grad mrtvih

  • SREBRENICA Grad koji, radi mrtvih, živi samo jedan dan u godini!

    Srebrenica je samo 11. juli – dan u godini kada se obilježava godišnjica genocida koji su 1995. godine nad Bošnjacima počinili povampireni vojnici zadojeni fašističkom idejom oličenom u liku i djelu zločinaca Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića!

    Ovaj gradić, jedan od bisera istočne Bosne, teško se nosi s tim bremenom. Njegovi stanovnici, ono malo što ih je ostalo ili se vratilo, dvije decenije nakon genocida kažu da ipak nema drugačije budućnosti od suživota. Ali, politike im ne daju da žive.

    Nema života

    Kako Srebrenica izgleda uoči 20. godišnjice genocida, dana kada će pogledi cijelog svijeta biti uprti u ovaj grad, uvjerila se ekipa “Dnevnog avaza” na licu mjesta. Pusta igrališta za djecu, zgrade s biljezima rata, na ulici tek poneki prolaznik…

    Aščinica kod Omera jedan je od rijetkih svijetlih priča. Gazda Omer Spahić radi sa suprugom Džemilom, kaže da mu dolaze svi. Srbi, Bošnjaci i Romi. Naglašava da i on neće dugo, samo do penzije. U trenutku našeg dolaska u aščinicu Omer je razgovarao s komšijom Mujagom.

    – Gdje su Mehini sinovi – upita Omer Mujagu.

    – Jedan je u Americi, drugi u Sarajevu, neće djeca ovamo, otišli za boljim životom – odgovori Mujaga.

    – Jazuk. Nova kuća, ovdje će sve ostati zapušteno. Neće niko da živi – zaključi Omer.

    Iz njihovog razgovora sve je bilo jasno – mladi odlaze, a u svoju Srebrenicu se vraćaju da posjete mezare najmilijih, jedanput u godini. U posljednja dva mjeseca zatvorena je i jedina mesnica “Begić”, jer je vlasnik umro. Srebrenica nema ni pekaru.

    Mirnes Kahrić (23) uzeo je stvar u svoje ruke. Sa suprugom bere jagode i gljive, čuva stoku i tako preživljava. Kaže da šumske plodove nosi u Srbiju i prodaje, jer bolje plaćaju.

    – Odem ja u Sarajevo kod rođaka i jedva izdržim sedam dana. Ne bih mogao nigdje drugo živjeti. Može se u Srebrenici opstati, ali neće omladina da radi, svi bi da budu doktori, advokati…, navikli su svi na donacije – razborito konstatira mladi Mirnes.

    U centru je smještena pijaca. Samo dvije tezge. Na jednoj se prodaje odjeća, druga, gdje je prodavač Nedeljko, došao iz Ilijaša početkom devedesetih, rezervirana je za voće, povrće, mliječne proizvode. Ima i pekmeza od šipka.

    – Ovo radim samo da ne bih prosio – kaže on.

    Niz ulicu je taksi štand. Taksiraju uglavnom Srbi. Ali, koga i gdje prevoze?

    – Nikada ne uključujem taksimetar. To je besmisleno. Naplaćujemo po marku-dvije, ako je malo dalje, tri i tako – kaže taksista Dragan, koji nas je zamolio da ga ne fotografiramo.

    Samo uspomena

    Ispričao nam je da, svako malo, dođu novinarske ekipe i pitaju za život u Srebrenici.

    – A ovdje života nema. Poslije četiri, kada završe poslove općinari i ostali što su na budžetskim jaslama, Srebrenica je stvarno pusta – dodaje Dragan.

    U želji da pronađemo nešto što bi moglo ovaj kraj dići na noge, uputismo se do poznatog izvora ljekovite vode, gdje je počela gradnja banjsko-klimatskog centra za liječenje “Guber”. I zaista “Guber” ima sve predispozicije da bude “čarobni brijeg”, kao lječilište u djelu njemačkog pisca Tomasa Mana (Thoma Mahn). Ali, sve je obustavljeno.

    Kranovi još od prošle godine ne rade… A mogao bi cijeli grad sa svim selima solidno živjeti od ovog prirodnog fenomena. No, i u ovaj projekt politika je umiješala prste.

    Radomira Simića srećemo po povratku u čaršiju nedaleko od Doma kulture.

    – Imamo kino, ali filmovi se puštaju na DVD-u. A kad gostuje neko pozorište, povedu publiku sa sobom da im aplaudira. Nema ni nekakvog interesa za kulturna događanja – kaže Simić.

    Tako Srebrenica, bez investicija i jake i kontinuirane podrške države, postaje samo uspomena na žrtve najvećeg zločina nakon Drugog svjetskog rata.

     Autobusi poluprazni

    Iz Srebrenice se autobusom može put Istočnog Sarajeva, Banje Luke, Beograda, Niša te okolnih gradića. U prosjeku pet dolazaka dnevno u Srebrenicu. Autobusi uglavnom odlaze i dolaze poluprazni.

    Mladi odlaze u Bratunac na kafu

    U gradu odnedavno postoji jedna jedina slastičarnica “Malboro”. Nije do kraja bilo jasno, zašto slastičarna ima naziv brenda cigareta i to s greškom. Nedostaje “r”. Da ne bude mak na konac, problem je mnogo veći. U nedostatku ugostiteljskih objekata, mladi odlaze u Bratunac da bi se družili, upoznavali.

Close
Close