Predsjednik srbijanskog LDP-a Čedomir Jovanović uputio je na svojoj FB stranici čestitku svim muslimanima povodom Kurban-bajrama, najvećeg islamskog praznika.
“Dragim ljudima koji danas proslavljaju Kurban-bajram upućujem najsrdačnije čestitke. Praznici ne smeju da budu sami sebi svrha, već prilika da u sebi potražimo razumevanje za one koji se razlikuju od nas i pokažemo solidarnost prema ljudima u nevolji. Želim da radost Kurban-bajrama i vrednosti koje nosi podelite sa svojom porodicom, prijateljima i komšijama. Bajram Šerif Mubarek Olsun!”, napisao je Čedomir Jovanović i izazvao lavinu pozitivnih komentara.
Prenosimo neke:
ZLATKO VIDOVIĆ: Raduje me kad pročitam ovakvu poruku, a još znam da dolazi iz srca. Znači još ima ljudi na Balkanu. Čedomire, možda onaj narod na Balkanu još ne vidi tvoju veličinu, ali znaj za nekih par stotina godina će se u školama učiti tvoje djelo i mnoge će ulice nositi tvoje ime i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj.
RASEMA FRITZ: Dragi Čedomir Jovanović jedini si ti zaslužio da ti se zahvalim na čestitki za Bajram. TI si ČOVJEK realnosti, TI si ČOVJEK istine, tebi vjerujem jer sam se uvjerila, poštenje i poštovanje. HVALA TI!
EDIN DELIĆ: Hvala veliki čovječe, uz želje da istraješ u teškoj misiji i stavovima koji više u sebi i maju ljudskog, vjerskog i patriotskog od onoga što cijela “bulumenta” ostrašćenih nacionalista koji se zaklinju u svete knjige i vjeru provode na našim prostorima. Ljudi poput tebe i niza istinskih humanista i demokrata su upravo razlog što trebamo poštovati i podržavati jedni druge. Nisu meni srbi i Srbija Vučić, Dodik ili Milošević. To su “istorijske greške” jednako kako je nama na bruku i na sramotu Izetbegovići i njegovo djelo i djelovanje. Dobro nije to sve jednako u pojavnim oblicima, obimu ili intenzitetu, ali jeste jednako u principima: sve je krivo i pogrešno. Poštujem vas zbog Čede i njemu sličnih, jednako kako štujem i Hrvatsku zbog istinskih humanista koji se jednako raduju miru i prosperitetu u Sarajevu, kakav mi priželjkujemo u Beogradu ili Zagrebu. Respekt ! Ispravnost naših stavova i postupaka danas se ne mjeri snagom podrške koju imamo u vlastitom narodu – naprotiv. Danas je vrhunski čin čojstva i patriotizma podići se “protiv glavne struje” i kazati vlastitom narodu istinu. A po čojstvu, istini i pravičnosti nismo daleko odmakli… Malo nas je koji ovo vidimo, a još manje koji se borimo. Ali što nas je manje to smo vredniji i naš istorijski značaj je veći.
Na području Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Srebrenica, namazi za Kurban – bajram klanjani su u deset od 22 obnovljene džamije na ovoj općini, piše Avaz.
Pored centralne bajramske manifestacje, koja je održana u Bijeloj džamiji u gradu, bajramski namazi klanjani su još i u Potočarima, Sućeskoj, Osmačama, Slapovićima, Osatu, Dobraku, Daljegošti, Liješću i Luci, najudaljenijem selu ove općine.
Pored stalnih šest imama angažovano još četiri, koji su predvodili bajramske namaze u mjestima, gdje se zbog malog broja džematlija ne obavljaju svakodnevni namazi.
“Nemojte za vrijeme blagdana zaboraviti roditelje, rodbinu, prijatelje i komšije bilo koje vjere, a posebno stare i iznemogle i šehidske majke, kojima nema ko vrata otvoriti”, naglasio je u bajramskoj hudbi Damir ef. Peštalić.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović uputio je danas Bajramsku čestitku vjernicima povodom nastupajućeg Kurban-bajrama 1439. h.g.
Bajramsku čestitku reisu-l-uleme Kavazovića prenosimo u cijelosti:
“Danas je dan Arefata, a sutra je Kurban bajram. Milioni muslimana iz čitavog svijeta okupili su se u dolini Mekke da posvjedoče vjeru u jednoga Boga, ali i zajedničke korijene ljudskog roda. Svi smo mi, bez obzira na sve naše razlike, sinovi i kćeri Adema i Have. Svi smo mi od jednog oca i jedne majke.
Ibrahim, a.s., čije žrtve se prisjećamo u danima Bajrama, simbol je vjere u jednog Boga. I danas, kada nam se nerijetko čini da nemamo snage promijeniti svijet oko nas, možemo se prisjetiti snage Ibrahimove vjere. Upravo je snaga njegove vjere promijenila svijet.
I danas, kao i tada, treba nam nova nada i vjera da je moguće bratstvo svih ljudi. Tu snagu nama muslimanima svake godine ponovo ulijeva hadž. Mi znamo da uspjeha nema bez žrtve. Ibrahim, a.s. nas je naučio da su iskrena vjera i spremnost na žrtvu ključ svakog uspjeha.
Braćo i sestre,
Ne dozvolimo da nas Zlo uplaši. Pogotovo ne dozvolimo da nas mnoštvo onih koji srljaju krivim putem zavede. Budimo uz Istinu kao što je bio i Božiji prijatelj Ibrahim, a.s.
Bdijmo nad našom djecom i našom porodicom. Izdvojimo vrijeme za njih. Pokažimo im koliko nam znače.
Braćo i sestre,
Živimo našu vjeru za dobro svih ljudi. Podijelite radost Bajrama sa svojom rodbinom, komšijama i prijateljima.
Neka nam Kurban bajram vrati vjeru i nadu u bolje sutra; neka među nama vlada sloga; neka nam zajedništvo u vjeri i ljubavi povrati samopouzdanje i neka u milosti Božijoj nađemo utočište od slabosti naših.
Svim muslimanima u Bosni i Hercegovini želim blagoslovljene bajramske praznike. Posebno želim Bajram čestitati prognanim, bolesnim i nemoćnim sa dovom Stvoritelju Uzvišenom da im bude na pomoći!
Sa posebnom radošću Bajram čestitam našoj braći u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, te bošnjačkoj dijaspori i svim muslimanima i muslimankama u svijetu sa riječima: Bajram šerif mubarek olsun!”
Bajram u Srebrenici … Rana je zora, a već se čuju dječiji glasovi, čuju se komšije kako dozivaju jedni druge i selam nazivaju, onako srčano, i iz sveg glasa. Osjeti se radost, ali i prizvuk tuge u njihovim glasovima. Bajram je, dani radosti i okupljanja porodica.
U Srebrenici se osjeti radost, ali ujedno i tuga. Ovdje se sve dijeli sa 8372 šehida koji svjedoče o počinjenom genocidu. Sad, kada pogledam na one nišane koji ispod sebe kriju našu braću, sestre, očeve, muževe i sve one koji su danas, na ovaj dan, na dan radosti mogli biti s nama, obuzima me neopisiv osjećaj. Nešto između jeze i zahvalnosti. Jeza se prožima cijelim tijelom od samog pogleda na njih 8372, a zahvalnost prema njima, koji su dali živote svoje, da bi danas mi bajramovali na mjestu, gdje nas je nekad bilo 28 000, a sada nas je 3 500.
Bajramujemo, i svako na svoj način se raduje i tuguje. Svako na svoj način miris Bajrama osjeti, ali smo tu, na svome ognjištu. Trinaest godina sam u Srebrenici, i svaki bajram mi je kao onaj 1995.g kada su obmanuli nas i rekli kako je rat završen, rekoše da nastupa “mirno doba”.
Danas, to isto “mirno doba” vlada našim srcima, u njima padaju granate bola i prave velike praznine, koje se nikad ne mogu popuniti. Napadnuti, rastjerani, ubijeni, za cijeli život osakaćeni, počinjemo svaki dan iznova život u našoj Srebrenici. Posustajemo, u silnim borbama svaki dan, ali nikad ne odustajemo!
Miris Bajrama u amanet nam ostaviše naši heroji, pa ga mi širimo onako kako bi oni voljeli, sjećanjem na njih, i ostankom na mjestu za koje oni život dadoše. Sve dok nas bude imalo, do zadnjeg Bošnjaka, bajramski miris, protkan zahvalnošću i tugom će da se širi prostorom u kojem oni život izgubiše. Sjetite se u dovama
“U povodu Ramazanskog bajrama svim sugrađankama i sugrađanima islamske vjere u ime Gradske uprave Mostara i svoje lično upućujem najiskrenije čestitke. Želim Vam svima da ovaj praznik koji dočekujete provedete u ozračju mira, dobrom zdravlju, vjerničkoj i porodičnoj sreći”, navedeno je u Bešlićevoj čestitki.
U isto vrijeme, dugogodišnji OHR-ov namjesnik a ne izabrani gradonačelnik građana Ljubo Bešlić odbio je zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mostar u BiH za klanjanje bajram-namaza na lokalitetu Lakišića harema, na lokaciji iza bivše Robne kuće ‘Hit’.
Predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Mostar Ramiz Jelovac, obavijestio je Policijsku upravu Mostar o ovoj namjeri te zatražio poduzimanje odgovarajućih mjera iz njihove nadležnosti. Obavijest je otišla i Gradskoj upravi. Iz kancelarije gradonačelnika, tvrdi Jelovac, dan nakon toga došao je odgovor da treba podnijeti zahtjev za zauzimanje javne površine, što su i učinili – piše portal Islamske zajednice.
Međutim, u odgovoru Jelovcu iz PU, obrazloženo je da je potrebna saglasnost gradonačelnika za javno okupljanje, pozivajući se na Odluku o određivanju lokacije za organizirano okupljanje građana Grada Mostara. Naime, tom Odlukom kao mjesto okupljanja građana određeni su stadion i prostor u Sjevernom logoru.
“Bešlić nas svodi na demonstrante, pošto su demonstracije i protesti dozvoljeni tamo gdje je on dozvolio, u Sjevernom logoru i Rodoču” – kazao je Jelovac,
Inače , na ovakvo ponašanje Bešlića nije reagovala ni jedna mostarska stranka niti organzacija, objavile su vijesti.ba
Srpski nacionalisti, u zadnjih stotinjak godina poznati kao četnici, uvijek su uživali u tome da počine neki zločin da li na pravoslavni blagdan (Božić, Uskrs, Pravoslavna nova godina i sl.) ili pak na muslimanski (Ramazanski i Kurbanski bajram). Četnička zvjerstva u Sandžaku i gornjem Podrinju pravoslavnog Božića 1943. godine, Genocid nad Bošnjacima i ostalim muslimanima Cetinja i okolice na Badnje veče 1711. godine, poznat kao „Istraga poturica”, koju je opjevao i glorifikovao Petar Petrović Njegoš, taj srpskocrnogorski Gebels XIX stoljeća, u svom Gorskom vijencu, epskoj pjesmi koja je jedan od temelja modernog srpskog ekstremizma i fundamentalizma, samo su neki od primjera te već, slobodno možemo reći, „tradicionalne četničke prakse”. Tako je i Agresija na suverenu Republiku Bosni i Hercegovinu počela 31. marta 1992. godine u Bijeljini, tačnije noći s 31. marta na 1. april, 28. noći ramazana 1412. hidžretske godine, a ne 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, kako se zvanično uzima datum i mjesto početka Agresije.
Upravo te noći 31. marta, rat, u liku Željka Ražnatovića Arkana, zakucao je na vrata bijeljinskih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma i probosanskih Srba. Goloruki, nesvjesni realnosti, Bošnjaci i ostali probosanski Bijeljinci nisu bili spremni da se suprostave domaćim semberskim četnicima, ali i, poput parazita pridošlim srbijanskim četnicima, željnih „turske” krvi.
No, rat u Bijeljinu nije stigao nenajavljen, kako se u prvi mah činilo njenom nevinom stanovništu koje je uskoro, nakon skoro 50-godišnje pauze, ponovo osjetilo četnički nož na svojim šijama. Pored vijesnika rata na jugoslovenskom nivou (Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. godine, Agresija JNA na Republiku Hrvatsku), te bosanskom (JNA uništavanje sela Ravno kod Trebinja, naseljenog Hrvatima, 1.oktobra 1991. godine, pucanja rezervista JNA po Tuzli i Kalesiji u oktobru 1991. godine, unaprijed pripremljeni koncentracioni logori, bunkeri i rameštena artiljerija JNA oko bosanskih gradova, proglašenje Srpske Republike BiH 9. januara 1992. godine) bili su tu i lokalni vijesnici, između kojih su najjasniji bili sljedeći:
– 19. septembra 1991. – Formirana SAO sjeveroistočna Bosna „kao neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koji će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom dokumentu. Zanimljivo je da je ova srpska autonomna oblast, u koju su na kraju ulazile općina Tuzla, Kalesija (sa Osmacima), Srebrenik, Brčko, Zvornik (sa Sapnom), Lopare (sa Čelićem), Ugljevik (sa Teočakom), Bijeljina, bila naseljena sa 70% nesrpskim stanovništvom.
– 9. i 10. novembar 1991. – Održan je neustavni referendum na kojem se srpski narod izjašnjavao za formiranje srpske republike unutar BiH i ostanak te repuzblike u SFRJ, pa tako i Srbi Semberije. Naravno, za razliku od ovog, bosanskohercegovački referendum je održan u skladu sa dotadašnjim ustavima BiH i SFRJ, na kojem i desetina Srba glasala za nezavisnost BiH.
– 29. novembar 1991. – Nestao je Abdulah Kovačević, predsjednik MBO (Muslimanske Bošnjačke organizacije). Pošto je bio glavni inicijator odvajanja Čelića iz općine Lopare, iz razloga da Bošnjaci Čelića ne budu dio parateritorije, odnosno samoproglašene SAO Sjeveroistočna Bosna, odnosno Semberije i Majevice, rezervisti JNA su ga odveli iz njegove kuće u Vražićima kod Čelića. Njegovo beživotno tijelo je 6. januara 1992. godine izbačeno iz helikoptera u blizini njegove kuće. Za ovaj zločin JNA nije niko odgovarao ni tada, a ni dan-danas, kao i za ostale slične zločine širom BiH.
– 29. januar 1992. – Skupština SAO Semberija i Majevica objavljuje svoje otcepljenje od BiH i poručuje da oni koji neće s njima, neka se isele.
– 30. janaur 1992. – Skupština Bijeljina donosi odluku o nelegalnom preuzimanju Radija Bijeljina i smjeni direktora SDK Huse Elezovića.
– 31. januar 1992. – Pod oružjem izvršeno preuzimanje Radija i smjena direktora SDK. Naveče tog dana eksplodirala je bomba u prostorijama bijeljinske SDA.
1. februar 1992. – Eksplordirala bomba pred zgradom SDA u Bijeljini. Rafalni pucnji odjekuju naveče gradom. Smijenjen Jusuf Trbić sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bijeljina i Semberskih novina, a na njegovo mjesto postavljen Pero Simić, novoimenovani ministar informisanja tzv. SAO Semberije i Majevice. Inače, Simić je bio nekvalifikovan i za funkciju novinara, a kamoli urednike jednog radija i novina, jer je imao samo srednju stručnu spremu.
1/2. februar 1992. – Pijani rezervista JNA Drago Miličić ubija šestero ljudi. Zahvaljujući ovom incidentu, protesti iz mjesnih zajednica, kojim bi bijeljinski narod digao glas protiv svega što se dešava, a koji su se trebali uskoro zbiti, nisu nikada održani, jer je strah ušao u ljude. Da stvar bude gora, unatoč strahu, Bošnjaci Bijeljine su se tješili da rata neće i ne može biti.
– 28. februar 1992. – Formirana je isključivo srpska policija na teritoiriji tzv. Srpske Republike BiH, pa je tako, i Bijeljina, sa 40% nesrpskog stanovništva (grad je po popisu 1991. godine imao 70% Bošnjaka, ako izuzmemo srpsko selo Gojsovac i neka srpska prigradska naselja, koja su tada računata u dio grada), dobila 100% srpsku policiju.
Zatim je došao i 30. mart 1992. godine. Do tada je SDS preuzela kontrolu nad svim – opštinom, policijom, vojskom, teritorijalnom odbranom, javnim ustanovama i službama, firmama, medijima. Bošnjaci su masovno pootpuštani sa svojih radnih mjesta uz apsurdne izgovore (Moju mater su otpustili iz Opštine pod izgovorom da nije imala položeni kurs korištenja računara, a pitanje da li je tada sva opštinska uprava imala i jedan računar!). Bošnjaci Bijeljine i Janje našli su se u bezizlaznoj situaciji. Sva srpska sela koja su ih okruživala bila su do zuba naoružana oružjem JNA i Teritorijalne odbrane. Štaviše, gradski Srbi, koji su čini sedminu građana Bijeljine, imali su više oružja od 30 hiljada bijeljinskih Bošnjaka i Roma. Bošnjaci su bilo osuđeni, samo toga nisu bili svjesni. Uveče, tog 30. marta bačena je bomba na kafić „Istambul”, gdje se okupljala bošnjačka omladina. Bilo je šest povrijeđenih. Strah je zavladao gradom. Ovaj bombaški napad četničkog teroriste Aleksandra Zekića iz semberskog sela Gojsovac bila je uvertira za ono što će usljediti sutradan naveče.
O ratnim zločinima u Bijeljini tokom rata, pogotovo o zločinima od 31. marta do 4. aprila, koliko su trajala divljanja arkanovaca, Jusuf Trbić je napisao knjigu „Gluho doba”, gdje donosi i svoje viđenje početka rata u Bijeljini, čiji je svjedok i žrtva lično bio.
„Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednje dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta se dešava, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno nema”, napisao je Trbić, između ostalog o početku „krvavog plesa” u Bijeljini.
Rečenica koju je Trbić čuo, dok je bio u rukama krvnika, a koju je izgovorio Mauzer: „Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo”, dovoljno pokazuje koliko je ubijanje Bošnjaka Bijeljine bilo planski isplanirano i dovedeno do bolesnog savršenstva. Svemu tome, naravno, rukovodilo se iz matice Srbije, tj. iz Beograda: „Krizni štab SDS-a bio je vladar života i smrti u Bijeljini. Njemu su, direktno iz Beograda, upućivane dnevne naredbe, o kojima je govorila i Biljana Plavšić, a njegovi članovi su onda sve to stavljali na papir: koga ubiti, koga protjerati, koga samo opljačkati, koliko Bošnjaka može danas izaći, ako plate, a koliko ih treba vratiti iz Rače. Taj krvavi posao naslijedilo je Ratno predsjedništvo opštine. Policijski čas je sve Bošnjake držao noću u kućama. Pa su tako Vojkan Đurković i njegovi, ali i ostali iz policijskih i vojnih službi i paravojnih jedinica koje su se slegle u Bijeljinu, mogli da biraju koga će posjetiti i šta će mu raditi. U Bijeljini i Janji je otvoreno slobodno lovište na Bošnjake.”
Tačan broj Bošnjaka koji su ubijeni u tim pokoljima početkom aprila još uvijek se ne zna. Krivac je i Haški tribunal koji nije pokrenuo detaljnu istragu tih nemilih događaja. Stoga je i broj osuđenih za zločine nad Bošnjacima Bijeljine zanemarljiv. Brojni krvnici i dan-danas slobodno dišu, žrtva se svakodnevno susreće sa svojim krvnicima. Procjenjuje je se da je u četničkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. Godine,te kasnijim zločinačkim radnjama nastradalo između 700 i 1000 ljudi mahom Bošnjaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, antičetničke orijentacije. Inače, četnici su imali običaj da ovakve Srbe ubiju, pa optuže Bošnjake da su oni vinovnici njihove likvidacije.
Do danas nijedan izravni počintelj nije odgovarao za ove zločine, izuzev dva čuvara logora Batković koji su bili bošnjačke nacionalnosti. Doduše, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su odgovarali za učešće u organizaciji zločina, ali brojni počinitelji koji su svoje ruke lično okrvavili hodaju slobodno. Možete ih susresti u Bijeljini, Zvorniku, Beogradu – teorijski u svakom gradu RS i Srbije. Okružno tužilaštvo je nedavno podiglo prvu optužnicu zbog zločina nad Bošnjacima Bijeljine i to zbog zločina nad Ramom Avdićem i njegovom porodicom. Štaviše, podigli su optužnice protiv 430 ljudi, većinom Bošnjaka.. Na kraju, kad je većina Bošnjaka otpala sa spiska zbog neosnovanih optužnica, broj onih protiv kojih su podnijete optužnice je spao na 130, opet uglavnom Bošnjkaka. Naravno, ove preostale optužnice kupe prašinu u zgradi Okružnog i opštinskog suda u Bijeljini. Zanimljivo je da je zgrada Suda izgrađena na vakufskoj zemlji, jednim dijelom na džamijskom mezarju, a drugim dijelom na mjestu Muslimanske kiraethane, kojeg su komunističke vlasti oduzele neposredno nakon II svjetsko rata. Tako je zgrada Suda samo jedan od brojnih simbola kontinuiranog genocida i urbicida nad Bošnjacima Bijeljine.
Međutim, ni u medijima ni i u publicistici stanje nije mnogo bolje. Osim rijetkih novina, te publiciste Jusufa Trbića, koji je napisao par knjiga na ovu temu, o genocidu i etničkom čišćenju se rijetko priča. Ispada da je skoro 35 000 protjeranih, te oko 1 000 ubijenih Bijeljinaca i Janjaraca sami iscenirali ubistva, pljačke, silovanja, prijetnje, logor Batković…
Drugog dana Bajrama, nakon podne-namaza, s obzirom da je Dan šehida, MIZ Bijeljina je na šehidskom mezarju Lipići, zajedno sa džematlijama i imamima Bijeljine, obilježio dan sjećanja na Bijeljince koji su zločinački ubijeni tokom rata, te na one koji su poginuli širom Bosne, braneći Republiku Bosnu i Hercegovinu, . U svom govoru, koji nam svima može služiti za pouku, Samir ef. Camić, glavni imam MIZ Bijeljina, pohvalio je prisutne, kojih je ovih godina bilo više nego ikad, što su sa sobom poveli djecu i unuke, jer su, kako on kaže, upravo ona zalog da nećemo zaboraviti četničke zločine nad Bošnjacima Bijeljine. Napomenuo je da je među prisutnima i Omer Nargalić sa svojim sinom Salkom Nargalićem. Naime, Omer Nargalić je sin poznatog bijeljinskog boksera Salke Nargalića-Ćose koga su arkanovci i domaći četnici zvjerski ubili nakon mučenja, u noći drugog na treći april, namamivši ga prijetnjom da će mu ubiti djecu. Omer je svom sinu dao ime po svom ubijenom ocu Salki. Efendija Camić je uputio i dovu da ne dozvolimo da nas ponovo ucjenuju, prijeteći da će nam ubiti djecu.
Žalosno, ali i na nesreću očekivano, nijedan medij nije propratio ovaj događaj, čak ni Dnevni avaz. Niti jedan političar nije bio prisutan, iako su izbori blizu. Međunarodna zajednica, koja se stalno busa u prsa kako štiti prava ugroženih, takođe nije poslala ni jednog jedinog predstavnika. Bošnjaci Bijeljine su zaboravljeni po ko zna koji put. Zauzvrat, uručuju se dvije nagrade gradonačelniku Bijeljine Mići Mićiću: priznanje za evropskog načelnika Republike Srpske 2012, po odluci Evropskog pokreta u BiH, te međunarodno priznanje „Najgradonačelnik 2012, koje dodeljuje Direkcija za izbor najmenadžera BiH, jugoistočne i srednje Evrope. Time se nagrađuje slavljenje 1. aprila kao “Dana oslobođenja” (čitaj Dana oslobođenja Bijeljine od njenih Bijeljinaca koji su tu stotinama godina živjeli), koje obilježava dotični gradonačelnik, te totalno zapostavljanje i ponižavanje preostalih Bošnjaka Bijeljine i Janje na svim nivoima lokalne vlasti u Bijeljini, na čijem je čelu upravo Mićić. Žalostan nam je ovaj svijet u kojem se diskriminacija, izolacija, ismijavanje potlačenih bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka nagrađuje nagradama za najuspješnijeh gradonačelinka RS i cijele BiH! Žrtvi ni šipak!
Međutim, muslimani Bijeljine i Janje su, nadajmo se, već 1992. godine shvatili (neki će shvatiti, samo da ne bude kasno) da ih samo Uzvišeni Bog neće zaboraviti, pod uslovom da oni njega ne zaborave, kako su ga u plimi komunističkog trenda većina Bošnjaka i zaboravila.
Spisak “muslimanskih ekstremista”
Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio poznati semberski četnik Ljubiša Savić-Mauzer, koji je ubijen 2000. godine, najvjerovatnije u Miloševićevom razračunavanju sa svojim nekadašnjim „jaranima”, objavio je 15. maja 1992. godine u prvom broju SIM novina da su sljedeće osobe nastradale, tj. da su sljedeći „muslimanski ekstremisti” ubijeni: Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić-Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi Komšiću (1933) pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).
Očekujemo da će kurban i hadž i ove godine biti od velike pomoći vjernicima, da će okrijepiti muslimane i duhovno i moralno i naravno uvijek se radujemo da vrijednosti koje priskrbimo podijelimo i sa našim komšijama, podijelimo i sa svim ljudima, rekao je u bajramskom intervjuu za Anadolu Agency (AA) Vahid efendija Fazlović, muftija tuzlanski.
“Hodočašće i prinošenje žrtve su tradicije od pamtivijeka. Ljudi su svoju duhovnu povijest u značajnom smislu bazirali i na ove dvije tradicije. One su uticale tokom povijesti na kulture naroda do dana današnjeg. U islamu i drugim objavljenim religijama i u većini ostalih religija neizostavno su zastupljene ove institucije. Naš najveći blagdan Bajram, ovaj Bajram kako ga imenujemo – Kurban-bajram i Hadži-bajram je vezan za hadž, dakle hodočašće u islamu i kurban prinošenje žrtve”, rekao je muftija Fazlović.
On je istakao da su to veoma značajna nadahnuća te da u jednoj godini dana i hadž i kurban doista ostave tako vrijedan pečat, koji ne blijedi brzo. Vjernici su, naglasio je, ispunjeni pouzdanjem, ispunjeni su jednom svojom plemenitom voljom i raspoloženjem kada idu u susret i hadžu i kurbanu.
“Naravno, hadž ne obavlja mnogo ljudi, ali šire se manifestira osjećaj. I kada je riječ o hadžu, porodice hadžija, komšiluci, cijeli jedan narod, naša Islamska zajednica, je ushićena u danima kada se pripremamo za hadž. Nekako smo svi pohitni da budemo u blizini tih ljudi koji odlaze na hadž, da im olakšamo njihove pripreme i da budemo sa njima, ali i oni sa nama dok obavljaju hadž. Njihova dova, ta čistota koja se postiže u biću jednog čovjeka, rekao bih jedinstvena, ne znam može li biti potpuna kod jednog ljudskog bića, ali je sigurno najpotpunija tokom obavljanja hadža”, naglasio je muftija Fazlović.
Ponašati se i držati bajramski
Ovih dana, istakao je, razmišljamo “o našim hadžijama, razmišljamo o obredima svih hadžija koji su došli iz cijelog svijeta”. I naravno, zaključuje muftija Fazlović, “uz sve to najveći broj naših porodica, najveći broj vjernika u BiH su vezani za propis kurbana”.
“Treba ispuniti i određene šarte. I hadž i kurban su pored ove vertikalnosti koju oni imaju i propisi koji su vezani za materijalne okolnosti, materijalne uvjete. Manji broj vjernika u BiH izostavlja ovaj propis. Hvala Bogu da je tako. Čak mislim da u poređenju sa obavljanjem nekih drugih ibadeta, ljudi su posebno vezani za kurban. Taj jedan osjećaj prisnosti u vjeri, blizini sa svemogućim Bogom, potrebe za njegovom pomoći, za uputom, za čuvanjem, kako domaćina koji o tome brine, možda još više u tom njegovom horizontu odgovornosti se to odnosi na djecu, na evlade, baš onako kako je to Ibrahim a.s. imao u svom viđenju kurbana, kako to Kur’an kazuje između oca i sina”, kaže muftija Fazlović.
Tako, navodi, da su uvijek na jedan način poruke uz Kurban-bajram ili Hadži-bajram iste, ali one se i osvježavaju jer se u životu jednog čovjeka sve mijenja. Mnoge je, kaže, novosti koje čovjeka zateknu u jednoj godini dana, kao što su nova iskustva…
U BiH se nismo udaljili od tradicionalnog obilježavanja Bajrama, smatra muftija.
“Želim da istaknem da su te konstante u našoj tradiciji dobro sačuvane, ali imamo svakako i u tom pogledu određenu praksu koja se ne može označiti bajramskom, koja ne može biti ubrojana u tu lijepu bajramsku tradiciju. Moramo to podcrtavati, valja nam to kazati našem mladom svijetu koji jedva čeka da se proveseli. Sve to razumijemo, ali baš kada je Bajram treba probrati. Treba se ponašati i držati bajramski, u skladu i sa tim slikama i poukama koje imamo iz naše prošlosti i bliže i dalje. Apelirao bih, pozvao bih i našu omladinu, ali i one koji vrlo često kreiraju sadržaje koji nisu u bajramskom duhu da povedu računa, da zaštite taj jedan bajramski obol, da ipak, imamo granice koje ne bismo trebali prelaziti”, stava je muftija Fazlović.
Bajram-banka je svojevrska bajramska pedagogija
Vrlo često, navodi, to unese jednu sjetu i nezadovoljstvo kod vjernika, u džematu, ako se to čini u našem susjedstvu, na mjestima gdje se tokom godine prakticiraju sasvim neki drugi skupovi koji ne mogu biti poput bajramskih skupova.
“Valja nam to razdvojiti. Evo, želio bih na to ukazati na lijep način. Uz Bajram treba sve da bude lijepo i plemenito, ne želim da to činim nekim osobitim kritičkim tonom, ali bih pozvao da naš Bajram, naš blagdan prođe u toj jednoj smirenosti, blagosti, da nikoga ne uznemirimo tim što činimo uz Bajram ponekada u ime Bajrama, a nije ispravno. Neka se malo ljudi raspitaju, neka konsultiraju literaturu, učene ljude, starije koji imaju dobra znanja i dobra pamćenja o obilježavanju naših bajrama i mislim da možemo popraviti, poboljšati ono s čime počesto u posljednje vrijeme, nekoliko godina unatrag posebno, nismo zadovoljni baš kada je riječ o obilježavanju bajramskog blagdana”, naveo je muftija Fazlović.
Muftija tuzlanski govorio je o tradicionalnoj bajram-banki koja za Bajram posebno obraduje najmlađe, djecu.
“Mogli bismo možda kazati da je to svojevrsna bajramska pedagogija. To svi pamtimo. Možda smo nešto važnije zaboravili, ali to pamtimo. To su neke lijepe niti koje nas vezuju za Bajram i tradiciju obilježavanja Bajrama. Dobro je da čuvamo i naše adete. To nije neki primarni propis vjere, ali se to pokazalo tako blistavim, lijepim, pamtljivim. I neka se to radi, neka se to prakticira, da svako dijete osjeti radost u susretu sa starijima, prije svega, u svojim porodicama. Ali, i kada je riječ o komšiluku, kada je riječ o pogotovo onim ljudima koji su svjesni i svoje tradicije, pa mogu više priuštiti sa bilo koje strane. Neka ulože više. Ono što je naša vrijednost. Što se pokazalo kao naša vrijednost treba to čuvati i tako što ćemo investirati. Kaže se, kako sačuvati zdravlje? Pa, odgovor je, moramo investirati u zdravlje. Ne može se zdravlje sačuvati samo po sebi. U sve valja investirati ako želimo da to traje. Naravno, razumijevajući taj pojam investiranja u jednom širem značenju”, naglašava muftija Fazlović.
Kurban je najljepša hedija, iz srca
Bajram je, kaže muftija tuzlanski, “jedna naša potka, osnova koju mi iskoristimo da obnovimo naše relacije, naše međusobne veze”. Bajram je, ističe, porodični blagdan, ali naravno i mnogo šire pogotovo kada imamo u vidu poruku kurbana.
“Kurban je najljepša hedija, ona je iz srca. Nema kurbana ako nije iz srca. Kako se u jednom Kur’anskom ajetu kaže: do Allaha uzvišenog neće doprijeti ni krv, ni meso kurbansko, njemu se uzdiže osjećaj, vjera naša, svijest naša, ono što se korijeni u samom centru ljudskog bića, u srcu i iskrenost naša. Sa kurbanom je iskrenost, neposrednost, spremnost da čvršće i efikasnije gradimo međusobne odnose. I kada je riječ o kurbanu onda tu nema selektivnosti. Svaki naš komšija je adresa za naš kurban. A, to znači za našu dobru volju. A, to znači za naše dobročinstvo. To znači za našu iskrenost, za taj naš istinski, iskreni osjećaj u srcu”, ističe muftija Fazlović.
I komšija musliman i komšija pripadnik bilo koje druge religije, kaže, a u našim okolnostima ovdje u BiH, to su komšije kršćani i Jevreji i svaki čovjek, bez obzira da li mi znali pripada li on ovome ili onome svjetonazoru, on je naš komšija, on zaslužuje na dan Bajrama naš kurban.
“A, kurban nije poruka koja traje samo dok su dani Bajrama. To je poruka koja nas odgaja, preodgaja, koja nam ulijeva novu snagu u pogledu svega onoga oko čega posustanemo. A, počesto posustanemo da dobro, kvalitetno njegujemo međusobne odnose. I, doista, želim reći još nešto o kurbanu općenito i kako ga mi prakticiramo ovdje. Kurban je čašćenje komšija, prijatelja, ali kurban je i naša istinska pomoć. Jedan naš osjećaj za one koji teže žive ili pogotovo za one koji teško žive. Oni su i u komšilucima, oni su u ulicama, u institucijama, ustanovama. Sve to treba biti naša preokupacija uz Kurban-bajram kako bi smo postigli smisao kurbana, kako bi smo postigli smisao Bajrama”, naglašava muftija Fazlović.
Zašto, navodi muftija Fazlović, tolika radost uz Bajram? Zato, ističe, što mi svojom vjerom duboko poniremo i zato što svojim islamom, svojim djelom zahvatimo život mnogo šire, mnogo obimnije.
“Tako da s jedne strane kurban je taj naš odraz u našem vjerovanju, u našem takvaluku, u našoj svijesti prema Allahu dž. š.. Želimo njegovu blizinu. Jer, tu se osjećamo sigurno. On je svemoguć. Ali, želimo i blizinu čovjeka. Allah dž.š. je mnogo tješnje sigurnost smjestio u naše odnose, kako živimo. Dakle, kurban je ta jedna doista značajna, univerzalna poruka, koji nije tek tako vezan i za Adema a.s. i za njegove sinove, za sami početak ljudskog roda, pa zatim za Ibrahima a.s., Ismaila a.s., i cijelu tu lijepu epopeju duhovne povijesti, poslaničke povijesti, vjerske povijesti”, zaključuje muftija Fazlović.
Tako da smo mi, kaže, u ovoj našoj domovini, BiH, u jednoj dobroj prilici da doista se ispuni univerzalna poruka kurbana – blizina u okrilju Allaha dž.š., blizina među vjernicima, jačanje našega džemata, ali i prilika da se što kvalitetnije povežemo sa svim ljudima, s našim komšijama, s narodima, koji čine našu domovinu, BiH, od kojih ona ovisi, njezina budućnost, budućnost naše djece. Uvijek su ta promišljanja, naglašava, itekako važna uz vjerske blagdane.
Nebeska je kategorija priznati grijeh
Međureligijsko vijeće u BiH je, kaže muftija tuzlanski, “nova institucija”. Misli da je djelovanje religija, vjerskih zajednica i crkava putem Međureligijskog vijeća kao zajedničko, uzajamno djelovanje iznimno važno, pogotovo ako uzmemo u obzir da smo prošli teško vrijeme, prepuno iskušenjima sa posljedicama koje neće tako brzo proći.
Djelovanje Međureligijskog vijeća se može ubrojiti, navodi muftija Fazlović, u ponajbolje primjere u regionu i šire.
“Čini mi se da ova institucija poprima sve veći značaj i sve veći ugled. Važna je poruka koja se šalje putem djelovanja ove institucije. Valja nam težiti da što više konkretnih dijela bude ispred nas. Tu su zajednički obilasci mjesta stradanja ljudi. To je je toliko prirodno, to je toliko da kažem, normalno u jednom ljudskom društvu, ali kod nas su se dogodile velike devijacije u odnosima među ljudima nakon agresije na BiH, nakon genocida, nakon velikog broja stradalih ljudi, razorenih porodica… Valja nam se vraćati na tu razinu dostojnu čovjeka, dostojnu jednog društva”, kaže muftija Fazlović.
Ističe da religije ponaosob svojim djelovanjem mogu učiniti mnogo da ljudi shvate prošlost i da priznaju svoj grijeh.
“To se uvijek traži od ljudi. Prirodno je tražiti od čovjeka i prirodno je da prizna grijeh. Prirodno je da to čovjek smogne. To je jedna nebeska kategorija priznati grijeh. Ne možemo od Boga dragog tražiti oprost grijeha ako ga ne priznamo, ako nismo svjesni toga grijeha. Ponajviše zbog toga da nam to više nikada na um ne padne. Dakle, u tom smislu je jako važna uloga Međureligijskog vijeća i mi kao Islamska zajednica, a i ovdje u ovom dijelu naše Islamske zajednice činimo koliko god smo više u stanju da podupiremo i taj naš zajednički duh i svaku konkretnu akciju na tom planu”, smatra muftija Fazlović.
Odgovorni smo za ono što će biti sutra
Muftija tuzlanski, čije muftijstvo pokriva najmnogoljudnije područje u BiH, govorio je i o trenutnom stanju međukomšijskih odnosa na tom prostoru.
“Različite su prilike. U okviru Muftijstva tuzlanskog je i srednje Podrinje od Srebrenice i Vlasenice pa do Janje i Bijeljine. Dovoljno je da danas pomenemo ime Srebrenica i Potočari i da osjetimo bol u grudima, i ne samo mi koji živimo ovdje bliže Srebrenici nego mnogi ljudi u ovoj zemlji i šire. Nije to nepoznato. Nije nepoznato u javnosti da s vremena na vrijeme imamo značajne poteškoće. Ljudi koji su nosioci važnih uloga u društvu, u državi, oni koji utječu, koji imaju neki utjecaj oni su baš u ruke uzeli i monopol utjecaja. Teško je mimo njih, da tako kažem, širiti neku drugu ideju. Velika je odgovornost. Ponekad razmišljam kako sebi to mogu dozvoliti da se toliko trude da nas sve drže taocima te teške prošlosti, teške naše povijesti. Moramo izlaziti iz toga, bit će nam svima lakše. Naša najveća odgovornost je ono što će sutra doći. Mi koji sada živimo naša odgovornost je za ono što će sutra doći. Razmišljamo li o svojoj djeci, razmišljamo li o svojim unucima, razmišljamo li o budućnosti ove zemlje, BiH”, poručio je muftija Fazlović.
Naša djeca, rekao je, imaju jednu zemlju. Sva djeca, naglašava muftija Fazlović, koja se rađaju u ovoj zemlji, BiH, imaju jednu domovinu. Nije dobro, stoga, smatra muftija Fazlović, kazivati im da to možda nije tako, dakle, unositi zabunu u shvatanja mladih ljudi.
“Sve su to ti otpornici na putu da se mijenjamo, a i da dosežemo one najbolje vrijednosti koje smo naslijedili od naših očeva i naših djedova u pogledu poštovanja ljudi između sebe, u komšilucima pripadnika religija, kultura, naroda u ovoj zemlji. Na tom planu moramo dosta raditi. Hvala dragom Bogu, ipak, ima poboljšanja. Jako je važno. Želim istaći to može biti jedna lijepa vijest, a lijepa vijest je lijepa vijest. Mi smo tokom mjeseca ramazana imali naše ibadete koji su haman jednako bili i danju i noću. Kratka je noć i onda su ljudi ostajali vrlo često jedni sa drugima, družili se u hairli razgovorima, od akšama do zore”, kaže muftija Fazlović.
Na području Muftijstva tuzlanskog, istioče, uključujući Podrinje i sva mjesta nisu imali niti jednu nevolju koja je vezana za bilo kojeg pojedinca.
“Važan je taj stupanj slobode. To kazuje o razumijevanju i uvažavanju ljudi između njih. Sasvim je jasno, razumljivo, znaju to naše komšije za naš iftar, za naš sehur. Oni to znaju, naučili su to davno, kao što i mi znamo o njima. To su te naše prednosti. Ponekad kada kažem da su to prednosti ne razumijemo zbog čega su prednosti. Ali, svako znanje više je doista prednost. Pogotovo ako ono zadire u ono što je tanahnije u tim odnosima među ljudima, a njihovo vjerovanje, vjerski obredi to svakako jesu. Imamo mi sredina u kojima su odnosi za primjer, gdje su ljudi jedni uz druge jednako kao što su to bili i u vremenima kada se taj odnos svjedočio doista pozitivno i u najboljem svjetlu”, ističe muftija Fazlović.
Srebrenici se treba i može pomoći i to bez pitanja
Za Srebrenicu, kaže muftija tuzlanski, i trebamo i možemo učiniti. I to, naglašava, bez znaka pitanja.
“Uz Božiju pomoć, obilježavanje genocida u Srebrenici je zadobilo jednu svoju formu i to nije važno samo za šehide, to nije važno samo za njihove porodice. Nije to važno samo ni za Srebreničane i Bošnjake. To je doista važno za ljudsku sudbinu. Važno je za sve nas ovdje. Genocid u Srebrenici, u Podrinju mora biti poruka i pouka koja će doći do svakog čovjeka u BiH. Ponekada se osporava ono što se dogodilo u Srebrenici. Niko nema argumente. To se ne čini argumentima, to se čini jednom neshvatljivom istrajnošću pojedinaca koji svojim utjecajem prenose na ljude, na pripadnike svog naroda u nekoj sredini. Ja se nadam da će se to prevazilaziti. Genocid u Srebrenici je istina. To je planetarna istina. Ne zato što su to kazali Srebreničani, što su to kazali Bošnjaci”, poručuje muftija Fazlović.
Sve je, kaže, poznato oko tog genocida. Tu više, smatra, ne treba ni trošiti riječi, već “nam se valja okrenuti ljudima koji tamo žive da im se pomogne upravo zbog tog njihovog velikog stradanja”.
“Porodice najvećeg broja ljudi koji su nekada živjeli u Srebrenici i naših plemenitih šehida imaju svoju želju da tamo opstanu. Naša je velika, neprikosnovena obaveza da sve učinimo da im olakšamo život, da imaju perspektivu. Neke pretpostavke su se stekle. Puno je posla ispred nas. Srebrenica je simbol, ali jednako tako i sve druge sredine, u kojima su Bošnjaci manjina ili neke sredine u kojima su neki drugi manjina. Moramo prema ljudima koji osjećaju diskriminaciju u bilo kojem smislu imati poseban obzir. Uvijek ćemo dići svoj glas u pogledu bilo koje diskriminacije prema bilo kom čovjeku”, navodi muftija Fazlović.
Ali, kaže, oni u Islamskoj zajednici u BiH su dužni da brinu o vjerskom i duhovnom stanju “našeg naroda”. Na taj način, kaže, “dužni su da upoznaju dobro naš narod, da upoznaju sve njegove boli, da to podijele i da zahtijevaju od svih onih koji nose odgovornost da ispune svoju odgovornost”.
“To znači, da ispune svoje emanete. I mi nikada nećemo prestati kao Islamska zajednica u BiH da to činimo. Svugdje tamo gdje su se vratili naši Bošnjaci, tamo su i naši imami. Mogu nedostajati i učitelji i ljekari, ali imami ne smiju nedostajati. Imami moraju biti uz naš narod. To je jedno veliko naslijeđe, to je jedan veliki emanet koji ima Islamska zajednica i čuvat će ga i unapređivat ćemo naše mogućnosti. Pomenuli smo kurban i dakle i da na taj, ali i svaki drugi način potpomognemo ljude tako što ćemo biti sa njima, otvarati im vrata, ulaziti u njihove domove, dijeliti s njima ono što oni osjećaju i naravno pomagati im na najkonkretniji način, egzistencijalni način da ljudi imaju uvjete da žive. To je potrebno svakom čovjeku”, smatra muftija Fazlović.
U BiH se brani bosanski jezik, a to je isto kada bi neko zabranio srpski u Srbiji
Značajan broj učenika predstojeću školsku godinu, navodi tuzlanski muftija, neće pohađati škole koje im pripadaju, koje su gradili njihovi očevi, njihovi djedovi.
“Radost je poći u školu, biti zajedno sa svojim vršnjacima. Dogodila se prinudna izolacija određenog broja učenika, dogodilo se to u Konjević-Polju, Vrbanjcima, a poteškoća ima i u mnogim drugim sredinama. Znamo to, upoznati smo sa stanjem u kakvom živimo. Već nekoliko godina učenici su primorani da pohađaju instrukcije, neku instruktivnu nastavu. Dato joj je ime, a to je nepoznato u svijetu. Ja vjerujem da do nas dođu vijesti o takvom vidu diskriminacije koja se provodi bilo gdje u svijetu bili bi smo užasnuti. Nekako se brzo pomirimo sa stanjem koje nas karakterizira, koje mi živimo”, stava je muftija Fazlović.
Da li bi bilo normalno, pita, da neka djeca u Srbiji, djeca srpske nacionalnosti ne mogu učiti srpski jezik ili da djeca u Hrvatskoj da ne mogu učiti hrvatski jezik?
“Isto je to, a nama se brani. U ovoj zemlji, BiH, je po ustavu bosanski jezik ustavni, koji govori najmnogoljudniji narod u ovoj zemlji. To je jezik tog naroda. To je doista jedna velika diskriminacija. Za sada smo uložili izvjesne napore da djeca ne izgube korak sa vremenom, kako tako, da pohađaju tu instruktivnu nastavu, a da onda putem ispita završe razred. Imamo djece koja tek upisuju školu. Žalosno je to. Volio bih da nekada tu djecu, kada dolaze na mjesta koja nisu predviđena za njihovo školovanje, da ih vide oni koji podržavaju diskriminaciju, koji stoje iza takve diskriminacije. Ja se nadam da ćemo mi u skorijoj budućnosti prevazići ove velike probleme za ne tako mali broj porodica”, kaže muftija Fazlović.
Naravno, poručuje, njihov problem mora biti naš zajednički problem. Dakle, i problem Tuzle i Sarajeva i Banjaluke.
“Valja nam istrajati i ja se nadam da ćemo mi naći najbolje odgovore, ljudske odgovore, civilizirane odgovore i na ova pitanja”, navodi muftija Fazlović.
Zaustaviti stradanja muslimana u Mijanmaru
Osvrnuo se i na stravične zločine i stradanja kojim su izloženi muslimani u Mijanmaru, pred dane Kurban-bajrama.
“Nažalost, mnogo je teških sudbina ljudi, naroda danas u svijetu. Čini mi se da u ovom trenutku, baš u ovih dana, nijedna ta teška, sumorna, bolna slika nije usporediva sa onom koju vidimo na primjeru stradanja muslimana u Mijanmaru. Vjerovatno, mi ne znamo cijelu tu genezu, ali to su nevjerovatno velike razmjere stradanja. Tako surovi, neljudski, barbarski uvjeti koji su proizvedeni od onih koji bi morali uspostavljati red, mir, da osiguraju slobodu ljudi, da ljudi žive svoj život, život slobodno. Ne vidim nikakvo dobro u budućnosti onih koji su se odlučili, opredijelili na istrebljenje muslimana u Mijanmaru. Čini mi se da je ovih dana nešto jača reakcija, danas u svijetu. Nadamo se da će čovječanstvo na ovom primjeru imati snage da to zaustavi, da pogleda istini u oči i da zaustavi stradanje žena, djece. Najviše stradaju žene i djeca, stari ljudi. Tako to najčešće biva. Doista, mi smo u susret Kurban-bajrama, ali ovo je jedna teška slika koja nas opterećuje i svi moramo razmisliti i vidjeti kako pomoći, šta kazati i šta uraditi”, poručio je muftija tuzlanski.
Neka su, rekao je Vahid efendija Fazlović, muftija tuzlanski, blagoslovljeni bajramski dani svima nama, i poručio neka to bude jedan zajednički duh, duh dobrote i plemenitosti među ljudima.
Predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Alija Tabaković je u povodu velikog muslimanskog praznika Bajrama uputio bajramsku čestitku:
– Svim muslimanima, Bošnjacima u Srebrenici i šire povodom velikog islamskog praznika Bajrama u ime Skupštine opštine Srebrenica i svoje lično ime upućujem iskrene čestitke sa željom da predstojeće praznike provedete u radosti i sreći uz poruku mira i razumjevanja. Bajram je praznik radosti, ljubavi i dobra i neka vam srca ispuni radošću i blagostanjem. Bajram Šerif Mubarek Olsun – stoji u čestitci koju je uputio predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Alija Tabaković.
