Hasan Nuhanović

  • Kolike su procentualne šanse preživljavanja genocida u Srebrenici

    Šehida Abdurahmanović, kojoj je u genocidu u Srebrenici ubijen muž i još desetak članova porodice, smatra veoma bitnim što su porodice žrtava u Udruženju “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu podnijele tužbu protiv države Holandije.

    “S obzirom da sam ja očevidac i žena koja sam bila sa djecom u fabrici akumulatora, tadašnjoj bazi holandskog bataljona, s te moralne strane, te ljudske strane nije mi jasno da oni dobro znaju koji je broj ljudi samo tu bio i oni se hvataju nekog spiska. I koje je to poniženje žrtava kad oni kažu na presudu koju bude donio sud, na neku cifru koju će sud da odredi žrtvama, oni od toga priznaju samo deset posto”, kaže Šehida.

    Tužba je podnesena u ponedjeljak, 20. januara, a radi se zapravo o žalbi na presudu Vrhovnog Suda Holandije koji je 19. jula 2019. godine presudio da je Holandija imala “vrlo ograničenu” odgovornost za genocid koji su srpske snage počinile 1995. godine u Srebrenici.

    Presuda holandskog Vrhovnog suda

    Vrhovni sud Kraljevine Holandije potvrdio je time raniju presudu kojom je odgovornost holandskog bataljona pri Ujedinjenim nacijama (UN) u julu 1995. godine u Srebrenici ograničena na smrt 350 osoba.

    Sud je odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice sada iznosi deset posto. Prilikom prve presude i apelacije 2014. i 2017. godine mišljenje suda je bilo kako odgovornost iznosi 30 posto, jednako koliko i procijenjena vjerovatnoća da bi zarobljeni muškarci preživjeli namjeru Vojske Republike Srpske da su ostali u bazi UN-a.

    Riječ je o osobama koje su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine zatražile spas u krugu baze UN-a.

    Pripadnici holandskog bataljona u tada zaštićenoj zoni građane Srebrenice su istjerali iz baze nakon čega je počelo razdvajanje muškaraca od žena i djece.

    Muškarci su likvidirani u sklopu masovnog ubijanja s ciljem eliminisanja bošnjačkog naroda iz tog područja BiH.

    Šta se traži od Evropskog suda?

    Apelacijom koju je advokatski tim, koji čine Marco Gerritsen i Simon van der Sluijs u saradnji s advokatima iz Bosne i Hercegovine, uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, zatraženo je da se utvrdi veća odgovornost Holandije za genocid u Srebrenici počinjen jula 1995. godine.

    Advokat Semir Guzin, koji je jedan od članova tima koji zastupa Udruženje “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako je riječ o posljednjoj instanci kojom se može dokazati veća odgovornost.

    “Radi se o presudi Vrhovnog suda Holandije kojom je, istina, potvrđena i dokazana odgovornost države Holandije, ali je smanjena na nekih deset posto bez, u biti, bilo kakvog obrazloženja. Pošto se o tim procentima nije nikada tokom postupka razmatralo, smatramo da nam nije data uopšte mogućnost da se izjasnimo na te okolnosti, te da se radi o povredi načela na pravično suđenje zbog čega majke sada idu u Strazbur”, pojašnjava Guzin.

    Sporni procenat

    Za porodice je neprihvatljivo, kako kaže Kada Hotić, članica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” da je Sud u posljednjoj presudi odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi ubijeni muškarci mogli preživjeti genocid da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice tek 10 posto u odnosu na ranije presuđenih 30 posto. Tim prije, kako navodi, što se tako računa i odšteta koju je Holandija dužna platiti, a čija visina još nije utvrđena.

    “Sud je donio odluku da je Holandija odgovorna za samo jednu grupu ljudi koji su popisani na spisak od strane Holanđana u toku pada Srebrenice u zgradi bivše fabrike akumulatora gdje je bio stacioniran holandski bataljon. To je brojka do 300 ljudi i samo za te ljude sa spiska, njihove porodice imaju pravo na odštetu”, napominje Hotić.

    Žrtve i advokati očekuju da će procenat koji će sud u Strazburu utvrditi biti veći, a s njim i veća odgovornost Holandije, te da se ukine posljednja presuda i Vrhovnom sudu Holandije daju nove upute.

    Slučaj Nuhanović

    Vrhovni sud Holandije je 2013. godine po tužbi Srebreničanina Hasana Nuhanovića ranije donio odluku prema kojoj je Holandija u potpunosti odgovorna za smrt tri Bošnjaka iz Srebrenice.

    Naime, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su predali Rizu Mustafića, te brata i oca Hasana Nuhanovića snagama Vojske republike Srpske (VRS) koji su ih kasnije ubili. Podnosioci tužbe smatrali su da su Holanđani trebali znati da će njihove porodice biti ubijene, te su u konačnici i dobili sudsku zadovoljštinu.

    Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, osudio je 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, za genocid nad oko osam hiljada muškaraca i dječaka počinjen u zaštićenoj zoni u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

    Na najveće kazne, doživotni zatvor, osuđeni su Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske, te Ratko Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske. Konačna presuda Mladiću trebala bi biti izrečena do kraja 2020.godine.

    (N1)

  • Hasan Nuhanović: Nadam se da Radenko Stanić neće pobjeći u Srbiju

    Tužilaštvo BiH Stanića tereti da je tokom 1992. i 1993. godine postupao protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata

    Nakon što je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić suspendirao dvojicu pomoćnika ministra sigurnosti protiv kojih su na Sudu BiH potvrđene optužnice, a jedan od njih je i Radenko Stanić, protiv kojeg se vodi postupak za ratne zločine počinjene na području Vlasenice, u izjavi za „Dnevni avaz“ reagirale su i žrtve genocida.

    Hasan Nuhanović, preživjela žrtva genocida u Srebrenici, bivši prevodilac u UNPROFOR-u, a danas ugledni publicista i predavač, kazao je da se nada da Stanić neće pobjeći preko granice u Srbiju, nakon što ga je ministar Radončić suspendirao.

    Inače, Nuhanović je Radenka Stanića prijavio za ubistvo njegove majke.

    – Taj čovjek je bio komandir Policijske stanice u Vlasenici u julu 1995. godine. A, prema mojim saznanjima, upravo su pripadnici policije ubili moju majku i još pet-šest muškaraca na jednom mjestu. Prema svjedočenjima osoba srpske nacionalnosti, moja majka je ubijena iz blizine, a zatim polivena i zapaljena. Podaci s ekshumacije kažu da su sve kosti bile nagorjele, a što se i podudara – kazao je ranije Nuhanović za „Avaz“.

    Inače, Radenko Stanić nekadašnji je komandir u vlaseničkoj Službi javne bezbjednosti (SJB). Tužilaštvo BiH tereti ga da je tokom 1992. i 1993. godine postupao protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

    Optužnicom su obuhvaćeni i ubistva i prisilni nestanci najmanje 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja, zlostavljanja, kao i pljačkanje i uništavanje imovine bošnjačkog stanovništva.

    Još od 2017. godine bivšem ministru sigurnosti Draganu Mektiću mediji, ali i žrtve uporno su postavljali pitanje do kada će Stanić biti povlašten uprkos optužnici za zločine i kad će biti suspendiran, ali Mektić je ignorirao ovo pitanje.

  • Hasan Nuhanović: Saša je mladić, a Ratko je Mladić

    Genocid u Bosni i Hercegovini nije završena priča pa stoga ta priča/narativ nije ni istorija – samim tim što se NE nalazi u udžbenicima za učenike osnovnih i srednjih škola.

    Ne treba plašiti našu djecu svakodnevnom pričom o genocidu, jer onda neće moci disati, rasti i razvijati se. Njihov mozak i um neće moći da o životu, svijetu, bude otvoren, kao što bi bio bez unaprijed definisanih skrupula. Djeci treba ostaviti slobodu ličnog prosudjivanja na osnovu informacija koje im se predočavaju, kako u okviru formalne naobrazbe tako i putem onoga što zovemo kućni odgoj, ili onoga što pronadju na svemoćnom Internetu, sa kojega “ne silaze”. Ako ništa drugo onda iz znatiželje.

    Ali, isto tako im treba dati osnovne informacije o nedavnoj prošlosti, koje oni onda mogu dalje da istraže – ako to budu smatrali potrebnim, bitnim, interesantnim, ili čak nezaobilaznim u svom sazrijevanju, svom poimanju svijeta, i svog direktnog okruženja.

    Naša djeca su zbunjena. Počevši od toga za koga bi trebali da glasaju kada prvi put dobiju ličnu kartu sa 18 godina, do toga šta su te političke stranke koje njihovim mamama i tatama/babama/očevima daju ili ne daju posao i plate, do toga ko su Srbi, Bošnjaci, Hrvati, i ko su ostali. Ko su naše komšije u regionu, ko su Hrvati koji žive u hrvatskom primorju kod kojih iznajmljuju smještaj tokom ljeta na Jadranu, ko su ti Srbi u Srbiji čijih desetine TV programa gledaju svakoga dana, a pogotovo oni koji prate turbo-folk muziku, a kojom obiluju elektronski mediji u Srbiji (Pink i ostale anomalije današnje televizije)?

    Ko su ti Srbi iza Vraca, tog brda u Sarajevu preko kojega su ova Bošnjačka djeca sa Marin Dvora prešla toliko puta sjedeći na zadnjem sjedištu očevog auta kada se iz grada vraćaju na Dobrinju, na primjer? Vidiš kuću do kuće, i kuću na kuću u gradu Sarajevu gdje u centru kvadrat kosta 4,000 KM, a onda predjes preko Vraca i vidis maltene kravu i ovce kako pasu po livadi, srpsko groblje i nekoliko nizova (srpskih) kuća sa lijeve strane puta prije tog novog kružnog toka, koji na desno skreće ka Dobrinji, tj. Federaciji.

    “Srpski” mladić Saša

    I ko su toj Sprskoj djeci te čike, tete i njihova djeca koje u kolonama kroz šofersajbu posmatraju ta djeca svakoga dana izmedju 16.00 i 18.30.

    Ko ne zna, ova je maršuta jedna od alternativnih kada se nakon radnoga dana vozite iz centra Sarajeva ka Dobrinji, Ilidzi, ili dalje.

    Znam da ni vi ne znate odgovor na ovo pitanje, kao ni ja, ali – dokle ćemo i “oni” i “mi” zivjeti dva paralelna svijeta?

    Ti su se svjetovi već odavno pomiješali, jer to diktira tržiste, ekonomija, život. Nikakav Dodik, ili Dodici ovaj proces ne mogu zaustaviti.

    Sve češće srećem Srbe u Sarajevu (očigledno iz Lukavice) na raznim radnim mjestima, trgovinama, firmama. Stotine i stotine Srba rade u Sarajevskom kantonu kao kerimičari, parketari, zidari, stolari, vodoinstalateri, električari. itd. Uglavnom, prave kuće za bogate Arape, baš kao i njihove kolege Bošnjaci.

    Rade to ili skupa ili kao odvojene firme. A Bogami ovi isti Srbi prave kuće i za bogate Bošnjake. Lično sam se u to uvjerio. “Jeftiniji su za deset posto najmanje, možda i 20%” – reče mi jedan rođak koji je nedavno napravio vikendicu u predgrađu Sarajeva (živi u Švedskoj već 25 godina). Šta ima veze, jel – pita on mene kao da sam mu ja, eto, neka moralna vertikala koja bi mu mogla “izbiti” tih 10% jer je on posao dao Srbima. Ja sam slegao ramenima i razgovor nastavio u nekom drugom pravcu uz kometar: “To su tvoje pare.”

    Kada je jednom mom rođaku neka donatorska organizacija pravila kuću kod Žepe (spaljenu kada i cijelo selo 5. juna 1992. godine) svi su radnici bili Srbi jer je tender dobila neka firma iz Sokoca ili Rogatice. Svi su radnici tih mjesec dana na sebi imali maskirnu uniformu Vojske Republike Srpske, samo nije bilo oružja. Moj rođak je tamo otišao nekoliko puta i oni su mu rekli: “Devedeset i druge naređenje je bilo da palimo, a sada je naređenje da gradimo.”

    Nije tu potreban nikakav komentar, osim što sam ja rođaku predložio da dobro provjeri svaki blok i šupljinu:”Kako možeš znati da ti nisu u neku rupu postavili bombu”. To je bilo prije nekih petnaest godina i kuća je i dalje tu. Bombe izgleda nema.

    Kada govorim o Srbima koji rade u Sarajevu tu i ne ubrajam one koji svakoga jutra na svoj posao stižu sa Romanije na Marin Dvor gdje su uposleni u Službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine – o trošku države. E, tu države, vidite, ima. To određuju politika i ustav i ekonomija sa tim nema nikakve veze.

    Neki dan sam prao auto i jedan momak (Bošnjak) povika: Saša, hajde ti ga počni prati.

    I pojavi se Saša, u gumenim čizmama, nekoj skromnoj radnoj uniformi, da mi pere auto – a ja auto dovezao na pranje u “Muslimanskom” Sarajevu.

    I nije mi bllo ni malo krivo – već sam se obradovao tome. Ne zato što Saša pere moje prljavo auto, za nekoliko stotina KM mjesečno, već zato što vidim da ekonomija od podijeljenog Sarajeva pravi ponovo jedno Sarajevo, koliko god to nategnuto bilo. I biće nategnuto još dugo vremena. Ali, nade ima.

    Svaki Srbin iz istocnog dijela RS u Banja Luku ide ovim “našim” autoputem. Prodje kroz Sarajevo, pa onda ide gore ka Zenici, pa dalje prema Doboju, itd.

    Nema tu nikakve prečice kako bi se zaobišla “Muslimansko-Hrvatska” Federacija, kako srpski politički retoričari zovu ovaj dio BiH.

    Iznenadio sam se više puta vidjevši automobil policije Republike Srpske u Sarajevu. Prvo sam te automobile jedno vrijeme viđao na “tranzitu”, valjda na pravcu Lukavica-Pale, a onda sve češće u samom gradu.

    I dok dokoni, vrijedni (paradox) Srbi u Srebrenici, obožavatelji Ratka Mladića, negatori genocida, po Srebrenicil lijepe postere sa fotografijom ovog kapitalnog ratnog zločinca, kojega Srbi iz istorije čovječanstva nikada, ali nikada neće moći izbrisati, Saša (negdje iz Vojkovića) od dvadeset godina, smrzavajući se na minusu, ozeblih ruku, sav mokar, u Sarajevu, u autopraoni pere auto Hasana Nuhanovica – koji onda taj auto parkira, ode u svoj stan sa centralnim grijanjem i na svom FB profilu piše o četnickom orgijanju po Srebrenici (ovaj tekst koji čitate).

    Saša koji je danas oprao moje auto nije četnik. On je mladić koji pokušava da zaradi koju kintu u gradu gdje se vrti para – jer se ta para ne vrti u Vojkovićima, pet kilometara od te praonice gdje Saša radi.

    I eto, da malo iskoristim te jezičke zavrzlame – Saša je mladić, a Ratko je Mladić.

    Žao mi je Saše, žao mi je svih naših momaka i djevojaka koji odrastaju u ovom okruženju, a koje je i dalje genocidno, ili post-genocidno. Bolje post-genodicno nego genocidno, jer to onda znači da je genocid iza nas. Na to pitanje neka odgovore Dodik i njegova masivna administracija koja je smještena u zgradi koja je izgrađena po tenderima po kojima je jedna pepeljara koštala 1,000 KM (objavljeno u magazinu Dani prije više od deset godina). Dvije Sašine plate.

    Žao mine Saše, a žao mi je i Mehe iz Konjević Polja koji je tamo, u to četničko, genocidno okruženje došao kao beba nekad 2000-te, a danas ima 20 godina i pita se – šta je ovo gdje ja živim.

    I što je najgore, Meho se možda to i ne pita jer Mehi to genocidno okruženje izgleda normalno jer on NIŠTA drugo ne zna osim toga. Meho svoje djetinjstvo poistovjećuje sa tim okruženjem, a svi se mi, kako starimo, vraćamo tom djetinjstvu i štitimo ga od zaborava – jer je to jedino djetinjstvo koje imamo, jer je to naše djetinjstvo.

    I tako Saša pere moje prljavo auto u “Muslimanskom” Sarajevu, a Meho svakoga dana posmatra “Fatinu” crkvu u Konjević Polju – dio pejzaža Mehinog djetinjstva.

    Maknite tu crkvu iz Konjevic Polja i napravićete rupu u Mehinom sjećanju na svoje djetinjstvo.

    Mehi je priča o tome da se oko njegovog sela nalaze masovne grobnice (a ima ih tu barem nekoliko) toliko ugradjena u memoriju da će se jednoga dana, kada se preseli u Ženevu, kao što su to učinile i desetine njegovih rodjaka prije Mehe, pitati da li se i oko Ženeve nalaze masovne grobnice.

    Ići će Meho da masovne grobnice trazi oko Ženeve, pa kada ih ne nadje pitaće se – jeli moguć svijet bez masovnih grobnica.

    Ovo poslednje shvatite kao metaforu, ali to uopšte nije daleko od istine.

    A o takvim stvarima davno je pisao Frojd.

    Piše: Hasan Nuhanović

    (Vijesti.ba)

  • Hasan Nuhanović: Izvini Draško, ali nešto me naćera

    Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ …

    Piše: Hasan Nuhanović

    Ostavi tu šjekiru, posjeći ćeš se. Šjedi smirom, i tako dalje –reći će meni tetka Mila, sestra moga oca Ibre nekad krajem 70-ih i početkom 80-tih, kada sam se kao dječak igrao u rodnom selu moga oca, istočna Bosna i Hercegovina.

    Ovo „š“ mi je, tada kao dječaku, a imao sam skoro sve petice u osnovnoj i srednjoj školi u Srebrenici, a kasnije i u Vlasenici, bilo i smiješno i čudno. Nisam puno propitkivao taj jezik i prihvatao sam ga kao „neki dijalekat“ kojim govore braća i sestre moga oca, njihova djeca i brojni drugi rođaci sa prezimenom Nuhanović, ali i drugi seljani sa nekim drugim prezimenima, a koji su, na neki način rodbinski bili povezani sa Nuhanovićima. Ta je rodbinska povezanost išla do te mjere da su momci u selu, tek stasali za ašikovanje, morali da pješače kilometre i kilometre do drugih sela u tom području, a koje se naziva Žepa, kako bi pronašli curu za koju im mater, tetka, ili neka druga od žena u našoj familiji ne mogu reći – to ti je rodica.

    Bio sam na ljetnom raspustu, i tako sam, jednom, kada sam imao nekih petnaestak godina, sa mojim rođakom Hasom jednu noć išao najmanje deset, možda petnaest kilometara do nekog sela, kroz mrklu noć. Mislim da se selo zove Laze. Haso je tu cijelu noć proveo na pendžeru ašikujući sa jednom mladom djevojkom, a ja sam stajao pored kuće trzajući se od straha na svaki neobičan zvuk, dok je ljuti cuko lajao i trzao lanac tako da sam mislio da će se svakoga momenta otkinuti i poletjeti na mene.

    Eh sad, kakve veze ima ljuti cuko u selu Laze, recimo osamdeset i druge, sa onim zbog čega sam se odlučio da napišem ovaj post?

    Ne znam ni ja tačno – valjda da bih prizvao tu prošlost u kojoj smo zajednički živjeli u toj Jugoslaviji, a koja je, ta Jugoslavija, odnosna ta „Velika Srbija“, samo što se tada nije tako zvala, sve te svoje topove, tenkove, i drugo oruđe postavila na te proplanke oko Žepe i nemilice pucala na Žepu više od tri godine.

    Nekada 1982. bio sam na radnoj akciji kao jedan od najmlađih članova vlaseničke ORA brigade i proveo sam mjesec dana u Bujštini (dio Istre između Umaga i Portoroža). Upisao sam se u sekciju „Političke škole“. Ne pitajte me zašto jer ne znam ni ja. Valjda je to bilo „cool“. I jednoga dana dođe tu da održi predavanje jedan general JNA sa nekoliko zvjezdica na paleti koju je ponosno nosio na svojim srpsko-crnogorskim širokim ramenima. Tosam mogao zaključiti iz njegovog imena i prezimena.

    Predivna uniforma, po konac, čista, elegantna, impresivna.

    On lijepo izbrijan, namirisan. Ona uniforma na njemu reflektuje zrake sunca tog toplog sunčanog ljeta osamdeset i neke. Ne moreš gledati u nju.

    Ne sjećam se puno toga što nam je u tih sat-dva vremena taj general JNA ispričao. Ja sam sve vrijeme čekao da nam kaže nešto o tome da li bismo mi, Jugosloveni, mogli preživjeti sljedeći svjetski rat u kojem bi preko teritorije Jugoslavije letjele Ruske i Američke rakete sa nuklearnim bojevim glavama, odnosno da li bi, iako te rakete ne bi možda bile usmjerene na nas direktno, mi Jugosloveni imali šanse da preživimo taj nuklearni rat. Tek nekih sedam godina kasnije, 1989., doći će do raspada Sovjetskog saveza, do kraja Hladnog rata, i do „pada“ Berlinskog zida.

    No, u tom momentu, moj najveći strah je bio da li ćemo ja i moja porodica preživjeti svjetski nuklearni rat koji bi, po teorijama koje su nas učili u školama Jugoslavije, mogao da se desi za našega života.

    Jedna od najvažnijih vježbi u školama je bila ona – kako masku protiv bojnih otrova staviti na lice za manje od jednog minuta (udahneš jednom i više ne udišeš dok ne staviš masku), i kako navući na tijelo nekakvu plastičnu foliju, a preko toga još jednu od nekog sjajnog materijala presvučenog valjda aluminijem, koja bi trebala da radijaciju ublaži. Ja sam vježbu disanja radio u kadi u našem kupatilu bezbroj puta. Nisam koristio masku, ali sam dah držao u sebi dok ne vidim one čudne tačkice pred očima.

    Taj je nuklearni rat između Amerike i Rusije bio često u mojim noćnim morama. Nekako mi je Rusija, u toj kombinaciji, izgledala više prijateljski nastrojena prema nama, Jugoslavenima, nego Amerika – iako sam, u to vrijeme, pogledao nekoliko hiljada filmova snimljenih u Holiwoodu, a svega desetak filmova koje su snimili Rusi. Kako ne voljeti kauboje i indijance (volio sam indijance više nego kauboje jer su uvijek bili slabije naoružani) a u ruskim filmovima nije bilo ni kauboja ni indijanaca.

    Ova jezička zavrzlama oko toga jeli sjekira, sikira (u Zvorniku gdje sam rođen ja, i moja majka Nasiha, kaže se sikira) ili šjekira je vezana za moje sazrijevanje i osjećaj identiteta. Dakle, tek nakon rata sam shvatio da se porijeklo naroda u području Žepe veže za područje Crne Gore, ali i za taj dio Bosne, a gdje je bosanski narod živio preko hiljadu godina. Pogledajte samo podatke o gradu Vratar na internetu, a koji se nalazi(o) na litici iznad Drine, nizvodno od drevne bosanske nastambe Sjemeča (sa kojega je Husein-kapetanu Gradaščeviću stigla pomoć u bitci na Glasincu).

    Dakle, jedna kombinacija crnogorskog i bosanskog porijekla. Ima tu nekakva veza i sa onim što se zove „Stara Hercegovina“ i sa tim povezujem ono kada me pitaju da li sam, po mom akcentu, negdje iz Hercegovine.

    I tako sam ja vidio sebe tad, i tako se vidim i sad. A i taj general sa paletama koje se sjaje je imao crnogorsko porijeklo, kao i jedan veliki broj oficira JNA u to vrijeme. Izgleda da su Crnogorci rođeni da budu vojnici – nekad u istoriji časno, a nekada nečasno, kao što svjedoče pokolji, od kojih je jedan pokolj koji su Crnogorci počinili u Šahovićima 1924. godine. Ne može čovjek prepričati detalje toga pokolja bez nagona na povraćanje. No, isto će reći Srbi, odnosno Bosanski pravoslavci, o pokoljima koje su nad njima izvršile Ustaše Ante Pavelića, na primjer, nekih petnaest-dvadeset godina kasnije. Da sad ne polemišem o tome da se pokolj u Šahovićima dogodio u „vrijeme mira“, šest godina nakon kraja Prvog svjetskog rata.

    I sad, napokon, dolazim do Draška Stanivukovića – kao glavni razlog pisanja ovoga teksta.

    Na internetu piše da je Draško Stanivuković rođen 1993. godine. Šta Draško zna o ratu u toku kojega se rodio? Ne znam. Pitajte Draška.

    Ali, sudeći po jeftinim, iako domišljatim floskulama (nikada se nije lako sjetiti neke floskule u intervjuu uživo, a za koju smatrate da će vam pomoći da se izvučete iz situacije gdje vam voditelj postavlja pitanja na koje nemate, ili ne želite dati direktan odgovor) Draško se dobro izvježbao. Mislim na intervju u emisiji Presing od 25.12.2019. kod Amira Zukića.

    Ali, hajde da vidimo ko je Draško, kao predstavnik generacije koja je odrasla u Republičko-Srpskom okruženju. Jednostavnom dedukcijom možemo zaključiti da je Draško vaspitan kao „Republikanac“ i kao „Srbin“.

    Ovo „Republikanac“ u bosanskohercegovačkom i republičkosrpskom kontekstu nema veze sa definicijom republikanca u, recimo, Americi, Evropi ili bilo čemu što ovaj pojam određuje neka uvriježena politička teorija. Taj pojam znači nešto sasvim drugo. Između ostaloga i to da oni koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci ne mogu svojem identitetu, osjećaju državnosti, dodati atribut „republike“, te da je pojam „republika“ danas, a 24 godine nakon Dejtona, pripisiv isključivo Srbima u Republici Srpskoj – i eventualno drugim građanima RS koji žive na tom dijelu BiH.

    Dakle, pojam „republikanac“ je izjednačen sa pojmom „Srbin u Bosni i Hercegovini“.

    A mi ostali smo valjda neki „Federalci“, to jest ako se sa tim slože braća bosanski Hrvati, a koji, barem oni koji su uz HDZ i Dragana Čovića, ne mare za tu Federaciju već sve vrijeme priželjkuju treći entitet.

    Draško je, kao „Srbin“ i „Republikanac“, klasičan primjer druge generacije bosanskih Srba koja NEMA sopstvenu memoriju/sjećanje o proteklom ratu 1992.-1995., odnosno genocidu koji se u tom periodu odvijao.

    Dakle, lakše bi bilo sa Draškovim ocem pričati o genocidu, iako bi i on taj genocid negirao, nego što je to sa Draškom – jer Draškov otac IMA sopstveno sjećanje/memoriju o događajima iz perioda 1992.-1995. Draškov otac ove događaje može zvati nekim drugim imenom, može negirati genocid, ali mi ćemo uvijek znati, kao i on sam, da on zna ono što znamo i mi.

    Ali, Draško ne zna ono što zna Draškov otac, ili ono što znamo mi.

    Drašku je Haški tribunal politički sud koji je „hiljade godina zatvora“ dosudio Srbima, a nije Muslimanima i Hrvatima, i u tome Draško vidi problem, zavjeru protiv Srba, a ne vidi istinu.

    Draško i njegova generacija su ustvari jedan od najvećih problema današnje BiH. Nije to više Draškov otac, i generacija njegovog oca. U Vlasenici, gradu u kojem sam proveo najveći dio svoga djetinjstva, povratnike su na ulici poslednjih godina fizički napadali Srbi Draškove generacije. Bilo je ozbiljnih fizičkih povreda u tim „incidentima“. Nisu bošnjačke povratnike napadali Srbi koji danas imaju preko šezdeset godina. Računica je vrlo jednostavna –onaj ko je učestvovao u zločinima, ili ih je posmatrao sa strane, a bio je u svojim tridesetim, recimo, tih devedesetih, sada ima preko šezdeset godina. Onaj koje je u toku rata rođen, kao Draško, sasvim „ladno“ će da negira zločine, i da relativizira te zločine tvrdeći a su Srbi „zakinuti“ u tom procesu krivične pravde gdje su desetine presuda dosuđene protiv Srba, a samo jedan mali broj protiv Bošnjaka i Hrvata.

    Draško i njegova generacija ovu sudsku statistiku ne vide kao istinu već kao zavjeru protiv Srba i „Spstva“.

    I da se sada vratim na onog generala JNA sa srpsko-crnogorskim porijeklom čijem sam predavanju „nazočio“ 1982. godine u Bujama, ko Umaga.

    Nikada neću zaboraviti jednu od njegovih poslednjih rečenica koja me je istovremeno i uplašila, ali i da la mi jedan „elan“ kao mladom Jugoslovenu, ponosnom na JNA, na sve nas, narode Jugoslavije, i na tu lijepu, elegantnu uniformu i sjajne oficirske palete sa kojih su se na ljetnjem suncu te 1982. godine sjajile generalove zvijezde: „JNA je svoju doktrinu promijenila i ta doktrina sada diktira sljedeće. Mi, u slučaju napada na Jugoslaviju, iz defanzive prelazimo u ofanzivu. Na primjer, u slučaju napada iz Bugarske, mi ne bismo samo porazili neprijatelja na našoj teritoriji, već bismo ga gonili preko granice, kroz teritoriju Bugarske sve dok ga potpuno ne uništimo kao prijetnju.“

    Nekada tokom rata, ali i nakon rata, razmišljao sam o tome kako je sva ta priča, ideologija, tako pitka, kojate obuzme tom svojom elementarnom, ljudskom logikom, prožetom patriotizmom, a koja se mogla obistiniti, pretvorila u priču o Velikoj Srbiji.

    Koliko god zvučalo patetično, mogao sam, tada, zamisliti sebe, svoga oca, svoga brata, čije su kosti ekshumirane iz sekundarnih masovnih grobnica kod Zvornika, kako se u nekoj jedinici JNA ganjamo sa Bugarima sa petokrakom na čelu, kao dio scenarija iz generalovog predavanja.

    Ali, tada, kao tinejdžeru, nije mi ni napamet palo da ćemo jednoga dana ja, otac i brat, i moja mater, morati da bježimo po bosanskohercegovačkim vrletima pred gusjenicama tenkova JNA.

    Kakav gubitak ljudskog, pa ako hoćete i vojnog, potencijala se dogodio onoga momenta kada je srpska JNA svoje cijevi okrenula prema ne-Srbima, prema svojim građanima. Izračunaću jednoga dana koliko se tačno dinara izdvajalo od plate mojih roditelja za vojnu industriju JNA, a trajalo je to decenijama.

    Neku novu Jugoslaviju, Mali šengen, kako god to zvali, možete praviti bez mene. Kada mi vratite oca, mater i brata i ja ću se pridružiti toj inicijativi – znači nikada. Ne samo što mi ne možete vratiti porodicu nego što sve vrijeme kopate po mojim ranama skoro pa tvrdeći da ja porodicu nikada nisam ni imao.

    Sve dok moju porodicu nisu iskopali forenzički eksperti iz masovnih grobnica. Sad je ponovo imam, u formi tri mermerna nišana koja ponekad dodirnem kada odem u Potočare. Ljeti su topli, od sunca, a zimi su hladni, kao sama smrt.

    Gledao sam više puta snimak na kojem se vidi kako su američka snage prisille njemačke civile 1945. godine da uđu u koncentracioni logor Buchenwald u gradu Weimar, samo nekoliko dana nakon što je grad oslobođen. Skoro da možete osjetiti „zadah“ tijela Jevreja u raspadanju kada vidite kako se njemačke tete, bake, dede, i djeca od ovog „smrada smrti“ štite tako što preko nosa i usta drže komade tkanine.

    A onda ih je sve američki general natjerao da učestvuju u izmještanju preživjelih iz kampa, uključujući i iznošenje mrtvih i „utovaranje“ tijela, odnosno kostura obloženih kožom, u kamione.

    Nikada ovi Nijemci nisu mogli zaboraviti zadah smrti iz ovog nacističkog logora.

    Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ već bi koristio termin iz presuda međunarodnih sudova.

    Ne želim Drašku da se „pobija“ po vrletima Bosne po kojima su razbacane kosti žrtava genocida. Ne želim to nikome.

    Ali, Draško i učesnici ova dva skupa na „duplom“ protestu u Banja Luci tu nisu bili zbog žrtava genocida.

    Oni su tu bili jer se svi politički angažovani Srbi takmiče u tome ko je veći Srbin.

    A to šta podrazumijeva definicija Drašku ne znači isto što i meni.

    Napisao sam to puno puta ranije – moji srpski heroji su Žene u crnom, beogradska omladina koja je ispred Skupštine Srbije napisala „ta teška reč genocid“, i svi oni Srbi koji kažu „ne u moje ime“.

    Ja u Draškovom javnom diskursu nisam detektovao ništa slično izjavi „ne u moje ime“. Nije ni moglo biti u tvoje ime Draško, jer si tada bio beba.

    Ali, dobri moj Draško, ako misliš dobro Srbima, i da se naprijed može samo na temelju istine, moraćeš se do-edukovati jer tvoj svjetonazor kreiran u Banjalučkim kafićima i žurkama po Banjalučkim stanovima daje ti samo mali uvid u onu realnost koju bi trebao da poznaješ ako misliš biti ozbiljan političar.

    I, da krenemo odatle, pitaj svoga oca.

    (Vijesti.ba)

  • Hasan Nuhanović: Kako sam sa Jasmilom Žbanić pravio scenarij za film o srebreničkom genocidu

    Čekao sam da Jasmila i Damir prvo snime film, a koji su snimili ljetos u Stocu i Mostaru, kako niko ne bi mogao tvrditi da sam na bilo koji način opstruisao ovaj filmski projekt. Koliko se razumijem u to, njima preostaje još postprodukcija koju rade vani (vjerovatno u Njemačkoj) i imaju namjeru da ga prikažu za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine. Tekst sam dopunio nekoliko puta ovih dana, kako mi na pamet nadolaze sjećanja

    Piše: Hasan NUHANOVIĆ

    Nekoliko sedmica prije nego što sam potpisao ugovor s firmom “Deblokada” 2012. godine, na sastanak me je pozvao gospodin Ramiz Mehaković, šef kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića. Saopštio mi je da postoji inicijativa Vlade Federacije BiH da se sačini tim od nekoliko autora knjiga o Srebreničkom genocidu, kao što smo Emir Suljagić i ja, te da bi član tog tima bio i Abdulah Sidran, a koji bi za zadatak imao da kreira scenarij po kojem bi se u doglednoj budućnosti snimio igrani film o Srebreničkom genocidu.

    Tih dana organizovan je i sastanak na tu temu u zgradi Vlade Federacije BiH, na kojem su, pored mene, prisustvovali Emir Suljagić, ministar kulture FBiH Salmir Kaplan i šef kabineta premijera FBiH Ramiz Mehaković.

    Ja sam se složio s gospodinom Mehakovićem, njegovom idejom i vizijom, pri čemu sam mu rekao da sam već dao usmeno obećanje Jasmili Žbanić da ću s njom i njenim timom raditi na filmu koji bi se bavio upravo tom istom temom, te da svoje obećanje ne mogu prekršiti iako, do tog momenta, ugovor nisam bio potpisao ni s kim, niti sam imao bilo kakve formalno-pravne obaveze prema Jasmili Žbanić i “Deblokadi”.

    Gospodin Mehaković na to je rekao da nije isključeno da Vlada Federacije i nju pozove da se pridruži ovom zajedničkom projektu.

    Ubrzo nakon sastanka s Mehakovićem, Suljagićem i Kaplanom, pojavio se muž Jasmile Žbanić Damir Ibrahimović s pripremljenim ugovorom, gdje je jedino nedostajao moj potpis – putem kojeg bi “Deblokada” na period od tri godine otkupila autorska prava za film po mojoj knjizi Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici.

    Potpisao sam taj ugovor, s trajanjem do 23. jula 2015. godine, a što će se sasvim slučajno podudariti s rođendanom mog ubijenog brata Muhameda Brace Nuhanovića. Moj brat ubijen je nekoliko dana prije svog 21. rođendana.

    Potpis na ugovor stavili smo Damir Ibrahimović, kao direktor firme “Deblokada”, i ja, kao autor knjige.

    Tada je započela moja formalna saradnja s “Deblokadom”, odnosno s Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić.

    KAKO SE KOVAO SCENARIJ – PROJEKT “JASMILA ŽBANIĆ”

    Pokušao sam da ovu priču, do daljnjega, sačuvam izvan javnog domena, ali me je taj moj pokušaj doveo do ozbiljnih psihofizičkih smetnji.

    Ubrzo sam s “Deblokadom” potpisao i ugovor o djelu, u trajanju od tri mjeseca, u skladu s kojim mi je ta firma dodijelila ulogu savjetnika na scenariju.

    “Deblokada” mi je usmeno ponudila ulogu koscenariste, ali sam to odbio, jer sam već u prvoj godini saradnje s Jasmilom Žbanić shvatio da njena ideja – a ona je u ovom projektu od početka imala ulogu režisera, a ubrzo nakon toga će imati ulogu i scenariste – ne ide u potpunosti linijom autentičnosti. Shvatio sam da se njena ideja o tome šta će pisati u scenariju ne podudara u potpunosti s događajima koji su se u stvarnosti odvijali jula 1995. godine.

    Jasmila je, prije nego što se upustila u pisanje scenarija, pokušala angažovati nekog od vodećih holivudskih scenarista za ovaj film. Odustala je kada su joj rekli da s agentom tih scenarista u SAD-u može razgovarati tek kada priloži dokaze da na računu ima milion dolara, a što je bio minimalan iznos honorara za pisanje scenarija. S obzirom na to da nije imala milion dolara, odlučila se da scenarij piše sama, uz moju pomoć.

    Svoju ulogu savjetnika na scenariju shvatio sam veoma ozbiljno, svjestan situacije u kojoj se nalazim, a moja namjera bila je da svojim doprinosom u radu na scenariju učinim sve što mogu da njegova konačna verzija za film Srebrenica bude što bliža onome što se zaista dogodilo jula 1995. godine.

    U naredih nekoliko godina s Damirom Ibrahimovićem i Jasmilom Žbanić sastao sam se na desetine puta, najčešće u formi radnih sesija u njihovoj kancelariji u Sarajevu, a jednom i u Stocu. Te sesije obično su trajale po cijeli dan.

    U istom periodu s Jasmilom i Damirom razmijenio sam više od 1.000 mailova u kojima sam, uglavnom, odgovarao na razne upite Jasmile Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u Srebrenici i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i za događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

    Na desetine i stotine pitanja koje sam putem emaila dobijao od Jasmile Žbanić odgovarao sam detaljno, opširno, uz veliko strpljenje i ozbiljnu posvećenost zadatku koji mi je dodijeljen.

    Jasmilina pitanja odnosila su se i na veoma intimne stvari koje se tiču posljednjih momenata života mojih roditelja i brata koje su oni, zajedno sa mnom, proveli u Srebrenici i u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima. Pitanja su se odnosila i na opšte okolnosti situacije koja se razvila tih dana u Srebrenici i Potočarima, na brojne informacije o ponašanju pripadnika UN-a u Srebrenici i Potočarima i pripadnika vojnih i policijskih snaga Republike Srpske te o ponašanju, preživljenim iskustvima i detaljima iz fragmenata života hiljada izbjeglica koje su se tada zatekle u Potočarima.

    Kako nekome ko nije bio ondje, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju?

    Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u “glavu” Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija i kasnije u kadrove filma.

    Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige i vlastitog sjećanja, Jasmili Žbanić dao sam i veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao s nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno s njom učestvovao u razgovoru s njima.

    Sve vrijeme Jasmila i Damir su, dok su se bavili drugim projektima, tvrdili da novac za realizaciju ovog filmskog projekta ne postoji, te da su izgledi da ga se prikupi veoma mali. U toku istog perioda obavijestili su me da bi iznos potreban za realizaciju projekta bio oko 4,5 miliona eura, te su me povremeno pitali imam li neku ideju kako bi se i od koga bi se taj novac mogao prikupiti. Pred kraj naše saradnje poslali su cirkularno pismo stotinama firmi u Bosni i Hercegovini sa zahtjevom za donaciju od po 10.000 KM i u tom zahtjevu naveli da se film radi “po priči Hasana Nuhanovića”. Mislim da na ovaj način nisu prikupili skoro ništa, ali to ne umanjuje činjenicu da su moje ime i prezime koristili za prikupljanje sredstava.

    Jasmila se u Holandiji srela s bivšim pripadnicima Holandskog bataljona UNPROFOR-a prije nekoliko godina. Na te me sastanke nije pozivala, a ja, svakako, nisam ni bio spreman da u njima učestvujem.

    Složio sam se s tim da ona treba da čuje i njihovu priču, ali sam imao primjedbe na njeno tumačenje njihove “priče”, tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara s onim što se zaista dogodilo.

    Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili “jadni” i “žrtve” nije se uklapala u historijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila. Shvatio sam da ćemo imati ozbiljan problem u daljem radu, ali ugovor me je obavezivao da i dalje sarađujem na projektu. Nisam znao šta da radim, počela je moja agonija u radu s Jasmilom.

    ZAKAŠNJELI POZIV BRITANSKOG REŽISERA

    Dva mjeseca nakon što sam potpisao ugovor s “Deblokadom” nazvao me je britanski režiser Nial McCormick. On nije poznat koliko Jasmila Žbanić, što je u tom razgovoru i sam izjavio, uz komplimente za rad Jasmile Žbanić. Nazvao me je, dakle, krajem ljeta 2012. godine iz Zagreba i rekao mi da je oženjen Hrvaticom, da živi u Zagrebu, da je upravo završio čitanje moje knjige Pod zastavom UN-a i da bi bio spreman da otkupi prava za film, te da bi on, u saradnji s BBC-jem kao producentom, mogao da režira, dakle snimi igrani film po mojoj knjizi.

    Bio je vidno razočaran kada sam mu rekao da sam s Jasmilom Žbanić već stupio u ugovorni odnos, ali je kazao: “Siguran sam da će ona po tvojoj knjizi napraviti odličan film.”

    Međutim, nekoliko godina poslije, kada sam mu predočio šta se događa sa scenarijem, McCormick je izrazio svoje mišljenje da sam, vjerovatno, potpisao ugovor s pogrešnom osobom.

    Tako se, s dva mjeseca zakašnjenja, ispostavilo se da je “propala šansa” da Nial McCormick, ne tako poznat režiser, ali ne tako ni nepoznat, napravi film po mojoj knjizi u kojem bi se prikazali događaji iz jula 1995. godine – u produkciji BBC-ja.

    Sada, nakon šest-sedam godina, mogu reći da je velika šteta što je život karte posložio na ovakav način, jer svima je poznato kakav renome i kakav kvalitet produkcije ima BBC.

    No, u toku moje saradnje s Jasmilom, a pogotovo u početku, bio sam optimističan, misleći da su Jasmila i “Deblokada” ustvari najbolji izbor.

    Kada sam Pjeru Žalici rekao da sam s Jasmilom potpisao ovaj ugovor, on je to prokomentarisao: “Donio si dobru odluku jer samo ona, od svih nas, ima muda da se upusti u film o Srebreničkom genocidu.” Složio sam se s njim, ne znajući šta me čeka za koji mjesec.

    POČINJE DRAMA S JASMILOM ŽBANIĆ

    Od 2012. pa do oktobra 2017. godine Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa mnom kao savjetnikom na scenariju, ali i kao rezultat njenog ličnog doživljaja predočenih informacija, napisala tri verzije scenarija.

    Nikada tokom saradnje nisam znao šta Jasmila piše u scenariju dok svaku od ove tri verzije nije završila, uzastopno jednu za drugom, i dok mi nije predočila svaku od te tri verzije onda kada je ona smatrala da mi ih može predočiti.

    Prve dvije verzije scenarija dobio sam na čitanje na 2-3 sata, bez mogućnosti da ih ponesem kući, kopiram, ili ih na bilo koji drugi način pohranim kako bih ih mogao kasnije čitati.

    Prvu verziju scenarija Jasmila mi je predočila isprintanu na stotinjak stranica. To mi je upriličila u prostorijama Bošnjačkog instituta.

    Bila je, čini mi se, zima, 2013. godine. Rekla mi je: “Evo, čitaj, piši pored teksta svoje komentare, a ja ću se vratiti po papire za nekoliko sati.”

    Nabrzinu, nervozno, čitao sam scenarij i na tom istom papiru, gdje je bilo mjesta, upisivao komentare.

    Najmanje sam pola scenarija prekrižio, prešvrljao. Nikada se ne bih složio s tim dijelovima scenarija. Nakon dva-tri sata, našao sam se s Jasmilom i Damirom u “Bečkoj kafani” Hotela “Evropa”.

    “I, šta kažeš?”, nestrpljivo i nervozno pitala je Jasmila.

    “Ovo je katastrofa!”, odgovorio sam!

    Ne znam kako bih opisao izraz na njenom licu, ali ona je moj komentar ipak podnijela stoički, dok je bez riječi gledala na stranice scenarija razbacane po stolu.

    Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično.

    To nigdje u ugovoru nije pisalo. A moja knjiga opisuje mnogo širu sliku situacije iz jula 1995. godine, gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica i ne nalazi se u centru radnje. Naravno, pomislio sam i to da moja porodica može biti u centru radnje, ali samo ako bi se do u detalj opisalo faktičko stanje bez ikakve “šminke”. Jer, dogodila se takva drama da je kreiranje drame na dramu moglo samo da pokvari scenarij – čime bi se ušlo u improvizaciju kojoj onda nema kraja.

    Nakon moje reakcije na prvi scenarij, Jasmila je rekla da se glavni lik mora što više udaljiti od lika “Hasana prevodioca” (iako ja svoj život i rad nikako ne bih sveo na ovu jednu riječ – “prevodilac”), da ime svakako ne može biti Hasan, te da će imena članova moje porodice biti također promijenjena.

    Izmislila je imena: Faruk (prevodilac), Hava (majka prevodioca), Safet (otac prevodioca) i Braco (brat prevodioca), što je zaista bio nadimak mog brata Muhameda. Kasnije je ime “Faruk” primijenila u “Edo”.

    DRUGA VERZIJA SCENARIJA

    Nakon približno dvije godine, Jasmila me je pozvala u svoju kancelariju u zgradi preko puta robne kuće BBI. Ondje smo ranije proveli dane i dane u konsultacijama o scenariju, kojima je prisustvovao i Damir Ibrahimović. Tu će mi Jasmila jednog dana na sto staviti bunt papira A4 formata i reći – ovo je nova (druga) verzija scenarija, sjedi čitaj, piši komentare i primjedbe olovkom, a ja ću doći kad završiš, za dva-tri sata.

    Ostao sam sam u kancelariji sa scenarijem. Gledao sam dugo u papire, ne usuđujući se da počnem čitati. Nakon što sam, ipak, započeo čitanje, učinilo mi se da je ova verzija malo bolja od prethodne. Ali, također sam naišao na brojne dijelove s kojima se nikada ne bih složio.

    Ponovo sam grčevito švrljao po papirima, gledajući na sat da se odnekud ne pojavi Jasmila s pitanjem: Jesi li pročitao, i šta ti kažeš za scenarij?

    Ovaj put, negdje na pola teksta, odlučio sam da je važno da ja scenarij pročitam i “natenane”, te sam, brzinom munje, istrčao po ljetnom pljusku preko semafora, utrčao u BBI, sletio niz stepenice prema kopirnici i rekao momku za kopir-aparatom da mi to sve iskopira.

    Isto tako sam se s dva-tri skoka preko semafora prebacio na drugu stranu ulice. Kad sam odahnuo u kancelariji, izvadio sam mobitel i slikao svaku stranicu scenarija. Pomislio sam – pa, čovječe, ovo je priča zasnovana na sudbini moje porodice, zašto to ne bih mogao ponijeti kući?

    Nakon sat je stigla Jasmila. Otvoriše se vrata nekako teatralno, sjede ona nestrpljivo na stolicu i gleda me očima koje su mi se činile malo uvećane zbog velikih trouglastih naočala koje su joj stajale okačene na vrhu nosa.

    Pomislim da je možda skontala da sam iskopirao i “fotografisao” scenarij. Gutam knedlu u grlu, ali ispostavilo se da nije. Uradio sam, znači, ovu filmsko-špijunsku akciju bez greške i na vrijeme, ono, momački sam preskakao preko zebre dok su dokoni prolaznici u mene gledali kao u neku sumahnutu budalu koja skače po barama koje je jak ljetni pljusak stvorio na asfaltu, s nekim papirnim savijutkom ispod pazuha.

    Dođe i njen muž Damir i u svom “cool” stilu sjede u ćošak. Trebam naglasiti i to da sam s Damirom sve to vrijeme imao zaista fer odnos. Problemi koje sam imao odnosili su se na moj rad na scenariju s Jasmilom i čini mi se da je Damir bio više angažovan na osmišljavanju same produkcije nego što se brinuo o tome šta će pisati u scenariju. Izgledalo je kao da samo čeka da Jasmila i ja proizvedemo scenarij na osnovu kojeg će on početi praviti detaljne planove za snimanje filma – kao što je knjiga snimanja (izraz koji sam prvi put čuo radeći s “Deblokadom”).

    Damir ne govori niti pokazuje bilo kakvo očekivanje. Gleda u mene, ali više gleda kroz prozor, u granje visoke lipe s kojih se i dalje slivaju litri vode. Kod Jasmile sam primijetio nestrpljenje i nervozu te sam se osjećao kao neki nadrifilmski kritičar kojeg, eto, ona, Jasmila, dobitnik Zlatnog medvjeda, sad mora saslušati, iako bi taj korak u nastajanju ovog djela sedme umjetnosti rado zaobišla.

    “I, šta kažeš?”, pita Jasmila.

    Ja gledam u jedno, pa u drugo, ne znajući šta da kažem te izjavim: “Onako!”

    A Jasmila će: “Šta onako?”

    A ja ću: “Pa, nije loše.”

    Nakon toga, Jasmila skače sa stolice kao katapultirana, uz neki neartikulisani zvuk, neku kombinaciju smijeha i plača i kaže: “Ja moram u WC!”

    Ostajem sam s Damirom pa malo pričamo o pljusku i još nekim, kobajagi, usputnim temama.

    Ulazi Jasmila, sjeda na istu stolicu i gađa me očima na ono isto mjesto na mom čelu, ni tamo ni vamo. Ja ne oborim oči, iako mi je njen pogled bio težak barem nekoliko tona.

    “Znači”, kaže Jasmila, “tvoj komentar bio je prošli put da je scenarij katastrofa, a sad je da je onako. Znači, ovo je malo bolje od katastrofe!”

    Na ivici je plača.

    Nije mi bilo lahko gledati je u tom stanju. Najradije bih nestao s tog mjesta da sam imao onaj uređaj iz serije Star Tracks, pa da se transportujem na neku drugu lokaciju pritiskom na dugme. Grčevito sam prstom tražio na stolici to nepostojeće dugme, pa sam imao utisak da sam u drvetu ručnog naslona iskopao jednu plitku rupu.

    Nakon duge neugodne šutnje, pitam je: “Dobro, hajde, kad bih rekao da prihvatam ovaj scenarij, kako ćeš ti mene zaštititi?”

    Pri tome sam mislio na najmanje nekoliko scena, a najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN-a naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima, koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: “A mi, a mi – plaču i zapomažu.”

    Znači, ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo. Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a ona je rekla da je ovako bolje za film.

    To je samo detalj iz jedne scene u kojoj ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne odgovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine.

    Ono na što sam mislio bilo je da se u najavi filma napiše: – Film je baziran na istinitim događajima (ili da je baziran na knjizi Pod zastavom UN-a), ali da je “bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna”, naprimjer. Jer, ono što je pisalo u scenariju u najmanje 50% scena nije se nalazilo u mojoj knjizi. To je bio plod mašte Jasmile Žbanić, njenog ukupnog svjetonazora i njene umjetničke kreacije i slobode.

    Ali, kako da film bude baziran na mojoj knjizi, odnosno na sudbini moje porodice a da istovremeno piše da je “bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna”? Dakle, to jedno s drugim ne ide.

    I, kako da se ja ogradim od svega toga? Ne mogu u ovom tekstu ulaziti u brojne detalje koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

    U jednoj sceni majka prevodioca Ede češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši, s kojima ona onda ima neki psihodelični monolog. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na “prljave muslimane”, a ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli.

    U jednoj sceni, pri kraju, ja opalim šamar bratu, kao zato što on mene neće da posluša da se negdje sakrije, ili tako nešto. Pa, Jasmila, rekao sam joj, moje se srce cijepalo, skoro je stalo u tim momentima, nisam ni pomislio da bratu opalim šamar (kao da bih ga urazumio) već sam ga poljubio u posljednjem momentu kada su ga Holanđani istjerivali iz baze, a on meni vikao: Ne ideš s nama, ti možeš ostati i ti ostaješ tu. Kakav, bre, šamar Jasmila?!

    Jasmila kreira scene u kojima su do detalja prikazani smrt mojih roditelja i brata. Pa cijela je poenta u tome da mi, preživjeli, ne znamo šta se tačno dogodilo, kako su naši najmiliji ubijeni i kako ćeš ti, Jasmila, da prikažeš posljednje momente moje majke, mog oca i brata? Kako ti možeš znati da li su oni umrli plačući ili bez riječi, bez glasa? A u Jasmilinim scenama moji otac i brat plaču, zovu jedan drugog…, noćna mora od koje sam pokušavao pobjeći svih ovih godina.

    Ne možeš, Jasmila, u to ulaziti. Ostavi to nedorečeno u scenariju. To je jedini način da ga napraviš. Mogao bih sada do unedogled navoditi detalje iz scena koje nikada ne bih odobrio, a u kojima Jasmila ulazi u najintimnije detalje smrti moje porodice za koje se nikada, ali nikada neće moći znati. Kako su umrli, samo dragi Bog zna, i znaju četnici.

    Ti to, Jasmila, ne znaš, ne znam ni ja, i nikada neću saznati. Ostavi se toga. Sve sam joj to rekao jasno i glasno.

    Zvuk kojeg se sjećam, koji se po sobi prostirao, a dopirao je iz njenog grla, bio je: “Ihihi, ahaha.”

    Pitao sam je: “Izvini, a šta je tu smiješno?”

    Pitala me je: “A od čega da te zaštitim?”

    Rekao sam joj, misleći, prije svega, na scenu kako sam ja svoje roditelje i brata uz pomoć Holanđana “prošvercovao” u bazu: “Pa nije bilo tako. Pljuvat će me moj narod na ulici.”

    Ona je rekla: “Pa ovo je igrani, a ne dokumentarni film. Ja hoću da ljudi iz kina izađu plačući. Ja tu gradim emociju i znam kako ću to postići. Ljudi se moraju identifikovati s likovima i, ako je lik prevodioca Ede previše ‘savršen’, ako je Edo bezgrešan, onda to nije uvjerljivo.”

    Pomislio sam, pa ako neće plakati zbog onoga što se stvarno dogodilo, onda ne treba da plaču ni zbog onoga što je Jasmila izmislila. Čemu onda sve to? I, pošto je lik Ede kreiran po mom liku, rekao sam joj: “Ja nisam bio bezgrešan, užasno sam se plašio za svoj život i zar to nije dovoljno da Edu prikažeš kao realan lik, čovjeka s manama i vrlinama, onako kako je i bilo?” Ja ništa od detalja moga ponašanja tih dana Jasmili nisam prešutio.

    Neki usiljeni, nazor dijalog odvijao se dalje. Mučno, turobno. A ja sam Jasmili citirao dijelove scenarija koji nemaju nikakve veze s onim što se zaista dogodilo i koji mene, članove moje porodice, kao i neke od drugih izbjeglica u Potočarima prikazuju sasvim drugačije od onoga što smo bili, onoga što jesmo.

    Svjestan sam da je ovo duga ispovijest, ali podsjećam sve koji ovo čitaju da se radi o najvećem i najznačajnijem projektu u sferi igranog filma u Bosni i Hercegovini i regionu nakon Dejtona, gdje taj projekt nadilazi sve što se tiče mene lično, moje ubijene porodice, kao i sve što se tiče Jasmile kao građanke Bosne i Hercegovine, Damira Ibrahimovića ili firme “Deblokada”.

    Ovaj projekt tiče se kreiranja narativa o događajima iz jula 1995. godine, a taj narativ je toliko težak i bez ovog filma, da i entitet Republika Srpska i Srbija nastavljaju negirati genocid, te da je Holandija, iako demokratska, razvijena i napredna zapadnoevropska zemlja, negirala taj isti narativ sve do presude Vrhovnog suda Holandije, gdje sam ja, praktično, bio pokretač tog sudskog procesa koji je trajao punih jedanaest godina mog života. Holandija ovaj narativ negira i dalje, samo na jedan drugačiji način – u rukavicama.

    NASTAVAK DRAME: TREĆI SCENARIJ

    U oktobru 2017. godine nastavljam saradnju na projektu pisanja scenarija tako što od Jasmile e-mailom dobijem, za divno čudo, prvi put kompletan scenarij u Wordu sa zahtjevom da ga pročitam i svoje komentare upišem po sistemu track-changes.

    Trebalo mi je za to, uz druge obaveze koje sam imao, desetak dana.

    Čitajući scenarij i uviđajući da se i ova, treća verzija, previše udaljava od činjenica, shvatim da je jedini način da Jasmilu i Damira “urazumim” taj da se pozovem na ugovor. Proučio sam ponovo dva ugovora koje sam potpisao s “Deblokadom”. Pored drugih detalja, utvrdio sam da je (prvi i najvažniji) ugovor kojim je “Deblokada” otkupila prava na moju knjigu za film/scenarij istekao 23. jula 2015. godine, dakle prije više od dvije godine.

    Uvidio sam to još 2015. godine, ali nisam nikada spomenuo tu činjenicu niti Jasmili niti Damiru Ibrahimoviću jer sam htio da radim na projektu i dalje i nisam htio njima nametati bilo kakvu obavezu. Dakle, nikada nismo produžili ugovor iz 23. jula 2012. godine, koji je istekao 23. jula 2015. godine.

    Ugovor u skladu s kojim mi je formalno dodijeljena uloga savjetnika na scenariju (ugovor o djelu) također je bio istekao nekoliko godina ranije, a bio je potpisan samo na period od tri mjeseca. Da budem iskren, potajno sam se nadao da pare za film nikada neće biti prikupljene i da ću ovu moru ostaviti iza sebe kao krajnje neugodno iskustvo. Ali, na njihov zahtjev, pomagao sam im u iznalaženju para za film gdje god sam to mogao.

    Prema tome, sve što sam s Jasmilom i Damirom radio nakon tog datuma (23. juli 2015) bilo je na osnovu moje dobre volje kako bi se projekt filma o Srebreničkom genocidu nastavio, barem u dijelu pisanja scenarija. Na taj posao nije me obavezivao nikakav ugovor niti sam imao obavezu da njima nakon jula 2015. godine ustupim knjigu kao osnovu za scenarij, a pogotovo da se složim s tim da sudbina moje porodice bude u fokusu scenarija.

    JEDNOSTRANI PREKID SARADNJE I MOJ SCENARIJ ZA FILM “SREBRENICA”

    U principu, nikada nisam prekinuo saradnju na kreiranju scenarija za ovaj film niti s Jasmilom, niti s Damirom Ibrahimovićem, odnosno s “Deblokadom”.

    Prekid saradnje bio je jednostran, a do njega je definitivno došlo s obzirom na to da je posljednji kontakt između nas ostvaren još u februaru 2018. godine (prije godinu i po). Po mom mišljenju, prekid je bio izuzetno nefer, nepošten i uz veliki broj neriješenih formalno-pravnih pitanja vezanih za nastavak realizacije projekta, a koji su oni nastavili bez bilo kakvog mog učešća u njemu i bez bilo kakvih informacija o projektu poslanih od “Deblokade” prema meni.

    Naime, nakon što sam pročitao treću verziju scenarija, a s kojom se, ponovo, nisam složio, uslijedile su krajem 2017. i početkom 2018. godine desetine e-mail poruka između mene i “Deblokade”, tj. Jasmile i Damira i mene.

    Na jednom od posljednjih sastanaka, krajem 2017. godine, predložio sam im sljedeće: “Da biste mogli nastaviti projekt, a da pri tome ne povrijedite moja prava, izaberite neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne moju porodicu i mene.”

    Promjena imena likova nije dovoljna da zaštitite moja prava. Predložio sam im da uzmu kao lik neku ženu iz mase izbjeglica s djecom, ili, recimo, kuhara/kuharicu koji rade za UN/Holandski bataljon, ali ne porodicu u kojoj je jedan član muškarac i prevodilac, gdje on pokušava pronaći rješenje da spasi porodicu koja se, zajedno s njim, nalazi u bazi.

    Na posljednjem sastanku, u hotelu “Holiday” u Sarajevu, nakon pet godina saradnje, predložio sam im da ja, umjesto Jasmile, napišem scenarij, uz moje otvoreno mišljenje o sve tri verzije scenarija koje je napisala Jasmila, a koje je bilo negativno ne samo u pitanju historijskih činjenica već i po pitanju stila, (re)konstrukcije dijaloga, jezika koji je Jasmila koristila u dijalozima i opisima scena, dramaturgije, vremenskih koordinata i izbora scena, prikaza likova, ali i same dinamike radnje u scenariju za koju sam smatrao da je previše usporena, da dijalozi nisu autentični itd. Rekao sam im da ću u tom scenariju uvažiti viziju i gabarite u kojima se Jasmilino viđenje scenarija kretalo u toku tih pet godina saradnje, ali da ću u taj moj scenarij ugraditi sve ono što Jasmila nije ugradila, a što nedostaje, te da ću izbaciti /ispraviti one dijelove koje je Jasmila pogrešno opisala, te da će scenarij imati sasvim novu strukturu – dakle, bit će to sasvim novi scenarij.

    Njih dvoje su, na moj prijedlog, ostali nijemi. Kada sam vidio njihovu reakciju, napomenuo sam im da oni taj uradak ne moraju nazvati scenarijem već nekako drugačije – naprimjer, predloškom za scenarij, jer sam već ranije shvatio da Jasmila i Damir osjećaju da se, komentarišući negativno Jasmiline verzije scenarije, ja, kao amater, miješam njima u posao.

    Dakle, ko sam ja da napišem scenarij za neki film, pa bilo to i za film u kojem smo, u tom momentu, moja porodica i ja u centru radnje i za koji je osnov moja knjiga?

    Oboje su se verbalno složili, ali o tome ne postoji pisani trag osim onoga što piše u e-mail korespondenciji, a što će oni kasnije demantovati s, naprimjer, Jasmilinom izjavom: “Ja i ti kao da nismo bili na istom sastanku.”

    Draft teksta mog scenarija poslao sam 16. januara 2018. godine na e-mail adresu Jasmile Žbanić, a istovremeno i kao “cc” mojoj advokatici Vasviji Vidović. Nju sam u međuvremenu angažovao kao pravnog zastupnika za slučaj povrede mojih prava od “Deblokade”, a s čim su Jasmila i Damir bili upoznati prije slanja e-maila.

    Moj scenarij sastojao se od oko 200 scena. U njemu sam uvažio veliki dio želja i ideja Jasmile Žbanić o tome u kojem smjeru bi trebao ići scenarij, odnosno šta bi radnja trebala obuhvatiti. Također sam u taj uradak uvrstio i niz scena koje Jasmila nikada nije niti spomenula, niti je znala da mogu postojati, osim možda iz razgovora sa mnom.

    Nakon sedam dana, Jasmila mi je ljutitim tonom putem e-maila odgovorila da ja njoj nikakav scenarij nisam trebao slati, te da, ako i imam neki scenarij, onda ga ne trebam slati do maja 2018. godine, navodno zbog nekih njenih obaveza, da je ona u Berlinu, gdje se bavi nekim drugim projektima, a to je značilo da trebam čekati tri-četiri mjeseca.

    Ali ja više nikakve mjesece nisam mogao čekati. Imam svoj život i svoje obaveze (doktorski studij itd.), nisam više htio da sanjam scenarij svaku noć, da se budim po nekoliko puta pitajući se – šta je to što će jednoga dana vidjeti milioni ljudi na velikom ekranu i što će prihvatiti kao našu zajedničku historiju?

    Ako film nije o tome, o našoj zajedničkoj historiji, ja se, evo, sada pitam o čemu je onda taj film.

    Jasmila Žbanić, a niti Damir Ibrahimović mi nikada nisu poslali svoje mišljenje o mom scenariju, odnosno o Wordovom dokumentu s oko 200 (dvije stotine) scena.

    Ponudio sam Jasmili i Damiru taj scenarij za cijenu od jednog eura, kao i produženje ugovora, također za cijenu od jednog eura. Nikada mi nisu odgovorili na ovu ponudu. Rekao sam im telefonom da ja nikada neću pristati ni na jednu scenu koja nije autentična ni “za cijenu od milion eura po sceni” i da je jedini uslov pod kojim bih radio s njima taj da uvaže moje primjedbe i da dalja saradnja može biti samo po principu “za cijenu od jednog eura” – ni manje ni više.

    Da ne bi bilo zabune, ja sam po osnovu ova dva ugovora ranije dobio honorar u iznosu, kako je i pisalo u ugovoru: 12.500 KM za autorska prava i 4.000 KM (od obećanih 12.500) za rad na scenariju. Ako sam ovim činom naplate za nešto kriv, ako je to bilo nemoralno s moje strane, neka to bude tako ovdje i zabilježeno. Po usmenom dogovoru, Damir mi je, za rad na scenariju, dugovao još 8.500 KM i htio je da mi to odmah isplati. Ja sam to odbio, nisam to nikada naplatio niti ću naplatiti. Shvatio sam da sam na početku napravio grešku što sam primio honorar, jer sam time postao “najamnik”. Ovim što pišem želim da javnost sazna kako je nastajao scenarij, nemam namjeru da ovo “ganjam” po sudu po bilo kojem osnovu. Nikakav sud mi nije ni na kraj pameti. Shvatio sam tada da mogu zauzeti jaču poziciju samo ako rad nastavim bez ikakvog honorara.

    Ja sam u pisanje tog scenarija uložio ogroman napor, energiju, vrijeme, emociju, znanje koje sam akumulirao više od dvadeset godina; to je tema na koju sam napisao i objavio dvije knjige i desetine tekstova prije potpisivanja ugovora s “Deblokadom”.

    U jednoj od posljednjih e-mail poruka koje sam dobio od Damira Ibrahimovića piše: “…ti i tvoja porodica nećete biti predmet novog scenarija… to će biti jedna žena…”

    Iako mi nije bilo jednostavno prihvatiti činjenicu da Jasmila i Damir nijednom riječju nisu komentarisali scenarij/predložak koji sam im poslao, baš kao da im ništa nisam poslao, ovaj sam e-mail Damira Ibrahimovića ipak prihvatio s olakšanjem.

    Dakle, zaključio sam, u redu, oni nastavljaju s realizacijom filmskog projekta, ali barem neće “dirati” moju porodicu i mene.

    U međuvremenu, Emir Hadžihafizbegović, kao i još neki ljudi iz filmskog svijeta, iz branše dramske umjetnosti, ocijenili su moj scenarij, odnosno predložak, s vrlo visokom ocjenom. Kada sam Emiru Hadžihafizbegoviću, u to vrijeme, ispričao “pogrešne” dijelove scenarija, a to je bilo pola sata nakon što sam pogledao njegovu predstavu Žaba, on je psovao i počeo plakati. Ni sada ne znam je li Emir zaista plakao ili su se iz njegovih očiju slijevale neke suze koje je pola sata prije toga “ronio” u posljednjoj sceni predstave Žaba. Izvini, Emire, za ovo, ali meni nije jasno kako si mogao, nakon tvojih izjava o nefer odnosu Jasmile i Damira prema meni, i prema samoj temi, koju si kao i ja smatrao svetom, prihvatiti da glumiš jednu od ključnih uloga u Jasmilinom filmu – ulogu Joke četnika. Halali mi ako griješim. Mislim da sam ti u očima vidio prave suze, ali i dalje ostaje pitanje integriteta i konzistentnosti. I tebi, Emire, halalim kao dobrom prijatelju koji mi je pružao moralnu podršku svih ovih godina. Neko je četnika Joku morao glumiti, pa ako si ti najbolji izbor, neka to tako i bude.

    Poruka Damira Ibrahimovića mi je, na neki način, ipak, skinula kamen sa srca jer sam konačno mogao odahnuti: iako neće, kako izgleda, koristiti moj scenarij, ogradili su se od priče moje porodice i film će praviti o “nekoj ženi”. Mogao sam samo pretpostaviti da se radi o jednoj od žena s djecom u masi izbjeglica kojih je bilo na stotine i na hiljade, o svakoj od njih može se napraviti cijeli film.

    Krenuo sam da započnem doktorski studij na temu genocida, nadao sam se da s Jasmilom i Damirom više neću imati nikakva posla. Prevario sam se.

    QUO VADIS, AIDA

    Tokom ljeta 2018. godine, započinjući doktorski studij na temu “Srebrenica i Prijedor”, slučajno sam na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila 75.000 američkih dolara. Na internet-stranici te fondacije pisalo je da su manji grantovi dodijeljeni za ukupno šest filmskih projekata, a među njima je bio i projekt Jasmile Žbanić pod naslovom: Quo Vadis Aida. (Ovdje je i link na tu objavu norveške fondacije: https://www.screendaily.com/…/norways-s%C3%…/5130023.article.)

    Očigledno, fondacija nije bila spremna doznačiti sredstva a da joj se prije toga ne predoči scenarij ili barem sinopsis. Vrlo kratak, ali po meni jasan sinopsis, u smislu kakav film Jasmila i Damir prave, nalazi se na tom web sajtu:

    “Quo Vadis, Aida, dir Jasmila Zbanic (Bos-Herz)

    Producer: Deblokada

    Norwegian Co-producer: Ingunn Sundelin and Eric Vogel at Tordenfilm

    Grant: $75,000 (600,000 NOK)

    Aida, mid-aged English teacher is with her two grown up sons and husband in a UN base. They are looking for shelter after the Serbian Army occupies Srebrenica. She is working as a UN translator believing that she is safe with the UN. However, system of protection and empathy starts to fall apart. She has to rescue her family.”

    Prevest ću sinopsis s engleskog na bosanski jezik:

    “Aida, nastavnica engleskog jezika, žena srednjih godina, nalazi se sa svoja dva odrasla sina i mužem u bazi UN-a. Oni traže sklonište / zaštitu nakon što srpska vojska okupira Srebrenicu. Ona radi kao prevodilac UN-a i misli da je sigurna dok je kod UN-a. Međutim, sistem zaštite i empatije počinje se raspadati. Ona mora spasiti svoju porodicu.”

    Dakle, umjesto da u centru zbivanja bude žena iz Potočara, a mogla je biti bilo koja, u kojem slučaju ovaj film ne bi izgubio na težini niti jednog grama, Jasmila i Damir odlučuju me prevariti (isti dopis poslali su i mojoj advokatici Vasviji Vidović) tvrdeći da će film biti o “jednoj ženi”.

    Film koji Jasmila i Damir prave nije o “jednoj ženi”, već je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi. Nijedna takva žena u realnosti nije postojala, koja je imala pored sebe u bazi svoju porodicu, dva sina i muža. Odnosno, za UN u Srebrenici kao prevodilac nije radila niti jedna žena.

    Taj posao radili su muškarci, kao što smo Emir Suljagić i ja (i još šest-sedam muškaraca zvanično zaposlenih, a ugovorom kod UN-a, da sad ne nabrajam njihova imena). Dakle, i dalje se radi o mojoj četveročlanoj porodici, samo što su Jasmila i Damir ulogu prevodioca prebacili sa sina na majku, valjda se nadajući da će na taj način izbjeći konfrontaciju sa mnom.

    Ovom intervencijom, da prebace ulogu prevodioca sa sina na majku, Jasmila i Damir nisu se dovoljno udaljili od priče moje porodice. A možda u tome griješim – možda se zaista jesu udaljili. Koliko god htio, ja tu ne mogu biti objektivan.

    Ako se ispostavi da jesu, nakon što se film prikaže, povlačim tvrdnje o povredi mojih prava kao jedinog preživjelog porodice Nuhanović. A ne govorim o povredama mojih prava u smislu bilo kakvog zakona, već isključivo o onome što se nalazi na ljudskom nivou, na moralnom i etičkom odnosu prema temi, prema mojoj ubijenoj porodici i prema meni. Ponavljam, nikakav sud ni tužakanje mi ne padaju na pamet, niti ću takvo nešto ikada uraditi.

    U jednom od posljednjih mailova koje mi je Damir Ibrahimović napisao stoji: “Ti nisi vlasnik priče o Srebreničkom genocidu.”

    Ja sam mu odgovorio: “Ja nisam vlasnik priče o Srebreničkom genocidu, ali jesam jedini preživjeli član porodice Nuhanović, te sam jedini s kojim o sudbini te porodice možete razgovarati.”

    Jasmila i “Deblokada” mogu za film koji prave dobiti još jednog Zlatnog medvjeda, kao i druge nagrade, jer se o svakoj temi i u svakoj branši umjetnosti može napraviti remek-djelo, bilo da je zasnovano na fikciji, ili na stvarnim događajima. I ja im zaista u tome želim uspjeh.

    Ali, javnost i historija ne bi trebali bezrezervno prihvatiti taj film kao našu stvarnost premotanu unazad nekih dvadeset pet godina.

    A mislio sam da ćemo zajedno, kao tim, kao Bosanci i Hercegovci, napraviti film koji će svijetu pokazati šta se zaista dogodilo jula 1995. godine u Srebrenici i oko Srebrenice.

    O čemu je ovaj film, ja ne znam. O tome ćemo suditi svi kada ga pogledamo.

    Ja sam ovo morao napisati, a imao sam još mnogo toga što ne može stati u jedan tekst. Halal vam bilo od mene šta god budemo vidjeli na velikom platnu 2020. godine. Šta god da vidimo, najmanji problem ću vam biti ja, a najveći svjetska i bosanskohercegovačka javnost.

    U potrazi za “lošim kćerkama”

    Pita mene Jasmila mogu li s tvojom kćerkom razgovarati i ja kažem, naravno, da može. Nađu se one u nekom restoranu i moja kćerka Nasiha joj, između ostalog, kaže da je student prava i da ima prosjek ocjena iznad 9,8. Jasmila s njom obavi razgovor i kaže meni sljedeći dan da moja kćerka ne može biti osnov za kreiranje karaktera kćerke glavnog lika u filmu Srebrenica jer “nije dovoljno loša”. Pa majku mu! I to sam progutao sve zarad filma o Srebreničkom genocidu. Hajmo tražiti neku kćerku prevodioca koja se drogira i ne ide u školu nikako.

    Upamtite, molim Vas, riječ “narativ”

    U vezi s ulogom srpske strane bila mi je sporna scena u kojoj jedan vozač autobusa, Srbin, u Potočarima ima suze u očima (jer, kao, on suosjeća s izbjeglicama). Smatrao sam da je to neprihvatljivo, da nosi u sebi izuzetno jaku metaforu – da ne objašnjavam dalje – a s kojom se ne slažem. Šta ako je neki od četnika dok je povlačio obarač strijeljajući ljude imao suze u očima* Možda jeste, a možda i nije. Šta to mijenja? Imamo uplakanog masovnog ubicu. Je l’ to?

    U svom sam predlošku Jasmili ponudio da umjesto ove scene ide scena u kojoj vozač autobusa, Srbin, pozove jednog od zarobljenih dječaka pored ceste negdje iza Kravice, da uskoči u autobus. Na ovaj ga je način spasio.

    Dakle, umjesto suza u očima, predložio sam konkretan primjer za koji znamo da se dogodio (dječak je kasnije o tome svjedočio u Hagu). A suze u očima nešto su sasvim drugo. Jedna ili dvije laste ne čine proljeće.

    I mislim da je veoma loše da dalje prepričavam scene kako bih pojasnio bilo šta. Ja sam scenarij koji sam napisao autorski zaštitio i, ako bude potrebe, objavit ću ga kompletnog na bosanskom i na engleskom jeziku, ali tek nakon što se prikaže Jasmilin film.

    Moj scenarij još se prevodi na engleski jezik. Želim zahvaliti gospodinu Philippu Balmeru iz Švicarske za njegovu donaciju kojom plaća ovaj prijevod. Ovaj moj scenarij postavit ću negdje na internetu kako bi se mogao “skinuti” besplatno. Taj scenarij poslužit će ne samo kao mogući, a sada već “nemogući” scenarij za film koji se po tom, mom, scenariju nikada neće snimiti, već će poslužiti kao dodatni narativ mojoj knjizi Pod zastavom UN-a.

    Upamtite, molim Vas, riječ NARATIV, jer će ona odrediti sve buduće odnose među narodima na teritoriji bivše Jugoslavije, a Jasmila je snimila film koji će definisati, htjeli mi to ili ne, upravo taj NARATIV.

    (Stav.ba)

  • Jasmila Žbanić odgovorila na optužbe Hasana Nuhanovića zbog filma o Srebrenici

    “Naš film nije rekonstrukcija stradanja niti jedne stvarne žrtve u Srebrenici, to nije dokumentarac o pojedincima”

    Film “Quo vadis, Aida?” je umjetnički iskaz o genocidu u Srebrenici

    Nakon što je Hasan Nuhanović objelodanio da je nezadovoljan interpretacijom njegove knjige „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ i načinom na koji je Jasmila Žbanić željela prenijeti na veliko platno, oglasila se produkcija “Deblokada”, čiji su čelni ljudi rediteljica i njen suprug Damir Ibrahimović.

    – Film “Quo vadis, Aida?” je umjetnički iskaz o srebreničkom genocidu. Glavni lik Aida nije postojala u stvarnosti. Pričajući priču o historijskom događaju preko kreiranog dramskog lika, želimo da govorimo o svim žrtvama ovog jezivog ratnog zločina, a da istovremeno zaštitimo privatnost stvarnih pojedinačnih žrtava. Naš film nije rekonstrukcija stradanja niti jedne stvarne žrtve, to nije dokumentarac o pojedincima. Ničija prava ni na koji način nismo povrijedili.

    Prilikom priprema za film “Quo vadis, Aida?” istražili smo mnogo materijala: svjedočenja, knjige, sudske dokumente, razgovarali s mnogim ljudima. Put od prvih ideja do krajnjeg rezultata u kreiranju igranog filma je dug i složen. Najčešće se krajnji rezultat – završen film, bitno razlikuje od početnih elemenata. To je priroda stvaralačkog procesa. Ovaj film nije priča o pojedincu. “Quo vadis, Aida?” govori o ubijenim Bošnjacima i o desetinama hiljada bošnjačkih žrtava koje su preživjele i ostale trajno obilježene srebreničkim genocidom.

    Nijedan film, nijedan roman, nijedna slika, ništa se ne može porediti s jedinstvenim iskustvom svakog preživjelog pojedinca. Lične tragedije su neizrecive. Ovo je film o kolektivnoj tragediji. Nadamo se da će ovaj film doprinijeti da se nikada ne zaboravi srebrenički genocid, kao što je ”Grbavica” doprinijela da se nikada ne zaborave ratni zločini silovanja. Esma, glavna junakinja “Grbavice”, kreiran je dramski lik, a mnoge silovane žene u njoj su vidjele svoju sudbinu. Tako i u filmu “Quo vadis, Aida?” dramski lik Aida predstavlja sve žene koje su bile prisiljene rastati se od svojih najmilijih.

    Ima mnogo načina da se ispriča filmska priča o srebreničkom genocidu. Ovo je samo jedna priča, prenosi Avaz.ba.

  • Hasan Nuhanović obratio se javnosti pismom u kojem tvrdi da je Jasmila Žbanić falsifikovala njegovu životnu priču

    Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima.

    Nedavno se obratio javnosti tekstom o tome kako je sa Jasmilom Žbanić pravio scenarij za fiilm o Srebreničkom genocidu. Film bi se trebao prikazati za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine.

    Potpisao je ugovor sa firmom Deblokada, 2012. godine, koja je otkupila autorska prava za film po njegovoj knjizi „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“. Tim je započela njegova formalna saradnja sa Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić. Potpisao je i ugovor kojim je dobio ulogu savjetnika na scenariju za taj film.

    U periodu od nekoliko godina odgovarao je na razne upite od strane Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

    “Kako nekome ko nije bio tamo, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju? Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u „glavu“ Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija, i kasnije u kadrove filma. Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige, i sopstvenog sjećanja, ja sam Jasmili Žbanić dao veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao sa nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno sa njom učestvovao u razgovoru sa njima” kazao je Nuhanović.

    Jasmila se u Holandiji srela i sa bivšim pripadnicima Holandskog bataljona Unprofora. Imao je primjedbe na njeno tumačenje njhove „priče“ tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara sa onim što se zaista dogodilo.

    Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili „jadni“ i „žrtve“ nije se uklapala u istorijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila.

    Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa Nuhanovićem napisala tri verzije scenarija. Nuhanović kaže kako je prva verzija bila katastrofa.

    “Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično. To nigdje u ugovoru nije pisalo. Moja knjiga opisuje puno širu sliku situacije jula 1995. godine gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica” kazao je.

    Nuhanoviću je druga verzija bila malo bolja, ali opet je naišao je na brojne dijelove sa kojima se nikada ne bi složio.

    “Najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: A mi, a mi – plaču i zapomažu. Znači ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo. Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a ona je rekla da je ovako bolje za film.To je samo jedan detalj iz jedne scene gdje ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne ogovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine” istakao je Nuhanović i dodao kako postoji veliki broj detalja koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

    “U jednoj sceni majka prevodioca češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na „prljave muslimane“ i ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli” navodi Nuhanović i dodaje da je to bio scenarij koji nije imao nikakve veze sa onim što se zaista dogodilo i koji članove njegove porodice, kao i neke od od drugih izbjeglica u Potočarima prikazuju sasvim drugačije od onoga što su bili, onoga što jesu.

    Nakon treće verzije scenarija dolazi do jednostranog prekida saradnje. Predložio im je da izaberu neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne njegovu porodicu.

    Kasnije je slučajno na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila sredstva. Pročitao je vrlo kratak sinopsis, ali po njemu dovoljno jasan u smislu kakav film Jasmila i Damir prave. Prevarili su Nuhanovića pričom da će film biti o ‘jednoj ženi’. Film je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi, a nijedna takva žena u realnosti nije ni postojala. Dakle i dalje se radi o njegovoj četveročlanoj porodici samo što su ulogu sina prebacili na majku.

    Jasmila Žbanić je falsifikovala životnu priču Hasana Nuhanovića, koji je preživio pakao u Srebrenici. Cilj joj je bio napraviti film u kojem bi se opravdali vojnici Holandije, ali i Srbi, a pokazati porodice koje su boravile u Potočarima u negativnom kontekstu. Zbog čega i s kojim ciljem se želi poslati ovakva poruka iz Bosne i Hercegovine? Entitet Republika Srpska i Srbija nastavljaju negirati genocid. Holandija koja je jedna demokratska, razvijena i napredna zapadno-evropska zemlja također je negirala narativ o Srebrenici sve do presude Vrhovnog suda Holandije. Holandija ovaj narativ negira i dalje, samo na jedan drugačiji način – u rukavicama, kako kaže Nuhanović.

    S ovakvim filmom ne samo da se povrjeđuju osjećanja svih žrtava već se šalje i negativna slika u svijet, i to iz zemlje u kojoj se i desio genocid.

    (Index.ba)

  • HASAN NUHANOVIĆ, SVJEDOK GENOCIDA, PISAC, AKTIVISTA: Kako sam “nestao” iz filma Jasmile Žbanić smiljenog po mojoj knjizi i životnoj priči?

    Nedavno je u Stocu završeno snimanje igranog flma “Quo vadis, Aida”, redateljke i scenaristice Jasmile Žbanić, nagrađivane bosanskohercegovačke redateljice; film se bavi tragičnim događajima u Srebrenici iz jula 1995. uoči i nakon pada ove zaštićene zone Ujedinjenih naroda u ruke Vojske Republike Srpske…

    Za one koji su pratili dugogodišnje pripreme za realizaciju ovog zahtjevnog umjetničkog projekta iznenađenje je bilo da se u njemu ni na koji način, kao scenarista, suradnik na scenariju… ne pojavljuje Hasan Nuhanović, po čijoj je izvanrednoj biografskoj knjizi “Pod zastavom Ujedinjenih naroda”, kako se dugo tvrdilo, film Jasmile Žbanić trebao biti snimljen.

    Hasan Nuhanović, koji je pad Srebenice dočekao kao prevoditelj Holandskog bataljona UN-a, na različite načine, svjedočenjem optuženim zločincima u Haagu, tužbama protiv holandskih vojnika odgovornih za genocid nad Bošnjacima Srebrenice, te književnim radom, bori se već dvije i pol decenije da se istina o tragediji njegovog rodnog mjesta, njegove obitelji i sugrađana sazna.

    O tome kako i zbog čega se povukao iz filmskog projekta Jasmile Žbanić, Hasan Nuhanović je napisao ispovijest koju uz njegovu suglasnost objavljujemo u neznatna skraćenja.

    Piše: HASAN NUHANOVIĆ

    Nekoliko sedmica prije nego što sam potpisao ugovor sa firmom Deblokada, 2012. godine, na sastanak me je pozvao gospodin Ramiz Mehaković, šef kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića. Saopštio mi je da postoji inicijativa Vlade Federacije BiH da se sačini tim od nekoliko autora knjiga o Srebreničkom genocidu, kao što smo ja i Emir Suljagić, te da bi član tog tima bio i Abdulah Sidran, a koji bi za zadatak imao da kreira scenarij po kojem bi se u doglednoj budućnosti snimio igrani film o Srebreničkom genocidu.

    Tih dana je organizovan i sastanak na tu temu u zgradi Vlade Federacije BiH na kojem su, pored mene, prisustvovali Emir Suljagić, ministar kulture FBiH Salmir Kaplan i šef kabineta premijera FBiH, Ramiz Mehaković.

    Ja sam se složio sa gospodinom Mehakovićem, njegovom idejom i vizijom, pri čemu sam mu rekao da sam ja već dao usmeno obećanje Jasmili Žbanić da ću sa njom i njenim timom raditi na filmu koji bi se bavio upravo tom istom temom, te da svoje obećanje ne mogu prekršiti iako, do tog momenta, ugovor nisam bio potpisao ni sa kim, niti sam imao bilo kakve formalno-pravne obaveze prema Jasmili Žbanić i firmi Deblokada.

    Gospodin Mehaković je na to rekao da nije isključeno da Vlada Federacije i nju pozove da se uključi u ovaj zajednički projekat.

    Ubrzo nakon sastanka sa Mehakovićem, Suljagićem i Kaplanom, pojavio se muž Jasmile Žbanić, Damir Ibrahimović, sa pripremljenim ugovorom gdje je jedino nedostajao moj potpis – putem kojeg bi firma Deblokada otkupila autorska prava za film po mojoj knjizi „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ na period od tri godine.

    Potpisao sam taj ugovor, sa trajanjem do 23. jula 2015. godine, a što će se sasvim slučajno podudariti sa rođendanom mojeg ubijenog brata Muhameda-Brace Nuhanovića. Moj brat je ubijen nekoliko dana prije svog 21. rođendana.

    Potpis na ugovor je stavio Damir Ibrahimović kao direktor firme Deblokada, i ja kao autor knjige.

    Tada je započela moja formalna saradnja sa firmom Deblokada, odnosno sa Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić.

    KAKO SE KOVAO SCENARIJ ZA FILM O SREBRENICI

    Pokušao sam da ovu priču, do daljnjega, sačuvam izvan javnog domena, ali me je taj moj pokušaj doveo do ozbiljnih psiho-fizičkih smetnji.

    Ubrzo sam sa firmom Deblokada potpisao i ugovor o djelu, u trajanju od tri mjeseca, u skladu sa kojim mi je ta firma dodijelila ulogu savjetnika na scenariju za taj film.

    Deblokada mi je usmeno ponudila ulogu ko-scenariste, ali ja sam tu ulogu odbio jer sam, već u prvih godinu dana saradnje sa Deblokadom/Jasmilom Žbanić, shvatio da njena ideja, a ona je u ovom projektu od početka imala ulogu režisera, a ubrzo nakon toga će imati ulogu i scenariste, ne ide u potpunosti linijom autentičnosti. Da se njena ideja o tome šta će pisati u scenariju ne podudara u potpunosti sa događajima koji su se u stvarnosti odvijali jula 1995. godine.

    Ja sam svoju ulogu savjetnika na scenariju shvatio veoma ozbiljno, svjestan situacije u kojoj se nalazim – a moja namjera je bila da svojim doprinosom u radu na scenariju učinim sve što mogu da konačna verzija scenarija za film „Srebrenica“ bude što bliža onome što se zaista dogodilo jula 1995. godine.

    U periodu od naredih nekoliko godina ja sam se sa Damirom Ibrahimovićem i Jasmilom Žbanić sastao na desetine puta, najčešće u formi radnih sesija u njihovoj kancelariji u Sarajevu, a jednom i u Stocu. Te sesije su obično trajale po cijeli dan.

    Takođe, u istom periodu, ja sam sa Jasmilom i sa Damirom razmijenio preko 1.000 mailova u kojima sam, uglavnom, odgovarao na razne upite od strane Jasmile Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

    Na desetine i stotine pitanja koje sam putem e-maila dobijao od Jasmile Žbanić odgovarao sam detaljno, opširno, uz veliko strpljenje i jednu ozbiljnu posvećenost zadatku koji mi je dodijeljen.

    Jasmilina pitanja su se odnosila i na veoma intimne stvari koje se tiču posljednjih momenata života mojih roditelja i brata koje su oni, zajedno sa mnom, proveli u Srebrenici i u bazi Holandskog Unprofora u Potočarima. Pitanja su se odnosila i na opšte okolnosti situacije koja se razvila tih dana u Srebrenici i Potočarima, brojne informacije o ponašanju pripadnika UN-a u Srebrenici i Potočarima, kao i pripadnika vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, te ponašanje, preživljena iskustva i detalje iz fragmenata života hiljada izbjeglica koji su se tada zatekli u Potočarima.

    Kako nekome ko nije bio tamo, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju?

    Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u „glavu“ Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija, i kasnije u kadrove filma.

    Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige, i sopstvenog sjećanja, ja sam Jasmili Žbanić dao veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao sa nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno sa njom učestvovao u razgovoru sa njima.

    Sve vrijeme Jasmila i Damir su, dok su se bavili drugim projektima, tvrdili da novac za realizaciju ovog filmskog projekta ne postoji, te da su izgledi da se taj novac prikupi veoma mali. U toku istog perioda obavijestili su me da bi iznos potreban za realizaciju projekta bio oko 4,5 miliona Eura, te su me povremeno pitali da li imam neku ideju kako bi se, i od koga bi se taj novac mogao prikupiti.

    Jasmila se u Holandiji srela sa bivšim pripadnicima Holandskog bataljona Unprofora prije nekoliko godina. Ona me na te sastanke nije pozvala, a ja, svakako, nisam ni bio spreman da u njima učestvujem.
    Složio sam se sa tim da ona treba da čuje i njihovu priču, ali sam imao primjedbe na njeno tumačenje njhove „priče“ tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara sa onim što se zaista dogodilo.

    ZA JASMILU SU I HOLANĐANI BILI ŽRTVE, ZA MENE NISU

    Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili „jadni“ i „žrtve“ nije se uklapala u istorijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila. Shvatio sam da ćemo imati ozbiljan problem u daljem radu, ali ugovor me je obavezivao da i dalje sarađujem u projektu. Nisam znao šta da radim, i počela je moja agonija u radu sa Jasmilom.

    Neka dva mjeseca nakon što sam potpisao ovaj ugovor sa firmom „Deblokada“, nazvao me je britanski režiser Nial McCormick. On nije poznat koliko Jasmila Žbanić, što je u tom razgovoru i sam izjavio, uz komplimente za rad Jasmile Žbanić. Nazvao me je, dakle, krajem ljeta 2012. godine iz Zagreba i rekao mi da je on oženjen Hrvaticom, da on živi u Zagrebu, da je upravo završio čitanje moje knjige „Pod zastavom UN-a“, i da bi bio spreman da otkupi prava za film, te da bi on, u saradnji sa BBC-jem kao producentom, mogao da režira, dakle snimi igrani film po mojoj knjizi.

    Bio je vidno razočaran kada sam mu rekao da sam sa Jasmilom Žbanić već stupio u ugovorni odnos ali je rekao – siguran sam da će ona po tvojoj knjizi napraviti odličan film.

    Počinje drama sa Jasmilom Žbanić – ali ne drama u „scenariju“ već drama u „radu“ na scenariju.

    U periodu 2012. pa negdje do oktobra 2017. godine, Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa mnom kao savjetnikom na scenariju, ali i kao rezultat njenog ličnog doživljaja predočenih informacija napisala tri verzije scenarija.

    Ja nisam nikada tokom saradnje znao šta Jasmila piše u scenariju dok svaku od ove tri verzije nije završila, uzastopno jednu za drugom, i dok mi nije predočila svaku od te tri verzije onda kada je ona smatrala da mi ih može predočiti.

    Prve dvije verzije scenarija sam dobio na čitanje na 2-3 sata bez mogućnosti da ih ponesem kući, kopiram, ili ih na bilo koji drugi način pohranim kako bih ih mogao čitati kasnije.

    Prvu verziju scenarija Jasmila mi je predočila isprintanu na nekih stotinjak stranica. To mi je upriličila u prostorijama zgrade Bošnjačkog insitituta.

    Bila je, čini mi se, zima, 2013. godine. Rekla mi je: „Evo čitaj, piši pored teksta svoje komentare, a ja ću se vratiti po papire za nekoliko sati.“

    Na brzinu, nervozno sam čitao scenarij i na tom istom papiru, gdje je bilo mjesta, upisivao komentare.

    Najmanje pola scenarija sam prekrižio, prešvrljao. Nikada se ne bih složio sa tim dijelovima scenarija. Nakon 2-3 sata našao sam se sa Jasmilom i Damirom u Bečkoj kafani Hotela Evropa.

    „I, šta kažeš?“ – nestrpljivo i nervozno je pitala Jasmila.
    „Ovo je katastrofa!“ – odgovorio sam!

    Ne znam kako bih opisao izraz na njenom licu, ali ona je moj komentar ipak podnijela stoički, dok je bez riječi gledala na stranice scenarija razbacane na stolu.

    Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično.

    To nigdje u ugovoru nije pisalo. A moja knjiga opisuje puno širu sliku situacije jula 1995. godine gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica i ne nalazi se u centru radnje. Naravno, pomislio sam i to da moja porodica može biti u centru radnje, ali samo ako bi se do u detalj opisalo faktičko stanje bez ikakve “šminke”. Jer, dogodila se takva drama da je kreiranje drame na dramu moglo samo da pokvari scenarij – čime bi se ušlo u improvizaciju kojoj onda nema kraja.

    Nakon moje reakcije na ovaj prvi scenario, Jasmila je rekla da se glavni lik mora što više udaljiti od lika „Hasana prevodioca“ (iako ja svoj život i rad nikako ne bih sveo na ovu jednu riječ – „prevodilac“), da ime svakako ne može biti Hasan, te da će imena članova moje porodice biti takođe promjenjena.

    Izmislila je imena: Faruk (prevodilac), Hava (majka prevodioca), Safet (otac prevodioca) i Braco (brat prevodioca), što je zaista bio nadimak mojeg brata Muhameda. Kasnije je ime “Faruk” promijenila u “Edo”.

    DRUGA VERZIJA SCENARIJA

    Nakon neke dvije godine Jasmila me je pozvala u svoju kancelariju u zgradi preko puta robne kuće BBI. Tamo smo proveli dane i dane uz konsultacije o scenariju, kojima je prisustvovao i Damir Ibrahimović. Tu će mi Jasmila jednoga dana na sto staviti bunt papira A4 formata i reći – ovo je nova (druga) verzija scenarija, sjedi, čitaj, piši komentare i primjedbe olovkom, a ja ću doći kad završiš, za 2-3 sata.

    Ostao sam sam u kancelariji sa scenarijem. Gledao sam dugo u papire ne usuđujući se da počnem čitati. Nakon što sam, ipak, započeo čitanje, učinilo mi se da je ova verzija malo bolja od prethodne. Ali, takođe sam naišao na brojne dijelove sa kojima se nikada ne bih složio.

    Ponovo sam grčeviro švrljao po papirima gledajući na sat da se odnekud ne pojavi Jasmila sa pitanjem: Jesi li pročitao, i šta ti kažeš za scenarij?

    Ovaj put sam, negdje na pola teksta, odlučio da je važno da ja scenarij pročitam „natenane“ te sam, brzinom munje, istrčao po ljetnom pljusku preko semafora, utrčao u BBI, sletio niz stepenice prema kopirnici i rekao momku za kopir-aparatom da mi to sve iskopira.

    Isto tako sam se sa dva-tri skoka preko semafora prebacio na drugu stranu ulice. Kad sam odahnuo u kancelariji, izvadio sam mobitel i slikao svaku stranicu scenarija. Pomislio sam – pa čovječe, ovo je priča zasnovana na sudbini moje porodice, pa zašto ja ne bih to mogao ponijeti kući?

    Nakon nekih sat vremena stigla je Jasmila. Otvoriše se vrata nekako teatralno, sjede ona nestrpljivo na stolicu i gleda me očima koje su mi se činile malo uvećane zbog velikih trouglastih sočiva okvira koji joj je stajao okačen na vrhu nosa.

    Pomislim – da je možda skontala da sam iskopirao i „fotografisao“ scenarij. Gutam ja knedlu u grlu, ali ispostavilo se da nije. Odradio sam, znači, ovu filmsko-špijunsku akciju bez greške, i na vrijeme, ono, momački sam preskakao preko zebre dok su dokoni prolaznici u mene gledali kao u neku sumahnutu budalu koja skače po barama koje je jak ljetni pljusak stvorio na asfaltu, sa nekim papirnim svijutkom ispod pazuha.

    Dođe i njen muž Damir i u svom „cool“ stilu sjede u ćošak. Trebam naglasiti i to da sam sa Damirom, sve to vrijeme, imao zaista jedan fer odnos. Problemi koje sam imao su se odnosili na moj rad na scenariju sa Jasmilom, i čini mi se da je Damir bio više angažiran na osmišljavanju same produkcije nego što se brinuo o tome šta će pisati u scenariju.

    Dakle, izgledalo je kao da Damir jednostavno čeka da ja i Jasmila proizvedemo scenarij na osnovu kojega će on početi praviti detaljne planove za snimanje filma – kao što je knjiga snimanja (izraz koji sam prvi put čuo radeći sa Deblokadom).

    Damir ne govori niti pokazuje bilo kakvo očekivanje. Gleda u mene, ali više gleda kroz prozor, u granje visoke lipe sa kojih se još uvijek slivaju litri vode. Kod Jasmile sam osjetio nestrpljenje i nervozu te sam se osjećao kao neki nadri-filmski kritičar kojega eto, ona, Jasmila, dobitnik Zlatnog medvjeda, sad mora da sasluša, iako bi taj korak u nastajanju ovog djela sedme umjetnosti rado zaobišla.

    „I, …šta kažeš?“ – pita Jasmila

    Ja gledam u jedno, pa u drugo, ne znajući šta da kažem te izjavim: „Onako!“

    A Jasmila će:“Šta onako?“

    A ja ću: „Pa, nije loše.“

    Nakon toga Jasmila skače sa stolice kao katapultirana, uz neki neartikulisani zvuk, dakle neku kombinaciju smijeha i plača: „Ja moram u WC!“

    Ostajem sam sa Damirom pa malo pričamo o pljusku, i još nekim, kobajagi, usputnim temama.

    Ulazi Jasmila, sjeda na istu stolicu i „gađa“ me očima na ono isto mjesto na mom čelu, „ni tamo ni vamo“. Ja ne oborim oči, iako mi je njen pogled bio težak nekoliko tona.

    Znači – kaže Jasmila – tvoj komentar je prošli put bio da je scenarij katastrofa, a sad je da je onako.

    Znači – kaže ona – ovo je malo bolje od katastrofe!

    Na ivici je plača.

    Nije mi bilo lahko gledati je u tom stanju. Najradije bih nestao sa tog mjesta da sam imao onaj uređaj iz serije „Star Tracks“ pa da se transportiram na neku drugu lokaciju na pritisak nekog dugmeta, pa sam grčevito prstom tražio na stolici to nepostojeće dugme, te sam imao utisak da sam u drvetu ručnog naslona iskopao jednu plitku rupu.

    Nakon jedne duge neugodne šutnje pitam je: Dobro, hajde kad bih rekao da prihvatam ovaj scenarij, kako ćeš ti mene zaštititi?

    Pri tome sam mislio na najmanje nekoliko scena, a najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: A mi, a mi – plaču i zapomažu.

    Znači ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo.

    Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a onda je rekla da je ovako bolje za film.

    To je samo jedan detalj iz jedne scene gdje ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne ogovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine.

    Ono na što sam mislio bilo je da se u najavi filma napiše: Film je baziran na istinitim događajima (ili da je baziran na knjizi „Pod zastavom UN-a“), ali da je „bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna“, na primjer. Jer, ono što je pisalo u scenaraiju se u namjanje 50% scena nije nalazilo u mojoj knjizi. To je bio plod mašte Jasmile Žbanić i njenog ukupnog svjetonazora i njene umjetničke kreacije i slobode.

    Ali, kako da film bude baziran na mojoj knjizi, odnosno na sudbini moje porodice, a da istovremeno piše da je „bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna“. Dakle, to jedno sa drugim ne ide.

    I, kako da se ja ogradim od svega toga? Ne mogu u ovom tekstu da ulazim u brojne detalje koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

    U jednoj sceni majka prevodioca Ede češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši, sa kojima ona onda ima neki psihodelični monolog. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na „prljave muslimane“ i ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli.

    U jednoj sceni, pri kraju, ja opalim šamar bratu, kao zato što on mene neće da posluša da se negdje sakrije, ili tako nešto. Pa Jasmila, rekao sam joj, moje se srce cijepalo, skoro je stalo u tim momentima, i ja nisam ni pomislio da bratu opalim šamar (kao da bih ga urazumio) već sam ga poljubio u poslednjem momentu kada su ga Holanđani istjerivali iz baze – a on meni vikao: Ne ideš sa nama, ti možeš ostati i ti ostaješ tu. Kakav bre šamar Jasmila.

    Onda nadalje, Jasmila tu kreira scene u kojima su do detalja prikazani smrt mojih roditelja i brata. Pa cijela je poenta u tome da mi, preživjeli, ne znamo šta se tačno dogodilo, kako su naši najmiliji ubijeni i kako ćeš ti Jasmila da prikažeš poslednje momente mojega oca, majke i brata. Kako ti možeš znati da li su oni umrli plačući ili bez riječi, bez glasa?

    Ne možeš Jasmila ulaziti u to. Ostavi to nedorečeno u scenariju, i to je jedini način da ga napraviš. Mogao bih sada do unedogled navoditi detalje iz scena koje nikada ne bih odobrio, a u kojima Jasmila ulazi u najintimnije detalje smrti moje porodice za koje se nikada, ali nikada neće moći znati. Kako su umrli samo dragi Bog zna, i znaju četnici.

    Ti to Jasmila ne znaš, ne znam ni ja, i nikada neću saznati. Ostavi se toga. Sve sam joj to rekao jasno i glasno.

    Zvuk kojega se sjećam, koji se po sobi prostirao, a dopirao je iz njenog grla, je bio: ihihi, ahaha.

    Pitao sam je: „Izvini, a šta je tu smiješno?“
    Pitala me je: „A od čega da te zaštitim?“

    Rekao sam joj, misleći, prije svega, na scenu kako sam ja svoje roditelje i brata uz pomoć Holanđana „prošvercovao“ u bazu: „Pa nije bilo tako. Pljuvaće me moj narod na ulici.“

    Ona je rekla: „Pa ovo je igrani, a ne dokumentarni film. Ja hoću da ljudi iz kina izađu plačući. Ja tu gradim emociju i znam kako ću to postići. Ljudi se moraju identifikovati sa likovima, i ako je lik prevodioca Ede previše ‘savršen’, ako je Edo bezgrešan, onda to nije uvjerljivo.“

    Pomislio sam – pa ako neće plakati zbog onoga što se stvarno dogodilo, onda ne treba da plaču ni zbog onoga što je Jasmila izmislila. Čemu onda sve to? I, pošto je lik Ede kreiran po mom liku, rekao sam joj – ja nisam bio bezgrešan, užasno sam se plašio za svoj život, i zar to nije dovoljno da Edu prikažeš kao realan lik, čovjeka sa manama i vrlinama, onako kako je i bilo. Ja ništa od detalja moga ponašanja tih dana Jasmili nisam prešutio.

    Negdje u oktobru 2017. godine, nastavljam saradnju na projektu pisanja scenarija tako što od Jasmile e-mailom dobijem, za divno čudo, po prvi put kompletan scenarij u Wordu sa zahtjevom da ga pročitam i svoje komentare upišem po sistemu track-changes.
    Trebalo mi je za to, uz druge obaveze koje sam imao, desetak dana.

    Uporedo sa tim, čitajući scenarij i uviđajući da se i ova, treća verzija, scenarija previše udaljava od činjenica, shvatim da je jedini način da Jasmilu i Damira „urazumim“ taj da se pozovem na ugovor. Proučio sam ponovo dva ugovora koja sam potpisao sa Deblokadom. Pored drugih detalja utvrdio sam da je (prvi i najvažniji) ugovor kojim je Deblokada otkupila prava na moju knjigu za film/scenarij istekao 23. jula 2015. godine, dakle više od dvije godine ranije.

    Ja sam to uvidio još 2015. godine, ali nisam nikada spomenuo tu činjenicu niti Jasmili, niti Damiru Ibrahimoviću jer sam htio da radim na projektu i dalje i nisam htio njima da namećem bilo kakvu obavezu. Dakle, nikada nismo produžili ugovor od 23. jula 2012. godine koji je istekao 23. jula 2015. godine.

    Ugovor u skladu sa kojim mi je formalno dodijeljena uloga savjetnika na scenariju (ugovor o djelu) je takođe bio istekao nekoliko godina ranije, a bio je potpisan samo na period od tri mjeseca.

    Prema tome, sve što sam sa Jasmilom i Damirom radio nakon tog datuma (23.07.2015.) bilo je na osnovu moje dobre volje kako bi se projekat filma o Srebreničkom genocidu nastavio, barem u dijelu pisanja scenarija. Na taj posao me nije obavezivao nikakav ugovor, niti sam ja imao obavezu da njima nakon jula 2015. godine ustupim knjigu kao osnovu za scenarij, a pogotovo da se složim sa tim da sudbina moje porodice bude u fokusu scenarija.

    JEDNOSTRANI PREKID SARADNJE

    U principu, ja nikada nisam prekinuo saradnju na kreiranju scenarija za ovaj film niti sa Jasmilom, niti sa Damirom Ibrahimovićem, odnosno sa firmom Dedlokada.

    Prekid saradnje je bio jednostran, a do prekida je definitivno došlo jer je poslednji kontakt izmeđnju njih dvoje i mene ostvaren u februaru 2018. godine (prije godinu i po), i po mom mišljenju bio je izuzetno nefer, nepošten i uz veliki broj neriješenih formalno-pravnih pitanja vezanih za nastavak realizacije projekta, a koji su oni nastavili bez bilo kakvog učešća sa moje strane, ili bilo kakvih informacija o projektu od strane Deblokade prema meni.

    Naime, nakon što sam pročitao treću verziju scenarija, a sa kojom se, ponovo, nisam složio, uslijedile su desetine e-mail poruka između mene i Deblokade, tj. Jasmile i Damira i mene, krajem 2017. i početkom 2018. godine.

    Na jednom od poslednjih sastanaka, krajem 2017. godine, ja sam im predložio sljedeće: da biste mogli nastaviti projekat, a da pri tome ne povrijedite moja prava, izaberite neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne moju porodicu i mene.

    Ipak, promjena imena likova nije dovoljna da zaštitite moja prava.
    Predložio sam im da uzmu kao lik neku ženu iz mase izbjeglica sa djecom, ili, recimo, kuhara/kuharicu koji rade za UN/Holandski bataljon, ali ne porodicu u kojoj je jedan član muškarac i prevodilac, gdje on pokušava pronaći rješenje da spasi porodicu koja se, zajedno sa njim, nalazi u bazi.

    Na poslednjem sastanku, u hotelu Holiday u Sarajevu, nakon pet godina saradnje, predložio sam im da ja, umjesto Jasmile, napišem scenarij, uz moje otvoreno mišljenje o sve tri verzije scenarija koje je napisala Jasmila, a koje je bilo negativno ne samo po pitanju istorijskih činjenica, već i po pitanju stila, (re)konstrukcije dijaloga, jezika koji je Jasmila koristila u dijalozima i opisima scena, dramaturgije, vremenskih koordinata i izbora scena, prikaza likova, ali i same dinamike radnje u scenariju za koju sam smatrao da je previše usporena, da dijalozi nisu autentični, itd. Rekao sam im da ću u tom scenariju uvažiti viziju i gabarite u kojima se Jasmilino viđenje scenarija kretalo u toku tih pet godina saradnje, ali da ću ja u taj moj scenarij ugraditi sve ono što Jasmila nije ugradila, a što nedostaje, te da ću izbaciti/ispraviti one dijelove koje je Jasmila pogrešno opisala, te da će scenarij imati sasvim novu strukturu – dakle biće to sasvim novi scenarij.

    Njih dvoje su, na moj prijedlog, ostali nijemi. Kada sam vidio njihovu reakciju napomenuo sam im da oni taj uradak ne moraju nazvati scenarijem već nekako drugačije – na primjer predložak za scenarij, jer sam već ranije shvatio da Jasmila i Damir osjećaju da se, komentarišući negativno Jasmiline verzije scenarije, ja, kao amater, miješam njima u posao.

    Dakle, ko sam ja da napišem scenarij za neki film, pa bilo to i za film u kojem smo, u tom momentu, ja i moja porodica u centru radnje i za koji je osnov moja knjiga?

    Oboje su se verbalno složili, ali o tome ne postoji pisani trag osim onoga što piše u e-mail korespondenciji – što će oni kasnije demantovati sa, na primjer, Jasmilinom izjavom: „Ja i ti kao da nismo bili na istom sastanku.“

    Na dan 16. januara 2018. godine poslao sam draft teksta mog scenarija na e-mail adresu Jasmile Žbanić, i istovremeno u cc mojoj advokatici Vasviji Vidović, koju sam u međuvremenu angažovao kao pravnog zastupnika za slučaj povrede mojih prava od strane Deblokade, a sa čim su Jasmila i Damir bili upoznati prije slanja e-maila.

    Moj scenarij se sastojao od oko 200 scena, i u istom sam uvažio veliki dio želja i ideja Jasmile Žbanić o tome u kojem pravcu bi trebao da ide scenarij, odnosno šta bi trebala da ta radnja obuhvati. Takođe sam u taj uradak uvrstio i niz scena koje Jasmila nikada nije niti spomenula, niti je znala da mogu postojati, osim možda iz razgovora sa mnom.

    Nakon nekih sedam dana Jasmila mi je ljutitim tonom putem e-maila odgovorila da ja njoj nikakav scenarij nisam trebao slati, te da ako i imam neki scenarij onda ga ne trebam slati do maja te 2018. godine, navodno zbog nekih njenih obaveza, a to je značilo da trebam čekati nekih 3-4 mjeseca.

    Ja nikakve mjesece više nisam mogao čekati. Imam i ja svoj život i svoje obaveze (doktorski studij itd) i nisam više htio da sanjam scenarij svaku noć, i da se budim po nekoliko puta pitajući se – šta je to što će jednoga dana vidjeti milioni ljudi na velikom ekranu i što će prihvatiti kao našu zajedničku istoriju.

    Ako film nije o tome, o našoj zajedničkoj istoriji, ja se evo sada pitam o čemu je onda taj film?

    Jasmila Žbanić, a niti Damir Ibrahimović mi nikada nisu poslali svoje mišljenje o mom scenariju, odnosno Word dokumentu sa oko 200 (dvije stotine) scena.

    Ponudio sam Jasmili i Damiru taj scenarij za cijenu od jednog Eura, kao i produženje ugovora za cijenu od jednog Eura. Nikada mi nisu odgovorili na ovu ponudu. Rekao sam im telefonom da ja nikada neću pristati ni na jednu scenu koja nije autentična ni „za cijenu od milion eura po sceni“ i da je jedini uslov pod kojim bih radio sa njima taj da uvaže moje primjedbe, i da dalja saradnja može biti samo po principu „za cijenu od jednog eura“ – ni manje ni više.

    Svjestan kakve reakcije može izazvati bilo kakav spomen o parama a u vezi sa “Srebrenicom” navodim sljedeće:

    da ne bi bilo zabune, ja sam po osnovu ova dva ugovora ranije dobio honorar u iznosu kako je i pisalo: 12,500 KM za autorska prava, i 4,000 KM (od obećanih 12,500) za rad na scenariju. Ako sam ovim činom naplate ja za nešto kriv, ako je to bilo nemoralno sa moje strane, neka to bude tako ovdje i zabilježeno. Po usmenom dogovoru, Damir mi je, za rad na scenariju, dugovao još 8,500 KM i htio je da mi to odmah isplati. Ja sam to odbio, nisam to nikada naplatio, niti ću. Shvatio sam da sam na početku napravio grešku što sam primio honorar, jer sam na taj način postao “najamnik”. Ja ovim što pišem želim da javnost sazna na koji je način nastajao scenarij i nemam namjeru da ovo “ganjam” po sudu po bilo kojem osnovu. Nikakav sud mi nije ni na kraj pameti. Shvatio sam tada da mogu zauzeti jaču poziciju samo ako dalji rad nastavim bez ikakvog honorara. Zgadio sam se sam sebi.

    Shvatio sam da sam bio dio projekta čerečenja narativa o Srebreničkom genocidu, kako bi se još jednom dobio Zlatni medvjed, Zlatna palma, ili čak Oskar. Rekao sam Jasmili i Damiru – ako ikada budete dobili neku od ovih nagrada ja nikada ovaj film neću pogledati, niti ću sa vama hodati po tom crvenom tepihu. Koliko god to bilo okrutno od mene, jedna o poslednjih rečenica koje sam Jasmili napisao bila je: kad budeš hodala po crvenom tepihu sjetićeš se crvene boje krvi moga brata i drugih žrtava. Okrutno je, priznajem, i ne znam da li je Jasmila zaslužila da joj to napišem, unatoč svemu što sam doživio radeći sa njom.

    Ja sam u pisanje tog scenarija uložio ogroman napor, energiju, vrijeme, emociju, znanje koje sam akumulirao preko 20 godina – a na koju sam napisao i objavio i dvije knjige i desetine tekstova prije potpisivanja ugovora sa firmom Deblokada.

    U jednoj od poslednjih e-mail poruka koje sam dobio od Damira Ibrahimovića piše: „… ti i tvoja porodica nećete biti predmet novog scenarija… to će biti jedna žena…“

    QUO VADIS AIDA

    Tokom ljeta 2018. godine, započinjući doktorski studij na temu „Srebrenica i Prijedor“, slučajno sam na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila nekih 75,000 USD. Na internet stranici te fondacije je pisalo da su manji grantovi dodijeljeni za ukupno šest filmskih projekata, a među njima je bio i projekat Jasmile Žbanić pod naslovom: Quo Vadis Aida.

    Očigledno, fondacija nije bila spremna da doznači sredstva, a da joj se prije toga ne predoči scenarij, ili barem sinopsis. Vrlo kratak, ali po meni jasan sinopsis u smislu kakav film Jasmila i Damir prave nalazi se na tom web sajtu:

    Prevešću sinopsis sa engleskog na bosanski:

    „Aida, nastavnica engleskog jezika, žena srednjih godina, nalazi se sa svoja dva odrasla sina i mužem u bazi UN-a. Oni traže sklonište/zaštitu nakon što Srpska vojska okupira Srebrenicu. Ona radi kao prevodilac UNa i misli da je sigurna dok je kod UNa. Međutim, sistem zaštite i empatije počinje da se raspada. Ona mora da spasi svoju porodicu.“

    Dakle, umjesto da u centru zbivanja bude jedna od žena u Potočarima, a mogla je biti bilo koja u kojem slučaju ovaj film ne bi izgubio na težini niti jedan gram, Jasmila i Damir se odlučuju da mene prevare (a isti dopis su poslali i mojoj advokatici Vasviji Vidović) tvrdeći da će film biti o „jednoj ženi“.

    Film koji Jasmila i Damir prave nije o „jednoj ženi“ već je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi. Nijedna takva žena u realnosti nije postojala, koja je imala pored sebe u bazi svoju porodicu, dva sina i muža, odnosno za UN u Srebrenici kao prevodilac nije radila niti jedna žena.

    Taj posao su radili muškarci kao što smo ja i Emir Suljagić (i još 6-7 muškaraca zvanično zaposlenih sa ugovorom kod UN-a, da sad ne nabrajam njihova imena). Dakle, i dalje se radi o mojoj četvoročlanoj porodici samo što su Jasmila i Damir ulogu prevodica sad prebacili sa sina na majku valjda nadajući se da će na taj način izbjeći konfrontaciju sa mnom.

    Ovom intervencijom da prebace ulogu prevodioca sa sina na majku, Jasmila i Damir se nisu dovoljno udaljili od priče moje porodice.

    Ako se ispostavi da jesu, nakon što se film prikaže, ja povlačim sve ove tvrdnje o povredi mojih prava kao jedinog preživjelog porodice Nuhanović.

    U jednom od posljednjih mailova koji je Damir Ibrahimović napisao meni stoji – ti nisi vlasnik priče o Srebreničkom genocidu.

    Ja sam mu odgovorio – ja nisam vlasnik priče o Srebreničkom genocidu, ali jesam jedini preživjeli član porodice Nuhanović, te sam jedini sa kojim o sudbini te porodice možete razgovarati.

    Jasmila i Deblokada mogu za film koji prave dobiti još jednog Zlatnog medvjeda, kao i druge nagrade, jer se o svakoj temi i u svakoj branši umjetnosti može napraviti remek-djelo, bilo da je zasnovano na fikciji, ili na stvarnim događajima. I ja im zaista u tome želim uspjeh.

    Ali, javnost i istorija ne bi trebali bezrezervno prihvatiti taj film kao našu stvarnost premotanu unazad nekih dvadeset pet godina.

    A mislio sam da ćemo zajedno, kao tim, kao Bosanci/i Hercegovci, napraviti film koji će svijetu pokazati šta se zaista dogodilo jula 1995. godine u i oko Srebrenice.

    O čemu je ovaj film ja ne znam. O tome ćemo suditi svi kada ga pogledamo.

    (SB)

  • Hasan Nuhanović: Srebrenica nije grad mrtvih, već mrtvi grad, koji treba oživjeti

    Prirodna je potreba nakon genocida da jedan narod, etnička grupa, procesuira podatke iz prošlosti

    Hasan Nuhanović odlučio je nakon genocida u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni brat, majka i otac, nastaviti borbu za istinu i pravdu. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac u UNPROFOR-u, danas je publicista, predavač, priprema doktorat, širom svijeta pripovijeda o najstrašnijem iskustvu u životu. Misli da se puno toga zna o dešavanjima u Podrinju u julu 1995. godine.

    – Ja živim u tome. O tome sanjam. Sinoć sam ponovo sanjao Potočare. Svi to sanjaju. To je, vjerovatno, normalno. Ja živim u tome i iz mog ugla čini se da je poznato – kaže na početku.

    Meni se opet čini drugačije. Ne učimo o genocidu u školama, nemamo instituta, viktimoloških društava. Čini mi se da je, zapravo, osnovni zadatak društva bio da se bavimo uzrokom, posljedicama, kako se genocid danas reflektira na naše živote.

    – To je djelimično tačno. Ali, s druge strane, čovjek pokušava biti manje sebičan. Ja to tako vidim. Osjetim ponekad da ljudi sklanjaju pogled kad shvate ko sam. Imam osjećaj da misle da ću odmah početi da pričam o toj temi. Ne želim da se to drugima nameće. Mislim i da ne treba da iz potrebe traumatiziranih pojedinaca i kolektiva kroz tu interakciju s društvom imaju neku vrstu rasterećenja.

    Mi ništa nismo dokazivali, samo smo htjeli sahraniti svoje

    No, vjerujem da među žrtvama nema tog nametanja, da je njima to najvažnija, ako ne i jedina tema svih ovih godina.

    – Da, neprestano, sve ove 24 godine. Mi jedni drugima pričamo. Mi se bolje razumijemo. Postoje stvari koje ne moram njima objašnjavati, one se podrazumijevaju. No, moram priznati da se ponekad i izbjegavamo, zavisi od toga gdje je koga život odveo. Shvatio sam poslije da su oni koji su bili jaki u ratu i nakon rata ostali jaki, nastavili su dalje, postali uspješni ljudi. Drugi se, opet, nisu mogli snaći ni u ratu ni u miru. Shvatio sam i da poslije genocida nigdje na svijetu ne postoji nacija, narod, etnička grupa da je to zaboravila i oprostila. Prirodna je potreba, nakon genocida, da jedan narod, etnička grupa procesuira podatke iz prošlosti. Zato neko mora da priča, dokumentira, analizira. E, sad je dilema da li da to radi neko hladne glave, ko nije to prošao, preživio, ili mi?

    Vi ipak smatrate da do sada imamo dovoljan broj napisanog, izgovorenog, analiziranog, da svijet zna šta se, zapravo, događalo u Srebrenici, ali i u Podrinju tog ljeta 1995?

    – Pa i imamo i nemamo. Prošle su 24 godine, jedna grupa pojedinaca se iscrpila, ja sam se potrošio, jedan broj majki dao je sebe za borbu za pravdu i istinu. Od samog početka.

    I sad onda opet govorimo o borbi za istinu i pravdu. S kojim ljudskim, zemaljskim, Božijim zakonima se to može dovesti u vezu, preživiš genocid i onda moraš krenuti u borbu za istinu i pravdu?

    – Ja sam shvatio da se moramo boriti prvi put kad sam čuo za negiranje genocida. Poslije Dejtona mi preživjeli smo shvatili da ništa ne možemo uzeti zdravo za gotovo, da nam se ono što se događalo u ratu nastavlja u miru. Samo što nema pucanja. Poslije rata nisam znao ni gdje su mi otac, majka, brat, šta im se dogodilo, želio sam saznati svaki detalj. Oca sam našao nakon 10, majku i brata tek nakon 15 godina.

    – Mi poslije rata počinjemo učiti šta je DNK, šta forenzika. I majke su uvučene u priču o identifikaciji. Nemaš izbora. U tom traženju za nestalima rodila se borba za istinu i pravdu. Sušta ljudska potreba je da nađeš kost oca, majke, brata… Mi ništa nismo dokazivali, mi smo samo htjeli sahraniti svoje. Tako smo indirektno usput skupljali materijalne dokaze u dokazivanju genocida.

    Sad je pitanje kome mi to dokazujemo? To je metafizičko pitanje. Sebi ne moramo, jer znamo šta su nam uradili. Izvršioci zločina također znaju. I moram reći da ne izjednačavam sve Srbe s počiniocima genocida. To je osnovni princip. Da nema tog principa, ne bismo mogli ovdje opstati. U svijetu, ako se ne slijedi taj princip, od ljudske vrste nema ništa.

    Možda je trebalo dokazivati međunarodnoj zajednici, kad eto mi sve znamo?

    – Pa, oni su ipak stvorili Tribunal, jedini sud na kojem smo mogli dočekati neku vrstu pravde. Sudska istina nije ista kao opšta. Pravda i pravo nisu isto. Trebalo je dugo vremena da to shvatimo. Interesantan je fenomen. Mi, nasreću, za ove 24 godine nakon genocida nismo imali nijednu osvetu. Jedan od razloga je i to što se proces sudske pravde razvukao. Mi smo čekali da se dogodi pravda, davana nam je nada da ćemo doživjeti pravdu. Onda su se pritisak, bijes, ljutnja razvodnili kroz vrijeme. Možda to u našem slučaju i nije loše. Doprinijelo je da se neke stvari slegnu, tenzije spuste.

    Jeste li Vi doživjeli pravo ili pravdu?

    – Ne znam odgovoriti na to pitanje. Pričao sam puno, puno s majkama, mislio sam da je to jedna od mojih uloga, pomagao sam, one su mi govorile da čekaju pravdu.

    Šta je pravda za njih?

    – Govorile su da nikad neće doživjeti pravdu, onaj nivo pravde koji smo očekivali.

    Šta se to očekivalo?

    – Kad je Tribunal osnovan, je li nama neko rekao da će “samo” 168 osoba biti procesuirano. 168 s područja bivše Jugoslavije. Da li se pravda ipak mjeri u brojevima, u godinama koje neko provede u zatvoru? Mislim da da! Je li mjerljiva brojem procesuiranih ratnih zločinaca koji su odgovarali za neki ratni zločin? Jeste, ali opet je li mjerljiva u odnosu na broj učesnika, broj žrtava… Pravda je dostižna, zadovoljni smo da se barem išta dogodilo. Pa znamo koliko je bilo negatora genocida, koliko napora da se genocid ospori. Šta bi bilo da nije Tribunala? Evo, nema ga za Siriju, a tamo 400.000 ubijenih.

    Negiranje genocida ne prestaje. Evo, ponovo je Vlada RS formirala komisije za Srebrenicu i Sarajevo. Kakva je Vaša prva reakcija?

    – Može zvučati kao prazna priča, ali ja sam se davno pripremio na razne vrste ponovnih razočaranja. I svi smo se pripremili. Toliko sam razočaran u ono što nazivam suočavanje s prošlošću bh. društva da ovo za mene zaista nije nikakvo razočaranje. Nisam razočaran, nisam ni zabrinut. Mislim da bi najbolje bilo da to potpuno ignoriramo. To je moj lični stav.

    Pomalo zvuči nihilistički…

    – A šta drugo?! Šta ako sebe ignoriranjem zapravo štitimo? Šta ako majke, pa eto ni ja, više nemamo snage da naredne godine vrištimo i govorimo: „To nije tako!“ Mi ne možemo spriječiti da oni pišu. Postoje dva relevantna dokumenta koja svjedoče šta se dogodilo. Prvo su presude bilo kojeg suda, Tribunala, njemačkog ili američkog suda, Suda BiH. Ako neko ne prizna sud, ne znam onda o čemu razgovaramo?!

    – Potrebna je mobilizacija čitavog društva da se učini sve da se te presude prihvate. Mi nismo spremni da idemo naprijed. Ne možemo gledati naprijed bez pogleda u prošlost. Treba li to da znači da neka komisija treba zaustaviti ovo društvo u napretku? Ljudi žele naprijed, u EU i NATO. To nama treba. Drugi relevantan izvor su naučni radovi. Ja nikada nisam čuo ni za jedan naučni rad koji kaže da se u Srebrenici nije dogodio genocid. Takvu tvrdnju treba odbraniti. Pa, komisiju može osnovati bilo ko!

    Čini mi se, oprostite na mojoj otvorenosti, da ste nadrasli sebe, sazreli u racionaliziranju, shvatanju stvari, prošlosti?

    – Možda to možemo i tako nazvati. Ali, da nisam uradio ovako, ja bih poludio. Moj odlazak danas i prije 15 godina u Podrinje nije isti. Kad bih tada sreo nekog čovjeka, za kojeg pretpostavljam da je Srbin, pitao sam se koliko mu je godina, je li mogao biti u ratu, je li mogao ubiti mog oca, majku, brata? Podvukao sam jednom liniju. Vidio sam jednom djevojčicu, vršnjakinju moje kćerke, kako se igra na jednoj livadi, pretpostavio sam da je baš tu masovna grobnica. (Kasnije će se ispostaviti i da jeste). I kažem sebi: „Šta je ta djevojčica kriva? Šta ona ima s tim? Hasane, ta djevojčica i tvoja kćerka moraju imati budućnost! I obje imaju isto prvo na bolju budućnost“.

    Posvetio sam ogroman dio života i energije Memorijalnom centru

    Kako živi Srebrenica danas?

    – Ponovio sam to nekoliko puta i ne griješim sigurno da je, statistički gledajući, Srebrenica najmultietničkiji grad u BiH, po broju Srba i Bošnjaka u gradu. Ne postoji nigdje taj odnos, čini mi se da je odnos 45 posto Bošnjaka, 55 Srba. Gdje to još ima?

    I opet je Srebrenica grad slučaj?

    – Ja sam se borio za to da se napravi Memorijalni centar, posvetio sam tome ogroman dio života i energije. Ali, on ne smije smetati nikome, ne smije biti ničemu prepreka. Jedan od mojih bliskih prijatelja i saradnika, kada smo tek počinjali s Centrom, bio je tadašnji načelnik Srebrenice Abdurahman Kiko Malkić. Zove me jednom i kaže da idem s njim u Srebrenicu. Ja ne želim, niti ću iću u Srebrenicu iz dokonosti. Ja se tamo ne mogu odmoriti, relaksirati. Za Srebrenicu me ne veže nikakvo lijepo sjećanje. I kažem ja Kiki: „Neću da idem. To je grad mrtvih“. I tad me on nauči: „Nije Srebrenica grad mrtvih. To je mrtvi grad, koji trebamo oživjeti. Mrtvi grad se može oživjeti, ali grad mrtvih se ne može oživjeti“. Moja je poruka – kada nađemo način, a moramo ga naći, da mrtvi grad i grad mrtvih žive jedan pored drugog, da jedan drugom ne smeta, onda ćemo moći gledati u budućnost. To može važiti i za BiH, postoji trauma, s kojom se moramo nositi. Srebrenica mora živjeti zbog ljudi koji su se tamo vratili. Kad dođem, uglavnom me pitaju ima li kakvog posla, ima li dobrih i pozitivnih vijesti, ima li kakva fabrika, donacija…

    Fatiha za majku

    – Nekada nisam puštao muziku kad krenem za Srebrenicu, a obožavam muziku. I kad dođem na Han-Pogled, na skretanje prema Vlasenici, vidim tu mi je majka ubijena, znam manje-više i ko je to uradio. Ugasim muziku, proučim Fatihu, a nisam neki praktikant. Ali, šta je to drugo šta ja mogu?

    Memorijalni centar i država BiH

    – Memorijalni centar igra veliku ulogu da Bošnjaci uopće postoje u Podrinju. Centar pruža informacije, u ovom momentu imamo reprezentativan muzejski kapacitet. Ljudi mogu da se educiraju. Puno smo postigli s obzirom na uvjete i na nedostatak materijalnih sredstava. Mi smo praktično sve napravili od stranih donacija. Najmanji dio je država BiH platila. Država je obavezna pokriti operativne troškove i plaće. A nama nedostaje najmanje deset zaposlenih. Da bi se Centar razvijao, država nam mora omogućiti da zaposlimo još ljudi.

    Šta imamo od mržnje?

    – Šta mi imamo od mržnje? Ona pojede nas iznutra, autodestruktivna je. Hajde da mi sebi pomognemo. Nemamo mi ništa od toga mrzili ne mrzili. Hajdemo konkretno nešto raditi!

    (Avaz.ba)

  • Hasan Nuhanović o hapšenjima u Vlasenici: Ubistvo moje majke je jedna od tačaka optužnice

    VLASENICA, (Patria) – Danas su na području Vlasenice i Han Pijeska uhapšene tri osobe optužene za ratne zločine: Mile Kosorić, nekadašnji komandant Vlaseničke brigade Drinskog korupusa Vojske RS, zatim Rade Garić, komandir interventnog voda te brigade i Momčilo Tešić, vojni policajac Vlaseničke brigade VRS.

     

     

    Radi se o osumnjičenim za genocid koji su ubijali civilno stanovništvo 1992. u Vlasenici i 1995. u Srebrenici.

    Samo u 1992. godini ubijeno je 1.600 vlaseničkih Bošnjaka. Za njih oko 500, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u toku je identifikacija. Još uvijek se kao nestali vodi više od hiljadu Bošnjaka Vlasenice. Dakle, riječ je o oko 2.700 bošnjačkih žrtava na području opštine Vlasenica.

    I pored tolikog broja žrtava, do jučer je samo jedna osoba uhapšena i suđena za ratni zločin. Radi se o Predragu Bastahu zvanom Car.

    Hasan Nuhanović koji je izgubio roditelje i brata u ovom strašnom genocidu kazao je nakon hapšenja:

    – Moja porodica je izbjegla iz Vlasenice te 1992. godine, te praktično pobjegla od strašnog klanja 1.600 naših sugrađana. Nismo pronašli spas. Nakon toga iz enklave Srebrenica su odvedeni i ubijeni moj otac i brat, a nešto kasnije ubijena je i moja majka Nasiha, i njeno svirepo ubistvo se nalazi kao posebna tačka u ovoj optužnici za uhapšenu trojicu Vlaseničana – kaže Nuhanović za NAP.

    Hasan je platio jednom Srbinu iz Vlasenice da mu svjedoči o ubistvu majke. Inače, nije mu želio otkriti tu istinu, ako mu ne plati. Njegova majka Nasiha je ubijena u blizini Vlasenice u julu 1995. godine sa nekoliko muškaraca civila. Svi ubijeni su posuti benzinom i zapaljeni.

    – Nadam se da nije bila živa kad su ih zapalili i da je izbjegla tu najbolniju i najužasniju smrt – kaže Hasan.

    Posmrtni ostaci Nasihe Nuhanović su pronađeni zahvaljujući upornoj potrazi njenog sina Hasana. Sahranjena je 2010. godine.

    – Nije se, nažalost, tragedija moje porodice zaustavila na tome. Kad sam tražio da mi se vrati imovina, stan očev u Vlasenici, rekli su mi jasno i glasno da mi ne daju. Opet sam platio da vratim taj stan kao nekakvu svoju uspomenu na moju porodicu. Mjesto gdje smo zadnji put bili zajedno i sretni – istakao je Nuhanović.

     

     

    Izvor: Patria

Close
Close