Goran Cisic

  • Sjećanje na Gorana Čišića: Heroj koji je poginuo s imenom Bosne na usnama

    Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf, posljednje su riječi velikog heroja odbrane Bosne i Hercegovine, komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije Republike BiH, nositelja najvećeg ratnog “Zlatnog ljiljan”. Zvao se Goran Čišić.

    Piše: Faruk Vele

    To ime je dobro poznato svim bosanskohercegovačkim patriotima. Ne toliko onima koji svoj “patriotizam” danas štite velikim riječima i zlatnim karticama, kojima su usta puna Bosne dok prave ‘talove’ i žude za moći i raskoši, a sugrađani im pate u neimaštini, već istinskim sinovima i kćerima ove zemlje. Da, onima koji, valjda, danas više nikome ne trebaju.

    Odlazak ratnika

    Goran Čišić poginuo je na današnji dan prije tačno 25 godina. Stradao je u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna.

    “Odlazak ratnika”, napisao je Senad Avdić u “Oslobođenju” decembra 1994. godine u povodu ove tužne vijesti.

    Goran je imao samo 38 godina u trenutku kada je položio svoj život za domovinu. Poticao je iz čuvene mostarske porodice Čišića, koja je iznjedrila i znamenitog Mostarca Huseina Husagu Ćišića, intelektualca i antifašistu koji je na Ustavotvornoj skupštini nove Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka. Takvi su, eto, Čišići.

    Veliko je Goranovo djelo. Bio je, ostat će zapisano, član užeg rukovodstva Patriotske lige. Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, načelnika štaba 317. slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi „Zapad“, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH.

    Bio je, bilježio je Avdić, komandant za kojeg su njegovi borci tvrdili da poginuti ne može.

    “Kaži Bosno treba li ti krvi, Goranovi borci da će ti je prvi”, pjevali su tih dana oni koji nisu dozvolili da Bosna šaptom padne.

    Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo “vratolomnim planinskim putevima”, Čišić i njegovi momci, predvodeći ostale jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

    I danas se u Vakufu sjećaju kako je komandant Goran jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od neprijateljskih snajperskih hitaca.

    “Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren – pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću, u grotlu gradića u srednjoj Bosni opkoljenog Tuđmanovim tenkovima i elitnim snagama, Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

    Branio je Čišić i Sarajevo. Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog glavnog grada pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović.

    U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu, no morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

    Na dženazi Gorana Čišića decembra 1994. plakao je grad koji je odbranio. Padao je tog dana teški snijeg. Pred mezarom mrtvog komandanta stajali su dugo postrojeni njegovi borci, dajući svoj posljednji zavjet.

    Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su “junaci” svih “berlinskih brigada” postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa.

    Ulica u Sarajevu

    Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. Sin Mensur je, kao i njegov otac, danas je veliki borac u svakodnevnici koja je poštenom čovjeku nije naklonjena. Neka mi ne bude zamjereno, no vjerujem da bi rahmetli Goran, ali i njegovi saborci, voljeli vidjeti bolje uvjete u kojima žive i rade potomci čovjeka koji je za slobodu ove države dao sve što je mogao. Navedeno neka ostane emanet svima koji su koji poštuju djelo komandanta Čišića. Makar je toliko zaslužio.

    Iza velikog Bosanca i Hercegovca je ostala i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Planinari će i sutra pohoditi mjesto na kojem je stradao Čišić, a prigodnom akademijom će ga se i večeras prisjetiti i njegovi saborci iz Udruženja “Goranovi”.

    Nažalost, Goranovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu. Tako su tražili oni koji su tražili da zaboravimo prošlost, iako nam se ona iznova i iznova ponavlja. Zato Goranovo ostaje urezano u srcima svih istinskih bosanskohercegovačkih patriota.

    (Radio Sarajevo)

  • Goran Čišić – heroj koji je slomio tzv. Herceg-Bosnu

    Ima ljudi čiji se podvizi nikada ne zaboravljaju. Ono što je za Mostar Midhat Hujdur Hujka, za Sarajevo Safet Zajko, Enver Šehović, Nusret Dedo Šišić i drugi, za Krajinu generali Izet Nanić, Mehmed Alagić i Atif Dudaković, za širi tuzlanski kraj Mehdin Hodžić – Crni labud ili kapetan Hajro Mešić, za Srebrenicu i Žepu Naser Orić, odnosno Avdo Palić, to je za Gornji Vakuf bio i ostao rahmetli Goran Čišić.

    Piše: Faruk Vele /INS

    Veliko djelo

    Danas se navršava tačno 23 godina otkako je Čišić, rođen 31. oktobra 1956., poginuo u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna.

    Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku BiH, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

    Iza 38-godišnjeg čovjeka ostali su jedan čestit život i veliko djelo koje srednja Bosna ne zaboravlja.

    Njegova se djela trebamo prisjetiti posebno ovih dana kada je Haški tribunal donio pravosnažnu presudu i potvrdio “udruženi zločinački poduhvat” i “međunarodni oružani sukob”, s učešćem Republike Hrvatske, države koja je u Gorenjm Vakufu, gradu kojeg je Goran branio, bila najočitija.

    Goran Čišić i brojni drugi komnadanti i borci Gornjeg Vakufa, najzaslužniji su što je ideja tzv. Herceg-Bosne i komadanja naše domovine razbijena u srcu bosanske države.

    Komandant Goran vodi porijeklo iz čuvene mostarske porodice Čišića, iz koje je potekao i legendarni Husaga, intelektualna veličina i antifašista koji je na Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka.

    Gornjovakufski heroj bio je od onih velikana koji su naslućivali opasnosti agresije na našu zemlju. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (TO) Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja. Njih je već 1991. u skoro nemogućim uvjetima prenosio mladićima koji će kasnije srcem braniti kapiju Bosne, Gornji Vakuf, koji je zbog nevjerovatnog otpora HVO-u i brigadama Hrvatske vojske (HV) zaslužio epitet herojskog.

    Bio je komandant za kojeg su njegovi borci, kako su bilježili sarajevski novinari, tvrdili da poginuti ne može. Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo “vratolomnim planinskim putevima”, Čišić i njegovi momci, predvodeći praktično druge jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

    I danas se u Vakufu sjećaju kako je jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od snajperskih hitaca.

    – Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren – pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

     

    Posljednje riječi

     

    Nažalost. Goran je poginuo od agresorske granate. Reporter Akif Agić zabilježio je da su mu posljednje riječi bile: “Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf.“ Na njegovoj dženazi plakao je grad koji je odbranio.

    Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su heroji “berlinskih brigada” avansirali i postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa. Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. A ostala je i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Nažalost, njegovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu.

     

    Borci su ga voljeli

     

    Autor ovih redova imao je i sam priliku upoznati rahmetli Gorana Čišića. Sjeća ga se iz jedne teške borbe u južnom dijelu Gornjeg Vakufa. Nije mnogo pričao, ali je njegova pojava ostavljala strahopoštovanje. U sjećanju ostaje kako je, s motorolom u ruci, lično vodio svoje borce.

    U njegovim postupcima vidjela se odlučnost, a iz njegovih poteza poruka da BiH neće šaptom pasti. I nije pala. Njegovi borci su ga voljeli i poštovali.

     

    Borbe u Trnovu

     

    Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

     

     

     

    (SAFF.ba)

Close
Close