počinje pjevušiti: „Nema vas, nema vas, nema vas…“

    A onda joj se pridružim i pomognem joj, mada i nemam neki glas za pjesmu, ali za tugu uvijek ima. Sa tugom sam se rodio. Sa tugom živim. Tuga je moja radost.

    „Tražim vas, tražim vas, tražim vas. Gdje god krenem vidim vas“, zajedno pjevušimo, a ja neprimjetno brišem suzu.

    Nedugo zatim, stali smo kod Memorijalnog Centra u Potočarima, po ko zna koji put vodim je. Ona i ja sami najbolje se ispričamo sa dedom i amidžama.

    „Babo, je li to opet idemo, kod onog našeg dede što spava i kod naših amidža što spavaju zajedno?“, upita me.

    Revolt na genocid

    Djeca su takva. Ona samo ispituju, sve ih živo interesuje. Vole da znaju, da novo nešto nauče.

    „Jeste, dušo moja, idemo da se poselamimo sa mojim babom, a tvojim dedom, i sa amidžama i drugim dedom.“

    „A, babo, što oni ovdje spavaju“, opet isto pitanje na koje se trudim dati ispravan odgovor. A koji god odgovor dam, često mi se učini da nisam joj dobro objasnio. Nekad joj kažem grubu istinu, iako ona to ne razumije, nego ta istina je moj revolt na genocid.

    „Oni spavaju tu, jer su neke čike što se zovu četnici, došli i zatvorili li ih i zakopali u zemlju“, kažem joj.

    Čekam reakciju. Ovaj put nije se pobunila što je zovem sine. Volim da je tako zovem, jer je i moj babo tako zvao svoju kćerkicu, moju stariju sestru.

    „Pa, hajmo ih mi sad otkopati i povesti ih u svoju kuću u Sreb’enicu?“, začuđeno upita.

    „Kako nam dolazi onaj dedo iz Sarajeva, mamin babo, neka nam dođe i ovaj dedo, tvoj babo?“

    Tako ja s njom odmaram svoju dušu. Onaj mi manji sinčić, ne zna još da priča.

    A volim ga. Ne smijem da ga volim puno, kao što je moj babo mene. Nekako se bojim. Bojim se istog. Ponavlja se to. To nikome nisam smio ni reći. I mog pradjeda je dočekala zla sudbina. Još od onog rata, onog svjetskog, i pradjeda su mog mučili, i da prenoći u zimsko doba u Drini ga ostavili. Eto, zato se bojim, da i mene isto ne snađe. A i sina moga. Upravo iz toga razloga nisam htio da mu dam očevo ime.

    Sjećanja kao vojska

    Nisam, jer, supruga moja, ne voli kad ja uživam u svojoj tuzi.

    Dao sam mu ime Fatih, jer želim da bude osvajač. Kažu da je prije genocida u Srebrenici bilo par ljudi sa imenom tim i da su svi preživjeli. Valjda ime dosta čovjeku donese osobina i karaktera. Onakvim kakvim te zovu takav budeš.

    Želim da moj Fatih bude kao sultan, čedan i prkosan. Uporan i lijepog ahlaka. Onaj za kojeg je i naš Pejgamber, a.s., rekao da je divan a i da je njegova vojska divna. Eto, takav želim da bude.

    Želim da njegova vojska budu moja sjećanja, dok je još malehan utkana. Utkana u život njegov, da ne zaboravi što mu je bilo sa čukundjedom, da ne zaboravi šta mu je bilo sa pradjedom. Da ne zaboravi šta mu je bilo sa djedom.

    A svoj strah od ponavljanja historije mi smo prevazišli. Evo nas sada u Srebrenici. Njeno krvavo sunce nas grije. Njeno, al’ najljepše. Njenu vodu sa njenih brda pijemo. Njen čisti zrak udišemo. Njenim bogatstvom se dičimo i koristimo, jer Srebrenica je kao mati. Sve ti da, a ne da da je zaboraviš. Ma gdje god bio, ona te opisuje. U tvojim genima jesu molekule njene vode. Od Srebrenice si stvoren, ne možeš ti bez nje. To je tako. Svaki list na grani u njenim šumama se voli. Teško je to opisati.

    Znam često proći kroz Bratunac, kada krenem da svoju majku posjetim. Udari me uvijek iskra sjećanja i trenuci virenja ispod UN-ove cerade. Gledam ispod nje, i vidim kuće i ljude koji nas kamenuju i vrelom vodom posipaju dok prolazimo kroz Bratunac. Još uvijek u meni ona moja dječja pitanja:

    „Pa kako, i oni su ljudi k’o i mi, što nam ne daju da živimo u miru, šta smo im uradili pa nam sve ovo uradiše!?“

    Magacini u Kravici

    Svaki moj prolazak, kroz Kravicu, a često prođem. Samo prođem, ništa više, i pogledam u onaj poljoprivredni magacin. Rekli su mi da su ih tu sve zajedno strijeljali, i bagerima i kamionima, kao što su i nas žive po zemlji, rasijali. Opet, volim ja proći kroz Kravicu, jer nekako, draga mi je, bar znam da je ona posljednje što je moj babo gledao. Nekako mi drago kad znam da je bio tu.

    Kćerkici nisam još govorio šta se desilo u poljoprivrednim magacinima u Kravici, a hoću kada za to dođe vrijeme. Molim Stvaraoca ove divne prirode da moju kćerkicu učini ponosnom majkom Srebreničankom, koja će generaciju sinova i kćeri u Srebrenici odgojiti, a Srebrenicu neće morati učiti da vole.

    Srebrenica je takva, ona se voli, urođeno je to. Ona se živi i uvijek će.

    Već vidim unučiće svoje kako pjevuše, dok trčkaraju po srebreničkim poljima i putima: „Majko Bosno, Srebrenice sestro, neću biti sam…“

    A ni današnja presuda u Hagu nama mnogo ne znači, ona nam neće vratiti naše najmilije, ali znači nam iz jednog drugog ugla, jer kao da se pomalo historijske činjenice iskrivljuju, pa hoće teze da obrnu.

    Nije žrtva i dželat isto, niti će ikad biti. Ova presuda pokazuje ko je ko, i ko je bio ko.

    Ne zaboravimo.

    Izvor: Al Jazeera

  • Zlatna plaketa za genocid u Srebrenici

    Mladen Grujičić svojski se trudi da sruši sav suživot koji su nakon genocida Bošnjaci i Srbi gradili u Srebrenici.

     

     

    Piše: Ahmed Hrustanović

     

    Iz Srebrenice ništa novo. Odnosi među ljudima padaju u sve veće ambise. Taman kad čovjek pomisli da razočarenje, poniženje i uvreda nikako ne mogu ići niže kad ono, gle čuda, može.

    Milorad Dodik, negator genocida i svega što je bosansko i zajedničko dobrim ljudima, od načelnika Srebrenice i srpskih odbornika, izvjesno je, dobit će Zlatnu plaketu općine Srebrenica. Dodik je taj koji čini sve da državu Bosnu i Hercegovinu destabilizuje, razvuče pamet mnogim ljudima koji vole svoju domovinu.

    Pitam se čime je sadašnji načelnik Srebrenice dokazao da je načelnik svih njenih građana, pa da može u njihovo ime govoriti. Bukvalno ničim. A u medijima ne prestaje pričati kako je on načelnik svih građana Srebrenice. Čime li je tu tvrdnju potkrijepio?

    Svakog dana čuju se vijesti kako načelnik Srebrenice zapošljava samo svoje ljude, očistio kabinet od Bošnjaka, za bošnjačke predstavnike ne mari. Radi šta mu je volja i po nagovoru istog onog kome će ovih dana uručiti plaketu.

    Omalovažavanje Srebrenice

    Načelnik se svojski trudi da sav suživot koji su nakon genocida Bošnjaci i Srbi gradili u Srebrenici sruši. Dodjelom ove plakete Dodiku, siguran sam, ima se za cilj omalovažiti Srebrenicu i sve njene žrtve, i Memorijalni centar i sve presude svih sudova.

    Ovim činom pokazuje se sila, a svaki sistem i svaka partija, kad počne pokazivati svoju silu i provoditi je bez ikakvog osjećaja, osuđeni su na propast, jer zna se da sila Bogu nije mila.

    No, politika Dodika i Grujičića nije odraz čitavog srpskog naroda. To je odraz pojedinaca i ideje koja ne dolazi iz naše države nego s drugog nivoa. Zbog toga ostaje samo žaljenje zbog onoga što se radi i kako se zagorčava ionako težak život preživjelih žrtava genocida.

    Šta to ponikne u čovjeku da samo smišlja načine kako da drugome napakosti i naudi?

    Moja Srebrenica, moj rodni kraj, zjenica oka moga, vječna tuga i sreća iz njedara mojih, postaje sve veća rana, krvava rana koja se širi i u koju so neprestano sipaju oni slični onima koji su ranu i napravili umjesto da ti isti, koji so na ranu dodaju, rade na tome da se rana sanira.

    Ali, nažalost, to se ne dešava.

    Za nas, žrtve genocida, Dodik ili Karadžić ili Mladić su isti.

    Isti su oni koji su činili zločine i oni koji veličaju i podižu im spomen-ploče i u zvijezde ih okivaju.

    Neka se Grujičić zapita bi li onih 3.500 Srba, koje je imam Alija Klančević spasio u Drugom svjetskom ratu, bilo zadovoljno njegovim postupcima?

    Siguran sam da ne bi.

    No, sva ova dešavanja u Srebrenici samo su pokazatelj na kojem smo mi nivou ljudskosti. Čovjek, insan, mora paziti da svoga komšiju, između ostalog, ne uvrijedi galamom ili bilo čime drugim, a danas kao da nema ljudi, pa komšije vrijeđaju na mnogo načina.

    Gdje je nestala komšijska briga?

    Gdje nam je nestala ljubav prema drugome? Zašto smo sebi najvažniji i zašto za interes dajemo sve što imamo i ono naše najvrednije, dušu?

    Čovjek je biće, sastavljeno od tijela i duha. Tijelo treba hranu koju svakodnevno unosimo u organizam, a naš ljudski duh, koji je jedinstven, također treba duhovnu hranu, a ta su hrana ljudskost, ljubav, lijepo ponašanje i ophođenje prema drugima.

    Svi će se složiti da ne treba drugome činiti oni što ne bismo voljeli sebi, ali mnogi to ne poštuju i zaborave.

    Kako bi bilo da se sada nađe neko “pametan” i da u Jasenovcu dadne nekakvu plaketu nekome ko veliča zločince koji su taj zločin i genocid počinili? Takav postupak zgrozio bi svjetsku javnost.

    Konačno je vrijeme da se suočimo s prošlošću i krenemo dalje u budućnost. Dužnost nam je graditi ljepše sutra našoj djeci, ali kroz negiranje, omalovažavanje, vrijeđanje drugoga nećemo je veselu i sretnu izabrati.

    Na nama je, a i Grujičić bi se trebao pogledati u ogledalo i barem mislima ugristi svoju savjest je li ispravno ono što radi.

    Je li zaista Srebrenica bolji grad za nas i našu djecu nakon što je on postao načelnik i koliko svojim postupcima doprinosi suživotu koji je stoljećima prisutan na ovom području?

    Ako je načenik Srebrenice i svih njenih građana, pa i moj načelnik, čime, ali zaista, čime je to dokazao?

    Nažalost, neću ga se sjećati ni po čemu što je dobro.

     

     

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

  • Srebreničani iz dijaspore odmaraju samo u zavičaju

    Sela oko Srebrenice imaju zaista nesvakidašnje nazive i svako je posebno na svoj način.

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Uvjeren sam da malo ko voli svoje rodno mjesto kao Srebreničani. Oni su u svojim malim selima najsretniji ljudi koje poznajem. Sela oko Srebrenice imaju zaista nesvakidašnje nazive i svako je posebno na svoj način.

    Šubin je smješten usred šume. Naokolo par kilometara nema kuća u kojima neko živi, a Šubin broji dvije ili tri porodice koje su tu najsretnije, bogato i ugodno žive. Pa, Ljeskovik. Lijepog pogleda na kanjon Drine. Neponovljiva priroda. Omače – visoravan od koje zastaje dah. Tokoljaci i brda oko njih kao dolina iz poznatog crtića Mumijevi. Dobrak – dobar da bolji ne može biti sa najljepšom pitkom vodom. Kotjevac Drine klanac i stara srednjovjekovna tvrđava. Bojna i Zabojna – tako blizu grada i u grad sunce donose. Fojhari – tamo dolje kao da čuvaju Srebrenicu i motre na zbivanja njena. Sućeska – široka je i duboka i sa sto sela malih kao centar je. Miholjevine, da li imaju sponu kakvu sa Miholjskim ljetom,  ne znam. Osat i Poljak imaju najljepšu hrastovu šumu. Luka i Krušev Do, gorštaci koji su od svih najviše sa surovom prirodom na hiljadu metara nadmorske visine, bez ambulante, škole i prodavnice. Lučani i Krušev Dolci – najljepše smrčke (vrsta vrlo tražene, ukusne i ljekovite gljive) i najljekovitije bilje imaju.

    Iako tako mala i zabačena uvijek su na meti rasprave među Srebreničanima, čije je selo ljepše i ko više voli svoje.

    Tamam kad pomislim kako je jedan zaseok poseban po nečemu, kad drugi još posebniji. Srebreničani vole da se diče svojim rodnim krajevima, mada običnom čovjeku može izgledati ludo, kako da se neko divi zaraslim livadam i nepreglednim šumama. Kako da se neko divi mukom kojom vidi samo da do sela dođe, a kamoli da u njemu živi.

    Ne bi ti, čitaoče, iko mogao kazati zašto Šubinci vole svoj Šubin. Zašto Ljeskovčani vole svoj Ljeskovik ili zašto Daljegoštani vole svoju Daljegoštu. Vole je i to je tako, to je prirodni zakon, kao što i sunce izlazi i zalazi.  Da li je to urođeno ili je zrak i pogled sa brda takav da u čovjeku rodi toliko nezaboravnu ljubav.

    Od šta je jednom Zejniloviću da iz Beča dođe kad god može u svoje rodne Dediće? Nije li Beč ljepši od Dedića? Nekima jeste, ali Zejniloviću nije. On gotovo svaki mjesec, nekad i češće upali svoj osobni automobil i iz Beča da ne odmara dođe do svojih Dedića i tu kada odmori kao da je mjesec odmarao na nekom drugom mjestu.

    Baš tu, da napune baterije

    Zašto Srebreničani koji su u dijaspori svoje odmore ne provode na morima i plažama diljem svijeta kad mogu, nego dolaze u svoju Srebrenicu i tu se odmore, tu dušu povrate, baš tu napune baterije da im život daleko od rodnog kraja bude lakši.

    Mi, Srebreničani, smo takvi i drugačiji ne možemo biti, ma gdje bili i šta radili mi smo ponosni na svoju hladnu pitku vodu, na svoje šume i pašnjake, na svoje mramorje, na jastreba i srndaća svoga i njihov zov. Mi smo takvi i drugačiji ne možemo biti, svaki naš potočić i kamenčić je nama poseban i volimo ga kao najmilije svoje.

    Svako naše drvo i voćka je naše blago, jer sa time smo se rodili i sa time živimo i s time umiremo.

    Samo u Srebrenici možete čuti da vam neki đedo kaže da se napijete vode sa tog izvora zato što „ljevšega“ nema nadaleko, jer :“Vidjet će sinko, koliko god da si sit, samo se napij  te vode i ubrzo si gladan.“ Takve su naše vode, one vole nas, mi njih.

    Ne znam postoji li veća nesreća za čovjeka iz Podrinja kada ne živi na svome. Neki ne žive zato što ih je život već pregazio i godine uzele svoje. Neki opet, jer u selu kojem bi živjeli, djeca nemaju školu ili ambulantu blizu. Svi imaju svoje čvrste razloge, zato niko nema razlog da odmor ne provode u svom rodnom kraju i cijeli juni, a posebno juli i avgust. Tu su svoji na svome, da budu tamo gdje su prvi put zrak udahnuli, da se okrijepe i restartuju i skupe snage da u hladnim evropskim zemljama, a i dalje, provedu ostatak godine.

    Izvor: Al Jazeera

Close
Close