Dayton

  • CIA objavila dokument o tome kako su Amerikanci ucjenjivali Aliju Izetbegovića da potpiše Dejtonski sporazum

    Američka obavještajna agencija CIA objavila je tajni dokument od 15. novembra 1995. sa pregovoro u Dejtonu, kojima je okončan rat u BiH, koji svjedoči čime je Alija Izetbegović praktično bio ucijenjen da potpiše mirovni sporazum.

    Tako se u dokumentu koji je naslovljen na Tonija Lejka na tri strane donose ” pročišćene teme za razgovor” koje su pripremljene uoči sastanka sa Izetbegovićem.

    Između ostalog, na sastanku je trebao istaći kako nije došao da pregovara, već samo da podrži stavove Ričarda Holbruka, koji je ovlašten od predsjednika SADa Bila Klintona za pregovore.

    Budući da je ostalo još samo nekoliko sati, došao je u ime Klintona s porukom da prijedlog o podjeli teritorija nije savršen, ali omogućava više od 51 posto, što je najbolji mogući dogovor, dok će nastavak sukoba donijeti nove žrtve bez zagarantovanih ishoda.

    U dokumentu se ističu da Izetbegoviću treba prenijeti da je Klinton svjestan težine pregovora, ali i da je razočaran jer nakon 16 dana nije postignut dogovor.

    Potom se na posljednjoj stranici navode teze koje će se koristiti “ako je potrebno, da se odluči u vrijeme sastanka”. Tamo je nabrojano šest stavki:

    1. Ako vaša Vlada ne želi da prihvati mirovni sporazum koji Srbi mogu prihvatiti i onaj koji je podržan od strane Kontakt grupe, neće biti:

    – Snaga Sjedinjenih Američkih Država na terenu,

    – Implementacije NATO­ i

    – Ekonomske pomoći i pomoći pri obnovi.

    2. Kongres neće odobriti, niti mi možemo od njih tražiti, program za opremu i trening od strane SAD-a

    3. UNPROFOR­ će se povući. Bosna bi se mogla naći bez ikakve vojne podrške Zapada i bez formalne podrške.

    4. Ako se ovaj proces ne zaključi na zadovoljavajući način u Dejtonu u narednoj fazi sastanci će se održati u Parizu ili negdje drugo. Sjedinjene Američke Države će biti u daleko manjoj mogućnosti da utiču na ishod, a to će biti na štetu BiH.

    5. Mnogo toga je u pitanju za Vas, Bosnu, Sjedinjene Američke Države i predsjednika. Pozivamo vas da pažljivo razmislite o Dejtonu i izgledima za budućnost nakon mira u Bosni uz podršku Sjedinjenih Američkih Država i međunarodne zajednice.

    6. Vrlo dobar rezultat je na dohvat ruke. Ne dozvolite da promakne, piše Saff.

  • CLINTON: “Osjećam se grozno zbog ishoda Dejtonskog sporazuma”

    Osjećam se grozno zbog ishoda Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali tada nam je bilo bitno da zaustavimo rat. Nije vam potreban sistem poput Dejtona za političku paralizu, jer se ondje gdje nema razlike između činjenice i fikcije lako može izgubiti sve. Ovo je na gala večeri u Washingtonu sinoć izjavio bivši američki predsjednik Bill Clinton.

     

     

    Savjetodavno vijeće za BiH (ACBH) je Clintonu i nekadašnjem članu Predsjedništva BiH Harisu Silajdžiću uručilo nagrade za životno djelo, na manifestaciji organizovanoj povodom 75. godišnjice državnosti BiH i 11. godišnjice od osnivanja ACBH. Također, nagrade su dodijeljene i generalima Gordonu Sullivanu i Wesleyu Clarku, bivšem glavnom komandantu NATO-a za Evropu.

    – I dalje se sjećam gdje sam bio kada su američki diplomati poginuli na Igmanu. Dick Holbrooke, Sandy Berger, Chris Warren i mnogi drugi napravili su značajne promjene. Nakon 20 godina vidio sam Ćamila Durakovića i shvatio da moramo iznaći način da počnemo ispočetka – kazao je Clinton.

    Gledajući film “Black Panther”, navodi, razmišljao je o BiH i Kosovu. Prema Clintonovim riječima, uzrok ratova na Balkanu je u tome što ljudi nisu prepoznali neke druge ljude kao ljudska bića, piše “Slobodna-Bosna“.

  • OD DAYTONA DVA PUTIĆA: „Ako Ustavni sud izvrši intervenciju na Washingtonski sporazum, pada Dayton“

    Kad čujete one da napadaju unitarno uređenje, onda trebate znati da se ti isti zalažu za federalno ili konfederalno uređenje, tačnije, za podjelu Bosne i Hercegovine, vrlo izvjesno po etničkim linijama

     

     

    Piše: Slaven Kovačević

     

    Poznato je kako Bosna i Hercegovina, funkcionira u sadašnjem obliku kao proizvod Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona, koje je kako svi znamo potpisan 1995. godine. U tome smislu, svoj najveći doprinos dale su Sjedinjene Američke Države koje su organizirale pregovore u Daytonu, Ohio, sa ciljem zaustavljanja krvavog rata u Bosni i Hercegovini, pa tako možemo konstatirati da je to američki proizvod.

    Daytonski sporazum, zapravo, ima samo četiri stranice teksta, koje imaju i svoje autentične prijevode, odnosno to je ono što često vidimo u medijima, tih nekoliko stranica koje završavaju sa potpisima predsjednika BiH, Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije (koja je sve to potpisala u ime entiteta Republika Srpska) uz šest potpisa svjedoka/garanata Daytona: SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europa.

    Ostatak Daytona, tačnije svih 11 Anexa, potpisale su neke druge osobe i taj dio nije nikad zvanično preveden, iako je tadašnji visoki predstavnik Carl Bildt probao organizirati komisiju koja je trebala službeno prevesti sve Anexe, a među njima i Ustav BiH, što se, na žalost, nije dogodilo jer se, kako je on tvrdio 1996. godine, nije mogao usuglasili službeni prijevod. Posljedica toga jeste da i dan danas imamo sve Anexe u službenoj verziji samo na engleskom jeziku, što znaći da je jedina službena verzija Ustava BiH, ona na engleskom jeziku.

    Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan i sastoji u tome da je Daytonski sporazum pisan jezikom i terminologijom anglo-saksonskog prava, pa svako njegovo tumačenje terminima kontinentalnog prava, dovodi u sumnju tačnost interpretacija. Zato danas imamo ovaj sistem u kojem svako tumači Daytonski sporazum, a posebno Ustav BiH, onako kako mu tom političkom trenutku odgovara.

    Da samo malo uđemo u teoriju međunarodnog prava i kažemo da postoje dva načina provođenja međunarodnih sporazuma:monistički (monizam) i dualistički (dualizam) pristup. Monizam znači, kako se međunarodni sporazum provodi direktno, onako kako je potpisan, dok dualizam (koji je prisutan u germanskoj pravnoj nauci) kaže da se na temelju međunarodnog sporazuma donose odgovarajući zakoni ili akti kojima se obezbjeđuje njegovo provođenje.

    Odnosno, time se omogućava da se međunarodni sporazum primjenjuje, ali putem donešenog zakona, koji se može mijenjati i prilagođavati u okviru normi potpisanog sporazuma. Kako se u Bosni i Hercegovini, Okvirni mirovni sporazum iz Daytona provodi kroz monistički pristup, odnosno direktno, onda ga, svakako, treba tako i posmatrati. To na isti način podrazumijeva da se on provodi integralno, sa svim svojim Anexima, uključujući Ustav BiH, koje je zapravo Anex 4, jer kako znamo ovaj najviši akt nikad nije ratificiran, niti objavljen u Službenim novinama, tako da se i Ustav BiH provodi kao dio Daytonskog sporazuma. Tako ga tretira i Ustavni sud BiH. Šta to zapravo znači?

    Kako ova zemlja nema ratificiran i objavljen Ustav BiH, to znači kako bi se nakon potpisivanja Daytona, trebao po prvi put donijeti ustav ove zemlje, iako postoje slobodnija tumačenja da se može vršiti intervencija na njega, putem dvotrećinskog usaglašavanja u zakonodavnim organima, ali ipak, kako nemate službeno objavljen Ustav BiH, onda se stvara potreba da se on po prvi put donese u ovim novim, daytonskim okolnostima. E sad dolazimo na značajan dio?

    Međunarodno pravo jasno kaže da svaki sporazum koji je donesen pod prisilom (lat. Clam, Vi, Aut Precario) nema pravosnažnost, odnosno laički rečeno – ne važi. Kad se podsjetimo onoga što je rekao Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga, u predmetu „Zornić“ u svom stavu pod brojem 43. koji kaže: „Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45).

    Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na ‘konstituentne narode’ kako bi se osigurao mir.“ Čim postoji termin „bilo je neophodno“ to znači da nije bilo dobrovoljno, odnosno pod prisilom. Još jasnije, to bi trebalo značiti da taj dio odredbi Daytona, pa čak i cijeli sporazum mogu biti dovedeni u pitanje, jer je nedostajala dobrovoljnost u njegovom zaključivanju.

    Na kraju, podsjetimo se i Ustavnog zakona BiH, od 12. decembra 1995. godine, kojim se prihvata Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, ali pod uvjetom da se isti provodi ili će u suprotnom sve biti vraćeno na prethodno stanje, a to je Republika Bosna i Hercegovina, sa svojim Ustavom RBiH, jer je ona bila međunarodno priznati subjekt, što znači i konzument međunarodnog prava.

    Ovo se odnosi na sve one, koji preslobodno tumače odredbe Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, posebno Ustav BiH, kao Anex 4, koristeći takve interpretacije u svoje političke svrhe, a da zapravo možda i nisu svjesni da bi time mogli poništiti kompletan Dayton i vratiti pravno stanje na ono koje je bilo prije njega, tačnije Republika Bosna i Hercegovina. kao međunarodni priznat subjekt bez RS-a ili tadašnje HRHB-a, jer oni nemaju nikakav međunarodni subjektivitet.

    Ovo bi moglo postati još značajnije, ako bi recimo Ustavni sud BiH vršio intervencije prema Daytonskom sporazumu, koristeći jako slobodne interpretacije neslužbene verzije Ustava BiH (neki njihov neslužbeni prijevod), kao pravni osnov za svoje odlučivanje ili još konkretnije, ako bi usvajanjem apelacije Borjane Krišto izvršio intervenciju na Washtingtonski sporazum, potpisan 1994. godine, iz kojeg je proistekao Ustav Federacije Bosne Hercegovine. To bi u pravnom smislu moglo svašta nešto značiti.

    Ostavljam vašoj mašti na volju da sami zaključite, šta se može desiti ako bi se intervencijom Ustavnog suda BiH uzurpirao neki od međunarodnih sporazuma (recimo Washtingtonski sporazum) i koje bi pravno stanje tada važilo. Priča uopće nije složena, ako se ona pravilno akceptira, ali evo iznoseći i dokumenta koja to potvrđuju, želim iskazati svoju bojazan da zarad partikularnih političkih ciljeva, kompletan sistem može pasti. Da dodamo još i ovo.

    Postoje razmišljanja u pojedinim nevladinim organizacijama, da se piše apelacija prema Međunarodnom sudu pravde u Haagu, sa traženjem da se Okvirni mirovni sporazum iz Daytona stavi van snage jer je donesen pod prisilom, a i nije se provodio onako kako je zamišljen. Tako nešto bilo bi usmjereno na poništenje sadašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, koje vidno ne funkcionira, pa se čak i politički djelatnici koriste lošim interpretacijama Daytona ili Washingtona u svoje političke svrhe, makar one značile i totalnu diskriminaciju.

    Za drugi put ćemo ostaviti one interpretacije da građanski koncept podrazumijeva unitarnu državu, a kao onda to znači stvaranje majorizacije i neki islamski karakter, što naprosto nije tačno. Postoje tri vrste oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica). Kad čujete one da napadaju unitarno uređenje, onda trebate znati da se ti isti zalažu za federalno ili konfederalno uređenje, tačnije, za podjelu Bosne i Hercegovine, vrlo izvjesno po etničkim linijama. Zašto se tome niko javno ne suprotstavlja? Ne znam, vjerovatno neznanje u političkim elitama.

    Teoretski razmotriti takve pravne okolnosti, može biti zabavno, ali ja u stvari priča jako ozbiljna.

     

     

    (Vijesti.ba)

  • Pogledajte detalje iz Daytona: Milošević Silajdžiću: Harise, nisam ja gnjida… a onda je stavio kažiprst na kartu Sarajeva i…

    O pregovorima u Daytonu davne ‘95. godine ispričane su brojne priče i načinjene razne analize, ali malo ko zna da se tada u Daytonu odvijala prava drama, naročito se vodila prava pravcata dejtonska bitka za Sarajevo. Svjedok događaja otkriva do sada nepoznate detalje mučnih pregovora zbog kojh su neki doslovno padali u nesvijest

     

     

    Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

    U sjećanju mnogih Sarajlija, koji su u gradu ostali za vrijeme opsade, ostao je sav užas ali i ponos što se grad branio – i odbranio. Gotovo pune četiri godine lila se krv za odbranu šehera, a krv se lila u stanovima i kućama koji su bili izloženi granatiranju, krvarilo se po ulicama, tržnicama, gdje god su se hrabre Sarajlije kretale, sve do prvih borbenih linija koje su branili momci u patikama, nenaoružani, ali sa srcem većim od Trebevića.

    Onda se desila 1995. godina, godina Daytonskog sporazuma. Jedino što je bilo sigurno u vrijeme pregovora u Daytonu je da je Bosna i Hercegovina opstala, da su je slabo naoružani mladići u patikama odbranili. A onda, u Daytonu, počela je prava bitka za entitetska razgraničenja, bitka za svaki pedalj, a posebna bitka, žargonski rečeno, krvava bitka za glavni grad Bosne i Herecegovine – šeher Sarajevo. Mnogima se, sa strane, činilo da su to pregovori bez bilo kakvih događanja, ali malo ko zna da se u Daytonu odvijala prava drama, naročito se vodila prava pravcata daytonska bitka za Sarajevo.

    Priču oko Sarajeva ispričao mi je dr. Haris Silajdžić:

    – Agresori su o podjeli Sarajeva razmišljali još od prije agresije, prije nego se svo zlo slilo na Sarajevo. Sjećam se prijedloga i molbe Nikole Koljevića u Lisabonu za vrijeme pregovora o Cultierovom planu da im se ustupi Ilidža. Nikada nisam mogao ni pomisliti da bih na bilo koji način dijelio Sarajevo. Rekao sam Koljeviću – zašto bi se Ilidža prepuštala nekome, na njoj svakako žive Srbi, Muslimani i Hrvati? Koljević je ostao bez teksta.

    Cultierov plan je propao, uslijedile su krvave godine za grad Sarajevo, granate divljaka s okolnih brda nisu birale nedužne žrtve…, ginuli su svi, muslimani katolici, pravoslavci… i ostali… Zločine nije činio srpski narod, činili su to zlikovci, a zlikovci nemaju ni vjeru, ni etničku pripadnost, ni naciju, oni su jednostavno zlikovci koji su ubijali u nečije iime. Grad se odbranio, divljaci s brda prisiljeni su na povlačenje i pod uspostavom mira u Daytonu (SAD) su otpočeli pregovori o uređenju Bosne i Hercegovine.

    Posljednji im se priključio Nikola Koljević, pogledao je entitetsku liniju oko Sarajeva, shvatio da je Sarajevo ostalo nepodijeljeno entitetskom linijom i – pao u nesvijest

    Jedne prilike sam upitao dr. Silajdžića kako se moglo pristati na entitete. Rekao mi je da se u Daytonu o tome nije moglo pregovarati; međunarodna zajednica je odlučila da se na području države BiH formiraju dva entiteta, da se eniteti zovu „Republika Srpska“ i „Federacija BiH“ – o tome se nije dalo pregovarati.

     

    Prema Silajdžićevoj, priči dobar dio entitetskog razgraničenja mogao se postići dogovorima, kompromisom, ali najteža bitka vodila se oko Sarajeva. U pregovorima oko entitetskih razgraničenja u i oko Sarajeva prisusvovali su američki general Wesley Clark, Slobodan Milošević, geolog profesor Kapidžić i dr. Haris Silajdžić.
    Prve zvanične informacije o pregovorima u Daytonu dao je Franjo Tuđman. On se, naime, prvi vratio iz Daytona i na aerodromu Pleso u Zagrebu rekao, s vidljivim omalovažavanjem države BiH, da je opstala „nekakva“ Bosna i Hercegovina, da su se dogovorila dva entiteta te da je on predložio da se Brčkom dodijeli status distrikta.

    Nešto kasnije, u Zagrebu, slušao sam izjavu Jadranka Prlića koji je, govoreći o „daytonskom“ Sarajevu, rekao da su, kada su se ujutro okupili da vide sudbinu glavnog grada BiH, shvatili da je Sarajevo u cijelosti pripalo entitetu FBiH. Posljednji im se priključio Nikola Koljević, pogledao je entitetsku liniju oko Sarajeva, shvatio da je Sarajevo ostalo nepodijeljeno entitetskom linijom i – pao u nesvijest.

    Milošević me pogledao i rekao: „Harise, nisam ja gnjida….“. Stavio je kažiprst na izvorište i kažiprstom poklopio to područje, a onda olovkom okružio oko prsta i izvorište priključio entitetu FBiH

    Misleći da se Prlić zeza i žargonski izjašnjava o reakciji Koljevića, upitao sam je li se šali ili je istina da se onesvijestio? Prlić mi je potvrdio da se Koljević onesvijestio i da su ga polijevali vodom da dođe sebi.

    A šta se sve dešavalo u noći borbe za šeher Sarajevo, ispričao mi je nedavno dr. Haris Silajdžić.
    – Oko entitetskog razgraničenja Sarajeva pregovarali smo Milošević i ja. Prisutan je bio i američki general Wesley Clark i, posebno moram istaći, geolog profesor Kapidžić, trenutno ne mogu da mu se sjetim imena, ali je čovjek odigrao vrlo važnu ulogu. Uloga profesora Kapidžića bila je vrlo bitna u momentu kada se iscrtavala entitetska linija na području sarajevskog naselja Faletići. Milošević i ja smo se dogovorili da kompletno naselje s užom okolinom pripadne entitetu FBiH, dakle Sarajevu. U jednom momentu prišao mi je profesor Kapidžić i rekao da izvorište pitke vode, s kojeg se napaja područje Pofalića u kojemu živi oko 30.000 ljudi, ostaje u entitetu RS. Iskreno, o tome nisam imao pojma, pozvao sam Mioševića i predložio da opet porazgovaramo oko linije na području Faletića. Objasnio sam mu problem izvorišta. Milošević me pogledao i rekao: „Harise, nisam ja gnjida….“. Stavio je kažiprst na izvorište i kažiprstom poklopio to područje, a onda olovkom okružio oko prsta i izvorište priključio entitetu FBiH. Moram priznati, u tom momentu je bio izuzetno korektan.

    Pored Faletića borba se vodila oko dijelova grada Sarajeva koja su bila pod okupacijom paravojnih snaga samoproglašene „Republike Srpske“, koja je potpisivanjem Daytonskog sporazuma zauvijek nestala, mada još živi u glavama pojedinaca. Zamolio sam dr. Silajdžića da mi ispriča kako je uspio prisiliti Miloševića na kapitulaciju u vezi Sarajeva, posebno kada su u pitanju Ilidža, Vogošća, Grbavica…

    Ubjeđivanje je trajalo dugo, sve dok Milošević na kraju nije pristao da se Ilidža i Vogošća uključe u entitet FBiH

    – Od samog početka pregovora oko Sarajeva intimno sam zauzeo stav da se gradu ne oduzme niti jedan njegov bitan dio. Miloševiću i generalu Clarku sam objasnio da je neprirodno povlačiti entitetsku liniju preko Ilidže, posebno ako se zna da preko Ilidže svi putevi vode ka jugu, Mostaru, Hercegovini, našem dijelu mora. Isto sam rekao i za Vogošću, preko Vogošće je izlaz prema sjeveru BiH, Brčkom, Zenici, Tuzli…. Ubjeđivanje je trajalo dugo, sve dok Milošević na kraju nije pristao da se Ilidža i Vogošća uključe u entitet FBiH.

    U jednom momentu presjekao sam gospodina Silajdžića i upitao gdje su u toj priči predstavnici bosanskih Srba – Buha, Krajišnik, Koljević, u vezi čega mi je dr. Silajdžić rekao kako je Slobodan Miošević imao potpis patrijarha, neku vrst „punomoći“, i da Miloševiću uopće nije bilo stalo do mišljenja bosanskih Srba.

    – Na red je došlo sarajevsko naselje Grbavica. Tu je Milošević bio veoma tvrd – nastavlja da se prisjeća dr. Silajdžić – pojasnio sam Miloševiću da bi bilo suludo na tom dijelu iscrtavati entitetsku granicu, Grbavica je oduvijek bila neodvojivi dio Sarajeva. Sve je to slušao američki general Clark i u jednom momentu rekao kako mu nije jasno da nekome može na um pasti da dijeli grad, posebno glavni grad države Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević je na momenat zastao, pogledao u Clarka, a onda se obratio meni: „Harise, bre, nećeš mi valjda uzeti i Grbavicu?“ Naravno da sam računao da Grbavica bude u sastavu grada Sarajeva, da stadion „Grbavica“ i dalje bude „Željin“ stadion sa kojeg će se oriti navijački uzvici, i uspio sam. Milošević je potpisao entitetsku nedjeljivost Sarajeva, a to je, ustvari, bila i konačna pobjeda. Ne samo Sarajeva, nego cijele Bosne i Hercegovine.

    I jeste bila velika pobjeda Sarajeva i BiH. U rukama sam imao vojnu kartu podjele Sarajeva. Kartu smo našli u kasarni Bistrik nakon povlačenja generala Kukanjca i onoga što je ostalo od bivše JNA, a karta je iscrtana u Štabu JNA u Beogradu. Na toj karti je Sarajevo podijeljeno od Pala preko bistričkog tranzita (danas Put Mladih muslimana), do iznad Skenderije. Linija razgraničenja se odatle spuštala prema Skenderiji, preko mosta „gazela“, prema Alipašinoj džamiji i dalje Alipašinoj ulici prema Vogošći. Prema toj karti „srpsko Sarajevo“ bi bilo od Alipašine džamije prema Ilidži, a „muslimansko-hrvatsko“ Sarajevo bilo bi od Alipašine džamije do Kozije ćuprije.

    Zahvaljujući dr. Silajdžiću i borbi oko Sarajeva, u sastavu Sarajeva ostala su naselja Hošin Brijeg, Jarčedoli, Hrid, Mahmutovac, Širokača… sve stara sarajevska naselja, odakle se gradio i podizao šeher.

    Prema toj karti „srpsko Sarajevo“ bi bilo od Alipašine džamije prema Ilidži, a „muslimansko-hrvatsko“ Sarajevo bilo bi od Alipašine džamije do Kozije ćuprije

    Gostujući na televiziji N1, osuđeni ratni zločinac, Momčilo Krajišnik, izjavio je, bez imalo ustezanja, kako je najveću zaslugu što je Sarajevo ostalo „čitavo“ imao dr. Haris Silajdžić i kako mu Sarajlije još za života trebaju podići spomenik. Prema riječima Krajišnika, presudnu ulogu je oko Sarajeva u Daytonu imao upravo dr. Silajdžić i da bi u BiH danas sve drugačije bilo, u negativnom smislu, da je dr. Haris Silajdžić dopustio da se po glavnom gradu BiH iscrtavaju bilo kakve entitetske linije.

    Sarajevo je opstalo i ostalo onakvo kakvo je bilo stoljećima, puno ljubavi prema svakom na ovome svijetu, ispruženih ruku, sa svojim Sarajlijama, altruistima kakvih nema na svijetu…. mrehametlukom… dušom Sarajeva.

     

     

    (DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Close
Close