Ahmed Hrustanović

  • Sada ni trešnje nema ko da krade

    Najteže pada oživljavanje straha, istog onog straha koji se mogao naći samo u opkoljenoj Srebrenici i u njenim šumama i trasama do slobode.

     

     

    Opet se približava, kao kakva utvara i kometa straha ili veliki val nevjerice i šoka da nas pogodi, ta strašna brojka kombinacije dana i mjeseca. Jedanaest broj, kao dvije strijele, dva koplja koja će mnoga srca uzdrmati i pogoditi tamo gdje bol počinje i nastaje, i sedam broj kao sjekira koja sječe smiraj i sreću. Jedanaesti sedmi, jedanaesti juli, datum koji skoro pa svaki čovjek veže za Srebrenicu, za genocid, za bol.

    Pomislim u sebi dobro je da je tako, da cijeli civiliziran svijet se sjeća Srebrenice na razne načine, neko ispisanim porukama da se Srebrenica nikada ne zaboravi, neko statusom ili slikom na fejsu, a neko molbom Bogu da se nikada i nikome ne ponovi.

    Dobro je, kažem, da se Meksiko, Švicarska, Velika Britanija, Kanada, Amerika, Švedska i mnoge druge zemlje sjećaju Srebrenice i jedanestog jula. Dobro je da se sjeća Bihać, Cazin, Tuzla, Sarajevo, Zenica, Mostar, i mnogi drugi gradovi. To je dokaz da dobro će nadvladati zlo, a nije ga još nadvladalo.

    Srebrenica je ovih dana oživjela u svakom smislu te riječi. Ulice pune automobila i ljudi. Razbiju tišinu ljudi svojom pojavom i pozdravima glasnim. Na trenutak izgleda, kao u lijepim snovima, da je bolje, da je življe, da je radosnije, ali onda se vratimo stvarnosti i najteže čovjeku padaju negiranja, provokacije i izvrtanje istine. Najteže pada oživljavanje straha, istog onog straha koji se mogao naći samo u opkoljenoj Srebrenici i u njenim šumama i trasama do slobode.

    Jedno govori a drugo radi

    Teško mi je kada moj načelnik kojeg nisam ja izabrao, a i moj je načelnik po zakonu, jedno radi, a drugo govori, i Srebrenicu i genocid nije prihvatio.

    Još veća tuga od zločina je ne prihvatiti ga i negirati.

    Kao što moja majka reče: “Kamo puste sreće da su oni meni živi, bila bi najsretnija na svijetu.“ Da, tako je, da je sreće, kao što nije, da su moji i naši najmiliji živi, sadašnjost bi bila drugačija. Da genocida nije bilo, ne bi bilo žrtava i bijelih nišana u Potočarima, da genocida nije bilo ne bi bilo majki uplakanih i kamenovanih. Da genocida nije bilo ne bi bilo ni njegovog izvršitelja, a ovako danas sve je drugačije. Genocid je bio, bijelih nišana je more, majkih uplakanih i suviše, a i izvšitelji još su u Hagu a neki na slobodi.

    Živa bi bila cijele godine

    Da genocida nije bilo ne bi Srebrenica bila živa samo dan ili dva u godini, bila bi cijelu godinu dana kao i većina drugih gradova. Da genocida nije bilo, srebrenička sela danas bi odisala životom, žetvom pšenice i berbom maline. Danas bi Srebreničke škole bile pune djece, a sada ni trešnje nema ko da krade, nit džanarike i jabuke,  pored puta opadaju i trunu u zemlju se iznova opet vraćaju. Ne bi imao ko djecu u zijanu ni da ganja, šepajući za njima i u zrak dizajući svoj stari štap, prijeteći im. Da bogdom genocida nije bilo,  pa da je djece više, pa neka i zijan prave, samo da se češće dječiji osmjeh i igra u Srebrenici vidi i čuje.

    Ali, bilo ga je, i najmračnije od svakog mraka, što ga žrtve moraju svakom danom iznova da dokazuju.

    Srebrenica i dešavanja oko nje ni danas ne pronalaze svoj mir i ni mjesto koje im pripada u vremenu i prostoru. Ni žrtve nemaju svoj smiraj, niti one pod zemljom niti one koje po njoj hode.

    Srebrenica će čekati neka nova vremena neke nove generacije koje će nad njenom boli pasti na koljena i u Memorijalnom centru ostati bez riječi, samo će Boga za oprost moliti, što nisu spriječili, a mogli su, i što su počinili, a mogli su da ne počine.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

  • Moj rastanak u Srebrenici: Babo, ja te nikada više neću vidjeti

    Bože, molim te da nikada više i nigdje ljubav između oca i sina ne bude ugašena silom.

     

     

    Piše: Ahmed Hrustanović

     

    Više se i nisam sjećao kakav je bio i kako je izgledao. Pamtim samo one lijepe događaje koje smo zajedno živjeli. Bio je niži od mene, ali smo u biti bili isti. Mnogo onih koji su ga poznavali, rekli su mi da sam i po izgledu i karakteru sličan svome ocu. Neki su mi govorili, da je, nakon što smo otišli iz Srebrenice, on naglo počeo da gubi kosu i živce, volio je da živi i radi daleko od ljudi u svojoj bašči i sa svojim alatima za pravljenje aluminijskog posuđa i dijelova za muzičke instrumente.

    Dvije godine i više je bio sam bez nas u Srebrenici. Nikad nas više vidio nije. Da li se obistinila rečenica nevinog djeteta kada ju je na UNHCR-ovom kamionu izgovorilo: „Babo, ja te nikada više vidjeti neću.“ Jeste, bila je istinita, ali opet kao da sam ga vidio i to više puta.

    Ponekad, a volio bih da je češće, bar dva puta godišnje ga viđam u jednom te istom snu, kako gazimo po srebreničkim potocima i jarcima, grabeći zemlju i nogama i rukama da se spasimo i on i ja sigurne smrti. Neki dan, baš, opet sam taj san sanjao, i drago mi i teško mi.

    Drago mi jer samo tako ga viđam, izderanog, umornog, gladnog, bosog i uplašenog, a moj je i sa mnom priča, i grabi i nogama i ruka i zubima crnu zemlju da ne dospije u ruke, iste one u koje je dospio Ramo Salihović.

    Jednom je san toliko bio stvaran, da sam se u snu štipao za obraz i govorio kako to nije san. Govorio sam da je to stvarnost, da konačno i ja imam oca, da je kraj mene. Ubjeđivao sam sebe u snu da to nije samo san i ubijedio sam se. Onda sam se u snu opustio i sreći nije kraja bilo sve dok ne osjetih mokar jastuk pod svojom glavom.

    Pitao sam se kako sam tako brzo zavolio Raminu suprugu Salihu, haman, kao i svoju majku. Nisam znao odgovor do neki dan kada ubijenog oca sretoh u muzeju.

    Nermine, dođi!

    Kada smo bili na otvaranju Muzeja o genocidu u Srebrenici, posebna je jedna soba u kojoj Ramo, Salihin suprug, doziva njihovog sina Nermina da dođe kod njega, jer je on kod Srba i neće mu ništa biti, niti će mu dlaka s glave faliti, a poslije toga snimka ni glave ni dlake Ramine niko nije mogao naći osim ICMP-a.  Kada je Saliha ušla u tu sobu, za mene je to bio težak i emotivan trenutak. Nisam mogao da gledam, a naša hrabra Saliha izdržala je par trenutaka i sa suzama u očima su je izveli vani, dalje nije mogla. Ramo će do Sudnjeg dana dozivati svoga sina Nermina u sigurnu smrt, i to će gledati brojne generacije i generacije djece i odraslih.

    Bilo je ljeto prije, možda, desetak i više godina, kada se na televiziji pojavio snimak Srebreničana kako se predaju u srpske ruke, iste one u koje se predao i Ramo Osmanović. Na tom snimku dobro se vidi i sa sigurnošću može se reći da je to moj amidža Hazim, a do njega, svi dokazi govore, moj otac Rifet. Nismo ga dugo vidjeli, zaboravili smo kako izgleda. Moja majka nije željela da bude sigurna da su to oni, nego je produžavala svoju nadu sve dok nisu u srebreničku zemlju spušteni i sve do neki dan.

    Kada sam po drugi put ušao u novootvoreni muzej, prepoznah ih i nađoh u odrazu fotografije kao što ih nekad dječačkim očima tražih u likovima slučajnih prolaznika i u pričama kako su negdje u rudniku u Srbiji.

    Opet te vidjeh, oče moj

    Bio sam zatečen i čvor zategnutih emocija se odveza kada sam ponovo ugledao svoga oca Rifeta i amidžu Hazima, kako nose njihovog brata Hajrudina. Snimila ih je srpska kamera. Čovjeku prije njih srpski vojnici govore da se ne boji. Neće ga boljeti kada njegovo tijelo budu raznosili meci kalašnjikova, pomislih.

    Siguran sam da su to oni, zovem majku i sestru, šaljem im uvećanu sliku. Majka trezvena i razumna, kaže i potvrđuje da su to oni. Babo je proćelavio, isto kao i ja. Brada malo duža, a ne tako gusta, nos i lice isto kao moje. Ruke, i tijelo. Amidža Hazim je to sigurno. Svoga mlađeg brata nisam ni zvao, jer znam da ih nikada nije ni vidio niti ih se sjeća, zna samo o njima iz naših priča.

    Muk, tišina, suze same idu niz lice, ali od kiše koja me je na ulazu pokvasila, suze se ne vide toliko. Pomislim u sebi – opet te vidjeh, oče moj, a eto, bio sam rekao da neću te više nikada vidjeti. Znao sam, ja, kada sam ustao shrvan nakon onog, jednog te istog sna, i prije doći i otvoriti YouTube i gledati njih dok se predaju srpskim rukama. Volio sam da tuga traje duže, da vrijeme stane, jer za mene više nije bitno. Vjerujem Bogu da će im dati nepresušne bašče, puno bolje od onih koje su imali negdje na proplanku iznad Srebrenice tih strašnih ratnih godina.

    Govorim sebi, osjetio si djelić Salihine boli, vidio si kako je vidjeti svoje najmilije kako odlaze u sigurnu smrt, a da si ostao priseban i živ.

    Zato sam zavolio Salihu i sve Srebreničane gdje god ih sretnem. Naše su sudbine iste. Mi se prepoznajemo po boli.

    Danas meni teče trideset i prva godina. Ista ona godina u kojoj je ubijen moj otac. Kada sam bio dječak, smatrao sam da je osoba od tridesetak godina već proživjela svoj život. Mislio sam, život za tridesetogodišnjake je prošao. A sada vidim, kada sam ja u tim godinama, da tek je počeo…

    Nismo moj otac i ja imali priliku da, kao u filmovima, zajedno odemo na pecanje. Da mi da svijet… Nije imao priliku da gleda kako sada njegovi unučići trčkaraju Srebrenicom kao nekad ja za njim i oko njega. Tek je počeo da živi, a ubijen je zajedno sa svojom mlađom braćom.

    Sjećam se, kada bi dolazio sa posla, a znao je biti zbog posla odsutan i po nekoliko mjeseci, toliko me jako i dugo znao grliti da sam, tada kao dječak, pomislio da će me ugušiti, i tako zagrljen dugo, dugo me nije puštao, dok je razne slatkiše, obuću i odjeću, jedno po jedno vadio iz cementom i krečom uprljane zidarske maslinastosive duguljastookrugle torbe.

    I danas i do kraja svijeta, on, njegove slike i pisma će biti nijemi svjedoci koji govore emocijama o jednoj velikoj ljubavi oca i sina koju je genocid ugušio i ostavio je da procvate na nekom boljem svijetu.

    I gle, čuda – kao da se historija i sudbina ponavlja. Samo su u pitanju druga imena i lica. I moj sin izrazito liči na mene. I svi kažu kako smo isti. Moja majka neizmjerno puno ga voli jer joj liči i na mene i na mog oca, njenog životnog saputnika. Voli ga posebno, a i on nju.

    A ja, ne smijem ni da pomislim koliko i kako ga volim, šutim. Potajno se bojim, Bože, molim te da nikada više i nigdje ljubav između oca i sina ne bude ugašena silom.

    Izvor: Al Jazeera

  • Srebrenica – neko reče, a slušalac zanijemi

    Voljeli bi svi da Srebrenice nema. Voljelo bi i ono siroče, što zapamtilo nije bockanje i škakiljanje očeve brade dok ga ljubi u obraz.

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Srebrenica. Gradić na istoku Bosne. Dovoljno je da nekome samo spomenete ime Srebrenica i sve će mu biti jasno. “Srebrenica!” – neko reče, a slušalac zanijemi. Stade i zaboravi sve svoje boli i tuge, jer kada se spomene najveća, sve ostale prestaju i bivaju malene. “Srebrenica” – neko reče, a slušalac zanijemi i sažali se, kao da mu je žao što je govornik iz Srebrenice, a da on nije, neko bi drugi morao biti.

    Svijet, onaj ujedinjeni i manje ujedinjeni, volio bi da Srebrenice nema, da nije ime drugo za genocid. Voljeli bi svi da Srebrenice nema. Voljelo bi i ono siroče, što zapamtilo nije bockanje i škakiljanje očeve brade dok ga ljubi u obraz. Voljelo bi ono, jadno, da nema tog grada, da ga nikad nije ni bilo, jer možda bi bilo rođeno u nekom drugom i imalo lijep i dostojan život.

    Voljeli bi i Ujedinjeni narodi da Srebrenice nema i da im se kao najveća sramota, koja već u nizu, nije nikada desila. Voljeli bi da je nema, jer imali bi jednu manje grižnju savjesti i možda bi lakše spavali kada dođu kućama svojim i naboranim licima i bockavim bradama poljube prije spavanja svoju djecu.

    Da Srebrenice nema, najviše bi voljeli oni koji svoje ruke duboko u krv zabodoše. Voljeli bi oni da Srebrenice nema, da ih ne proganja kao kakva utvara i zli duh, dok u udobnim krevetima prevrću se, a mira nigdje nemaju.

    Voljeli bi i oni koji ostadoše živi da Srebrenice nema, jer ne mogu više da trpe teška tragična sjećanja koja u njoj se duboko do ludila urezaše u njihove glave.

    Nikome Srebrenica dobrodošla nije. Ni žrtvi, ni onom koji žrtvu napravi, ni onima što sve to gledaše.

    Voljeli bi da je nema, ali ona je tu kao zvonik i podsjetnik, udara po ljudima i opominje da nikada nikome i nigdje se ne desi.

    Srebrenica je činjenica od koje niko bježati ne može. Zar plač stare iznemogle majke, kojoj su suze presušile, ne stvara jezu pod kožom?! Zar polje bijelih nišana nije svjedok onog što tako nedavno bi?! Zar kosti u masovnim grobnicama nisu nekada imale meso?! Zar ono svako ime koje je nekada nosio živ čovjek…?!

    Ima još života

    O, Bože, 8.372 mrava kada bi zgazio, previše je zlodjela to, a kakvim imenom nazvati onda gaženje, ubijanje, zatrpavanje 8.372 čovjeka. Takvu riječ nijedan jezik nema. Takvu riječ, tako groznu, jadnu i strašnu niti jedan um ne može izmisliti.

    Srebrenica je tu, ima je, postoji. Ima života u njoj, samo ga treba pustiti da zaživiti ponovo. Srebrenica je najveći udarač na savjest svima, da pamte, da opominju i da nikada ne zaborave i kao takva treba da bude.

    A danas dok 127 sjemenki bude spušteno u crnu, krvlju natopljenu zemlju, sutra neka izraste u 127 živih koji će za života pričati istinu i biti tu u Srebrenici, živjeti, rađati se i umrijeti prirodnom smrću, a ne nasilnom i tragičnom. Samo tako dug Srebrenici mogu vratiti oni što bi voljeli da je nikada nije bilo.

     

    Izvor: Al Jazeera

  • Kad kiša sakrije srebreničke suze

    Zašto se ne priča o tome kako su Bošnjaci u dobrim odnosima sa svima onima koji svoje ruke krvlju nisu ukaljali.

     

    Piše: Ahmed Hrustanović

     

    Danas je u Srebrenici, možda, do sada na najsvečaniji i najkorisniji način obilježen najvažniji datum u novijoj historiji naše lijepe domovine Bosne i Hercegovine. Iako zvanično, kao proteklih petnaest godina, nije bio neradni dan, veliki broj prisutnih ljudi, žena i djece i raznih delegacija obišao je mezarje, položio cvijeće u blizini vječno spuštenih, triju državnih zastava na pola koplja.

     

    Nakon polaganja cvijeća organizatori su prisutne uputili ka novootvorenom djelu muzeja o genocidu u Srebrenici. Muzej koji pruža nepobitne dokaze u umiješanosti međunarodne zajednice u genocid kojeg su počinile srpske vojne i paravojne formacije. Za nekoga su dokazi samo mrtvo slovo na papiru ili provokacija, a za većinu ljudi koji su danas bili, ti muzejski dokazi, su živa sjećanja i teške emocije prenesene na papir pismom, slikom ili na neki drugi način. Mnogi su prepoznali svoje najmilije kako odlaze u sigurnu smrt, a neki su sebe i svoj dolazak na slobodu vidjeli na slikama.

    Muzej je pravi i istinit dokaz i poklon Srebrenici i državi Bosni i Hercegovini na ovaj zaista poseban dan. Iako je kiša koja je padala skratila vrijeme protokola, nekima je kiša sakrila suze i bol na licu.

    No, Srebreničani i Bošnjaci su već dugi niz godina izloženi raznim diskriminacijama i uvredama u Republici Srpskoj. Od osporavanja jezika kojim govore, do zastrašivanja i logoraških plaćanja sudskih troškova. Razni načini i metode, samo da bi se Bošnjaku otežao život na njegovim stoljetnim ognjištima, a da o tome slabo ko ili niko u javnosti ne govori.

     

     

    Mentalno sakaćenje

    Jedan od načina mentalnog sakaćenja Bošnjaka u Srebrenici jeste i pojava informacije da će se u Srebrenici podići spomenik ruskom diplomati (šta li je već) Vitaliju Čurkinu, zbog njegovog veta na rezoluciju o Srebrenici. Za mene lično, i za mnoge nas, to je isto podići spomenik i „oslobodiocu“ Srebrenice, koji je taj dan na poklon darovao Srebrenicu srpskom narodu, ratnom zločincu „Ratku Mladiću“ na mjestu gdje, vidi se i čuje na snimku, naređuje vojnicima da skinu muslimansku zastavu za jedne od kuća koje su tog jula uništili i žitelje njene pobili.

    Naravno, ne bi to bio prvi spomenik koji je u inat podignut žrtvama genocida. Jedan od prvih takvih spomenika jeste i nelegalno izgrađen veliki krst na srednjovjekovnoj tvrđavi izand Starog grada u Srebrenici, za koji je opština donijela akt da treba biti uklonjen.

    To su sve načini i metode koji imaju za cilj da se dojučerašnjem komšiji i prijatelju oteža život. Sve je to politika, koje vlastodršce drži na vlasti. Strah je taj koji najbolje vlada masama, i jednima i drugima.

    Srpski političari plaše Srbe kako su Bošnjaci ekstremisti i fundamentalisti koji će i sebe i njih dići u zrak, a s druge strane bošnjačka politika nema i ne želi da ima adekvatan način za zaštiti svoj narod, zbog prodanih političkih duša i ličnih interesa.

    Dvije ipo decenije ničega dobrog

    I tako, u prijetnjama i prepucavanjima prođe dvadeset i pet godina ničega dobrog i problemu kojeg preuveličavaju u državi koju svi gule kao vlastitu kobilu. Zavađaju sami sebe i sami nas, dok nam mlad čovjek odlazi da bude sluga Europljanima.

    Zašto ne pričaju o tome kako Srebreničani, Bošnjaci prihvataju i u dobrim su odnosima sa svima onima koji svoje ruke njohovom krvlju nisu ukaljali? Mi nemamo problem na relaciji pojedinaca i dobrosusjedskih odnosa, nego na relaciji pojedinih političara i grupa sa svojim političkim protivnicima.

    Politika je nužno zlo, kako jednom reče prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, ona je kao kanalizacija. Bez nje se ne može. Neka političari svoju kanalizaciju usmjere u septičke jame, a ne da je rasipaju po narodu jer, mnogo, užasno zaudara.

    Svaki građanin Bosne i Hercegovine želi normalan i ekonomsko stabilan život, neka to bude nužno zlo oko kojeg će se dogovarati i prepirati sa istim onim žarom s kojim se raspravalju oko „vitalnih“ nacionalnih interesa koji ne donose ništa dobro.

    Sretan nam Dan nezavisnosti dragi dobri ljudi ove divne države.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

     

     

    Izvor: Al Jazeera

  • Zašto ne volim zagrljaje

    Sjećam se u osnovnoj školi gdje smo isli mi, progranici, bila je privilegija imati oca. Djeca koja su imala oca na prste jedne ruke su se mogla nabrojati, to su bili oni sretni, koji su, kada izlaze iz škole, trčali očevima u zagrljaj.

     

    Piše: Ahmed Hrustanović

    Srebrenica. Mnogo značenja i tumačenja u jednom imenu grada. Srebrenica je sinonim za užasna stradnja Bošnjaka. Srebrenica je svjetski simbol genocida. Iza svake ubijene žrtve je nekoliko neispričanih sudbina. 8372. nasilno njih ugašene, a iza sve ostalo je za bar po pet ili šest teških priča i sudbina njihovih najmilijih.

    Toliku bol niti jedno ljudsko biće ne može zamisliti, samo neinformisani i ljudi željni nereda i smutnje mogu govoriti kako nema tih žrtava i tih teških sudbina.

    Šta je skrivio  moj brat, koji je u majčinom stomaku prešao na sigurnu teritoriju i tako nastavio svoj put i svoju sudbinu koja će ga zauvijek obilježiti. Dijete koje niti jednom nije u svome životu reklo: „Babo!“ Teško je zamisliti kakva je priča djeteta kojeniti jednom u životu nije imalo priliku da oca zovne oče, babo ili tata.

    Šta sam skrivio ja, i kome trebam dokazivati, kada od svoje sedme godine živim bez oca i bez sigurnosti koju djeca u ocu imaju.

    Koliko je samo težih i sličnih sudbina? Ne bih im znao reći broj, a znam da ih ima mnogo. Broja im se ne zna.

    Privilegija je imati oca

    Sjećam se u osnovnoj školi kada smo išli, mi progranici, u OŠ u Dubošnici kod Lukavca, bila je privilegija imati oca i djeca koja su imala oca na prste jedne ruke su se mogla nabrojati. To su bili oni sretni, koji su kada izlaze iz škole, trčali očevima u zagrljaj, a mi, većina nas pognute glave, prolazila pored tih dirljivih prizora zagrljaja koji smo svi željeli, a nismo imali.

    Ti zgrljaji su nas vrijeđali, ali to nikome nismo mogli reći. Nikad nisam uspio do danas, svojoj porodici, a i prijateljima reću zašto ne volim zagrljaje.

    Bilo smo djeca koja su od skrivanja svojih emocija pregorila, i u svome svijetu se zaključala, igrom klikera i skupljanjem sličica svoje emocije i snove smo skrivali, a patili smo da se patiti ne zna više.

    Bili smo željni toplog doma i stiska očeve ruke, pa i da nam otac uši izvuče, samo da je tu.

    Sjećam se, tih godina, nisam nikako volio boraviti u hladnoj kući, jer me hladnoća asocirala na noći provedene po srebreničkim potocima i jarcima. Želio sam da mi je dom topao, iako nisam imao oca.

    Bila je prva noć u obnovljenoj kući u Dubošnici koju je obnovio UNHCER, ali pod uslovom da u njoj neko vrijeme borave prognani iz Srebrenice. Hladno je bilo, nismo mogli da naložimo vatru. Dimljak kuće je bio začepljen. Kuća se napunila dimom od pokušaja da naložimo vatru, pa smo na kraju odustali od loženja. Zakonačili smo. Hladno je, a ja se šćućurim pod jorgan, ustima napušem vrućeg zraka što više, i onda svu tu toplotu otkrivanjem jorgana istjeram u sobu u kojoj sam spavao sa svojom porodicom. Sve u želji da hladnoću otjeram, jer me asicirala na srebreničke potoke i jarke i noći provedene u njima. Nisam želio da nam se ponove.

    Neko mora odgovarati za genocid

    Koliko je samo sudbina slično mojoj i težih? Broja im ne znam, a znam da ih je više od 8372.

    Danas kada Bosna i Hercegovina pokreće ponovo tužbu, želim reći svima pa i sebi, da nisam zaboravio ono što je bilo i da ubistvo mojih najmilijih neko mora odgovarati i suočiti se sa istinom.

    Suočavanje sa istinom mi je bitnije od svega, jer samo tako strana koja je činila zlo može vidjeti posljedice svoga zla i siguran sam neće nikada više poželjeti da isto ponovi. Zbog toga pišem ove retke i svjedočim historiji da genocid i mržnja nanosi ogromnu neizrecivu bol i samo sa gledanjem u lice istini ovom kriznom stanju našeg regiona može se stati u kraj.

    Izvor: Al Jazeera

  • Od Srebrenice mnogi polako dižu ruke

    Gostiju nema, turista nema, novinara nema, dijaspore nema, domaćeg stanovništva skoro da i nema

     

    Hladni zimski dani posebno su osjetljivi u Srebrenici. Gostiju nema, turista nema, novinara nema, dijaspore nema, domaćeg stanovništva skoro da i nema. Tek po nekog je nužda isjerala van.

    Snijeg škripi pod nogama kao da je stiropor. Hladno je i teško živjeti u samoći u Srebrenici, pogotovo majkama bez igdje ikoga. Mnoge se odluče da zimu provedu kod svojih najbližih, ako najbliže imaju, u Tuzli i Sarajevu, uz centralno grijanje i pogled kroz prozor na ljude koji žure, pa Srebrenica izgleda još napuštenija i usamljenija.

    Trag ponekog auta i usitnjeno razmaknutih, bojažljivih stopala nacrtaše na putu život usamljenog grada. Tek poneko i tenegdje. Ni ptica nema da cvrkuću, niti golubova da lete. Hladno je. Minus je veliki.

    I prije su minusi bili, ali uz masu ljudi na selu i u gradu niko ih nije za ozbiljno uzimao, jedni drugima su pomagali.

    Sada Srebrenica sama i tišina. Mrtva tišina, osjećaj je kao da je cijeli grad Memorijalni Centar. Tužno.

    Mnogi Bošnjaci u Srebrenici se pitaju, s razlogom, jesu li opet ostavljeni od svih? Jesu li ostavljeni od Međunarodne zajednice i UN-a, jesu li ostavljeni od bošnjačkih političara, jesu li ostavljenih od lokalne vlasti?

    Tuga i jad slabo više koga i dotiču. Ljudi kao da su postali imuni na zločin. Kao da im je više dosta spominjanja onog što je bilo u cilju da se pravda zadovolji. Mnogi su digli ruke od Srebrenice i njene budućnosti. Srebrenica je ostavljena na milost i nemilost vremenima raznim da se njome poigraju, a Srebrenica još uvijek ima priliku da doživi sretniju i prosperitetniju budućnost.

    Najgora kletva

    Više ni međunarodna zajednica i UN ne gledaju Srebrenicu onim „lažnim“ očima iskrenosti. Zabavili su se o sebi. Nisu li ih stigle kletve majki, jer najgora je kletva: „Da Bog da se o sebi zabavili“.

    I jesu, zbog svoje pohlepe za upravljanjem svjetskim bogatstvom, Ujedinjeni narodi i države više ne obraćaju pažnju na mjesto gdje se zbio genocid, kao što ih sada ne dotiču zločini koji se dešavaju daleko od  njihovih kuća.

    Gigantski državni aparat BiH, također, o Srebrenici više ne vodi računa. Srebrenica je prepuštena na milost i  nemilost vremenima teškim i pokvarenim ljudima. Naši političari, bošnjački, se zabavili o sebi i svojim stolicama, od prljavih poslova nemaju kada da gledaju na realnost.

    Nije li i njih stigla kletva majki kao i međunarodnu zajednicu i UN? Kletva onoga kome učinjena nepravda brzo dospije do onoga prema kome upućena. Niko od visokorangiranih bošnjačkih političara nije posjetio Srebrenicu od zadnjih izbora, a ni prije izbora nisu voljeli doći u Srebrenicu.

    A lokalni vlastodršci, njih su kletve već odavno dokrajčile, jer ni sami ne znaju gdje su i šta su, kuda idu i šta rade i šta im je cilj? I oni su se zabavili o sebi, bez da im naumpada da još uvijek Srebrenica je tu, od nje žive i od nje zavise, a ne obratno.

    Tako ni međunarodna zajednica i UN, država BiH, lokalna vlast ne žele Srebrenicu kao živi grad i grad živućih ljudi, jer ovakvom politikom i ovakvim zalaganjem za par godina Srebrenica će biti pusta, a još uvijek Srebrenica ima priliku za svjetliju budućnost.

    Srebrenica je i suviše važna da bi se prema njoj ovako odnosili. Srebrenica je i suviše važna da bi je prepustili mešetarima i pokvarenjacima. Srebrenica je i suviše važna da bi ostala bez budućnosti.

    Mačka i miš skupa

    Noćas, kada mačka i miš ščućureni jedno uz drugo preživljavaju noći i dane do nekih boljih vremena,  vakat je da i mi svi, bez obzira koliko se voljeli ili mrzili, stanemo jedni pored drugih, pogledamo jedni drugima u oči i kažemo da više se nema vremena za gubiti.

    Učinimo Srebrenicu primjerom prosperiteta i pomirenja. Recimo i priznajmo istinu koja se zbila, prestanimo okretati glavu od tuđe nesreće da ne bi doživjeli svoju. Prestanimo, jer ne bi valjalo da se svi pozabavimo o sebi, i tek tada nikome neće biti dobro.

    Srebrenica mora da bude simbol genocida prepoznatljiv u svijetu, za to Bošnjaci i njihovi predstavnici na svim nivoima vlasti moraju da se zalažu, ali to zalaganje do sada nije bilo prepoznato.

    Cijela država mora da stane iza Srebrenice kao najvećeg zločina u prethodnim vremenima, također, neka država stane i iza svakog zločina ma gdje je on počinjen, ali Srebrenica mora biti tačka od koje svi moramo krenuti.

    Mnogi ne znaju, u Srebrenici ima dobra i dobrih ljudi. Ima djece i učenika koji su odlični i primjernog vladanja u školi, a još su hrabri sportisti i neotkriveni intelektualci. Zbog svih njih ne dozvolimo da sjećanje na ovaj grad ne živi u lijepim pričama o djetinjstvu za laku noć.

    Izvor: Al Jazeera

Close
Close