Dragan Bursac

  • Dragan Bursać “poklopio” Ramiza Salkića: “Ovo je Ramiz Salkić potpredsjednik rs-a. On ima, pazite sad, 44 savjetnika-od čega ih tek nekoliko živi u tom rs-u…”

    Novinar, kolumnista i politički analitičar iz Banja Luke, Dragan Bursać svakodnevno komentariše političku situaciju u Bosni i Hercegovini.

    Za danas smo izdvojili jedan Bursaćev status sa facebooka koji u nastavku prenosimo u cijelosti:

    Ovo je Ramiz Salkić potpredsjednik rs-a. On ima, pazite sad, 44 savjetnika-od čega ih tek nekoliko živi u tom rs-u.

    Od silna 44 čovjeka, kako primjeti Refik Hodžić, nema niti jednog Kozarčanina ili Prijedorčanina povratnika u taj rs, iako se zna da su to najbrojnije bošnjačke povratničke zajednice.

    Šta nam to govori?

    1. Para ima na bacanje!

    2. Zaboli briga SDA za povratničkom populacijom!

    3. Oficijelno Sarajevo tretira rs kao odistinsku “Dodikovu samostalnu teritoriju”, a ne kao dio i to veliki dio BiH

    4. Stanovništvo Kozarca i Prijedora koje je doživilo urbicid, kulturocid, elitocid i genocid, tek je broj, cifra i nebitnost u sastavu rs-a, a ne BiH

    (ZASREBRENICU.ba)

  • Bosanski major Mihajlo: Junak umire jednom, kukavica hiljadu puta

    Ovo je čovjek koji je svojim znanjem, autoritetom branio i odbranio ljude – istinsko vezivno tkivo Bosne i Hercegovine.

    Piše: Dragan Bursać

    Zamislite da se Beogradskim sajmom knjiga prošeta major Mihajlo Petrović, heroj rata. Srbin iz Beograda. Zamislite da taj heroj, nasred centralne beogradske sajamske hale, raširi ruke, podigne ih u vis, kako je to znao raditi, i uzvikne:

    “Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih i ustaških fašista!”

    Zamislite, možete li zamisliti kako lokalnom uberSrbinu ispada pljeskavica iz ruku, dok mu se urnebes salata razlijeva po knjizi Vojislava Šešelja Izlapela rimska karakondžula Flavija Latanci, zamislite tog uberSrbina kako ushićeno gleda majora Mihajla Petrovića u maskirnoj uniformi ispred sebe. Pa taj Srbin, uberSrbin uzrastao na laži, medijskom i mentalnom daunsajzingu, baca onu pljeskavicu od 200 dindži na kanabe sa papirusnim nakupinama Dobrice Ćosića i trči ka majoru Petroviću.

    Srpski heroj odistinski

    Jer, taj uberSrbin je čuo i za Arkana i za Šešelja, i za Pavkovića i Lazarevića, čuo je i za štand RS-a, znanog kao štand Republike Srpske, na kojem se kao kapitalni djelo prodaje priručnik za asanaciju ubijenih u srebreničkom genocidu, znan kao Srebrenica – stvarnost i manipulacije, velim za sve je čuo uberSrbin, samo nije čuo za tog opakog, pravog, a neprskanog Srbina iz Beograda Mihajla Petrovića, za tog opasnog lika sa kohonesima kao tikve, koji stoji pred njim.

    “Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja, ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih, naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!”

    Sluša uberSrbin u nevjerici, dok mu vrućina globalnog otopljenja oktobarskog mrsi i miris i znoj.

    “Pa, to je moj heroj! Taj nije ubica, bijednik, nije ratni turista i bijela tehnika – fajter poput onog Arkana, niti je iskompleskirani Hrvat koji se mora viktimizirati i inkorporirati u srBsko društvo poput ovog sveprisutnog Šešelja. A nije ni zločinački povratnik, jajara poput onog Pavkovića ili Lazarevića…”, misli se uberSrbin.

    “Pa, ko je taj čovjek?!”

    “Vidi, žena mu se zove Ana, sin je Aleksandar i kćerka Jelena. Opa bato, pravi Srbin, neprskan. Pa još inženjer elektrotehnike, magistar, ovaj je pravi heroj”, misli se uberSrbin na Sajmu knjiga beogradskom, posvećenom uberSrbima, dok su ostali kod kuće.

    Herojskom pogibijom u legendu

    “Ne, ja njegovo djelo pronaći ne mogu među ovim mojim herojima. Nema ga niti među djelima sabranim od Gorenja do Philipsa Željka Ražnatovića Arkana, nema ga niti među skribomanskim djelima sa mnogo psovki uvaženog Šešelja doktora, a nema ga niti među kvazivojnim pisanijama Pavkovićevim i Lazarevićevim. Pa ni ona knjižurina za pritiskanje kupusa, koja slavi genocid i tretira žrtve kao bošnjačke pacove za asanaciju iz Republike Sroske, ne spominje ime majora Petrovića.”

    I onda se hologramska projekcija majora Petrovića raširi iznad hala beogradskih. I onda major Petrović usklikne:

    “Stavljam se na raspolaganje Oružanim snagama Bosne i Hercegovine!”

    I onda krene film o heroju Petroviću, majoru koji je u Travniku proveo posljednjih 17 godina života, i onda se vrte slike o junaku, dobitniku najviših ratnih priznanja Armije Bosne i Hercegovine, “Zlatnom ljiljanu”, dobitniku ordena “Zlatni grb s mačevima”…

    I onda onaj “Srbin na baterije”, uberSrbin, promatra kako je Petrovićeva jedinica iz sastava JNA napustila Travnik, a on je odbio da krene sa njima. Bio je to potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan. Bez svake sumnje. Nije prihvatio ni poziv porodice da dođe u Beograd, pa ni poziv porodice supruge Ane da preseli u Zagreb. Opet bez svake sumnje. Zajedno sa majorom Petrovićem, u srednjoj Bosni su ostali supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena. Za samo nekoliko mjeseci borbe, srodio se sa Bošnjacima vlašičkog sela Mudrike i herojskom pogibijom otišao u legendu.

    Bosanac sam postao

    Ovo je major Mihajlo Petrović, heroj Bosne i Hercegovine! Ovo je njegova priča! Ovo je čovjek koji je svojim znanjem, autoritetom branio i odbranio ljude – istinsko vezivno tkivo Bosne i Hercegovine.

    A ovo je njegov odistinski govor:

    “Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja sa brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih, naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!”

    To je govor heroja rata i junaka mira. Za one koji ne znaju, poginuo je od mine, u Jajcu, krajem oktobra 1992. godine. Prije, bit će, 27 godina.

    Slava mu i veliko hvala!

    Tamo mu i nije mjesto

    Vidite, njegovo “djelo” i njegov lik nećete naći na promenadi srBskih ranih zločinaca koji gade Beogradski sajam knjige. Jer je Mihajlo Petrović, prije svega, Čovjek i Srbin, kakvog ovi nisu dostojni.

    I može uberSrbin mirno da se vrati žvakanju pljeskavice između žvakanja Ćosića, Karadžića, Pavkovića i Lazarevića, između štanda sa sramotom od entiteta Relublika Sropska – jer tamo nema Čovjeka, čovjeka Mihajla Petrovića, majora, oficira i heroja Armije Bosne i Hercegovine, koji je svojim životom branio i odbranio ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i obraz i čast Srba.

    Tamo u Beogradu, na takvom sajmu, njemu i nje mjesto.

    Ostaju samo riječi “Zlatnog ljiljana” Mihajla:

    “Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta.”

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

  • Dragan Bursać: “Jedan savjet svim dobronamjernim, a naivnim ljudima koji žive van tamnog vilajeta znanog kao republika srpska”

    Novinar i kolumnista iz Banja Luke svakodnevno na svom facebook profilu komentariše političku situaciju u BiH.

    Za danas smo izdvojili još jedan Draganov status:

    Jedan savjet svim dobronamjernim, a naivnim ljudima koji žive van tamnog vilajeta znanog kao republika srpska:

    Prije nego što se obradujete nekakvim “novim političkim snagama” “opozicijom” “mladm ljudima koji će se suprotstaviti režimu” u toj republici srpskoj, postavite im dva pitanja:

    1. Da li se u Srebrenici desio genocid?
    2. Šta misle o četnicima?

    Tako ćete sebi uštedjeti vrijeme, oslobodićete se idealističkih snova i bolje ćete sagledati realnost.

    Hvala!

    (ZASREBRENICU.ba)

  • Dragan Bursać o bisti Handkeu u Srebrenici: Hoće li kosti ubijenih u genocidu gledati spomenik onoga što se sa njima sprda?

    Dragan Bursać, novinar, književnik i kolumnista se na svom FB profile osvrnuo na inicijativu da se ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost, podigne bista u Srebrenici. Draganov status prenosimo u cjelosti.

    Zanimljivo je kako se deset dana srBski nacisti iz petnih žila upinju da dokažu sebi i svijetu kako Nobelova nagrada Handkeu nema nikakve veze sa njegovom ideologijom i kako ju je dobio isključivo za književnost.

    A onda (ne)očekivano ide ovo saopštenje-Predsjednik Udruženja građana „Istočna alternativa“ Vojin Pavlović predao je zahtjev Općini Srebrenica u kojem traži odobravanje lokacije za postavljanje biste dobitniku Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu.

    Dakle, jebe se srBskim nacinjima za nekakvom književnošću. Oni bi Handkeu spomenik podigli baš i jedino zato što je riječ o šovenu, koji negira genocid i sprda se sa žrtvama. I baš zato u Srebrenici. I baš zato u inat zdravom razumu, časti i poštenju.

    A biće i ostati za vječnost-sličan se sličnom raduje i sličan sličnog slavi.

    Kakva crna književnost, kakav crni duhovni potencijal i književno stvaralaštvo?! Hoće li kosti ubijenih u genocidu gledati spomenik onoga što se sa njima sprda?

  • Bh. političarka oduševljena četnikom Dražom Mihailovićem, stigle žestoke reakcije

    U Kulturnom centru Banski dvor u Banjoj Luci ove je sedmice prikazan dokumentarni film Milosava Samardžića o četničkom vojvodi Dragoljubu Draži Mihailoviću.

    Promociji je prisustvovala i poslanica Partije demokratskog progresa (PDP) u Narodnoj skupštini Republike Srpske Jelena Trivić, koja je na svom Facebook profilu postavila fotografiju sa promocije, uz komentar koji je izazvao brojne reakcije na ovoj društvenoj mreži.

    “Film o prvom gerilcu porobljene Evrope. Godinama su nam laž servirali kao istinu. Rehabilitacija generala Jugoslovenske vojske u otadžbini samo je djelomično ispravila istorijsku nepravdu.

    Dražin patriotizam i danas može biti zvijezda vodilja. Oni koji bivaju proglašavani za izdajnike često postaju nacionalni heroji. Čuvena je njegova izjava: “Reč kapitalizacije za mene ne postoji”.

    Nastavila je kako je Viši sud u Beogradu “poništio presudu kojom je Draža osuđen na smrt i smatra se da to montirano suđenje nikad nije postojalo”:

    Saveznici, prvi svega Velika Britanija i SAD, učinili su veliku istorijsku grešku stavljajući se na stranu komunista u Drugom svjetskom ratu, isključivo zarad svojih interesa.

    Djelomično, Ronald Reagan je kasnije ispravio ovu nepravdu rekavši o Draži sljedeće: ‘Konačna tragedija Dragoljuba Mihailovića ne može da izbriše iz sjećanja njegovu herojsku i često usamljeničku borbu protiv dvostruke tiranije koje su savladale njegov narod – nacizam i komunizam'”, napisala je Trivić na svom Facebook profilu.

    Ova njena objava izazvala je brojne reakcije, a oglasili su se i Dragan Bursać, kao i Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka.

    “Ovo nije izjavio neki bradati, pijani, krezavi rudiment sa kokardom na glavi nego prva opoziciona političarka u RS-u Jelena Trivić. I ona bi, navodno, trebala biti ta ‘nova snaga’, koja će rušiti Dodika i njegove? I žalosno je što ona i njeni zapravo jesu iskonski ideološki četnici. Milion puta sam ponovio i opet ću-Na vlasti u RS-u su kriminalci koji bi voljeli da su četnici, a opozicija su četnici koji bi silno voljeli da su ponovo u redovima kriminalaca”, napisao je Bursać.

    Trifunović je istaknuo kako ga ne čudi što ovakvi tonovi dolaze iz redova Partije demokratskog progresa (PDP).

    “Ne vidim šta je sporno i iznenađujuće u tome da PDP, partija koju je osnovao jedan od prvih Komunista socijalističke BiH, Mladen Ivanić, transformacijom i dolaskom mladih snaga postane partija koja baštini i brani četništvo. To nije sporno, to je sasvim prirodno i očekivano. Od reforme ekonomije do istorijskog revizionizma biras ono na sta se masa pali.

    Samo jedan mali detalj su zaboravili u PDPu, četnici, vojska koja nije dobila ni jednu bitku nikada, su u Banjaluci nakon ustaškog pokolja u Drakulićima sklopili pakt sa istim tim ustašama o nenapadanju.

    Podsjećam, ustaše su u ranim jutarnjim časovima 7. februara 1942. izvršile pokolj nad srpskim stanovništvom u banjalučkim selima Drakulić, Motike, Šargovac i rudniku Rakovac, a prema zvaničnim podacima, ubijeno je najmanje 2.300 ljudi, među kojima i 551 dijete.

    Koristili su četnici taj pakt da loču po okupiranoj Banjaluci, fotografišu se sa ustašama o čemu je tako mnogo dokaza u ovdašnjem Arhivu da svako ko hoće može da ih i nađe. Tako da onaj ko vidi vodilju u lideru četnika, i tom pokretu nije samo neznalica, već neko ko ne misli dobro sopstvenom narodu u kog se tobož kune.

    Očekivano ponavljam, ali bez obzira na to, i razočaravajuće”, napisao je urednik portala Buka – Aleksandar Trifunović.

    Bursać se osvrnuo i na njen komentar nakon brojnih osuđujućih poruka na objavu o Draži Mihailoviću.

    “Za one koji još uvijek ne vjeruju da je Trivić rekla to što je rekla evo i njenog ingenioznog pojašnjenja u kome sve Srbe izjednačava sa četnicima dok se sprda sa istorijom:

    ‘Drago mi je što su mnogi od vas pokazali svoje pravo lice, a to je da su za njih dobri Srbi samo oni koji poriču svoju nacionalnu pripadnost. Ja to ne želim da radim. Stvari koje sam napisala su činjenice, istorijske činjenice'”, napisao je Bursać.

    (Radio Sarajevo)

  • Dragan Bursać: Ovo lijevo je ratni zločinac, osuđen za etničko čišćenje u Foči, a desno je, njegov kum, Nobelovac Peter Handke

    Dragan Bursać, novinar, književnik I kolimnista se na svom FB profile osvrnuo ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za kniževnost. Njegov status prenosimo u cjelosti.

    Ovo lijevo je Novislav Đajić, ratni zločinac, osuđen za etničko čišćenje u Foči.

    Tokom ‘92 sumnja se da je na najbrutalniji način ubio 27 Bošnjaka. Njemački sud je dokazao da je ubio najmanje 14 nevinih ljudi samo u selu Trnovače.

    Takođe, Đajić se može vidjeti u spotu Remove Kebab koji je poslužio kao inspiracija bijelim terorističkim fašistima prije masovne egzekucije u novozelandskom Christchurchu.

    A ovo desno je, kako navodi njemački Cajt, njegov vjenčani kum, novopečeni Nobelovac Peter Handke. Handke je u oktobru 1999. na vjenčanju kumovao svom prijatelju ratnom zločincu Novislavu Đajiću.

    A ovo na kraju je originalni dokument iz njemačkog Cajta od prije 20 godina koji potvrđuje navode.

    Tokom ‘92 sumnja se da je na najbrutalniji način ubio 27 Bošnjaka. Njemački sud je dokazao da je ubio najmanje 14 nevinih ljudi samo u selu Trnovače.

    Takođe, Đajić se može vidjeti u spotu Remove Kebab koji je poslužio kao inspiracija bijelim terorističkim fašistima prije masovne egzekucije u novozelandskom Christchurchu.

    OSLOBOĐENJE PORTAL

  • Dragan Bursać: Peter Handke, Nobel za genocidnost Srba

    I ne, dragi Peter Handke-nisu svi Srbi genocidni niti se mogu diviti tvojim zločinačkim intelektualnim ekskurzijama. Nije baš svaki predstavnik ovog naroda taoc tvog i Miloševićevog genocidnog mentalnog safarija, koji je izrodio 100 hiljada humki samo u Bosni i Hercegovini.

    Gunglula koja se digla oko dodjele Nobelove nagrade za književnost Austrijancu Peteru Handkeu odavno prevazilazi okvire napisane beletrističke riječi. Zapravo ta jeka i ti opravdani protesti ponajmanje imaju veze sa Handkeovim umijećem pisanja. No, par riječi i o tome. Handke je dobar pisac, nikako najbolji i nikako neko ko bi baš za pisanje trebao dobiti Nobela.

    Ako nije za pisanje, za šta je onda?

    Pa o čemu to “vodi računa” Nobelov komitet kada samo u par rečenica, nazor sastavljenih dodjeljuje ultimativno književno priznanje čovjeku koji je do prije par godina i sam negirao ovu instituciju? Koje su to druge, više vrijednosti u životu i djelu Austrijanca, e da bi ga kvalifikovale za Nobelovu nagradu?

    Veliki Kami bio je npr. aktivista, čovjek Juga i Meidterana, antifašista, savjest intelektualnog dijela čovječanstva, koji je bio spreman odbiti Nobela zarad dodjele iste nagrade Malrou. Žan Pol Sartr je primjerice istu nagradu odbio. I nisu dabome ova dva svjetska velikana zaslužila da budu u istoj rečenici sa Peterom nesrećnim.

    Jer Handke je mogao dobiti Nobela samo i jedino za afirmaciju ksenofobije, nacionalizma i nepatvorenog fašizma. Mogao je dobiti najveće svjetsko priznanje samo za medijsko vaskrsavanje ultranacionalizma u Miloševićevom liku. Mogao je Komitet nagraditi Slovenca po majci Nobelom i sa nešto više od 900 hiljada dolara zbog licemjernosti, ali i populizma, uopštavnja i degradiranja cijelih naroda. Naravno, ko smo mi da se miješamo u ukus Nobelovog komiteta i njegovu ideološku potku?!

    Ko smo mi da kažemo-Kolege štokholmske, ispijanje viskija sa Slobodanom Miloševićem, negiranje genocida, zabijanje ubijenih Srebreničana u guzicu novinarsku kako jednom reče Handke Ajriš Tajmsu, dolazak Miloševiću na sahranu i ostalo performersko fašističko smeće-nije za Nobela. Mi tu ništa ne možemo i Nobel je, koliko god to apsurdno zvučalo trajna kategorija-i u slučaju velikog Kamija i u slučaju patuljastog intelektualnog performera Handkea.

    Mi smo Slobini, Sloba je vaš

    Ima nešto drugo, važnije, bitnije i strašnije, što nadilazi Petera Handkea i ostavlja trajnost veću i dublju od Nobelove nagrade.

    A pazite, Handke je opisao cijeli jedan narod, dakle srpski kao kuče Miloševićevo, kao narod koji hoda u inat čovječanstvu, pod stijegom jednog Vođe. Handke je, dakle, jednim bonvivanskim potezom malog maksimaliste, pripisao svakom Srbinu upravo osobine genocidnosti, ultranacionalizma i nacizma, opisao je cijeli jedan narod kao zlo, jer je opisivao odlike jednog sistema koji je bio odista takav. Doduše glorifikatorski, ali tim gore! Ne, svaki Srbin treba reći-ja nisam Miloševićev pijun, niti sam Handkeova igračka u fensi “human safariju”, igrici kvazi- umjetnika iz devedesetih. Ne, ne pripadam krugu manje trofejne divljači, koju će u svoje teftere gurati Peter Handke na svom putešestviju po Balkanu!

    Upravo je generalizacijma o «srbima kao dobrom mocima», pravdajući genocidni sistem Miloševićev, Handke cijelom srpskom narodu stavio omču genocidnosti oko vrata. I to sad sve sa štembiljem pronalazača eksploziva i švedske Akademije. Ni više ni manje! Udario je jedan Nobelovac muhur na svakog Srbina-miloševićevkso nedonošče kao dio genocidnosti (sic!).

    Handke srBski heroj?

    Osim naravno, ako se čestiti Srbin ne odrekne ovakvog uopštavanja i ne pošalje Handkea u tri rodne Koruške.

    Dabome, rijetki su Srbi u pisanom sazvježdju savremenika, koji su prepoznali ovu zamku Petera Handkea, i koji su se prije svega, i prije negiranja srebreničkih žrtava genocida, pobunili u svoje ime. Ima takvih Srba, na prste jedne, možda dvije ruke, ali opasno i sramotno nedovljno. I jasno je zašto puk, zašto svjetina, istočno od Drine slavi Handkea. To im je nekakva daleka gotovo rudimentirana satisfakcija za sve silne Šešelje, Mariće, za sve silne Karadžiće i Mladiće, za sve one opskurnjake koji su se od Gazimestana, do naših dana zalagali za Srbiju do Tokija ili barem Karlovca. Handke je postao Handke Srbin i to je nekako očekivano u tom rijalit-srBstvu. sa velikim B.

    No šta je sa resto inetelektualštine, zašto lance genocidnosti u koje ih trpa Handke ne odbacuje?

    Pa resto intelektualaštine se bavi impotentnim vaganjem između lika i djela, bavi se samodovoljnim femkanjem u oblandi nekakve odgovornosti, bavi se pravdanjem lajt fašizma umstevnim hopcupicama tipa-i Kusta je lopov, ali je dobar reditelj, i Andrić je veliki pisac, nema veze što se slikao sa nacistima… To što se ovakvim načinom razmišljanja i lnakaradnom formalnom ogikom-dobio je Nobela za pisanje, ne za djelovanje-pljuje i po zdravom razumu i po spomenutom Kamiju, tim gore po Kamija, a zdrav razum ionako odavno ne stanuje ovdje.

    Kratak je put od Štokholma do Bileće

    A osim ovog opakog bremena genocidnosti koju Handke tovari na vrat Srbima, dešava se jedna amnestija, ma šta amnestija, dešava se apsolutna verifikacija i emancipacija fašističkih ideja na planetarnom nivou i to sve sa muhurom Nobelovohg komiteta. I znajte, kad vam je negator srebreničkog genocida Nobelovac, u jednom malom mjestu hercegovačkom, u Bileći načelnik opštine smatra da je posve legalno da pusti svoje rasne pse na migrante.

    Jer, jebi ga, tako se to radi-tako se prelijeva i izlijeva ona čaša fašizma, kojoj je navodno komprimovan lik i djelo u jedno.

    A žrtve, a potomci žrtava, a silne masovne grobnice, a silovanja, a zločini, a urbicid, elitocid i na koncu genocid???

    Postavimo to ovako:

    Peter Handke, negator srebreničkog genocida i Miloševićev jaran, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Njegovih je milion dolara.

    To je nevažno.

    Za to vrijeme ona 102 ubijena prijedorska djeteta od strane Miloševićevih i Handkeovih ljubimaca “ratnika krstaša”, nemaju spomenik ni koliko je velika kutija šibica, ni dva dolara vrijedan.

    TO JE VAŽNO!

    A pisati i govoriti o tome je NAJVAŽNIJE!!!

    Sa Nobelom ili bez njega-svejedno je! Svjedočenje istini je najvažnija ljudska aktivnost sve dok se istina ne materijalizuje, makar u kamenu.

    Ili kako to divno reče naš pisac Faruk Šehić:

    “Zlo je, naravno, teško nadglasati i zaglušiti, ali sada je kristalno jasno (meni je oduvijek i bilo) da mi moramo pisati o zlu kojem nam je radilo o glavi jasno i precizno, i neprekidno. i ja bih najradije pisao o vampirima i nijansama sive, ali imam preča posla.”

    I ne, dragi Peter Handke-nisu svi Srbi genocidni niti se mogu diviti tvojim zločinačkim intelektualnim ekskurzijama. Nije baš svaki predstavnik ovog naroda taoc tvog i Miloševićevog genocidnog mentalnog safarija, koji je izordio 100 hiljada humki samo u Bosni i Hercegovini.

    A to će i ostati tako, uprkos ili baš zbog Nobela! Jer nas ubijeni u genocidu i zločinima obavezuju na to. A TO je mnogo veća obligacija od Nobelove nagrade.

    Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

    (Radio Sarajevo)

  • Dragan Bursać: Nana Fata, pobjeda BiH heroine!

    Pa da je pravde u toj crkvi, njeni predstavnici bi trebali srušiti građevinu sramnu u Fatinim dvorištu i lično heroini podići spomenik za života. Ona im brani čast dok je krvnički napadaju!

    “Osjećam se dobro, kako se ne bi osjećala. Ja nisam protiv crkve, neka je nosi u svoju avliju kome je potrebna, meni nije potrebna. Ja se osjećam dobro i zahvaljujem se dobrim ljudima koji su ovu presudu dali. Ko je ovo napravio, na sramotu mu bilo. Ovo nije svako kriv. Ima pojedinica koji su krivi”.

    Ovo je izjavila danas Fata Orlović, nakon što je Evropski sud za ljudska prava donio odluku konačnu presudu kojom se nalaže da BiH mora izvršiti odluke kojima se nalaže uklanjanje crkve iz dvorišta Fate Orlović u Konjević Polju.

    Vonj crkvene ljage i sramote

    Pravda je zadovoljena, ali kako će Srpska Pravoslavna Crkva i RS skinuti ljagu sa sebe?

    I interesuje li ih ljudskost?

    Oni su ženi na pravdi Boga oduzeli imovinu i nelegalno sagradili crkvu. Namjesto da su joj odmah vratili njeno, ili još bolje, da nisu ni otimali, oni su se parničili kao zadnje gnjide, čekajući da nana Fata umre.

    No, nana Fata je pobijedila. U inat zlu!

    Istina i pravda su u ovom slučaju pobijedile, ali SRAMOTA DO NEBA OSTAJE VJEČNO za svo zlo koje je učinjeno ovoj ženi!

    Prvo i osnovno – ko je dao pravo SPC-u da gradi crkvu ‘96? Pa pravo joj je dala sila, zavojevačka vojska RS-a i nedostatak pravde. Dakle, zlo koje je crkva aminovala legalizovala i ispustila na tuđu zemlju.

    Ne treba se puno čuditi ovakvom pristupu jedne vjerske organizacije, koja je, sjetimo se, blagosiljala tenkove koji su razarali Vukovar, a nedugo potom i paravojne srBske formacije od Škorpiona do kojekakvih Vukova, Orlova i inih, što su sijali smrt po BiH.

    Ne treba se puno čuditi organizaciji koja slavi vladiku Nikolaja Velimirovića, a koji je o tempora o mores slavio i do nebesa uzdizao Adolfa Hitlera.

    Ne treba se puno čuditi neoporezovanoj nevladinoj organizaciji koja je u svili i kadifi svojih prvih ljudi, ogrezla u materijalni grijeh.

    Na koncu, ne treba se puno čuditi Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koju i sud u Londonu tereti za ubistva, pedofiliju i pronevjere.

    Nana Fata-sama protiv svih i protiv smrti

    Treba se zato čudom čuditi i do nebesa uzdizati Fatu Orlović, našu heroinu, koja se vinula iznad ove impotentne države i poput Don Kihota započela epsku bitku protiv sistema nakaradnog, gramzivog.

    Ulog je malena parcela sa nelegalnom nekretninom. A gubitci? I sistem i crkva vjerovali su da će nana umrijeti, najdoslovnije. Bez figuracije. Vjerovali su da će biologija odraditi njihov prljavi posao. Tako bi bilo najbolje – i za nakaradni sistem i za crkvu.

    Pa opet, nana je morala pobijediti i biologiju i birokratiju i sistem, je da bi dobila muhur da je njeno – njeno.

    Ishitreno čestitamo, a znamo da kraj ove sage nije ni izdaleka tako blizu. Jer, znamo koliko su odluke Evropskog suda “obavezujuće” za naše kabadahije.

    A kabadahije, one crkvene i pravne, kao pacovi kužni i sad imaju izlaz. On je dvojak:

    Rastezati sa implementacijim odluke evropskih vlasti dok smrt ne dođe po heroinu Orlović. Nakon nanine smrti, pacovi će imati nepristojnu ponudu za rodbinu.

    Inat-crkva u najavi

    Pa bi se tako moglo desiti da ova pobjeda p(o)stane Pirova, a ne Fatina pobjeda. Hoću kazati – ukoliko se nakaradna ruina ne ukloni sa zemlje Fate Orlović, za deceniju ili manje, mogla bi tu iznići trajna inat-crkva, koja bi čitavom svijetu poručila “džabe ste krečili”.

    Hoće li se to desiti, vidjećemo u najskorijoj budućnosti.

    Na koncu uz čestitke jedino i samo Fati Orlović i njenom nadljudskom trudu treba se opet sjetiti naše zemlje Bosne i Hercegovine.

    Nema zemlje za Fatu

    I eto kakva nam je zemlja, kad je Fata morala da tuži državu BiH, je da bi pobijedila zemlja Bosna i Hercegovina.

    A ovakva država je mnogo veća opasnost i od Srpske pravoslavne crkve i od bilo koje druge organizacije, jer baš ova zemlja daje pravni okvir za silovanje prava i pravičnosti. Neki će reći da su ovo pregrube riječi, ali razmislite – nije BiH sudstvo spasilo obraz i čast jednoj nani, nego inostrani sud.

    Pa je u konačnici konačnice, najtrezvenija nana Fata, koja vrlo dobro zna, ko je sve čekao da “crkne”, a onda je u maniru najvećih humanista rekla da je ovo bila borba protiv pojedinaca, a ne cijele crkve.

    Pa da je pravde u toj crkvi, njeni predstavnici bi trebali srušiti građevinu sramnu u Fatinim dvorištu i heroini lično podići spomenik za života. Jer, ona im brani ukaljanu čast dok je krvnički napadaju!

  • Dragan Bursać: Ratko, sanjaš li ubijenu djecu?

    Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

    Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

    Ratni zločinac Ratko Mladić hoće da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila. Traži to od suda zemaljskog. Suda haaškog. Možda bi i bilo civilizacijski pustiti ga da to učini jer ne mjeri se ljudskost odmazdom nad zlom. Možda bi to i bilo ljudski, jer čovjek je čovjek i čovjek ljudskim aršinima mjeri čak i zjenicu oka zločinačkog. Možda bi to i bilo ljudski, jer, vidite ne hoda se čovjeku među zvjerima. Ljepota naša ne mora biti oprost i zaborav, ljepota naša je uspravan hod među zvijezdama. Od one Lusi iz Istočne Afrike prije 3 miliona godina, do nekog naprednog djeteta iz Jokohame, mi prkosimo svijetu svojom ljepotom, dobrotom, etikom i umjetnošću. Prkosimo hladnom ništavilu, ali mu isporučujemo na tone, na milijarde tona zla.

    I možda bi u tom ogledu bilo etički odista da Sud zločincu Mladiću dozvoli posjetu grobu njegove kćerke.

    Otkucavanje pokvarenog sata bez halala

    I ustao je jedan oronuli drhtavi starac u Ševeningenu prije neki dan, uperio mutan pogled ka sudiji Prisci Nyambe i tugaljivo rekao:

    “U mojim godinama i u mom zdravstenom stanju, mogućnost da im budem na pomenima ograničena je jer sat otkucava. Navršava se 25 godina od smrti moje kćerke Ane, koja je ubijena kad je imala 23 godine”.

    Starac je Ratko Mladić. prepoznali ste ga po tonu i glasu. Prepoznali ste ga po iskrivljivanju istine, čak i kada je kćerka u pitanju. Ana Mladić je naime, 1993. godine počinila samoubistvo u Beogradu.

    Možda bi bilo humano, da ga Sud pusti…možda…?

    Ali.

    Ali vidite šta je bilo poslije samoubistva Mladićeve kćerke.

    Od 11. do 19. jula 1995. Vojska Republike Srpske pod komandom istog tog Mladića u Srebrenici je ubila 1.042 djece. Očevi djece nikada nikome nisu uputili zahtjev da obiđu dječije grobove iz dva razloga. Ne zna se gdje su pojedine kosti dječije i drugo, VEĆINA TIH OČEVA JE UBIJENA U GENOCIDU. Pazite dobro, to je čitav jedan narodni porod. Preko hiljadu djece.

    Nema tu izvinjenja, nema tu oprosta, nema tu milosti! Pa čak i kada bi neko rekao, halalim, a to se reći ne može, kome da halali? Čovjeku koji je djeci nudio slatkiše, e da bi pojedinu od njih sa roditeljima ubijao? Pa i da to halali, a halaliti se ne može, kome da oprosti, čovjeku koji ne osjeća ni trunku kajanja prema genocidu što ga je počinio???

    Ima li pravde za ubijenu djecu?

    Ili da odemo do ovoga Fikreta Bačića iz Zecova, tu kod Prijedora…

    Fikret peti put čeka da ugleda kosti svojih 29 članova familije, od kojih je 15 djece. Ljudskost je nestala, komšije su nestale. Ljudi u nama su nestali. Samo Fikret stoji poviše bagera i traži svoje najmiije. I tako iz dana u dan. Neko kaže da su Fikretu nestala djeca. Čuj nestala. Pobijena su i razvučena od lešinara po jamama, da im se kosti ne mogu sastaviti. Od kojeg zemaljskog i Božijeg suda Fikret da traži dopust, pa da vidi grobove djece? Od kojeg zemaljskog ili Božijeg službenika Fikret može dobiti napismeno potvrdu o prahu, koji je stvoren od dječijih leševa, e da bi ga posjetio. I najstrašnije, kako Fikretu i roditeljima 102 ubijena prijedorska djeteta pokazati papir na kojem piše da Ratko Mladić ide u posjetu grobljima svojih najmilijih?

    Nijedan zemaljski sud ne može odobriti sastanak ove djece sa roditeljima svojim. Nema tog sudije u Haagu, koji će reći, Fikrete, zbog dobrog vladanja u Prijedoru, moći ćeš da ukopaš i oplačeš kosti 25 članova porodice, među kojima je 15 djece. Nema!

    Ali, idemo dalje, jer je put i trag zločinca dalek i dugačak. Ko će majka ožaliti ožaliti one ugljenisane kosti u Pionirskoj ulici u Višegradu, kosti spaljene djece, kad su izgorjele sa majkama svojim?

    Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

    Na koncu, stranče, prije nego se upustiš u moralnu dilemu, treba li Mladić posjetiti gobove najmilijih, otiđi na grob Fatime Muhić u Potočare. Ne znaš ko je Fatima. Fatima je dobila smrtovni list prije rodnog lista. Fatima je imala nekoliko dana, kada je umrla kao zarobljenik. Beba, zarobljenik. Fatima je čekala 13 godina da bude pokopana. Da, dobro si pročitao, stranče.

    Fatima je našla smiraj pored oca Hajrudina, djeda i dvojice stričeva. Svi su ubijeni u genocidu. E to je djelo onog starca Mladića, koji iz udobnosti sudske sale kaže da mu sat otkucava.

    I šta ćemo sa svakim gradom, selom, seocetom, zaseokom u kojem vonja krvnikov trag? Šta ćemo sa Sarajevom. Kako reče onomad glumica Vedrana Seksan:

    “Na ovom mjestu ubijena je jedna škola, škola sa 1601 učenikom, jedna velika škola od 66 odjeljenja sa 12 klupa. Zastanimo i zamislimo to. Koje je to nepregledno more želja i žamor smijeha.”

    Nikad tog žamora pruženog u budućnost. Nikad tog smijeha i smijeha djece koja bi bila njihova djeca. Autor pomora, Ratko Mladić i njegove «humanitarne granate».

    Pa nije onda samo zločin pustiti zločinca da se sa slobode bavi oplakivanjem, zločin je dopuštati ljubiteljima zločinca da se sprdaju sa kostima ubijene djece. Možda i veći zločin od Mladićevog puštanja da vidi grobove najmilijih.

    Naravno, malo je ovo slova i teksta za svu bol svijeta i sve rane koje bole svakog čovjeka u Bosni i Hercegovini. A opet previše, do neba je previše bola, e da bi neko stavio paraf dopust Ratka Mladića, kako bi posjetio svoje najmilije na oba svijeta.

  • DRAGAN BURSAĆ: Kako je Vojska Jugoslavije ubijala Bošnjake u Srbiji

    O tome svjedoči i hrabri novinar Džemail Halilagić, koji na 26. godišnjicu podsjeća da za taj zločin niko nije odgovarao i ukazuje da se za Kukuroviće više ne interesuju ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Halilagić je kao novinar u to vrijeme izvještavao i dokumentovao događaje u Kukurovićima.

    Piše: Dragan Bursać

    Napravili su četnici mnogo zločina po Bosni i Hercegovini, spalili mnogo sela i ubili mnogo ljudiIlustracija
    Jeste li čuli za Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač? Najvjerovatnije niste. Riječ je o starijim ljudima. Dobrim ljudima. Poljoprivrednicima iz sela Kukurovići. Imali su mnogo toga lijepog da kažu o sebi, svom životu, životu svog sela. Ali te priče nikada nećemo čuti.

    Kukurovići, prije 26 godina. Od jeseni ’92. pa sve do tog 18. februara ’93. selo je pod konstantnom opsadom srpske vojske. Tu i tamo padne poneka granata, ali narod se navikao. Osim toga, dosta mladih napustilo je selo. Ostaju stariji da čuvaju oskudne kuće i okućnice iako ne znaju kako bi ih sačuvali. Tek ljudski, zaštitnički instinkt.

    A onda zimski sumrak. Malo prije 18 časova 18. februara počinje da zviždi. Zvižduci se pretvaraju u tupe zvukove, a oni u eksplozije. Selo su napali četnici. Bio je to onaj konačni napad po sistemu spaljene zemlje. Mladi ljudi iskaču sa djecom iz kuća i polugoli i bosi bježe u mrak od vatrenih sijača smrti.

    Uzeir, Mušan i Fatima odlučuju da ostanu. Kažu, proći će i ovo zlo, a nije moguće da se njima starima nešto desi. Ne bi vojska ništa… Nabrzinu se pozdravljaju sa svojim familijama i vraćaju u trošne kuće.

    Spaljena zemlja, spaljeni i silovani ljudi

    Samo pola sata kasnije Bulutović se uz urlike pretvara u živu buktinju. Granata je pogodila kuću i zapalila je. Uzeir umire u mukama. Odmah potom ista sudbina u paklenoj vatri sustiže Mušana Husovića.

    Starica Fatima Sarač izlazi iz kuće u mrak. Oči od mrene i tmine ne mogu da se priviknu na zlo noći. Između gareži spaljenih kuća i svjetlosti metaka koji zvižduću ugledala je jednog vojnika, pa još jednog i još jednog. Nekakva četa, šta li je? Starica, obamrla od straha, sjeda na poljanu ukaljanu snijegom i blatom. Prilaze joj vojnici i odvode je do jedne spaljene kuće.

    Nena Fatima se nada brzoj smrti. Eto, doživjela je svoje, proživjela, ide sa mirom Bogu na istinu. Bitno je da su joj se djeca izvukla. Ali, umjesto brze smrti, četnici su je prvo silovali, pa joj polomili obje ruke, pa je tek onda rafalom ubili.

    O tome svjedoči i hrabri novinar Džemail Halilagić, koji na 26. godišnjicu podsjeća da za taj zločin niko nije odgovarao i ukazuje da se za Kukuroviće više ne interesuju ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Halilagić je kao novinar u to vrijeme izvještavao i dokumentovao događaje u Kukurovićima.

    “Tom prilikom u svojim kućama su izgorjeli Mušan Husović i Uzeir Bulutović, dok je Fatima Sarač silovana, zlostavljana i ubijena streljačkim naoružanjem. Jugović Kaltak je ranjen, a ostali mještani su se razbjezali po okolnim šumama”, rekao je Halilagić, koji je kao novinar i svjedok tog događaja boravio u Kukurovićima u februaru 1993. i prisustvovao dženazi poginulima.

    One kuće koje nisu spaljene i opljačkane, ona stoka koja nije odvedena i pobijena, sve je to dokinuto u novom četničkom pohodu u aprilu ’93.

    Nije Bosna nego Srbija

    I sad će se neko pitati kako je i zašto toliko bitna smrt to troje staraca. Dabome, veliki je to zločin četnički, ali napravili su četnici mnogo zločina po Bosni i Hercegovini, spalili mnogo sela i ubili mnogo ljudi. Nažalost, to je istina, ali ovo je specifičan slučaj.

    Jer, vidite, Kukurovići su u Srbiji, ne u Bosni, a ubijeni, silovani i protjerani narod bio je narod Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije. Selo je u opštini Priboj, a ljudi su ubijeni samo zato što su Bošnjaci.

    Njih nisu napale tek nekakve paravojne formacije ni nekakvi odrpanci nego organizovane jedinice Vojske Jugoslavije, konkretno Užičkog korpusa. Time je Vojska Jugoslavije počinila nesumnjiv zločin nad svojim građanima, koji su pritom bili civili. Ne treba zaboraviti da u selu nije bilo ratnih dejstava ni borbenih formacija. Tek obični starosjedioci.

    Najjednostanije rečeno: dobro naoružane jedinice Armije Jugoslavije istrijebile su jedno selo u Srbiji, ubile troje ljudi državljana Srbije, a jednu ženu prije toga silovali, mrcvarili i potom ubili. Civili su krivi zato što su bili Bošnjaci. To im je sva krivica.

    Po običaju, zločini bez kazne

    Treba li da pogađate: niko nikada nije odgovarao za taj zločin.

    Savezna Republika Jugoslavija, a potom država Srbija uporno obmanjuju svijet i sebe kako nisu izvršili agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, a agresija ne samo da je izvedena nego su vršene pripreme tog tipa i na sopstvenoj teritoriji nad bošnjačkim stanovništvom. Svi znamo da su nakon Kukurovića uslijedili masovni zločini u Štrpcima i Sjeverinu, ali država Srbija ne haje mnogo za to.

    Konkretno, Viši sud u Beogradu u aprilu 2013. jasno je utvrdio odgovornost države Srbije za ratni zločin koji su pripadnici srpskih snaga počinili na teritoriji Sandžaka i za zločin u Kukurovićima, međutim, počinioci tih zločina ni nakon 25 godina nisu privedeni pravdi.

    I ne da nisu privedeni pravdi nego se na teritoriji Priboja šetkaju među svojim žrtvama. Pa se tako preživjeli stradalnici iz Kukurovića, koji su izbjeglice u sopstvenoj zemlji, svakodnevno susreću sa dželatima namilijih.

    Kako se čini, ti zločini ne interesuju ni Haški sud. Ostavljeno je sve točku zaborava, koji je samljeo točak dostojanstvene istorije.

    Nijednom stanovniku Kukurovića nije priznat ni status civilne žrtve rata. Ništa. Kao da ih nema. A gotovo ih nema. Danas u Kukurovićima živi samo nekoliko starijih stanovnika, Bošnjaka. I to je sve.

    To je ta istina koju ne znamo ili nećemo da saznamo. Eto, oni su državljani Srbije, prognanici, žrtve zločina i apatridi, sve odjednom. Samo zato što su Bošnjaci. Kao što su bili i Uzeir Bulutović, Mušan Husović i Fatima Sarač.

    Izvor: Al Jazeera

Close
Close