BiH

U Sarajevu su danas predstavnici američke vojske i NATO Bosnia and Herzegovina uručili prijeko potrebna medicinska i dezinfekcijska sredstva Ministarstvu sigurnosti BiH, kao odgovor na nedavni zahtjev za pomoć u borbi protiv COVID-19 pandemije, …

… koji su vlasti Bosne i Hercegovine uputili NATO i njegovom Euroatlantskom koordinacijskom centru za odgovor na katastrofe.

Ministarstvo sigurnosti BiH, kao tijelo čija je nadležnosti pružiti zaštitu svim građanima BiH, najbolje je upoznato sa situacijom na terenu te će oni moći proslijediti ovu pomoć onima kojima je ona najpotrebnija, bez obzira gdje se nalaze u BiH, navode iz Američke ambasade.

Ovo je samo jedna od niza donacija koje NATO savez daje građanima BiH, kao odgovor na zajjtev Bosne i Hercegovine za pružanje pomoći. U BiH i cijelom svijetu, NATO saveznici i partneri nastavljaju biti jedni uz druge i pružati pomoć jedni drugima tokom ove pandemije, bilo da je to kroz razne NATO aranžmane, bilateralnu pomoć ili putem pružanje podrške zemljama i njihovim nastojanjima u domenu civilne zaštite, saopćeno je.

PROČITAJTE I: Opasna izjava Vulina: Ako neko proba da uznemiri RS, vojska Srbije je tu!

(SB)

Kanada je među prvim državama u svijetu priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine

Povodom 28 godina od kanadskog priznanja nezavisnosti bosanskohercegovačke države, poruka iz ove prijateljske države – Bosna i Hercegovina će i dalje biti nepokorena i ponosna država. Kanada je najbolji dokaz da uspješna Bosna i Hercegovina postoji i izvan Bosne i Hercegovine.

Iz Kanade šaljemo poruku našoj domovini i svijetu – Mi imamo jednu domovinu, svi smo mi njeni sinovi i kćeri. Bosna i Hercegovina nije samo država, Bosna i Hercegovina je ideja i više od zemlje, i ko to nosi u srcu, bez obzira gdje živjeli, na kojoj strani svijeta, je njen sin i kći. Naša djeca koja rastu u Kanadi uče da ima zemlja Bosna i Hercegovina, njihova domovina i oni to dobro znaju.

Zahvaljujući se Kanadi što je među prvima priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine profesor Emir Ramić je rekao: “Ima Bosne i Hercegovine, i biće je. Ima Bosne i Hercegovine već hiljadu godina i biće je najmanje još toliko. Koliko god da je ubijaju, sakate, napadaju i dijele, koliko god kleveću i šire laži o njoj, koliko god je mrze, ima Bosne i Hercegovine, svakoga dana sve više. Domovina nije samo riječ, domovina je stalna borba za nju ma gdje bili. Bosne i Hercegovne ima u Kanadi, glas Bosne i Hercegovine se čuje u Kanadi, zastava Bosne i Hercegovine se vijori u Kanadi. Bosna i Hercegovina nikad nikuda neće otići”.

Nedavna historijska državna posjete tadašnjeg predsjedavajučeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića u Kanadi, njegove velike riječi na akademiji u Torontu, podrška bosanskohercegovačkoj dijaspori u Kanadi i posebno susreti sa najvažnijim kanadskim liderima: ministrom vanjskih poslova, guvernerkom Kanade i premijerom Kanade Justin Trudeau, još više su unaprijedili i onako dobre političke i prijateljske veze dviju država.

Pored nekoliko značajnih bileteralnih sporazuma dogovoreno je otvaranje Počasnog konzulata Kanade u Sarajevu što je bosanskohercegovačka dijaspora u Kanadi tražila peticijom od Parlamenta i Vlade Kanade i nešto kasnije i otvaranje Počasnog konzulata Bosne i Hercegovine u Torontu.

Kanada je među prvim državama u svijetu priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine. U danu kada obilježavamo 28 godina od kanadskog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine želimo podsjetiti da je Kanada jedna od rijetkih država u svijetu koja je sa dvije rezolucije politički priznala sudski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici. U Kanadskom muzeju za ljudska prava i slobode u Vinipeku se nalazi stalna postavka o genocidu u Srebrenici. U kanadskom gradu Windsoru je otkriven prvi spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u bosanskohercegovačkoj dijaspori. U nekim kanadskim školama se izučava genocid u Srebrenici. Kanada je proglasila 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U Kanadi se obilježava Dan nezavisnosti i Dan državnosti Bosne i Hercegovne i Svjetski dan bijelih traka.

Hvala, Kanada!

Institut za istraživanje genocida Kanada.

U muzeju za ljudska prava i slobode u Vinipeku nalazi se stalna postavka o genocidu u Srebrenici

Kanada je među prvim državama u svijetu priznala nezavisnosti Bosne i Hercegovine i to 7. aprila 1992. godine.

– U danu kada obilježavamo 28 godina od kanadskog priznanja nezavisnosti BiH želimo podsjetiti da je Kanada jedna od rijetkih država u svijetu koja je sa dvije rezolucije politički priznala sudski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici – navodi u saopćenju Institut za istraživanje genocida Kanada.

Dodaje se da se u kanadskom muzeju za ljudska prava i slobode u Vinipeku nalazi stalna postavka o genocidu u Srebrenici. U kanadskom gradu Windsoru je otkriven prvi spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u bosanskohercegovačkoj dijaspori.

Iz Instituta navode da se u nekim kanadskim školama izučava genocid u Srebrenici. Kanada je proglasila 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U Kanadi se obilježava Dan nezavisnosti i Dan državnosti BiH i Svjetski dan bijelih traka.

Povodom 28 godina od kanadskog priznanja nezavisnosti bosanskohercegovačke države iz Institut za istraživanje genocida Kanada poručuju da će „ Bosna i Hercegovina i dalje biti nepokorena i ponosna država“ te da je „Kanada najbolji dokaz da uspješna BiH postoji i izvan Bosne i Hercegovine“.

– Na dan priznanja nezavisnosti bosanskohercegovačke države iz Kanade šaljemo poruku našoj domovini i svijetu – mi imamo jednu domovinu, svi smo mi njeni sinovi i kćeri. Naša djeca koja rastu u Kanadi uče da ima zemlja Bosna i Hercegovina, njihova domovina i oni to dobro znaju – navode iz Institut za istraživanje genocida Kanada.

U saopćenju se podsjeća i na nedavnu državnu posjetu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića Kanadi, te navodi da su „njegove riječi na akademiji u Torontu, podrška bosanskohercegovačkoj dijaspori u Kanadi i posebno susreti sa najvažnijim kanadskim liderima, još više unaprijedili i onako dobre političke i prijateljske veze dviju država“.

(SB)

– Ja Vojin Mijatović, oca Dobrivoja, majke Branislave, rođen ljeta 1979. u Banja Luci, ponosni otac jednog deteta, ponosni državljanin Bosne i Hercegovine, ostajem u svojoj zemlji Bosni i Hercegovini

Potpredsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Vojin Mijatović uputio je otvoreno pismo članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku koje prenosimo u cijelosti:

Gospodine Dodik,

I ako se mi poznajemo čitav život i ako sam bio član SNSD-a kada je malo ko to hteo i smeo, ono što se dešava poslednjih dana u Bosni i Hercegovini nakon odluke Ustavnog suda BiH, a u vezi sa poljoprivrednim zemljištem, te Vaše javno djelovanje predstavlja vrhunac ludila u koji sam se nadao da nećete nikad zagaziti.

SNSD i Vi lično ste nekada bili nada za ovu zemlju, za sve ljude, nada da se nakon krvavih sukoba 90-ih stvari mogu promeniti. Tada su nas ako se sećate progonili ljudi iz SDS-a, ucenjivali, pretili, strašili, govorili da smo izdajnici … Vi ste gospodine Dodik bili tada hrabri i istrajni i uspeli napraviti veliku stranku. I tada kada ste uspeli, kada su i oči Bošnjaka i Hrvata bile uprte u Vas kao spasioca ove zemlje, kao čoveka koji nije nacionalista, koji je vizionar. Vi ste tada izdali sve – ideju, ljude, zemlju.

Svih ovih godina podvodio sam Vaše poteze pod jeftine političke poene, nužnost za ostanak na vlasti i koliko god da ste štete pravili tražio sam neka objašnjenja, pa i ona nerealna.

Međutim, Vaši poslednji potezi se više ne mogu podvući pod bilo šta što se može nazvati normalnim. Gospodine Dodik, potpuno ste izgublii kompas, krenuli ste u avanturu i žrtvujete čitav narod, žrtvujete mir. O razlozima neću pisati, a znam ih i ja, ali i Vi gospodine Dodik. Vi više nemate ponuditi ništa narodu nego rat i sukob. Sve ste laži potrošili i ovo sada je jedini izgledan potez koji ste mogli učiniti. Ovaj Vaš potez nije ni planiran ni iznuđen, već jedini mogući. Ovaj potez je vaš poslednji politički čin.

I dok Vi, gospodine Dodik, u stilu kockara igrate na sve ili ništa, ja ću Vam samo uputiti nekoliko pitanja. Znam da neću dobiti odgovor jer vi ste Srbin sa velikim S, a ja sam mali srbin sa malim s. Ali, kako god, nemojte zaboraviti da je vreme najbolji sudija i nemojte dozvoliti da Vas vreme i buduće generacije pamte kao čoveka koji je ponovo prizvao i pozvao rat, stradanja, ubijanja, suze majki, sestri i kćerki i muk.

Ali da ne dužim:

1. Gospodine Dodik, je li moguće da ste spremni decenijski kriminal Vas i vaših saradnika pokriti ratom i sukobom?

2. Gospodine Dodik je li moguće da verujete, da činjenica da sve ovo radite u punoj saradnji sa Bakirom Izetbegovićem i SDA-om, nije vidljivo svima nama?

3. Gospodine Dodik, je li moguće da to što ste prvi put doživeli politički neuspeh dolaskom u Sarajevo u Predsedništvo BiH, gde niste ‘glavni baja’ kao što ste navikli, želite kompenzovati žrtvujući narod?

4. Gospodine Dodik, znate li koliko je srpskih, bošnjačkih i hrvatskih glava platilo cenu zbog ovakvih politika 90-ih godina?

5. Gospodine Dodik, za koji i čiji cilj trebaju ginuti današnja deca?

I mogao bih postavljati stiotinu ovakvih pitanja na koja naravno neću dobiti odgovor od Vas. Na kraju, gospodine Dodik, jasno Vam želim reći:

Ja Vojin Mijatović, oca Dobrivoja, majke Branislave, rođen ljeta 1979. u Banja Luci, ponosni otac jednog deteta, ponosni državljanin Bosne i Hercegovine, ostajem u svojoj zemlji Bosni i Hercegovini, i uradiću sve da se suprotstavim politikama koje vodite Vi, ali i Vaš koalicioni prijatelj Bakir Izetbegović. Nemojte biti u zabludi da su baš svi toliko ludi za Vama i da će uzeti puške kao 90-ih. Taj film se više neće gledati, a Vi ga ni tada niste gledali već ste švercovali cigare i naftu.

Esej američke istražiteljica Jessica Stern u New York Timesu u kojem pojašnjava zašto je osuđenom ratnom zločincu i arhitekti genocida u Bosni i Hercegovini, Radovanu Karadžiću dopustila da je iscjeljuje energijom, je u suprotnosti sa svim relevantnim podacima i dokazima, koji potvrđuju, verifikuju i dokazuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima Republike Bosne i Hercegovine, gradovima u opsadi, sigurnim zonama UN-a i slobodnim područjima Republike Bosne i Hercegovine.

Istražiteljicu Jessica Stern podsjećamo da je navedeno saznanje objektivno, istinito, naučno saznanje, do koga se došlo svim dosadašnjim relevantnim naučnim istraživanjima, reakcija je Instituta za istraživanje genocida Kanda.

“Esej Jessice Stern duboko vrijeđa ljudski um i ismijava i ponižava žrtve genocida, najvećeg zločina poslije holokausta u Evropi. Svojim esejom Jessica Stern pokušava negirati zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini, čime, imajući u vidu naučnu činjenicu da negiranje genocida predstavlja zadnju fazu procesa genocida, neposredno učestvuje u zločinu genocida nad Bošnjacima. Takođe ovim esejom se nagrađuju planeri, organizatori i izvršioci zločina genocida i time legalizira i legitimizira upotrebu sile nad nezaštićenim i nenaoružanim civilima i civilnim stanovništvom.

Svojim neutemeljenim esejom i katastrofalnim i morbidnim kvalifikacijama o optuženom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, Jessica Stern pokušava činiti besmislenom Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u društvenoj i sudskoj praksi i ovim nedvosmisleno i eksplicitno podstiče i motiviše vršenje genocida i upućuje na neodgovornost i nekažnjavanje izvršilaca zločina genocida.

Jessica Stern je očigledan primjer narastajuće antibosanske koalicije koja kroz reviziju sudskih, naučnih i historijskih činjenica o agresiji i genocidu u Republici Bosni i Hercegovini pokazuje nesposobnost savremene civilizacije i savremene kulture, jer nije spriječila niti kaznila zločin genocida izvršen nad evropskim muslimanima na kraju XX stoljeća, a što je njena obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Poveljom Ujedinjenih nacija. Navedeni esej je operacionalizacija poznatih političkih odluka Zapada prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima i de facto je još jedna presuda žrtvama genocida.

Nauka o genocidu je završila svoj posao. Svi relevantni dokazi dokazuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima Republike Bosne i Hercegovine. Nauka je takođe potvrdila udruženi zločinački poduhvat, odnosno učešće Srbije u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini. Navedeno saznanje je objektivno, istinito, naučno saznanje, do koga se došlo svim dosadašnjim relevantnim naučnim istraživanjima.

Pozivamo prije svega akademski establišment u i van Bosne i Hercegovine da bude mnogo više aktivniji u širenju istine o agresiji i genocidu u Republici Bosni i Hercegovini, objavljujući na svjetskim jezicima. Pozivamo Predsjedništvo, Vijeće ministara i Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine da lobiranje za istinu, pravdu i kulturu sjećanja uvrste u sastavni dio lobiranja za bolju državu Bosnu i Hercegovinu“, navode iz Instituta za istraživanje genocida Kanada Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike

Iako je Bosna i Hercegovina krajem prošlog mjeseca u sjedište NATO-a u Brisel poslala dokument po nazivom Plan reformi za koji još uvijek nije jasno da li je ili nije godišnji nacionalni plan Bosne i Hercegovine iz sjedišta NATO-a nema konkretnog odgovora o tome na koji će se način tretirati ovaj dokument i buduća saradnja s Bosnom i Hercegovinom.

Podsjećamo da je na naslovnoj stranici ovog dokumenta pisalo da se on odnosi na period novembar 2019. – novembar 2020. i to praktično znači da su prošla gotovo tri mjeseca u kojima se nije uradilo ništa na njegovom ispunjavanju.

“Trenutno ne možemo dodati bilo šta na ono što smo već rekli o ovome. Ovo je program reformi Bosne i Hercegovine, s onim što su vlasti identifikovale kao reformske ciljeve. Radujemo se pomoći Bosni i Hercegovini na implementaciji ovih reformi, kao što smo to radili i u prošlosti, jer su Saveznici opredjeljeni za stabilnu i sigurnu Bosnu i Hercegovinu i Zapadni Balkan u širem smislu“, kazao je za N1 izvor u sjedištu NATO-a u Briselu.

Ipak, postoje naznake da bi NATO savez mogao u narednim sedmicama izreći konkretno mišljenje o programu reformi, a onda možda i pojasniti svoj stav o tome kako će se dalje razvijati odnosni između Bosne i Hercegovine i ove vojno-političke alijanse koja je nedavno proslavila sedam decenija postojanja.

(N1)

Kako je mladić iz Srbije svojom objavom posramio sve…

Stefan Simić, 29-godišnjak iz Srbije zatresao je regiju snažnom emotivnom porukom koju je objavio na svom Facebook profilu koji ima više od 50 000 pratilaca.

Njegova poruka se velikom brzinom počela širiti društvenim mrežama.

Inače, Simić je rođen 1989. godine u Paraćinu (Srbija). Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje).

Objavljuje već godinama svoju poeziju i prozu na internetu, kao i zapise iz svakodnevnog života, impresije. Vremenom je njegov internet angažman prerastao u nešto mnogo šire, i sve više dobija na značaju.

“On je imao kamen u ruci, nisam ga ni pipnuo” Evo šta je još Dodik rekao na tvrdenje da je udario kandidata PDP-a

Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji, i zemljama ex-yu.

Njegovu jedinstvenu priču o BiH prenosimo u cjelosti:

BOSNA JE SVIJET

Države često veličavaju sebe i svoj značaj, jedino Bosna umanjuje

Kao da se stidi svega a treba da se ponosi

Šta je sve prošla i prolazi, druge države bi se raspale, pripale nekom drugom

A Bosna živi za sebe i prkosi

Od pamtivijeka pa do današnjih dana

Tri naroda i tri vjere, čitav svijet u malom

Uticaj Turske, Rusije, Amerike…

A opet ni Turska, ni Ruska, ni Američka

Bosna sve ima, samo nema svijest o tome da sve ima

Kada se to gleda sa strane, djeluje i više nego zanimljivo

Banja Luka ima svoju priču, Sarajevo svoju, Trebinje svoju, Mostar svoju

Gradovi kao male države, svaka za sebe

Da ne pričamo o Tuzli, Zenici, Bileći, Bijeljini i mnogim drugim

Za njih su to samo gradovi a za nas sa strane, luke historije

U kojima se prelamaju kulture i različitosti

I sve nam je nekako zanimljivo, egzotično

Kao da odemo u neki daleki svijet koji nam je tu

Stotinjak kilometara daleko

Bosna je imala i ima svoje heroje

Od Mirze, Džamonje, Davorina, Kike Sarajlića, Keme i ostalih

Ima i neke nove kojih još nije ni svjesna

Ima „Pravdu za Davida“ koja je ujedinila čitav region

Imala je ćutanje Jelene Topić u Prijedoru koje je odjeknulo glasnije od najveće buke

Bosna ima 1000 svojih čuda

A da ne pričamo ko sve vuče odatle korjene i porijeklo, i neizbježni naglasak naravno

Bosna je i moderna i tradicionalna

Jednom nogom u srednjem vijeku, drugom u budućnosti

Ali sve je to čini posebnom, drugačijom da je upravo ta različitost, kakvih nema

Čini jedinstvenom

Bosna ima Sarajevski atentat i Gavrila Principa, kao jedan od najvažnijih pucnjeva historije

Ima svoje čuvene rijeke – Neretvu, Bosnu, Sanu, Unu, Vrbas…

Ima svoj Igman, Neum, Jahorinu, Bjelašnicu…

Ima svoje Olimpijske igre kojima niko u regionu ne može da se pohvali

Bosnom su izgleda svi zadovoljni, osim onih koji tamo žive

A mi koji dolazimo, i u koji god dio zemlje da svratimo

Nosimo najljepše uspomene

Da ne pričam o gostoprimstvu i pažnji

Da ne pričam o živopisnim krajevima, od mora sa jedne strane do šuma i planina sa druge

I netaknutih prirodnih predjela kao u raju

Bosna ima dušu

I preživjela je nešto što nijedna država nije u Evropi posljednjih decenija

Rat i podjele kakve se ne pamte

Na kraju je sve to stvorilo jedan poseban ton

Iako dio Bosne sanja Hrvatsku, drugi sanja Srbiju

Ima i onih kojima je lijepa i takva kakva jeste

I ne bi da pripadaju drugima

Nego bi da pripadaju sebi

Bosna jeste svijet, koliko god da je ljudima teško to da priznaju

I možda nije najbolji standard

Ali mnogo šta je najbolje ili bar drugačije nego na drugim mjestima

I ko tamo često odlazi ili se vraća

Posebno ljeti

Savršeno zna o čemu pričam.

Tajni dosje Službe državne bezbjednosti (SDB) o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu otkriva gomilu malo poznatih detalja o njegovom životu

Tajni dosje Službe državne bezbjednosti (SDB) o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu otkriva gomilu malo poznatih detalja o njegovom životu.

Dossier Tuđman ima punih hiljadu stranica. Iz njih se sjajno osjeti duh vremena – kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bile su godine liberalizacije, koja je išla sjajno – sve do Karađorđeva. A onda je sve krenulo u drugom smjeru.

Široj javnosti sve do kraja 80-ih ime Franje Tuđmana nije puno značilo. Savka Dabčević Kučar kotirala je kao “prva ruža hrvatska”, Mika Tripalo uvijek je bio u istoj rečenici kao i ona, Marko Veselica bio je “hrvatski Nelson Mandela”, Dražen Budiša mezimac nacije, Bruno Bušić najistaknutija žrtva – u tom Panteonu Tuđman je bio proverbijalni epizodist. No Udbin dossier daje posve drugu sliku. On je – to se jasno vidi – ne samo krut, nego i čvrst čovjek, jasne agende, središte okupljanja cijele disidentske galaksije.

Tuđman čita i piše, Tuđman radi, Tuđman se ne boji – u stanu drži čak i ilegalno oružje – a ono što zapanjuje je njegova aktivnost s protivnicima režima u inostranstvu. Tuđman ima kontakte s Matom Meštrovićem, Bogdanom Radicom, ustašom Vinkom Nikolićem i njegovom suprugom, Brankom Salajem… Već u drugoj polovici šezdesetih Tuđman će doći na pozicije koje će deklarirati 1989. i 1990. godine.

Samo je mali broj ljudi osamdesetih u tom i takvom Tuđmanu mogao vidjeti “čovjeka hrvatske sudbine”. Milovan Đilas, u Beogradu, bio je načisto s tim da će baš on, Tuđman, biti čovjek odluke. Čini se da je i u porodici Šibl bilo jasno kako će generalski, partizanski pedigre, spojen s čvrstom rukom i neizmjernom ambicijom, biti premoćan u borbi za vlast nakon pada Zida. I to je to, većina drugih vidjela je na čelu Hrvatske Savku, Tripala ili Veselicu.

Čičak je vidio samoga sebe i u tom pogledu bio i ostao usamljen… Tuđmanov stan je ozvučen i svi se njegovi razgovori skidaju i prepisuju. Kuća mu je pod nadzorom, agenti ga katkad i filmski snimaju. Okružen je doušnicima – njihova imena iz dossiera ne mogu se otkriti – a mjesta na koja zalazi, restoran “Kod Pere” i neki drugi, vrve uhodama tako da je svaka njegova rečenica poznata Udbi. No ovaj dossier je daleko od toga da bude kompletan – u više je navrata pažljivo i planski čišćen, a motive i kriterije čišćenja znaju samo oni koji su ga obavili.

Franjo Vugrinec, autor uvodnog teksta o Tuđmanu – u kojemu su sintetizirane sve spoznaje nastale iz prisluškivanja i prikupljene od doušnika – navodi sadržaj razgovora koji je Franjo Tuđman vodio u svom stanu 1970. godine.

-Od posebnog je interesa utvrđeni kontakt 26. juna (1970) između Tuđmana i Milković Milana iz Clevelanda u SAD-u, a za vrijemo njegova boravka u Zagrebu, u stanu Tuđmana. Prilikom spomenutog kontakta Tuđman ističe da se vrši sistematsko iseljavanje Hrvata i po režimu organizirano. U Hrvatskoj vlada vojno-policijski aparat, pretežno sastavljen od Srba, to označuje kao razlog iseljavanja Hrvata jer narod u takvom aparatu ne vidi svoju, nego tuđu vlast.

Prema Tuđmanu, HSS je učinio veliku pogrešku što nije proglasio NDH u vrijeme puča u Beogradu, što je do 1943. vodio politiku na strani Njemačke, a onda se okrenuo na stranu saveznika. Smatra da nije bile sve negativno u NDH. Prema njegovu uvjerenju, prilikom stvaranja nove NDH trebalo bi podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Granicu bi činile rijeke Bosna i Neretva. Sav pravoslavni živalj zapadnih dijelova trebalo bi preseliti, a istočni dio preko Bosne i Neretve i obratno hrvatski živalj.

U cilju oslobađanja Hrvatske, imperativ je okupiti sve s lijeve i desne strane. Tuđman smatra da je sad trenutak za stvaranje konfederativnog uređenja, a kasnije je za istupanje iz te konfederacije i proglašenje samostalne države. Prema Tuđmanu je CKH u toku rata bio na unitarističkim pozicijama, jedino sebe, Holjevca i Hebranga označuje kao one koji su bili na nacionalnim hrvatskim pozicijama. Hebrang je, prema Tuđmanu, ubijen zato što je Hrvat, a ne što je bio izdajnik. U daljnjem razgovoru Tuđman upoznava Milkovića da su pred dva dana osnovali ogranak Matice hrvatske u Metkoviću, a na otvaranju su bili Šegedin, Iveković i Tuđman.

Dalje je Tuđman posebno naglasio Milkoviću da među emigracijom treba vršiti propagandu za povratak u domovinu kako bi nastavili borbu za slobodu Hrvatske – piše Franjo Vugrinec.

Ovo je zapanjujući dio policijskog dosjea o budućem hrvatskom predsjedniku. Služba državne sigurnosti, naime, tvrdi kako je Tuđman zainteresiran za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, ali ne u avnojevskim granicama, nego u granicama sličnima onima koje je Vlatko Maček postigao Banovinom Hrvatskom. No to nije sve. Osim podjele Bosne i Hercegovine, tu se vidi i namjera razmjene stanovništva – Srbi se sele prema srpskim prostorima, Hrvati prema hrvatskim, a muslimani, odnosno Bošnjaci, se ni ne spominju, objavio je Express.

Izvor: Faktor

Spor oko približavanja NATO-u odgodio je formiranje vlade, ali sada je čekanje završeno: bosanski Srbin Zoran Tegeltija trebao bi u budućnosti voditi kabinet, piše Spiegel

Borba je trajala 13 mjeseci, ali Bosna i Hercegovina će uskoro imati novu vladu: tročlano državno Predsjedništvo je u utorak povjerilo bosanskom Srbinu Zoranu Tegeltiji zadatak da formira novi kabinet.

Tegeltija dolazi iz SNSD-a, Milorada Dodika, koji je od izbora u oktobru 2018. godine član Predsjedništva države i određuje politiku u srpskom dijelu Bosne, Republici Srpskoj (RS). Tamo je Tegeltija ranije bio ministar finansija.

Formiranje vlade bilo je posebno dugotrajno jer su se političke snage u RS-u protivile potpisivanju programa rada s NATO-om kojim bi Bosna bila uvedena u Sjevernoatlantski savez. Bošnjačke i hrvatske stranke u toj balkanskoj zemlji manje-više podijeljenoj između tri etničke grupe, zalažu se za buduće pristupanja NATO-u.

Čini se da je usvajanje NATO-ovog programa rada sada zapečaćeno imenovanjem Tegeltije. Proruski Dodik, iz čije stranke dolazi imenovani šef vlade, očito je morao odustati od pružanja otpora.

Tročlano predsjedništvo je istog dana primilo ambasadore nekoliko zemalja NATO-a, uključujući Njemačku i SAD.

Pored Dodika, tijelo koje djeluje kao kolektivni šef države čine bošnjački musliman Šefik Džaferović i Hrvat Željko Komšić.

Od sklapanja mirovnog sporazuma u Dejtonu 1995. godine, Bosna ima vrlo složenu strukturu vlasti. Sporazumom je okončan krvavi trogodišnji građanski rat sa oko 100.000 mrtvih i stotinama hiljada raseljenih. Podjela zemlje na muslimansko-hrvatsku i srpsku polovinu, kao i dalje podjele na kantone sa vlastitim vladama, prijete da stalnom paralizom čitave države, piše Spiegel.

(SB)

“Ja sam major Mihajlo Petrović. Stavljam se na raspolaganje Oružanim snagama Bosne i Hercegovine”, govorio je tako oficir bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) i magistar elektrotehnike u proljeće 1992. godine, kada je zvanično počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Faruk Vele

Želio je, među prvima, da stane u odbranu napadnute zemlje u kojoj se nije rodio.

Bosanac – po svome izboru
U Travniku se i danas s ponosom sjećaju majora Petrovića, rođenog Beograđanina, Bosanca i ČOVJEKA – po svojem osobnom izboru, koji je poginuo je na današnji dan prije 27 godina.

Iako mu u početku nisu vjerovali, jer “Srbi nas protjerali, a sada treba da nas Srbin vodi”, ovaj oficir, koji je u Travniku proveo posljednjih 17 godina života, ostat će ostati zlatnim slovima upisan u historiju Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dobitnik je najviših ratnih priznanja ARBiH, „Zlatni ljiljan“ i orden „Zlatni grb s mačevima“.

Kako je zabilježio ugledni ratni reporter Šefko Hodžić, kada je Petrovićeva jedinica iz sastava JNA napustila Travnik, on je odbio da krene sa njima. Bio je to potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan.

Imao je hiljadu drugih varijanti, piše Hodžić, ali je Petrović izabrao Travnik – zauvijek.

Nije prihvatio ni poziv porodice da dođe u Beograd, pa ni poziv porodice supruge Ane da preseli u Zagreb. Zajedno s njim u srednjoj Bosni su ostali supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.

Junak umire jednom

Avdo Huseinović kazao je za Radiosarajevo.ba da je major Mihajlo Petrović priča za sebe.

Za samo nekoliko mjeseci borbe, srodio se sa Bošnjacima vlašičkog sela Mudrike, i pogibijom otišao u legendu.

„I film smo naslovili po rečenici iz njegovog čuvenog govora, održanog pred prvim braniocima Travnika u aprilu 1992. godine“, kazao nam je Avdo, autor filma Junak umire jednom, o Srbima u Armiji RBiH.

Petrovićev prvi zadatak bio je da okupi vojničku uveže prognane Bošnjake s Vlašića, iz sela Mudrike.

Prije prvog polaska u borbu, danima ih je obučavao. Povjerenje je, međutim, teško zadobio. Isklesano je u borbi, u prvim operacijama za oslobođenje zemlje.

Naime, kada su tokom akcije na Šešićku planinu susretao prognane Bošnjake iz Krajine, nazivao im je selam kako bi, kazao je kasnije, znali da su stigli na slobodnu teritoriju. Kada su stigli na planinu, vidjeli su da major Petrović plače. Mudričani su mu počeli vjerovati.

“Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana. A na Drini i Savi biću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba”, kazao je Petrović u intervvjuu novinarki Nađi Riđić koji je objavljen na TV BiH.

Ušao u legendu

Vjerovatno je već poslije tog intervjua Mihajlo ušao u legendu. On će formirati Prvi vlašički odred kojim je Petrović bio prvi komandant.

Jedan travnički svjedok postrojavanje prvih branilaca ovog grada opisuje ovako:

“Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: ‘Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!'”

Zajedno s njim ratovao je i njegov 16-godišnji sin Aleksandar koji se pokazao kao hrabar borac Armije RBiH. Mihajlo ga nikad nije sklanjao, kao što se i sam izlagao opasnostima. Govorio je svojim saborcima da nikada ne dozvole da živ padne u ruke četnicima.

“Ako me zarobe, odmah pucajte u mene”, naređivao je.

Major Petrović i njegovi borci živjeli su i ratovali u nemogućim uvjetima. Gledali su kako nestaju njihove teško stečene kuće i imanja, kako gori mjesna džamija. Mihalo Petrović im je obećao da će poslije rata izgraditi novu džamiju, ali i crkvu.

Kada je krajem oktobra 1992. godine palo Jajce, komanda u Travniku je donijela odluku da povuče borce sa Šešićke planine kako ne bi ostali u okruženju.

Petoviću je to teško palo. Najprije je odbio, ali kada je naređenje ponovo stiglo, odlučio je da minira planinu. Rekao je da će planina dogodine biti slobodna nakon što je on minira. Tokom miniranja, našao je na jednu staru minu od koje će spletom nesretnih okolnosti nastradati. Prebačen je brzo u Šešiće i dalje prema Zenici, ali je na putu do bolnice “klonula Majorova ruka”.

Eto našeg Petrovića!
Ukopan je dva dana kasnije. I to, onako kako je i htio, “u parku pored džamije, gdje su ukopani i njegovi saborci”.

Ispratili su ga svi saborci i svi Travničani.

Šefko Hodžić bilježi:

“Grob majora Petrovića je lijepo uređen. Uredili su ga u znak zahvalnosti SUBNOR 1941.-1945. i građani Travnika. Baš onako kako piše na njegovom grobu”.

Ukopan je prekriven zastavom s ljiljanima. U grob su ga spustili njegovi Mudričanin.

O Petroviću i njegovom herojstvu njegovi hrabri saborci s Vlašića su spjevali pjesme, a jedna kaže.

“Po Travniku raja priča:

Eto našeg Petrovića!

Hrabre borce on nam vodi

Da živimo u slobodi”.

Prisjetimo se velikih heroja odbrane Bosne i Hercegovine od fašizma. Major Mihajlo Petrović, Beograđanin, Srbin, Bosanac, bio je jedna od njih!

(Radio Sarajevo)