Holandija

  • SJEĆANJE NA VELIKOG ČOVJEKA: Kolumna preminulog holandskog premijera o Srebrenici

    Nekadašnji nizozemski premijer, Wim Kok, čija je vlada podnijela ostavku zbog uloge nizozemskih vojnika u sastavu Ujedinjenih naroda u Srebrenici, umro je prije godinu dana u 80. godina, objavila je njegova laburistička stranka

    Koku, premijeru Nizozemske od 1994. do 2002. godine, otkazalo je srce, saopćili su njegovi laburisti.

    Kok je vladao tokom perioda snažnog ekonomskog rasta te zemlje te je vodio tri koalicijske vlade.

    Njegova vlada je 2002. podnijela ostavku nakon što je službeno izvješće koje je naručila od Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NOID) proglasilo nizozemske vojnike odgovornima za neuspjeh u sprečavanju genocida u Srebrenici.

    Na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, u julu 2015. godine, Wim Kok je objavio kolumnu o Srebrenici koju su objavili svjetski mediji. Kok je od 2002. godine bio povjerenik ICMP-a (Međunarodna komisija za nestale).

    Kolumnu prenosimo u cjelosti:

    “Zajedno sa ostalim ICMP-jevim povjerenicima 11. jula ću prisustvovati obilježavanju dvadesete godišnjice jedinog priznatog genocida na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

    Ispravan odgovor na zlo je pronaći jasan put iz tame. Holandija ima važnu ulogu u radnjama koje međunarodna zajednica poduzima da odgovorni za genocid završe iza rešetaka, a na čelu je pomoći Srebreničanima i Bosni i Hercegovini u oporavku od trauma koje su posljedica sukoba.

    Pravosudni procesi ne bi bili tako učinkoviti da nije primjene rigoroznih naučnih procesa u procesu identifikacije nestalih i, u brojnim slučajevima, utvrđivanju mjesta pogubljenja. Pred Sudom BiH našlo se 50 optuženih za ratne zločine počinjene u Srebrenici i oko nje u julu 1995. godine, dvadeset osoba, uključujući Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, dio su suđenja za ratne zločine počinjene u Srebrenici na MKSJ-u. Suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću su u toku.

    Od juna 2002. godine, nakon što sam napustio poziciju premijera Holandije, obavljam funkciju povjerenika Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) – organizacije koja je osnovana 1996. godine na inicijativu predsjednika SAD-a Billa Clintona, sa ciljem pružanja pomoći zemljama zapadnog Balkana u pronalaženju i identifikaciji 40.000 osoba nestalih tokom sukoba.

    Gotovo dvadeset godina kasnije, zahvaljujući ICMP-jevim naporima, pronađeno je i identifikovano 70 posto ukupnog broja nestalih. U Bosni i Hercegovini je pronađeno blizu 23.000 nestalih, a od oko 8.000 prijavljenih nestalih osoba iz Srebrenice, ICMP je uspio identifikovati 6.930 njih ili skoro 90 posto.

    ICMP pomaže vladama da osnuju institucije koje će rješavati pitanje nestalih osoba kroz učinkovite i održive procese vladavine zakona; pomaže osnažiti porodice nestalih tako da lobiranjem ostvarju pristup svojim pravima i učestvuju u identifikaciji nestalih kroz najsavremenije metode idetifikacije zasnovane na analizi DNK. Sve nabrojano omogućava identifikaciju tako velikog broja nestalih osoba.

    Svi jednostavni nišani koji se bijele u redovima mezarja u blizini Srebrenice na sebi imaju upisano ime. Svaka od tih žrtava je identifikovana. A sa svakom novom identifikacijom osujećene su zle namjere ubojica – jer je jedan od ciljeva genocida bio izbrisati svaki trag o postojanju tih ljudi. Namjera je bila uništiti njihovo postojanje i sjećanje na njih. Sa svakom novom identifikacijom njihove šanse za uspjeh bivaju manje.

    Ovog 11. jula će biti ukopano više od 100 identifikovanih osoba. Dženaza će se odvijati u prisustvu desetina hiljada ljudi, a ceremoniju će putem medija pratiti milioni ljudi širom svijeta. Identifikovane žrtve će biti ukopane sa ljubavlju i poštovanjem.

    Ova ceremonija neće, ne može, poništiti ono što se u prošlosti dogodilo, ali se može suprotstaviti zlu – ondašnjem i današnjem – neporecivom istinom da, na duge staze, pravda pobjeđuje okrutnost.

    Istina i pravda su prije dvadeset godina u Bosni i Hercegovini bile nemilosrdno napadnute, ali se polako i sigurno vraćaju. Drsko je učiti iz tuđe patnje, ali Srebrenica šalje jednu neupitnu poruku, važnu u današnjem vremenu. Mržnja i nepravda mogu proizvesti patnju, ali ne mogu pobijediti. Istina je snažnija, a pravda nadjačava sve.”

    (NAP)

  • Kako su zataškali početak genocida: Holandija prikrila fotografije mrtvih Bošnjaka iz Srebrenice

    Autor: Al Jazeera Balkans

     

     

    Holandija je zemlja koja snosi odgovrnost za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine a činjenica da holandski bataljon koji je bio stacioniran u UN-ovoj zaštićenoj enklavi nije ništa poduzeo kako bi spriječio ubijanja trauma je koja proganja holandsko društvo čak i dva desetljeća nakon što su se tragični događaji odvili.

    Inertnost holandskih vojnika bila je dio holandske vojne strategije koji su, kako kaže Edwin Giltay, pisac knjige The Cover – up General, bošnjačko stanovnštvo Srebrenice „prepustili“ vojnicima Vojske RS-a. U tim dramatičnim trenucima holandski oficir Johannes Rutten napravio je fotografije na kojima se vidi devet bošnjačkih leševa, što je dokaz vremenskog početka genocida, jer su snimci napravljeni 13. jula, dakle samo dva dana nakon pada Srebrenice.

    Edwin Giltay, sticajem okolnosti, našao se u središtu skandala u kojem je vojno – obavještajna služba nastojala prikriti postojanje fotografija, u čemu je djelimično i uspjela. Zbog otkrivanja „afere“ knjiga je bila zabranjena, a sam Giltay našao se na udaru obavještajnih službi.

    U vašoj knjizi iznosite tezu da su holandski vojnici tokom pada Srebrenice snimili „kompromitirujuće“ fotografije. Da li su te fotografije snimljene po naređenju pretpostavljenih ili je vojnik koji ih je snimio radio to na svoju inicijativu i da li se na fotografijama nalaze prizori koji svjedoče da su vojnici vojske Republike Srpske (Srpske snage) počinili zločine genocida?

    Iako vojnici holandskog bataljona nisu zaštitili Srebrenicu napravili su role fotografskog filma kao posmatrači Ujedinjenih nacija, veoma seriozno. Mnoge od tih fotografija su kasnije korištene kao dokaz počinjenih zlodjela, što je potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY). Ljiljana Piteša iz kancelarije tužilaštva u emailu koji mi je poslala 3. oktobra 2017 napisala je: “Željela bih podvući da je saradnja koju smo imali sa vojnicima holandskog bataljona, uključujući svjedočenje u našim slučajevima, bilo esencijalno za procesuiranje zločina genocida koji se dogodio u Srebrenici“.

    S druge strane, samo je ograničen broj fotografija dospio do ICTY-a. Holandski advokati Klaas Arjen Krikke i Michael Ruperi, koji su zastupali preko 200 veterana iz holandskog bataljona u osmišljenoj pravnoj tužbi protiv njihovih bivših poslodavaca, požalili su se 28. novembra 2016, u članku koji je objavila holandska novinska agencija ANP, da je mnogo fotografija koje su načinili njihovi klijenti uništeno i da su to učinili njihovi pretpostavljeni. Ostatak fotografija oduzela im je vojno – obavještajna služba odmah po povratku iz Bosne. Advokat Krikke dodao je zlokobno: “Na vojnike holandskog bataljona izvršen je pritisak da ne objavljuju te fotografije“.

    Želim napomenutui sljedeće: Ja ne mogu tvrditi kao nespornu činjenicu da su vojnici holandskog bataljona primili naredbu da prave fotografije u Srebrenici. U svojoj knjizi opisujem, iz pozicije svjedoka, unutrašnji špijunski skandal koji se odigrao u Holandiji, a kojim se nastojalo prikriti i zataškati postojanje fotografija. Pa iako mediji neprekidno opisuju knjigu kao „knjigu o Srebrenici“ u njoj ne iznosim informacije iz prve ruke o događajima koji su se desili 1995.

    Po vašim tvrdnjama fotografije je načinio poručnik Johannes Rutten zajedno sa još dvojicom holandskih vojnika. Kada su snimljene fortografije i pod kojim okolnostima? Osim toga, holandska obavještajna služba tvrdi da su role s filmovima uništeni ali vi ste drugačijeg mišljenja. Postoji li mogućnost da se ti filmovi i danas nalaze u arhivi obavještajnih službi? U knjizi pominjete i radio emisiju u kojoj je neimenovani oficir holandske vojske posvjedočio kako su holandski vojnici pomagali srpskoj vojsci da „ukrca“ bošnjačke muškarce u autobuse kojima će biti odvedeni na masovna stratišta?

    Poručnik holandskog bataljona Johannes Rutten načinio je fotografije dramatičnih događaja u Srebrenici. Prema njegovom svjedočenju pred Haškim tribunalom on je ”nadgledao nešto za šta je vjerovao da je asistiranje poručnika holandske vojske i nekolicine vojnika holandskog bataljona u deportacijama populacije pomaganjem muslimanskoj izbjeglicama da napuste područje“.

    Druge fotografije poručnika Ruttena pokazale bi tijela devetorice mrtvih Bošnjaka koji su ubijeni malo prije nego će on doći na to mjesto. Krv se još slijevala niz tijelo leševa. Dok je još bio u tom području na Ruttena i njegove kolege pucali su vojnici srpskih snaga. Tako da su oni riskirali svoje živote snimanjem tih fotografija. Sve se to desilo 13. jula 1995. godine u Srebrenici, dakle dva dana nakon pada enklave.

    Ono što je bilo alarmantno za holandske vlasti jeste da bi fotografije devet tijela bile dokaz da su Srbi počinili genocid, a za holandsku vojsku dovoljan dokaz da djeluju. Iako je kasnije sve negirano, najviši oficiri holandske vojske su bili svjesni šta se događa u vrijeme kada su zločini činjeni, baš kao što je pukovnik Rutten izvjestio svoje nadređene o tome šta je vidio.

    „Kada se pukovnik (veteran holandskog bataljona Johannes Rutten) na koncu vratio u Holandiju predao je role filma holandskoj vojno – obavještajnoj službi na razvijanje. Kasnije je obaviješten da je došlo do greške u procesu razvijanja i da se fotografije ne mogu razviti“, stoji u njegovom svjedočenju pred ICTY-om. Međutim, Peter Rutten (nije u srodstvu s pukovnikom Ruttenom) koji je vodio službenu policijsku istragu o fotografijama koje je napravio Johannes Rutten ubijeđen je da iza svega stoji smišljena zavjera. Prema Peteru Ruttenu rolne fotografskog filma su pohranjene negdje u arhivi.

    Tvrdite da su Ministarstvo odbrane, obavještajna služba i vojno – obavještajna služba Holandije uložili mnogo truda da spriječe objavljivanje fotografija. Zašto su poduzete toliko složene i kompleksne operacije zataškavanja?

    Prikrivene fotografije nisu napravile samo ekstremno loš PR našoj zemlji. Kada bi se obznanile one bi bile od koristi u sudskom procesu koji majke Srebrenice trenutno vode protiv države Holandije. Sjećam se da sam čuo kako se njihov advokat Marco Gerristen žalio, tokom molbe koju je podnosio 6. oktobra 2016. apelacionom sudu u Hagu, o tome kako su ključne i suštinske informacije zadržane od holandske države i kako takvo ponašanje šteti njegovom slučaju. Sve su to razlozi zbog kojih je holandska vojno – obavještajna služba inicirala operaciju zataškavanja i služila se prijetećim mjerama da se fotografije ne pojave u javnosti.

    Iznosite i tezu da je na jednom sastanku u obavještanoj službi donesena odluka da se učini sve kako se role filma ne bi pokazale javnosti pod izgovorom da se na taj način vojnici trebaju zaštiti. Zašto je donesena takva odluka?
    Zaposlenica vojno – obavještajne službe, dok me pokušavala regrutovati kao analitičara 1998. godine, informisala me o tajnom sastanku na kojem je prisustvovala a na kojem se govorilo o zloglasnim rolama fotografskog filma koje je snimio poručnik Rutten. Prema njenim riječima iznesen je argument da ove fotografije ne bi nikada smjele biti objavljene u javnosti kako bi se zaštitili veterani holandskog bataljona. Jednom objavljene, u čitanim i popularnim magazinima, veterani bi mogli biti prepoznati od prijatelja koji bi onda mogli početi postavljati teška pitanja o njihovoj ulozi u Srebrenici. Ovo bi moglo biti dosadno za veterane…

    Istina se prikriva u demokratskom društvu, to je šokantna istina. Fotografski dokazi početka genocida zataškani su od holandske vlade s ciljem da „naši momci“ mogu piti pivo sa svojim drugarima u lokalnim pubovima bez da budu izloženi propitivanjima o njihovom promašaju u Srebrenici.

    Dok je ranije spomenuta uposlenica vojno – obavještajne službe bila neuspješna da me angažuje otkrio sam da je i ona sama tajno bila podvrgnuta nadzoru od drugog holandskog špijuna. Situacija je u potpunosti izmakla kontroli. U srcu ovog, u neku ruku rata, unutar vojno – obavještajne zajednice bile su zloglasne fotografije. Jedna frakcija željela je da objavi kako fotografije nisu u potpunosti izgubljene, dok je druga struja nastojala da ih zadrži u tajnosti.

    Dalje, vaša knjiga je bila zabranjena u Holandiji ali je sud donio odluku da se omogući njeno objavljivanje. Ko je i zbog kojih razloga sprječavao njeno objavljivanje?

    Ovaj skandal unutar vojno – obavještajne zajednice opisao sam u knjizi The Cover-up General 2014. Godinu dana nakon što je knjiga objavljena osoba koja me htjela regrutovati optužila me za ogovaranje i pokrenula je protiv mene pravnu tužbu, a sve uz podršku njenog bivšeg šefa iz obavještajne službe. Iznenađujuće, pobijedila je. Moja knjiga je zabranjena, što je bio jedinstven slučaj suzbijanja slobode izražvanja u Holandiji. Apelacioni sud u Hagu, s druge strane, rezolutno je poništio odluku. Na sreću, sudije koje su prostudirale sve dokaze, prepoznale su da je moja knjiga utemeljena na dokazima i presudila da je „tačna bez svake dvojbe“.

    Stoga, The Cover-up General je ponovo izdata 2016. Dodao sam još osam poglavlja, opisujući svoju pobjedu za slobodu novinarskih prava.

    Jedna od posljedica pravnog postupka je da ja više ne smijem otkrivati ime špijuna regrutera. Njeno ime mora ostati tajna.

    The Cover-up General dobio je odlične kritike i preko 40 preporuka koje su dali članovi holandskog parlamenta, novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom i vojni historičari. Čak je i ministarstvo odbrane moralo da reguje nakon što mu je parlamentarna komisija naložila da razjasni šta je službeni stav ministarstva odbrane.

    U odgovoru ministarstva pisalo je da moju knjigu „karakteriše lako čitljiv stil“ ali se tvrdi da je neistinita.

    Međutim, ministarstvo je propustilo da prepozna presudu Apelacionog suda u Hagu i referirao se na raniju presudu koja je poništena. Ovo je veoma neizvjesno. Na nesreću, ministarstvo je bilo nespremno da razriješi skandal koji je osramotio oružane snage.

    Srebrenica je najveći promašaj naše vojske, iako je vojsku potreslo nekoliko skandala prema kojima se neprimjereno odnosilo u bliskoj prošlosti. Izgleda da je postala praksa da se prema skandalima uspostavlja veoma neprofesionalan odnos.

    Pišete i o tome da su se u vrijeme pada Srebrenice holandski vojnici ponašali neodgovorno, da nisu pružili nikakav otpor ili učinili bilo šta drugo da spriječe ubijanja ljudi. Kako objašnjavate njihovo ponašanje i nedostatak empatije i da li su holandski vojnici u Srebrenici dobili naređenje od komande holandske vojske da ne čine ništa i da li je „držanje po strani“ bila politika Holandije i holandske vojske?

    Ne mogu naći riječi kojima bih opisao ponašanje holandskog bataljona u Srebrenici: Upravo su pripadnici holandskog bataljona razoružali Bošnjake u Srebrenici i obećali da će ih zaštititi. Štaviše, kada su Srbi pregazili enklavu, upravo su ih moji zemljaci predali na milost i nemilost njihovim arhineprijateljima, bez ijednog trenutka oklijevanja. Holanđani nisu ispalili niti jedan metak. Linije odbrane koje su iskopali Bošnjaci samo tako su predate u ruke srpskih trupa. Protivtenkovsko oružje iz holandskog arsenala nije uopšte korišteno.

    Moram napomenuti da je 10. jula, dan prije nego će enklava pasti, Francuska ponudila pomoć holandskom bataljonu u sekciji snaga brzog odgovora kao i mogućnost izvođenja napada vrhunskim helikopterima Tiger i njihovim posadama. Svaki od ovih helikoptera mogao je lako eliminisati srpske tenkove za svega nekoliko minuta. Kako god, Holandija je odbila prihvatiti njihovu ponudu.

    Ništa ne raditi i ne miješati se bila je tadašnja politika holandskog bataljona. Još za vrijeme obuke za misiju vojnici tog bataljona podučavani su kako tamo nema dobrih i loših momaka. Oni su samo trebali čekati svoje vrijeme. Zračna podrška je obećana u slučaju da se nešto dogodi.

    Da li je Srebrenica najveća holandska kolektivna trauma modernog vremena?

    Genocid u Srebrenici je najbolnija kolektivna trauma naše zemlje. Posebno je teško Holandiji da iznađe riječi za ovu sramotu ove tragične epizode, kada je već toliko mnogo laži izrečeno od vlasti. Transparentnost je ključna po mome mišljenju, ali čini se da holandska vojno – obavještajna služba misli drugačije.

    Još jedna napomena: Zastrašujuće je da je u našoj navodno civiliziranoj zemlji legalno da naše tajne službe zastrašuju holandske građane i šire dezinformacije a sve u interesu države.

  • HOLANDSKI VOJNICI ZBOG GENOCIDA U SREBRENICI TRAŽILI OD DRŽAVE PO 22.000 EURA: Evo koju odluku su danas donijeli

    Holandsko pravosuđe je 2017. proglasilo holandsku državu djelimično krivom za smrt 350 Bošnjaka u BiH tokom genocida u Srebrenici.

     

     

    Više od 200 pripadnika holandskih mirovnih snaga zaduženih 1995. da štite civile u Srebrenici, gdje je ubijeno oko 8.000 ljudi, odustalo je od krivičnog gonjenja holandske države, saopštio je njihov advokat.

    Oko 230 holandskih plavih šljemova zatražilo je 2017. od holandske države najmanje 22.000 eura odštete za svakog od njih.

    Oni su naveli da i dalje trpe traume i da su marginalizovani u društvu poslije genocida 1995. godine.

    Odluka o povlačenju tužbe uslijedila je poslije izjave holandskog ministra odbrane Anka Bijlevelda početkom godine o otvaranju istrage o traumama koji su pretrpeli pripadnici holandskih mirovnih snaga.

    “Dovoljno smo uvjereni da je naša žalba krenula dobrim putem i zbog toga odustajemo od daljeg gonjenja”, rekao je njihov advokat Mikael Ruperti, prenosi holandski list De Telegraaf.

    Ruperti je rekao da su njegovi kliijenti prošli godine kada su podnijeli žalbu, naveli da trpe “razne posljedice u svojim životnim aktivnostima” smatrajući da je Ministarstvo odbrane za to odgovorno.

    Ministarstvo još nije saopštilo rezultate najavljene istrage ali je ministar rekao da je to “važna istraga koja će doprinijeti pronalasku rješenja”.

    Holandsko pravosuđe je 2017. proglasilo holandsku državu djelimično krivom za smrt 350 Bošnjaka u BiH tokom genocida u Srebrenici.

    Srebrenica je tokom rata u BiH (1992-1995) bila proglašena zaštićenom zonom, a čuvala ju je jedinica holandske vojske u sastavu međunarodnih snaga UN raspoređenih u BiH.

    Lako naoružani, holandski vojnici, koji nisu imali podršku iz vazduha i koji su bili pod vatrom, bili su prinuđeni da napuste enklavu prepuštajući je snagama bosanskih Srba koji su odveli i ubili blizu 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

     

     

    (Slobodna Bosna)

  • Ćamil Duraković u posjeti Holandiji: Prošlo je vrijeme straha!

    Ćamil Duraković, lider Pokreta “Odgovor” i zajednički kandidat povratničkih zajednica za predsjednika RS-a, posjetio je Holandiju gdje se susreo sa predstavnicima lokalne vlasti, gradonačelnicom Den Haaga Pauline Krikke i bh. dijasporom.

     

     

    “U Hag sam došao na poziv Haške akademije za lokalnu upravu, te smo imali priliku razgovarati o ulozi lokalne uprave u očuvanju mira u okruženjima kao što je naše”, kazao je Duraković.

    “Iskoristio sam ovu priliku te sam se susreo sa našim ljudima u iseljeništvu. U Arnhemu sam imao priliku prisustvovati druženju i razgovoru na poziv IKC-a”, neopisivo mi je zadovoljstvo vidjeti veliki broj Bošnjaka koji se još uvijek interesuju o mogućnostima njihovog doprinosa Bosni i Hercegovini, dodaje Duraković.

    “Postoji volja dijaspore za uključivanje kroz podršku onih u stanju potrebe, građanskoj mobilizaciji na izborima, ali je posebno važno da dijaspora traži prilike za ulaganje i stvaranje novih radnih mjesta u domovini. Jučer u Holandiji, danas u Njemačkoj a sutra već u Austriji. Prošlo je vrijeme straha, idemo naprijed”, zaključuje Duraković.

     

     

     

    (Index.ba)

  • Pogledajte šokantnu ispovijest holandskog vojnika u Srebrenici: “Mi smo preživjeli, a osam tisuća ljudi je mrtvo. Zašto smo mi preživjeli?

    “Još imam noćne more”, tako je svoju ispovijest započeo Boudewijn Kok, bivši kaplar u bataljonu holandskog UNPROFORA koji je trebao štititi Srebrenicu, tadašnju Zaštićenu zonu.

    Kok je Srebrenicu napustio 1995. godine, ali ona njega nije napustila nikada. Čak i da nije progovorio, cijelu ispovijest pročitali bismo na njegovim rukama prekrivenim tetovažama.

    Ističe se poznat datum – 11. juli, 1995. Kok nam tumači i ostale simbole, od kojih se više gotovo i ne može vidjeti komad gole kože:

    “Imam datum. Ne zaboravi 11. juli, 1995. Ovo je naš logo. Ovo je oko – simbol je onog što sam vidio iza žice, to je stalno na mom umu – enklava, ograda, imam ih na ruci, ovo su dva krsta – za dva holandska vojnika koji su poginuli. Sve je ovo i danas dio mene.”

    Ali je dio i njegove porodice, kaže. Zbog događaja u Srebrenici razveo se dva puta, imao je problem s alkoholom i njegova porodica se sa tim nije mogla nositi.

    Film koji u glavi vrti već 22 godine, uvijek završi istim pitanjima – “zašto”, i “šta je moglo drugačije”?

    “Mi smo preživjeli, a osam hiljada ljudi je mrtvo. Zašto smo mi preživjeli? Zašto smo mi mogli otići kući, a oni nisu mogli? To je stalno u mojoj glavi. Zato moja porodica sa mnom ima problem. Još se borim s tim. Želim znati istinu. Zašto? Zašto se to ovdje dogodilo? Zašto nam Međunarodna zajednica nije pomogla? Mi smo za ljude bili kukavice, nacisti, mi smo za sve ostale pomagali Srbima. Znate, kada imate 21 godinu i ljudi tako govore o vama – teško je to.”

    Pad Srebrenice, izbjegličke kolone, smrt više od 8 000 ljudi za koju je, kaže, čuo tek kući u Holandiji – na vijestima, sjećanje na sebe kako stoji ispred autobusa i ne da srpskim vojnicima da tuku žene – jedino je tako mogao pomoći, kaže – sve te slike i danas su žive.

    No, jedno ne zaboravlja – lice srebreničke djevojčice koja je tada imala dvanaest godina.

    Godinama ju je tražio na spisku preživjelih. “Bila je prelijepa”, priča. Samira, djevojka koju pamti, je imala sreće. Danas živi u Tuzli, udata je i ima dvoje djece.

    Njenu porodičnu kuću našli smo pokraj Memorijalnog centra u Potočarima – pokraj spomenika onima koji su stradali u genocidu.

    U kući sa obnovljenom crvenom fasadom smo zatekli Šahu Đagaz, njenu majku, srebreničku povratnicu.

    “Dolazio je tu i tražio ima li je igdje žive, jel je ko njezin živ. Neki momak mu je rekao da jeste i rekao je da sam se ja vratila, i eto“, kaže Đogaz, dodajući da joj je Kok pomogao da obnovi fasadu na kući i da redovno održavaju kontakt.

    A vojnik holandskog bataljona nam je svoju priču ispričao u istoj zgradi u kojoj su se devedestih nalazile holandske snage.

    Danas je tu muzej koji nosi naziv “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice”. U njemu su svoje mjesto našle priče očevidaca, preživjelih, ali i sjećanja holandskih vojnika, poput priče Boudewijna Koka.

    IZVOR: N1

  • Turska o holandskom priznanju genocida nad Jermenima: Žmirili ste u Srebrenici

    Turska je najoštrije osudila odluku parlamenta Holandije koji je masakr nad skoro 1,5 miliona Jermena 1915. godine nazvao genocidom.

     

     

    “Oštro osuđujemo odluku parlamenta Holandije kojom je tvrdnje jermenske strane u vezi s događajima iz 1915. godine nazvao ‘genocidom’. Neosnovana odluka koju je donio parlament zemlje, koja je zažmirila pred genocidom u srcu Evrope, u Srebrenici, čija bol još uvijek nije splasnula, nema mjesta ni u historiji, a niti u pogledu pravde. Stoga, takva odluka nije pravno obavezujuća”, navodi se u saopćenju Ministarstva vanjskih poslova Turske.

    Prijedlog odluke, kojom se događaji iz 1915. godine nazivaju “genocidom nad Armenima”, privatila su 142 zastupnika, uz tri glasa protiv. Protiv prijedloga su glasali samo zastupnici partije DENK, zaštitnika manjinskih muslimanskih i turskih zajednica u toj zemlji.

    Prijedlog o ovom pitanju je pred parlament iznio Joel Voordewind, zastupnik partije Kršćanske unije (ChristenUnie).

     

    (Radio Sarajevo)

  • Holandsko izvinjenje i odšteta Mladićevim žrtvama u Srebrenici?

    I presudom Ratku Mladiću potvrđen je genocid u Srebrenici.  Vlada u Hagu još uvijek ne govori o specifičnoj holandskoj odgovornosti za Srebrenicu, kako politike tako i Karemansovih trupa, kaže Dion van den Berg iz najveće holandske humanitarne organizacije Pax.

     

     

    DW: U Utrechtu sam se susrela sa Dionom van den Bergom iz najveće holandske humanitarne organizacije Pax, koji se vec dvije decenije jako zauzima za žrtve iz Srebrenice.  Da li je presuda Mladiću pobjeda pravde?

    Dion van den Berg: Bio sam u Hagu tokom izricanja presude. Znam da ona neće vratiti nikoga od ubijenih. To znači da je pravda uvijek nešto, što je relativno. Ipak izricanje doživotne kazne zatvora  za Mladića je jako važno, pogotovo za familije koje svaki dan moraju da žive sa strašnim posljedicama. Mislim da je presuda sigurno jako važna, ali pravda je nešto više od jedne presude Haškog tribunala.

    Holandija je na poseban način povezana sa Srebrenicom. Holandska vlada je prije više od 10 godina podnijela ostavku zbog Srebrenice. Kako se presuda Mladiću doživjela u Holandiji?

    Ova presuda je za nas jako važna. Naša vlada je stalno govorila da je važno da se osumnjičeni za ratne zločine hapse  i isporučuju. Govorili su “da se mi za to  nismo pobrinuli skupa sa Engleskom, oni uopšte ne bi bili ovdje u Hagu”. Dakle  vlada je to dobro uradila jer je prije 10 godina vršila pritisak u Srbiji, Hrvatskoj itd.

    Ali u kojoj mjeri se vlada osjeća odgovornom za postupke holandskih plavih šljemova u Potočarima?

    To je druga strana medalje. Holandska vlada kaže da međunarodna zajednica nije dobro postupila, da je napravila greške  ali nikada se ne govori o specifičnoj holandskoj odgovornosti  za političke greške koje su napravljene u sjedištu holandske  vlade u Hagu ali i o greškama koje su holandske trupe i gospodin Karemans (komandant holandskih trupa u Srebrenici) napravile na licu mjesta. Mi vjerujemo da holandska vlada treba da prizna te greške, da se suoči sa familijama i da im se izvini u lice i da im nakon toga plati odštetu. To se još sada mora uraditi.

    Kakvo mišljenje o Srebrenici imaju obični ljudi u Holandiji?

    Holandsko izvinjenje i odšteta Mladićevim žrtvama u Srebrenici? 1

    Puno je onih za koje je to sve istorija, nešto što se desilo prije 22 godine. Ali mi znamo da ima puno ljudi koji se svako jutro bude sa pitanjem, hoću li danas dobiti telefonski  poziv u kojem mi kažu pronašli smo vašeg sina, vašeg oca ili brata, odnosno identificirali putem DNA-analize. To znači da za mnoge porodice žrtava to nije nešto što je istorija. Mnogo je ljudi u Holandiji koji to baš ne shvataju. Pa ipak je puno i onih koji znaju šta se tamo dešavalo i za njih je jako važno da oni tu presudu Mladiću pročitaju.

     

    Žrtve su nezadovoljne sa presudom jer Sud zločine u šest bosanskih opština nije proglasio genocidom. Vi ste pratili proces. Šta razlikuje zločine u šest bh. opština kao što su Prijedor ili Foča od zločina u Srebrenici?

    Mogu dobro da razumijem zbog čega su ljudi nezadovoljni. Ja sam se nadao da će Sud presuditi i za genocid u tih šest opština. Na žalost to se nije desilo. U obrazloženju presude je rečeno da je suštinski razlog za priznavanje genocida u Srebrenici bila veličina grupe. Sve muškarce su u Srebrenici pokušali da ubiju. To za druge opštine za zločine počinjene 1992, kako je presudio Haški tribunal (u srijedu 22.11.2017) nije bio slučaj. Po mom mišljenju trebalo je reći da veličina grupe nije ono što je najvažnije već da je puno važnija namjera da se pripadnici jedne etničke grupe ubiju.

     

    Žrtve su se žalile da Haški sud nije ustanovio krivicu Srbije, jer je Mladić usko sarađivao sa komandom u Beogradu. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

    To je malo čudno. Te “međunarodne veze” Tribunal nije pominjao. Možda se ni naredne sedmice, kada bude izrečena presuda u predmetu „Prlić i drugi bosanski Hrvati”, neće pominjati ta povezanost koja je postojala sa Hrvatskom ili u slučaju Mladića sa Srbijom. To je šteta. Pred istoričarima je zato puno posla. Jako je važno da se jasno definišu te veze.

     

    Haškom Tribunalu prebacuju da je ispolitiziran. Kakvo je Vaše mišljenje?

    Možda, djelimično. Ipak, podignute su optužnice protiv 161 osobe: Svi su prebačeni u Hag, izuzev onih koji su ranije umrli. Vjerujem da ćemo za 10 do 20 godina za Haški tribunal reći da je to bio ogroman uspjeh, iako je bilo i nekih slabosti, pa i u pogledu rada na tome da se ljudi aktivno informišu. Razjašnjavanje i informisanje o tome šta se događalo počelo je jako kasno. Žrtve nisu imale mogućnost da se u sudnici aktivno i direktno saslušaju. U slučaju Kambodže je postojala ta mogućnost. Tribunal je u stalnom procesu razvoja. Mislim da je Sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji bio jako važan korak nakon Nuernberga i Tokija i da je nakon toga prvi put to bila jedna tako velika inicijativa UN-a. U svakom slučaju mogu da kažem da pozitivna komponenta Haškog tribunala prevladava.

     

     

    Izvor: dw.de

  • Kontinuitet holandskog ponižavanja istine o genocidu u Srebrenici i pravde za žrtve tog zločina

    Više od 20 godina poslije največeg zločina poslije holokausta u Evropi, genocida u Srebrenici, Holandija pokušava izbječi odgovornost za genocid u Srebrenici.

     

     

    Iako je taj genocid pravno potvrđen pravosnažnim presudama Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, više nacionalnih sudova u Evropi i svijetu, iako je taj genocid politički potvrđen deklaracijama više od 30 parlamenta u svijetu, iako postoji potpuni konsenzus nauke o genocidu o Srebrenici.

    Međunarodna zajednica posebno svjetske sile nisu adekvatno odgovorili na agresiju na suverenu, nezavisnu, međunarodno priznatu državu RBiH. Zato će srebrenički genocid zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, međunarodnu zajednicu i posebno UN.  Holandski  vojnici su u vrijeme genocida nad Bošnjacima u okviru mirovnih snaga UN bili zaduženi za čuvanje mira u tzv. ‘zaštićenoj zoni Srebrenica’. Holandski bataljon je bio dio UN i ništa nije učinio da bi spasio žrtve genocida.

    Prema istraživanjima svjetskih autoriteta članova Internacionalnog ekspertnog tima IGK, holandski bataljon u okviru UN-a, nije spriječio genocid u Srebrenici. Holandski vojnici nisu zaštitili Bošnjake u tzv. “zaštićenoj zoni” kada su vojska i policija entiteta RS zauzela grad i ubile više od 8.000 Bošnjaka. Holandska vlada zbog toga podnijela ostavku nakon genocida u Srebrenici.

    Civilni sud je 2014. proglasio Holandiju odgovornom za ubistvo 300 muškaraca koji su tada bili pod zaštitom holandskih Plavih šljemova. Bila je to prva presuda protiv države koja ima jedinice u UN za ratne zločine trećih lica.

    Nauka o genocidu je dokazala ne samo da su holandski vojnici protivzakonito potpomogli deportaciju više od 300 muškaraca sa područja koje su kontrolisali, što je Civilni sud potvrdio, već i odgovornost Holandije za pad zaštičene zone UN – Srebrenice i smrt svih žrtava. Umjesto da holandski vojnici UN tada zaštite Srebrenicu i hiljade izbeglica, u julu 1995.  oni su se predali bez borbe srpskim agresorskim vojnim i paravojnim jedinicama pod komandom srpskog generala, optuženog ratnog zločinca,  Ratka Mladića. Poslije toga ubili više 8.000 bošnjačkih  muškaraca i mladića i tako izvršili najteži genocid na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata.

    Anticivilizacijsko i dehumanizirajuće ponašanje Holandije je nastavak diskriminacije nad žrtvama i pokazuje licemjerje vojnika i države koja je odbila da zaštiti civile Srebrenice od genocida. Pravo, sud i presuda se ne zasnivaju na političkim kompromisima i pretpostavkama, već  na utvrđenim naučnim i pravnim činjenicama.

    Iako je jedna od prethodnih vlada Holandije podnijela ostavku nakon priznanja neuspjeha da zaštiti Srebreničane, dodavši da su njihovi mirovnjaci bili u nemogućoj misiji – sadašnja holandska vlada ulažući žalbu na presudu apelacionog suda želi u potpunosti da se oslobodi odgovornosti, što je direktni udar na istinu i pravdu, što ponižava i diskriminira žrtve, što ohrabduje buduće idejne tvorce i realizatore genocida bilo gdje u svijetu, što je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Deklaracije Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici. Istraživači genocida još jednom podsjećaju da je cijela Srebrenica bila zaštićena zona, ne samo baza u Potočarima. Kao rezultat toga ne samo civilima koji su bili unutar baze i izvedeni iz baze i ubijeni, već svima i onima oko baze u Potočarima, kao i onima koji su u samom centru Srebrenice upućeni u šumu, pripada pravo da traže naknadu, odnosno kompenzaciju.

    Istraživači genocida  traže od holandskog suda pravičnu presudu na tragu pravde i istine za žrtve, a ne politike, tražimo pravni presedan koji će kao zadnji pravni lijek spasiti čast mirovnih snaga i mirovnih operacija. Jer Holandija je odgovorna za zločin genocida koji su počinile srpske vojne i policijske snage, koje su presudom Internacionalnog suda pravde osuđene za genocid u Srebrenici. Vojnici koji su zaduženi za mir dopuštaju genocid. Ako se to sudski sankcioniše, onda se šalje snažna poruka budućim mirovnim snagama da će odgovarati u slučaju pasivnog odnosa prema agresivno genocidnim kršiteljima mira, bezbjednosti, ljudskog života i dostojanstva, saopćio je Institut za istraživanje genocida Kanada.

    Vijesti.ba

  • Ćatić o odluci Holandije: I sama presuda je sramna, Srebreničani su još više ogorčeni

    Nakon što je Holandija najavila da će podnijeti žalbu Vrhovnom sudu i zatražiti da ovaj sud odbaci presudu holandskog Žalbenog suda koji je u julu potvrdio da ta zemlja snosi “djelomičnu odgovornost” za pokolj nad 350 Bošnjaka muslimana u Srebrenici, izbačenih 1995. iz UN-ove baze, koju su tad osiguravali holandski vojnici, majke Srebrenice još više su ogorčene.

     

     

     

    Kako nam je rekla Hajra Ćatić iz Udruženja “Žene Srebrenice”, sama presuda bila je sramna..

    U prvostepenoj presudi Sud je presudio djelimično u korist žrtava i to na način da je Vlada Holandije odgovorna za smrt muškaraca koji su se nalazili unutar UN-ove baze u Potočarima u julu 1995., u vrijeme kad je počinjen genocid u Srebrenici.  .

    Vlada Holandije  proglašena je odgovornom za smrt samo onih osoba koje su se za vrijeme pada Srebrenice zatekle unutar UN-ove baze, ali ne i za muškarce koji su se nalazili oko baze, kao ni za one koji su put od sigurne smrti pokušali naći u šumama, uputivši se na ono što će kasnije postati poznato kao “Marš smrti”..

    –  Svi rade protiv žrtava i porodica koje su izgubile u strašnom genocidu svoje najmilije – rekla je Ćatić..

    Porodice žrtava genocida odlučile su da će ići na reviziju ove presude. Sebreničani smatraju da naknada štete ne pripada samo porodicama onih 350 Bošnjaka koji su bili unutar baze Potočari, već i  stotinama onih koji su bili oko baze, kao i hiljadama koji su bili u centru Srebrenice.

    Što se tiče revizije presude koju će zatražiti i Holandija i porodice srebreničkoga genocida, ona će ići na Vrhovni sud. .

    Avaz.ba

  • Holandija protiv odluke da je “djelimično odgovorna” za smrt 300 Srebreničana

    Holandija je uložila žalbu na odluku Apelacionom sudu u Hagu u kojoj je navedeno da je holandska vlada “djelimično odgovorna” za smrt 300 bošnjačkih muškaraca u Srebrenici 1995. godine.

     

    Holandija je uložila žalbu na odluku Apelacionom sudu u Hagu u kojoj je navedeno da je holandska vlada “djelimično odgovorna” za smrt 300 bošnjačkih muškaraca u Srebrenici 1995. godine.

    Holandski Apelacioni sud u junu ove godine je presudio da je Holandija delimično odgovorna za smrt 300 Bošnjaka koji su bili prognani iz holandske baze UN-a nakon što su pripadnici bosanskih Srba zauzeli to područje.

    Međutim, u saopćenju Ministarstva odbrane Holandije se navodi da se holandske vlasti ne slažu s odlukom suda.

    Dodaje se kako ne shvaćaju koji je smisao toga da se holandski bataljon smatra odgovornim za smrt tih ljudi.

    U saopćenju se navodi da su Vrhovnom kasacionom sudu upitili zahtjev u vezi s ranijom presudom Apelacionog suda.

    Holandski apelacioni sud potvrdio je u drugostepenoj presudi da je Holandija djelimično odgovorna za smrt oko 300 muslimana koji su protjerani iz holandske baze UN-a u Srebrenici nakon što su to područje preuzele snage bosanskih Srba.

    Haški apelacioni sud presudio je da su ti muškarci, kako je tada rečeno, “lišeni šanse da prežive”.

    Žalbeno vijeće, međutim, u velikoj mjeri je podržalo ranije procjene o “smanjivanju obima štete”, smatrajući da bi šanse da ti ljudi prežive, da su ostali pod zaštitom holandskih vojnika, bile oko 30 posto.

    “Država je stoga odgovorna za 30 posto gubitaka koje su pretrpile porodice žrtava”, naveli su tada iz Suda.

    Holandsko Ministarstvo odbrane je tada saopćilo da će vlada pažljivo proučiti najnoviju presudu.

     

    (Vijesti.ba / AA)

Close
Close