Armija BiH

  • Priča o heroju Radomiru Radetu Zoranoviću: “Srbin sa dna kace, ali se borio protiv agresora i ginuo za Bosnu i Hercegovinu!”

    Ovo je jedna u nizu priča o herojima odbrane grada Sarajeva. Radomir Rade Zoranović, član Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj je ovog grada, primjer pravog Bosanca i Hercegovca, neustrašivi ratnik sa žestoke Žuči.

    Upravo na ovoj planini u agresiji na BiH padala je odluka o odbrani glavnog bh. grada. Na toj vrleti krv su prolili veliki sinovi ove domovine, ali Žuč srećom nije pala u neprijateljske ruke. Po prvi put u svojoj historiji Sarajevo je odbranjeno…

    Prvih dana agresije na nažu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići i novi dobrovoljci okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. Početkom aprila ‘92. godine, Idrizovićevoj kući uputio se i komšija Radomir Rade Zoranović. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio “na opasnost”. “Šta će on ovamo?” – pitali su se pofalićki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizoviću zbog čega je došao.

    ”Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska”, rekao je Idrizoviću.

    “Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.”

    I borio se tokom agresije u bosanskoj vojsci. S komšijama, čuvenim ratnicima s Pofalića. A borio se od Pofalićke bitke i mnogih bitki na Zuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.

    “Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata”, kaže Zoranović.

    “Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije napustio bih ih.”

    Ali, iako se borio protiv četnika Zoranović je u Pofalićkoj bici doživio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoružali. Oduzeli su mu pušku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za Žuč, 8. juna ‘92. godine, Zoranović je zaplijenio pušku i više ga niko nije mogao razoružati.

    Novo junaštvo je iskazao u septembru ‘92. godine kada su četnici krenuli na Žuč s jakim snagama, koristeći i “živi štit”. Zoranović je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.

    Četnici nisu prošli.

    Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je učestvovao u proboju četnickih linija, zajedno s Enesom Džananovićem. Ali, ranjen je 8. decembra, dan uoči oslobođenja kote.

    Tekbir, Rade Zoranović ovdje, majku li vam četničku

    Zoranovića su poslije bitke za pomenutu kotu pohvalili rahmetli komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana. Međutim, to priznanje nije dobio.

    Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru ‘93., dobio je drugo veliko priznanje: određen je za člana naše delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naše tročlane vojne delegacije koju su, osim njega, sačinjavali Sefer Halilović i Stjepan Šiber.

    “U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda”, priča Zoranović. ”Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.”

    Tokom pregovora u kojima su učestvovale same vojne delegacije, Zoranović je bio “kost u grlu” Ratku Mladiću.

    “Kad god bi Mladić našu Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanično protestovao Sefer Halilović i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, što potvrđuje i sastav delegacije”, sjeća se Zoranović.

    A na plenarnim sjednicama Zoranović se oštro suprotstavljao Radovanu Karadžiću. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadžić rekao da on predstavlja “srpski narod u Bosni”, reagovao je Zoranović riječima: “Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”

    U Ženevi, a kasnije u Bonu, Zoranović je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama i listovima.

    “Dok sam pričao o stradanju Sarajlija, o tome kako četnici granatiraju obdaništa i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali”, sjeća se Zoranović.

    “Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam plaćen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora govoriti, te kako sam i čime, kao zarobljenik, uspio da izbrišem modrice. Na konferenciji za štampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatišem Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjećam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvršena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih četnika. Znao sam na što su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – bošnjački narod.”

    Rade Zoranović, borac sa Žuči, prisjetio se prošle godine koliko je teško bilo braniti se tih dana.

    “Poznato je da svaka armija svijeta mora ispuniti neke preduslove da bi bila armija, mora imati borbenu gotovost, obučen starješinski vojnički kadar, adekvatno savremeno naoružanje, adekvatna materijalno-tehnička sredstva, adekvatnu logističku podršku. Armija RBiH ništa od toga nije imala. Mi smo imali samo veliki moral i želju da branimo i odbranimo državu BiH”, kazao je Zoranović.

    (Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige “Bosanski ratnici”, autora Šefke Hodžića)

    (Armijarbih.com)

  • Bošnjački borci iz Livna: Hapšeni ‘93. godine i proglašeni pobunjenicima protiv tzv. Herceg-Bosne

    Više od hiljadu Bošnjaka iz Livanjskog kantona trebalo bi da novim boračkim zakonom budu okarakterisani kao demobilisani borci, budući da jedino oni nemaju to rješenje.

    Oni, naime, posjeduju mobilizacijske kartone u kojima stoji da je riječ o oružanim pobunjenicima protiv tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine čiji su čelnici u Haškom tribunalu osuđeni za udruženi zločinački poduhvat.

    Na rješavanju ovog pitanja insistira Jasenko Tufekčić, predsjedavajući Komisije koja usaglašava zakon o pravima demobilisanih boraca i članova njihovih porodica.

    “Pobunjenici“ u svojoj kući

    Usvajanju novog boračkog zakona i konačnom rješenju statusa nada se i Nijaz Đonlagić, nekadašnji borac iz Livna. Danas je predsjednik Udruženja logoraša “21. juli”.

    “Vrijeme je da se to riješi. Bili smo borci i doprinijeli smo da Livno ne bude zauzeto i da ne pređe pod kontrolu Srba. Napravili smo puno za Livno, a danas nas nigdje nema”, kaže Đonlagić u razgovoru za Vijesti.ba, te pojašnjava kako su livanjski Bošnjaci dospjeli u situaciju da budu označeni kao pobunjenici protiv tzv. Herceg-Bosne.

    On podsjeća da su od početka rata livanjski Bošnjaci bili mobilisani u HVO kako bi se zajedno sa Hrvatima suprotstavili JNA. Đonlagić je bio dozapovijednik petog sektora brigade “Petar Krešimir IV”. No, 21. jula 1993. godine došlo je do promjene.

    Noć ranije, pripadnici HVO počeli su razoružavati mještane sela oko Livna, a tu akciju i hapšenje bošnjačkog stanovništva nastavili su 21. jula u samom gradu. Više od 2.000 ljudi, od 15 do 70 godina starosti, bilo je uhapšeno tog dana.

    “Tog jutra je trebalo da idem na položaj, ne znajući šta se događa. No, vojnici su bježali iz starog grada, govoreći mi da ih po gradu hapse i odvode. Želio sam uspostaviti telefonski razgovor sa komandom, ali su naši telefoni bili isključeni. Počela je pucnjava, a mi nismo znali ni šta da radimo ni kuda da idemo. Malo smo se samoinicijativno organizovali, postavili neke barikade, napravili koliko smo mogli. Jednostavno, nismo bili spremni za rat, takav gradski rat… Glupost…”, priča Đonlagić.

    Mišljenja je da je akcija napada i hapšenja Bošnjaka bila smišljena i strateška igra pripadnika HVO-a, te da je imala cilj.

    “U postrojbama livanjskog HVO-a bilo je više od hiljadu Bošnjaka. Vjerovatno su išli na to da nas razbiju, razoružaju. jer se iz postrojbi brigade išlo na Vakuf, Mostar… Možda su mislili da mi nešto radimo, da eto… Jednostavno su isprovocirali da dođe do manjeg sukoba. Zapaljeno je nekoliko kuća, ali na sreću nije bilo puno žrtava. Većina nas nije ni upotrijebila oružje, a oni su rešetali po našim kućama. E ako sam ja pobunjenik u svojoj kući, a nisam znao zašto se puca po meni…Bili smo svjesni da nemamo šta tražiti, jer ako sukob eskalira, došlo bi do razaranja starog grada, stradanja ciliva i svih, a to nismo željeli”, nastavlja Đonlagić.

    Nakon sukoba, stupio je u kontakt sa Brigadom, a potom je uslijedio i sastanak. Hrvatima je naređeno da prestanu pucati po gradu. Bošnjaci su razoružani, a Đonlagić je tražio njihovu zaštitu kako incidenti ne bi bili nastavljeni.

    Livanjski Bošnjaci nikada nisu dobili status demobilisanih boraca i nadaju se da će novi borački zakon riješiti ovo pitanje.

    Upletenost Hrvatske i SIS-a

    Portal Vijesti. ba u posjedu je niza dokumenata koji svjedoče o akciji hapšenja i razoružavanja livanjskih Bošnjaka 21. jula 1993. godine, koji su kasnije označeni kao pobunjenici protiv Herceg-Bosne, ali i o narednim postupanjima i planovima.

    Da je Ministarstvo odbrane Hrvatske bilo je informisano o akciji u Livnu svjedoči dopis koji im je uputio načelnik SIS-a Stjepan Rojnica 21. jula 1993. godine. U tom dokumentu se navodi da su snage HVO u proteklom periodu planirale demobilisati veći broj Muslimana, što je kod istih izazvalo revolt i negodovanje. Planirane akcije koje su zbog toga uslijedile, počele su 20. jula i to u sektoru ”Cincar” gdje u u većini muslimanske snage. U isto vrijeme uslijedila je demobilizacija u samom gradu gdje su takođe u većini muslimani. Akcija je provedena brzo i efikasno, zatočen je značajan broj muslimana (cca 1.000). Rojnica još piše da nije preuzeta kontrola nad jednim dijelom ”Cincara”, kao ni u pojedinim dijelovima Starog grada Livna gdje se još vode ulične borbe.

    U posjedu smo i Odluke koju je opštinski HVO Livno donio na sjednici 23. jula 1993. godine o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području opštine Livno, a u vezi sa, kako je navedeno, događanja pobune od 21. jula 1993. godine. Ovom odlukom, između ostalog, definisano je da će svim radnicima, za koje se operativnom obradom utvrdi da su učestvovali u pobuni, biti uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 21. julom 1993. Takođe, ukoliko je neko od članova njihovih porodica učestvovao u pobuni, radnici će se uputiti na neplaćeno odsustvo s rada.

    Dio dokumenata svjedoči o informacijama iz septembra 1993. godine. Iz Odjela unutrašnjih poslova Policijske uprave Livno 17. septembra upućen je dopis načelniku SIS-a u kojem stoji da je primjećeno da se po gradu slobodno šeta bar 10 osoba muslimanske nacionalnosti koje zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni trebaju biti zatvorene u O.Š. ”IGK”. Kako se navodi, nije poznato kako su te osobe došle do slobode, ali se konstatuje da su je riječ o učesnicima u oružanoj pobuni, te da moraju biti zatovreni. “U nekoliko navrata vršili smo ponovna privođenja takvih, ali to ne daje rezultata, pa se stalno puštaju neki drugi zatvorenici. Napominjeno da više nemamo namjeru pratiti tu pojavu niti te osobe privoditi. Ukoliko niste u mogućnosti vršiti osiguranje zatočenih muslimana, molimo vas da tu obavezu na nas prenesete”, stoji u informaciji.

    Muslimanski problem

    Zapovjednik Brigade ”Petar Krešimir IV” Rodolfo Barrio Saavedra u svom izvještaju od 28. septembra 1993. potvrđuje da je Brigada 21. jula te godine demobilisala 1.350 muslimanskih vojnika za jedan dan borbe u gradu. On, između ostalog, konstatuje da ne postoji politička odluka o tretmanu i policijskoj obradi muslimana u Livnu, te da je “muslimanski problem u gradu kritičan, jer ne postoji odluka o policiji koja obrađuje taj problem”. “To izaziva mogućnost terorizma i političkih problema sa UNRPOFOR-om i EZ-om koji nas mogu optužiti za ratni zločin”, stoji u izvještaju. Ovaj zapovjednk zaključuje da politička odluka o policiji i tretmanu muslimana mora biti određena zapovijed “da ne bi smo imali problema sa internacionalnim organizacijama koje bi nas mogle optužiti za nepoštovanje ljudskih prava i za podizanje geta”.

    Odjel odbrane iz Sektora sigurnosti tzv. Herceg-Bosne dostavlja Analitičkom i Operativnom odjelu 30. septembra te godine informaciju o rješavanju muslimanskih problema u Livnu. Konstatuje se da su muslimani nedavno razoružani, te da se stotinjak njih pridružio optoru i da su pritvoreni. Ostalim su garantovana sva prava, te da se slobodno kreću. U ovoj informaciji prosuđuje se da je u opštini tada bilo oko 1.300 vojno sposobnih muslimana koji se slobodno kreću po Livnu. Kako je navedeno, Brigada je razoružala muslimane na osnovu svoje sigurnosne prosudbe, te smatra da se stalo na pola puta i da su civilne vlasti trebale donijeti precizne upute regulisanja muslimanskog problema.

    Navedeno je da su u Livnu “zapažene sve naše dječije bolesti rješavanja muslimanskog problema”, zbog kojih je izgubljen veliki dio teritorija tzv. Herceg-Bosne. “Vrlo je opasno imati u opštini toliki broj civila, te vojno sposobnih muškaraca”, navodi se u informaciji, te predlaže da im se spriječe svi telegrami zbog sprječavanja oticanja informacija, te da se organiči sloboda kretanja, a da se omogući nesmetan odlazak onij koji to žele u inostranstvo, osim ako su sigurnosno zanimljivi.

    (Vijesti.ba)

  • Heroji Armije RBiH su spriječili osvajanje Bihaća, a ne hrvatska “Oluja”

    Povodom obilježavanja godišnjice hrvatske vojne akcije “Oluja”, ovih dana se širi teza da bi Bihać pao u ruke srpskog agresora da nije bilo spomenute vojne pobjede Hrvatske.

    “Da Hrvatska vojska nije pokrenula Oluju, Bihać bi pao u sličnim okolnostima kao i Srebrenica”, govore hrvatski političari i pišu hrvatski mediji. Ovu tezu počeli su širiti i mnogi u Bosni i Hercegovini, naročito Bošnjaci. Istina je da je hrvatska “Oluja” olakšala odbranu Bihaća i ostatka Cazinske Krajine, međutim nije istina da bi bez toga srpski agresor osvojio Bihać i ostale gradove.

    Pristajanjem na ovakve teze svjesno se umanjuje uloga heroja Armije R BiH u odbrani Cazinske krajine. Ne zaboravimo da su naši heroji tri godine vodili najteže bitke protiv srpskog agresora i domaćih izdajnika Abdićevaca. Danas se na interentu mogu pronaći brojna svjedočenja srpskih agresorskih vojnika koji govore o herojima Armije R BiH, koje su predvodili komandanti Atif Dudsaković i Izet Nanić.

    Dakle, istina je samo jedna, a ona glasi: Heroji Armije RBiH su spriječili osvajanje Bihaća, a ne hrvatska “Oluja”. Nedajmo da se to zaboravi!

    (SAFF.ba)

  • Igman: Održan defile ratnih veterana Armije i MUP-a RBiH

    Defileom ratnih veterana Armije RBiH i MUP-a RBiH te prigodnim kulturno-umjetničkim programom, pred nekoliko hiljada okupljenih na platou Velikog polja na Igmanu, započeo je centralni dio manifestacije “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2018”.

    Ovom manifestacijom odaje se počast poginulim, ali i preživjelim pripadnicima Armije RBiH i MUP-a RBiH, koji su dali doprinos u odbrani države. Prethodno je klanjan džuma-namaz, kojeg je predvodio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, te je proučena dova za šehide BiH na platou Musalla džamije na Igmanu.

    Nakon defilea su predviđena obraćanja premijera Kantona Sarajevo Adema Zolja ili potpredsjednika Organizacionog odbora Muharema Fiše, premijera FBiH Fadila Novalića ili predsjednika Organizacionog odbora Salke Bukvarevića, te predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

    Svečanosti na Igmanu prisustvuju brojni političari i javne ličnosti među kojima je i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

    Manifestacija je započeta 1. augusta misom zadušnicom za pale branitelje Armije RBiH i MUP-a RBiH katoličke vjeroispovjesti u Crkvi sv. Čirila i Metoda te parastosom za duše poginulih boraca Armije RBiH i MUP-a RBiH pravoslavne vjeroispovjesti u Staroj pravoslavnoj Crkvi. Dan kasnije, 2. augusta, na šehidskom mezarju Kovači odata je šehidima i poginulim borcima Armije RBiH i MUP-a RBiH.

    Izvor: Faktor

  • Srceparajuća poruka Ramzije Kanurić-Oraščanin: Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?

    Otvorih jutros snene kapke dok je vrelo sunce šepurilo se vedrim nebom i širilo tople zrake kroz gustu krošnju oraha ispod moga pendžera. Nasmiješih se novom buđenju i zahvali Svevišnjem na tome.

    Poslije jutarnjih obaveza poželih da zavirim na društvene mreže i blagi, tajanstveni osmijeh mladog momka prikova mi pogled i kao da mi neko nevidljivo biće tiho naređuje:

    -Zastani! Pogledaj!

    Skameni se od nevidljive naredbe i udubi svoje misli ponovo u blaženi pogled koji nam želi nešto poručiti. Pročitah tužne riječi dragog mi i cijenjenog prijatelja Enesa Beganovića i sledi se od pročitanog teksta.

    Enesa sam slučajno upoznala ovog crvenog jula na „Maršu mira“ u Srebrenici…

    Na trenutak ostadosmo nijemi i ja i moje pero. Ali istovremeno oko mene nevidljive sjenke pokazuju mi na hartiju crvenu…

    Ustadoh, napravih lagahne korake po sobi, očima sam kolutala svim stranama svijeta i pogled mi zastade na istoku, na kojem se rađa sunce, rađa smisao života. Da li danas mnogi osjećaju taj smisao rađanja? Mnogi su sigurno izgubili vjeru u ljude, vjeru u sistem, vjeru u pravdu!? Jedan od njih je i Enes Beganović koji čeka istinu već punih 24 godine. Puno je čekati radost ovolike godine, a kamo li tugu?

    Kao i mnogi njegovi vršnjaci, mlađi Enesov brat, Samir, milo i drago lice sa fotografije, volio je nogomet, a kada poraste sebe je vidio u ulozi geometra. Osnovnu školu pohađao je u Pećigradu i bez dvojbe bio je najbolji učenik svoje generacije, a posebno je njegova inteligencija dolazila do izražaja na svakom koraku. U trenutku kad je završavao osmi razred našao se ispred konkursa za Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, koji je bio okačen na oglasnoj ploči. U tren oka svoju maštu usmjeri u naočitog pilota koji će letjeti svijetom. Majka k’o i svaka majka od brige za djetetom glasno je zborila:

    -Sine, od toga nema ništa!

    No, silna Samirova želja za letenjem smekšala je zabrinuto majčino srce i ipak upisa gimnaziju, zatim školovanje nastavi na vazduhoplovnoj akademiji, završi i obuku za instruktora letenja. Početak rata ga je zatekao u Zadru. Pretpostavljeni mu saopštavaju da iz Zadra treba biti premješten u Titograd (Podgorica), ali ratna previranja i njegov bistri um ga navede da odbije ovaj premještaj i otišao je do Udbine (vojni aerodrom u Hrvatskoj), a odatle dalje za Bihać.

    Sjeća se Enes baš na ovaj dan – njegovih misli:

    „Buraz, rat je neizbježan. Ove naše usijane glave ne znaju da podjele donose rat“

    Kao što je Samir i pretpostavio rat se iz Hrvatske ubrzo preselio u Bosnu i Hercegovinu. Znanje koje je stekao nije dozvolilo Samiru da čeka skrštenih ruku i već u maju 1992. godine okupi preostale pilote u Bihaću i formirali su Vazduhoplovnu grupu. Samim osnivanjem ove grupe, javila se potreba za izgradnjom improviziranog aerodroma i izabraše lokaciju u Ćoralićima, kod Cazina.

    Svi žitelji Krajine su dobro upamtili da je aerodrom u Ćoralićima bio strateškog značaja i spas Bihaćkog okruga. Isto smo svi dobro zapamtili da je potpuna blokada ovog kraja trajala dugih 1200 dana. Trebalo je preživjeti te duge i krvave dane i noći u okruženju od neprijatelja sa svih strana, i onda nam treba svima biti jasno – koliko su letovi ove Vazduhoplovne grupe preko tzv. SAO Krajine značili za opstanak našeg naroda?!

    Samir se u predvečerje zadnjeg dana mjeseca jula 1994. godine nalazio u Bihaću, i nije se vidio sa familijom. Rat je, a dobro je znao da od njegovog skrivenog leta ovise mnogi životi. Sve prepreke i blizinu smrti je zanemario i stavljao slobodu i spas svoga naroda ispred svega, i ispred svoga života. Jer ako nemaš slobode, ako nemaš svoga ognjišta, onda nam nema ni opstanka na ovim prostorima…

    Sutradan, 1. augusta 1994. godine Enes saznaje u Bihaću da je njegov brat sinoć iza ponoći poletio i da mu je avion oboren na teritoriji Hrvatske. Neka hladnoća je protutnjala Enesovim tijelom, jer znao je da mu se brat nalazio u avionu, da nemaju padobrane, niti bilo kakvu mogućnost spasa pri padu aviona sa visine od 3000 m.

    Od tog kobnog 1. augusta pa sve do danas Enes traga za posmrtnim ostacima svog milog brata koji je bio školovani pilot i zaljubljenik u visine.

    Samirove riječi će ispisti bošnjačku historiju koja ne blijedi:

    „Ja ne znam da li ću se vratiti živ, ali dok sam živ pomagat ću svom kraju“

    Svi dobro znamo da je bilo jako teško letjeti bez navigacija, uz to još i neravna pista, zatim letjeli su bez svijetla, bez najave i Samir bi u takvim okolnostima unosio parametre kako bi se prilagodili noćnoj tami i sigurno stigli do cilja. Često puta je zvuk aviona bio primijećen od strane agresora i bili su gađani iz sveg raspoloživog naoružanja. Kada sagledamo sve ove činjenice, možemo bar malo naslutiti koliki je stres bio u tajanstvenom osmijehu mladog Samira, ali nikada nije odustajao od sigurne smrti koja je vrebala tokom svakog leta.

    Samir i njegov prijatelj Edvin Iftić su bili prvi piloti sa naših prostora koji su preletjeli visine pod kontrolom Armije RBiH.

    Svi pričaju da je ovog hrabrog krajiškog momka krasila skromnost, a letenje mu je bilo bezgranična ljubav i tako na jednom od preleta u Sloveniju, želio je da započne obuku za civilnog pilota. Njegov brat Enes i dan danas prelistava potpisani ugovor o školovanju iz 1993. godine i dodaje:

    -On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarog karaktera, jer je preko tog koridora između teritorije BiH u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske, te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni.

    Dobro svi znamo da je ovaj heroj bosanski, preletio više od stotine letova, put je već znao napamet, a sve je to radio bez straha u jedinoj želji da spasi i produži život bihaćkoj enklavi.

    Vrelog, prvog augusta, ratne 1994. godine, bosanskim i bošnjačkim nebom vihorili su tužni haberi da je oboren avion cazinskog pilota Samira Beganovića. Zastali su njegovi letovi na padinama Hrvatske, nadomak Plitvičkih jezera, ali teška i bolna borba Samirove porodice da pronađu istinu o njemu i da dostojno pokopaju barem jednu njegovu kost – nikada neće prestati.

    Enes se sjeća svakih vrata na koja je kucao, sjeća se i mnogih koja su mu bila zatvorena i dodaje:

    „Bilo je puno opstrukcija sa svih strana kada sam počeo da tražim brata. Čak sam bio upozoren da ga ne tražim jer bih mogao doživjeti svašta. Međutim, nakon rata, određeni ljudi su me odveli na lokaciju gdje je pao avion. Našao sam dijelove aviona i time demantirao hrvatsku stranu koja je izjavljivala da avion nije pao“, govori Enes dok tužno pogledom kruži po fotografijama sa mjesta nesreće i nastavlja:

    „Bio je to veliki rizik jer sam tražio u tuđoj zemlji. Evo, na slikama vidite te momke koji su mi pomogli da nađem mjesto pada. Drago mi je da sam makar to mjesto našao. Nadležne sam molio da mi daju informacije koje imaju da uklopim u svoju priču, ali ni to nisam dobio. Molio sam da mi pomognu da nađemo makar sitnu kost da mi se majka smiri, ali ni to.“

    Bratska ljubav ne poznaje prepreke, ni granice i tako Enes obilazi mnoge adrese na Balkanu, ali i u dalekoj Ukrajini, i dodaje:

    „Od šest članova posade ostalo je svega osam kilograma njihovih beživotnih ostataka. Ostaci su odmah nakon pada poslani u Knin kao sjedište SAO Krajine, a odatle su prebačeni u Beograd. Nisu zadržani u Beogradu, već su poslani u Ukrajinu jer je to bio iznajmljeni ukrajinski avion u kojemu je Samir bio kopilot koji je uvodio parametre!
    Saznanje da je od cjelokupne posade ostalo samo nekoliko kilograma kostiju kojima se gubi svaki trag, još više su ponukali Enesa da sazna istinu bolnu, da razjasni čudne okolnosti nestanka dokaza i da bar mali prst svoga brata Samira, šehida bosanskog, spusti u kabur crne bosanske zemlje. Najteže mu je padalo majčino pitanje kada bi se vraćao sa tih staza istine bolne:

    -Sine, jel pronađe makar jednu kost moga Samira?

    U tim teškim i bolnim trenucima nije joj mogao ništa odgovoriti, samo bi neprimjetno skrio goleme suze koje su same navirale i otišao bi…

    Njihova majka je čekala istinu o sinu svome, ali nije je dočekala. Danas majka čeka sina svoga u Džennetu da im se duše spoje..

    Između nišana njegova babe i majke stoji jedno prazno mjesto za Samirov šehidski nišan…
    Danas dok ispisujem ove redove bošnjačke historije razmišljam o Samiru, razmišljam o hiljadu Samira koji čekaju na smiraj svoje duše. Njegov kabur još je prazan, a ulicom njegova imena šetači sa ponosom se sjećaju ovog bošnjačkog gazije, heroja, besmrtnika kojeg posthumno okitiše ordenom Srebrenog štita i Zlatne pilotske značke. Opet dalje pratim svoje misli… Danas bi Samir imao 51 godinu, danas bi imao svoju porodicu, imao bi i unuke, danas bi obilazio mezare svojih roditelja i Fatihu im učio… Ali danas u tišini vihori tužna istina iznad olupina aviona, a razasute Samirove kosti čekaju da se ugnijezde između kabura babe i majke na padinama pećigradskim…

    (Cazin.net)

  • PROČITAJTE SPISAK IZ RS PO KOJEM BEOGRAD HAPSI: Krivične prijave protiv 3.500 pripadnika Armije RBiH i HVO-a

    Beograd nastavlja hapsiti pripadnike Armije R BiH čija se imena nalaze na suludom spisku pod nazivom “Izvodi iz krivičnih prijava optuženih za ratne zločine u BiH 1992-1995”, objavljen u “Službenom glasniku RS” 2002. Na osnovu ovog spiska čiji je autor Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločinaca Republike Srpske (DCRS) iz januara 2002. godine, podnesene su krivične prijave koje su upućene tužilaštvima BiH i Srbije te Haškom tužilaštvu.

    Na temelju ovog spiska, odnosno krivične prijave koja je dostavljena srbijanskom tužilaštvu, uhapšen je Husein Mujanović, bivši pripadnik Armije RBiH. Njemu je određen tromjesečni pritvor zbog, kako je navedeno, mogućnosti bijega. Mujanović je 30. jula na graničnom prijelazu Uvac između BiH i Srbije, uhapšen po potjernici MUP-a Republike Srbije.

    Dokumentacijski centar Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina tokom 2001. i 2002. godine sačinio je spisak od skoro 3.500 ljudi, mahom pripadnika Armije RBiH i HVO-a, protiv kojih su podnesene krivične prijave zbog navodnih zločina nad Srbima.

    Upravo na ovom spisku nalazi se i ime Huseina Mujanovića.

    “Mujanović (Salih) Husein zv. “Huso”, rođ. 21. 09. 1959. god. u selu Kostići, opština Bijelo Polje, Republika Crna Gora, prijavio se u SUP Ilidža 12. 11. 1991. god. sa stalnim mjestom boravka u Sarajevu, opština Ilidža, Hrasnica, Stari drum br. 63; – odgovoran je kao pripadnik musl-mansko hrvatskih vojnih formacija, što je učestvovao u zločinu protiv srpskog civilnog stanovništva u periodu od aprila 1992. god. do kraja 1994. god. u Ilidžanskim naseljima Hrasnica i Sokolović Kolonija pri čemu su zlostavljali, pljačkali, masovno uništavali srpsku imovinu, zastrašivali i prisiljavali na iseljavanje, vršili ubijanje civila po stanovima i na Ulicama, silovali i seksualno zlostavljali žene srpske nacionalnosti, zatim odvođenje u hrasničke logore kroz koje je prošlo nekoliko stotina ljudi gdje su podvgravani najtežim oblicima zlostavljanja, najsvirepijem mučenju, batinjanja, nanošenja velikih duševnih patnji i teških tjelesnih povreda, zbog čega je u ljeto 1992. god. stradalo 17 lica (sadržani u KP br. 15-02-36/96)”, tekst je napisan uz Mujanovićevo ime.

    Na spisku se nalaze i mrtvi. Ejub Golić, jedan od srebreničkih komandanata ARBiH, kriv je što je predvodio napade na sela u opštini Bratunac kada je “prerezao grlo ranjenom i uhvaćenom Marku Mičiću”. Ratni zločinac je za DCRS i Mehmed Alagić, legendarni komandant Sedmog korpusa ARBiH.

    Na spisku je i Ramiz Bećirović, jedan od srebreničkih komandanata. Tereti se da je odgovoran za postavljanje zasjede (23. juna 95) u Podosmačama i kada su poginula četiri civila. Kriv je i general Mustafa Talijan Hajrulahović. On je “neposredno učestvovao u podmuklom napadu na kolonu JNA u Doborovoljačkoj ulici”, bio je “upravnik zatvora Tunel – Ciglane”.

    Na spisku su i prvi predsjednik RBIH Alija Izetbegović, Sulejman Vranj, Nedžad Ajnadžić, Fikret Prevljak, Fikret Muslimović, Dževad Topić Topa, Selim Hadžibajrić, Emin Švrakić, Himzo Selimović, Vahid Karavelić, Atif Dudaković, Safet Oručević, Rusmir Mahmutčehajić, Naser Orić…

    Nevjerovatno, ali je i Hanka Paldum, estradna umjetnica, na spisku osumnjičenih ratnih zločinaca. Ona je, navodno, kao pripadnica “Zelenih beretki, odnosno isljednik, odgovorna za uzimanje talaca i stvaranje logora u Sarajevu u školi Slobodan Vuković (Ulica Blagoja Parovića) u periodu maj – jun ‘92. u koju su pripadnici Zelenih beretki smještali uhapšene žene, među kojima i starije, a mlađe su odvođene u nepoznatom pravcu i više se nisu viđale u zatvoru“.

    OVDJE MOŽETE PROČITATI CIJELI DOKUMENT I SVA IMENA OSUMNJIČENIH ZA KOJE SU KRIVIČNE PRIJAVE PROSLIJEĐENE I BEOGRADU

    (E.L. / Index.ba)

  • Selim Bešlagić i odgovor srpskom generalu: ‘Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine!’ (Audio)

    Sredinom maja 1992. godine zbili su se značajni događaji za grad Tuzlu.

     

     

    Mjesec i po nakon što su se bosanski građani u velikom broju (skoro dvotrećinski na legalnom referendumu) odlučili za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu a ta nezavisnost priznavana širom svijeta, te nakon što je u aprilu mjesecu JNA službeno preimenovana u Vojsku Jugoslavije, s ove strane drine u ‘VRS’ – faktički srpska vojska i dalje je boravila u Tuzli.

    Dok su Podrinjem ubijali, protjerivali, pljačkali, palili.. srpski agresori pokušali su Tuzlu okupirati na jedan drugi način. To možemo čuti u razgovoru između tadašnjeg načelnika tog grada Selima Bešlagića i srpskog generala Tomislava Pračera. Pračer je tada, kao komandant, držao (u to vrijeme vojni) Aerodrom Dubrave.

    ‘Biće u istoriji zapisano da je srpski narod genocidan narod’ – upozorio je tada Bešlagić pomenutog sagovornika.

    Razgovor se desio 13. maja, a već dva dana poslije tog neuspjelog pokušaja da se Tuzla privoli na predaju, kreće i granatiranje grada i dešavanja s vojnom kolonom – koja je potučena na Brčanskoj Malti nakon što nije ispoštovan dogovor o mirnom napuštanju.

    Naredbe tadašnjih vlasti i branilaca, među njima i Ilije Jurišiča, bile su: ‘Na vatru uzvratiti vatrom!’.

    Poslušajmo legendarni razgovor i jasne poruke Selima Bešlagića upućene okupatoru:

    (miruhbosne.com)

  • 30. JUNI 1993. Dan kada je deblokiran Mostar, Hujke nije dočekao da vidi slobodan svoj grad

    Na današnji dan, prije 25 godina deblokiran je Mostar. 30. juni 1993. godine bio je presudan za opstanak Bošnjaka u gradu na Neretvi. Tog je dana, na lokalitetu Sjevernog logora gdje su se vodile najžešće borbe, poginuo i legendarni mostarski komandant i heroj Mostara Midhad Hujdur Hujke. Svoj život za Mostar i za domovinu dalo je još 30-ak njegovih saboraca, a desetine su teže i lakše ranjene.

     

     

    Nakon žestokih borbi koje su započele u ranim jutarnjim satima Mostar je spojen sa ostatkom slobodne teritorije, a iz okruženja snaga HVO-a i HV-a oslobođeno je više desetina hiljada civila.

    “Zlatni ljiljan” i brigadni general Midhad Hujdur Hujke rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. U decembru 1991. Hujke se kao rezervni policajac prijavio u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca.

    Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujke preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

    (E.L. / Index.ba)

  • Ratna priča o Kennethu Christinu, heroju Armije R BiH iz Švedske

    Izet Grebović, rodom iz Gacka, živio je u Geteborgu u Švedskoj prije rata u BIH, te se tamo oženio Šveđankom Ann Christin.

     

     

    Imali su dvoje djece Sabinu i Saladina, a iz ranijeg braka Ann Christin je imala sina Kennetha.
    Od 1990. godine ona je živjela sa djecom u Sarajevu, a tokom početka agresije više puta je dopremala pomoć Sarajevu.

    U noći 20.06.1992 godine, neposredno nakon osvjetljavanja stana, četnička granata raskomadala je Ann Christin naočigled njene djece.

    Čuvši za ovu tragediju njen sin Kenneth dolazi u Bosnu nakon čega se priključuje Armiji RBIH, gdje će se konačno skrasiti u vojnoj jedinici “Zulfikar” koja je djelovala na prostoru od Igmana do Jablanice.
    Osnovna vodilja ovog neustrašivog momka bilo je oslobađanje BIH koju je njegova majka neizmjerno voljela i osveta majke. Njegovo herojstvo daleko se pročulo.

    Kenneth je bio dva puta ranjavan, dva puta odlikovan i predlagan za pomoćnika komadanta i odličje “Zlatni ljiljan”.

    Kenneth je smrtno ranjen tokom borbi sa HVO-om na Vrdima kod Drežnice u akciji deblokade Mostara 5.oktobra 1993. godine. Teško ranjen od gelera granate odbijao je da se povuče sa položaja. Geler druge granate ga je usmrtio. Ukopan je dostojanstveno na mezarju sa poginulim saborcima.

    FOTO: Ukopan je pod imenom Grebović Keneth

    (Preuzeto sa Facebook grupe SOPN “Zulfikar”)

  • Zašto srpski mediji pišu – takozvana Armija BiH?

    Odjeljenje za borbu protiv terorizma, ekstremizma i istrage ratnih zločina u Policijskoj upravi Trebinje podnelo je danas Tužilaštvu BiH izvještaj protiv ratnog komandira Interventne jedinice takozvane Armije BiH M.D., osumnjičenog za ratne zločine nad Srbima, počinjene 1992. godine u Bradini kod Konjica. Ovako glasi Tanjugova vest koju bi pustio jedino zlurad urednik. Pitate se šta je sporno, a ako niste odmah primetili dopisnik agencije Tanjug koja je ime dobila (krstio ju je Moša Pijade) sklapanjem skraćenice Telegrafska agencija nove Jugoslavije, Armiju Bosne i Hercegovine, legitimnu i jedinu legalnu odbrambenu snagu tokom poslednjeg rata, naziva – takozvana.

     

     

    “Mladi i zastava tzv. Armije BiH” nalazim i na internetskoj prezentaciji BN televizije (18. februara ove godine), u vesti u kojoj stoji da je “oko 50 mladih izviđača sa područja Kantona Sarajevo postrojilo se tokom obilježavanja 25. godišnjice formiranja 105. motorizovane brigade bivše tzv. Armije BiH, a član Odreda izviđača Rakovica 9 preuzeo je ratnu zastavu ove brigade koju mu je predao Mustafa Rustemagić, predsjednik sekcije 105. motorizovane brigade. Ovaj kolega se potrudio da Armiju Bosne i Hercegovine najpre proglasi “bivšom”, a onda, rekli bi zidari, “potkajla” i sa “takozvana”. “Takozvana” se pominje i kasnije u ovoj vesti gde se kaže da su “ratnu zastavu izviđači ponijeli takozvanim “stazama 105. motorizovane brigade” preko Špicaste stijene do Grdonja… Ali i u emisiji Pečat banjalučke RTRS u kojoj se govori – kako se naoružavala tzv. Armija BiH.

    Ove kolege, “patriotu”, ili “patriotkinju” svejedno, podsećam da će sudar sa nerealnim, bolesnim i neostvarenim snom jednog dana u njihovim glavama, pod uslovom da imaju prst obraza i malo razuma, proizvesti tektonske sile, ravne onima koji će vernici i nevernici doživeti u slučaju da se dokaže da svevšnji postoji ili ne postoji.

     

    Malo slovo za jedan narod

    Prisetimo se sukoba balkanskih plemena nakon raspada Jugoslavije. Po pravilu najpre je stradala istina, a onda je red brzo došao i na ljude. Masovni mediji suviše lako su instrumentalizovani i, kako reče Snježana Milivojević, profesorka Fakulteta političkih nauka (Srpska strana rata, str. 662) pretvoreni u proizvodni pogon vladajuće ideologije. Imao sam sreću da sam se našao u Borbi koja je (uz Oslobođenje, Slobodnu Dalmaciju, kasnije Feral Tribjun) odolevala dok nas nisu zgazili kao mrave.

    Iz tog perioda ostalo mi je u sećanju da su skoro svi drugi beogradski listovi Muslimane, današnje Bošnjake, pisali malim slovom. Jednog dana tadašnji urednik, čuveni Stanislav Staša Marinković pozvao me je u njegovu uredničku sobu i pružio nekoliko debelih flomastera, pokazujući na povelik komad hamer papira. Napiši molim te krupnim slovima i stavi u desk na vidno mesto – da se imena svih naroda pišu velikim slovom. I bi tako. Stajalo je to nekoliko sati, a onda se neko dosetio da to treba odneti sprat više, u redakciju Večernjih novosti koje su prednjačile u toj i sličnim pogreškama. Jedan od naših kurira odneo je natpis na treći sprat i jedva izvukao živu glavu. Pocepali su Stašin i moj plakat.

    Bili smo prokaženi. Još 1990. godine naša štamparija odbila je jednom prilikom, što će se u godinama koje su sledile često ponavljati, da štampa Borbu “zato što napada i kritikuje srpsko rukovodstvo”.

    Nešto kasnije i sremskomitrovačka fabrika roto-papira “Matroz” cena za otpadničku Borbu bila je petstotrideset procenata viša nego za patriotsku Politiku.

     

    Kapor i Kalajić

    Godinama već čuvam jednu stranu Večernjih novosti, koja je svetlo dana ugledala tri meseca pred postpisivanje Mirovnog sporazuma za BiH u Dejtonu. Od pet naslova) glavni je plasiran u vrhu strane “FESLIJE BI OZREN” (jedan sa antrfileom/boksom), a potpisan sa B. Marić i G. Maunaga. Ispod “Ćirilica na lomači” (nadnaslov: U Zagrebu uništeno 40 hiljada kompleta Jugoslovenske enciklopedije, a u podnaslovu: Iz knjižara i biblioteka izbačene sve knjige štampane ćirilicom ili dela srpskih autora pisana ekavicom), a sasvim dole prilog iz Ljubljane ‘”Ljiljani” venu – Janezi plaču’ (Sl. Pašić). Sa strane levo je tekst Nevesinjca Radivoja Gutića “Jenki slomljenih krila” o dejstvovanju aviona NATO u Hercegovini, a sasvim desno “nogavica” kako smo nekad zvali stubac preko čitave strane “Rešenje za Bosnu pregovori”, uz antrfile “MIr – glavni cilj”.

    O nekulturi i, zašto ne, gadostima srpskih medija prema BiH, Hrvatskoj, kosovskim Albancima, Makedoncima, čak i Crnogorcima potrebno je nekoliko tomova, ali ne mogu da ne pomenem kako se na Beogradskoj televiziji (onda TVB, u jednoj reportaži 12. novembra 1992) “o zdravoj srpskoj lepoti srpskih vođa na Palama divio jedan slikar i pisac – Momo Kapor, navodi antropolog, književnik i izdavač Ivan Čolović: “Tu je našao tip čistokrvnog gorštaka oličen u Radovanu Karadžiću i Nikoli Koljeviću, i suprotstavio ga tipu muslimanskog čoveka u Sarajevu, kome su, po njegovom nalazu, svojstveni tupost, vonj na loj i zlikovački izobličeno lice. Kaporovi primeri tog bednog ljudskog varijeteta su Alija Izetbegović i Juka Prazina. Svoja antropološka zapažanja upotpunio je ocenom da je Sarajevo bilo ‘neprirodna tvorevina’ i da je taj grad “urušio sam sebe, od zlobe i mržnje”. Kapor je rođeni Sarajlija, a njegovi preci su iz Mirilovića kod Bileće. Zlobnici kažu da su se u Mirilovićima često seksali između sebe i da su uvek posvađani. Progovore “međuse” samo kad je sa’rana ili svadba, i opet zamuknu.

    Još jedan slikar – Dragoš Kalajić je u liku Biljane Plavšić našao najlepši primer i fizičke i duševne krepkosti, koju je predstavio kao “veliku figuru žive legende srpske borbe”. Kalajić je s prezirom odbacivao poređenje nove srpske legende sa La Pasionariom, legendom španskog građanskog rata. Pre svega, objašnjavao je Kalajić, Dolores Ibaruri je veoma ružna žena, fizička i moralna nakaza, dok je Biljana Plavšić oličenje evropske lepote i magnitudo animi. Sam njen pogled na čudesan način odstranjuje umor iz Kalajićevog tela, tako da on na sopstvenom primeru otkriva moć dr Biljane Plavšić i da okrepi i najumornije, a ta moć i njoj samoj daje neuništivu krepkost i lepotu. Opažam glasno, kaže Kalajić, da je ona krepka i lepa kao da je upravo ustala iz dugog počinka. Aferim!

     

    Volovi i konji

    Poslednjih nedelja bavio sam se, možda trapavo, srpskim sveopštim propadanjem u čemu značajan doprinos daju došljaci i zbog toga dobio ozbiljne pretnje upravo zbog tekstova na Aljazeera balkans. Domaći se izmiču iz najmanje dva razloga: nemaju kuveta za bilo kakav znacajan zaokret i zbog straha od pogrešnih koraka i ispaštanja i stoga “akciju” prepuštaju dinaroidima, koji su žešći i ne prezaju.

    Dosta je primera u srpsko-srpskim odnosima (otadžbina/dijaspora) gde su Srbijanci došljacima – Crnogorcima, Dalmatincima, Ličanima, Krajišnicima… prepuštali bajrak i – seirili, da bi na kraju zaposeli glavne skamije a njima ostavljali mrvice. Ima u našem(im) narodu(ima) stara izreka da su volovi vazda orali a konji zobali.

    Vratimo se, na kraju, Armiji Bosne i Hercegovine, opaskom jednog diplomate koji je svojevremeno predsedniku BiH, Aliji Izetbegoviću rekao da su oni od rulje napravili vojsku, a Srbi od vojske rulju.

    Nešto i o agencijama. Ako je zadatak svake agencije da brzo, tačno i nepristrasno izveštava o nekom događaju ili društvenom procesu od javnog interesa, ne vidim potrebu za “patriotsko” laganje. Mediji u Srbiji očito od “manjeg brata” (dodikovaca) očekuju da se isprse koji će ih, ako dođe “stani – pa’ni” ostaviti na cedilu. Iako su dosta slični (tamošnji najčešće (SRNA) javljaju da je u Sarajevu, sa većinskim srpskim stanovništvom, padala kiša, a ovdašnji podrobno o “svom” Kosovu) srbijanske bih podelio u tri grupe: pokvareni i pristrasni (RTS, Politika, Večernje novosti), nedefinisani (Blic, Danas) i smeće, gde su svi ostali.

     

     

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

     

    Izvor: Al Jazeera

Close
Close