Podrinje

  • Utakmica BiH – Sjeverna Irska: Igrače na teren izvode mališani iz Podrinja

    Fudbalska reprezentacije Bosne i Hercegovine danas na Grbavici protiv selekcije Sjeverne Irska igra treći susret u Ligi nacija.

    Zanimljivo je da će naše igrače na teren izvesti mala raja iz Podrinja. Djeca iz svih krajeva istočne Bosne jutros su krenula ka Sarajevu i s nestrpljenjem očekuju večerašnji susret.

    Organizaciju ovog događaja potpisuje Udruženja građana Podrinja na čelu sa Azmirom Husićem.

    Husić nam je kazao da je ovo za njega poseban čin i zahvalio se Fudbalskom savezu BiH što će ugostiti mališane iz Podrinja. “Ovo će za njih biti dan koji će zasigurno dugo pamtiti”, dodao je Husić za Tuzlarije.

    Kažimo i to da se susret igra u od 20.45 sati, a glavni sudac biće Finac Mattias Gestranius.

    (tuzlarije.net)

  • Saslušavanje povratnika na okolnosti iz ‘90-ih

    Policija iz Podrinja saslušala je neke od povratnika, na okolnosti koje su se dešavale početkom agresije ‘90-ih u tom dijelu Bosne.

    Dnevni Avaz u izdanju od petka je objavio razgovor sa povratnikom u Bratunac Sulejmanom Mujčinovićem, koji je rekao da su ga u PU Bratunac ispitivali o događaju od 27. maja 1992. godine, kada je, navodno, u mjestu Kaldrmica pucano na kolonu kamiona iz Milića, te da je tom prilikom ubijeno pet srpskih civila.

    „Upravo je iz tih kamiona pucano na bošnjačke civile“, rekao je Mujčinović, dodajući da je pucano na ljude dok su radili na svojim imenjima ili su bili u dvorišu. Po Mujčinovića je, rekao je, policija prethodno došla bez naloga za saslušanje, nakon čega je on odbio poći u bratunaču policiju. Saslušan je drugog dana.

    Advokat Džemail Bećirević je rekao da ima saznanja da iz MUP RS često od povratnika traže da daju saznanja na okolnosti iz ‘90-ih godina, te da takva saslušanja provode bez sudskog naloga.

    (SAFF.ba)

  • MUNIRA DIGLA REPUBLIKU SRPSKU NA NOGE: “Otkud u PODRINJU 22.000 srpskih RATNIH ZLOČINACA…”

    U izjavi koju je dala medijima, Subašićeva je potvrdila da će predstojeću komemoraciju bošnjačkim žrtvama u Potočarima iskoristiti da njemačke tužioce, kako je rekla, upozna s imenima osumnjičenih zločinaca.

     

     

    Najava Munire Subašić da će njemačkim tužiocima predati spisak s imenima više od 22.000 Srba koji se, prema njenim riječima, sumnjiče za učešće u genocidu u Srebrenici izazvala je velike reakcije srpskog stanovništva u Podrinju.

    Nakon što se u javnosti pojavila vijest o ovoj akciji Subašićeve, predstavnici političkih partija i srpskih udruženja ističu da u cijelom Podrinju ne živi toliko Srba koliko ih je Subašićeva stavila na svoj spisak “osumnjičenih zločinaca”.

    – Uz dužno poštovanje prema svim žrtvama iz posljednjeg rata, spisak koji je Subašićeva pripremila da preda predstavnicima tužilaštava iz Njemačke, koji su najavili svoj dolazak u Potočare 11. jula, predstavlja klasičan primjer politički instruisane priče protiv cijelog srpskog naroda i Republike Srpske. U kompletnom srebreničkom i bratunačkom kraju ne živi 22.000 stanovnika svih vjera i nacija, a kamoli da može postojati spisak tolikog broja Srba koji su navodno učestvovali u ratnim događajima iz jula 1995. u Srebrenici – kaže za Srpskainfo predsjednik srebreničkog SNSD Radomir Pavlović.

    U izjavi koju je dala medijima, Subašićeva je potvrdila da će predstojeću komemoraciju bošnjačkim žrtvama u Potočarima iskoristiti da njemačke tužioce, kako je rekla, upozna s imenima osumnjičenih zločinaca.

    – Uručićemo im zahvalnicu za dosadašnju saradnju, ali i spisak više od 22.000 ljudi. Uvjereni smo da će Njemačka provjeriti da li su ti ljudi prijavili da su učestvovali u Vojsci RS i u genocidu, te da će provjeriti da li se nalaze na teritoriji Njemačke – rekla je Subašićeva.

    Predsjednik Udruženja građana “Istočna alternativa” iz Bratunca Vojin Pavlović kaže da ne postoji logično objašnjenje za toliki broj “srpskih zločinaca” do kojeg je došla Subašićeva, osim ako na spisak nije stavila doslovno sve nekadašnje pripadnike VRS iz Podrinja i sarajevsko-romanijske regije.

    – Nije valjda da je svaki Srbin koji je nosio pušku i branio svoj kućni prag ratni zločinac? Ovakve izjave i postupci ne doprinose pomirenju i jedino mogu da stvaraju nove tenzije i netrpeljivosti – kaže Pavlović.

    Predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije Milan Mandić tvrdi da Subašićeva namjerno provocira nove svađe i sukobe.

    – Da li će makar jedan, a ne 20.000 Bošnjaka, odgovarati za ubistva i zatiranje moje porodice u proteklom ratu? Za Subašićevu je očigledno svaki Srbin zločinac i to ona čak ni ne skriva – kaže Mandić.

    (Slobodna-Bosna.ba)

  • Petigru: Podrinje bi trebalo identificirati kao “nacionalno spomen-mjesto”

    Izricanjem presude i i kazne Haškog tribunala bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Maldiću, pravda je zadovoljena samo u određenoj mjeri, smatra David Petigru (Pettigrew), profesor filozofije i istraživanja holokausta sa Southern Connecticut State Universityja.

     

    Tvrdnjama o Republici Srpskoj, kao tvorevini čije priznavanje u Dejtonu nije bilo ništa drugo nego “nagrada” za “uspješan” genocid, Petigru se obratio danas na pres-konferenciji u Sarajevu, održanoj uoči redovne sesije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, na kojoj je on bio jedan od gostiju-uvodničara o temi “Presuda Mladiću i mapiranje genocida”.

    Pravda će zahtijevati mnogo više od presude Ratku Mladiću, smatra Petigru, ali možda može biti prekretnica u svijesti “da je Republika Srpska bila od zločinačkog poduzetništva od samog početka i da njezin politički legitimitet treba dovesti u pitanje”. To bi iziskivalo ustavnu reformu usmjerenu na ponovno ujedinjenje Bosne i Hercegovine kao multikulturalne demokratije, istakao je ovaj profesor.

    Petigru je dio izlaganja posvetio ozakonjivanju Nacionalnog parka “Drina” u Republici Srpskoj, koji, po njegovim riječima, nije ništa drugo nego prostor na kojem se Bošnjaci, nakon povratka po zatvršetku rata, ponovno osjećaju nepoželjno, pribojavajući se da će na koncu morati opet otići.

    Zakon o Nacionalnom parku “Drina”, kojeg Petigru naziva “takozvani nacionalni park”, na prostoru od 6.316 hektara, istom onom prostoru na kojem su stotine sela na području općine Srebrenica uništene kao dio zločina proglašenog genocidom, uspostavljaju se “zone zaštite” koje nameću ograničenja povratnicima da bi obnovili domove nakon genocida.

    – Bošnjacima su već njihova sela, kao što su Klotjevac, Luka, Radoševići i Osat, granatirana, spaljena i uništena. Već su im jednom domovi bili oteti. Već jednom su ubijali njihove voljene. Sada, “nacionalni park”, još jednom, uklanja im kontrolu nad domovima. Stanovnici su podnijeli peticiju tvrdeći kako zakon otežava njihove živote. Smatraju da kontrole neće biti podnošljive i da će morati napustiti njihove domove – izjavio je prof.dr. David Petigru.

    U kontekstu tvrdnje Milorada Dodika da muslimani “ponovno zauzimaju Podrinje”, naglašava Petigru, nacionalni park može se posmatrati kao stretegija za ograničavanje, kontrolu i konačno protjerivanje povratnika.

    – Međutim, oni koji su preživjeli genocid i Mladićeve naredbe, ne smiju ponovno biti na meti unutar domova iz kojih su prethodno prislino protjerani – izjavio je.

    Podrinje bi, umjesto kao nacionalni park, vjerovatno trebalo identificirati kao spomen-mjesto, zaključak je prof.dr. Davida Pettigrewa.

    Drugi uvodničar na današnjoj sesiji “Kruga 99” Jasmin Odobašić, autor knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992-1995.”, govorio je o krivici domaćih institucija, “kvaziinstitucija i kvazipolitičara” u Bosni i Hercegovini, zbog toga što dosad postoji samo presuda o počinjenom genocidu u Srebrenici, a ne i u drugim općinama.

    Odobašić smatra da je krivica domaćih faktora u tome veća, nego krivica Tribunala, jer mnoštvo dokaza o genocidnoj namjeri i stradanju i u drugim općinama BiH jednostavno nije dostavljano sudu na vrijeme, ustvrdio je.

    I u međupresudi iz procesa Slobodanu Miloševiću, utvrđena je genocidna namjera i genocidni plan da se Bošnjaci unište kao nacionalna grupa, osim u Srebrenici, još u šest općina, naveo je Odobašić.

     

     

    (FENA)

  • Azmir Husić oduševio sve Podrinjce. Pogledajte šta je odlučio uraditi za svoj narod

    Prvi čovjek Sloge iz Siminog Hana Azmir Husić pozvao je sve ljude sa područja Podrinja da se učlane u novooformljenu navijaču grupu Divizija, koja podržava trenutno vodeći klub iz Prve lige Federacije BiH

     

     

     

    Dakle svi oni koji žele pratiti Slogu u Prvoj ligi Federacije, mogu se učlaniti u grupu Divizija, a sve troškove će snositi klub iz Siminog Hana, od prijevoza, navijačkih karti, rekvizita i sličnog. Sloga sljedeću utakmicu igra 1. oktobra u Siminom Hanu, a Azmir Husić je pozvao sve ljude da se jave kako bi se upoznali sa detaljnijim informacijama.

    sport1.ba

  • Srebrenički rulet

    “‘Vataj ga živog, živog ga ‘vataaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj!” – odjekivalo je cijelu noć u meni, jer smo tokom izviđanja i traženja najsigurnijeg pravca za pokret naletjeli na zasjedu i tom prilikom izgubili Mahira, dječaka koji je tek izašao iz puberteta.

     

     

    Autor: Halil Džananović

    (Put koji sam i bez svoje volje morao prijeći pripisujem višoj sili s najniže razine svijesti).

     

    Čudno, veoma čudno, taj divljački uzvik kasnije će se odomaćiti i u nekim našim vojno-odbrambenim jedinicama; i mi ćemo to uzvikivati! Kao da je opaka dželatova zarazna bolest prešla i na nas. Bolest kojom smo zaraženi u cik, za mnoge, posljednjeg praskozorja čovječanstva. Praskozorja ili sumraka u kom je nebo prelazilo iz jedne u drugu boju; iz rumenkaste u jarko crvenu, kao ‘bošnjački odrezak’ ispečen na ražnju kosovskih (zlo)pamćenja.

    A sve se to dalo naslutiti dok su Srbi ponovo otkrivali masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata. Bio je to, za neke, čin dostojanstvenog odavanja posmrtnih počasti žrtvama minulog rata, dok se, također, moglo čuti šaputanje starijih da je to sve maska i priprema. Da se radi o proširenju tek planiranih masovnih grobnica i to za cijeli jedan narod, odnosno za dva naroda ili sve ne-Srbe. Narode kojima su „ponovno došli crni dani, jer nema Tita da ih brani“.

    U međuvremenu pristiglo je još par mladića (koji su se krili po uvalama i šumarcima) i jedan dječak. Taj dječak Omar, tokom prolaska kažnjeničke ekspedicije, koja nije imala milosti ni za kog’, skrio se na seoskom groblju, iz koga je mogao vidjeti, kako nam je ispričao, divljačke odrede i njihove akcije etničkog čišćenja. Svi koji su tokom prvog hapšenja i odvođenja na gradski stadion, ili privremeni logor, imali sreću da se sklone, u ovom drugom naletu dželata završavali su na najgori mogući način. Omar je, između ostalog, potvrdio Bakirove sumnje, rekavši da je vidio kako u njegovu kuću, u kojoj je već godinama ležao šlagiran Bakirov otac, satjeruju starce, žene i dvoje male Bakirove dječice, zajedno s njegovom ženom, koju su zatim, kao i par susjedih, zapalili. Bakir je ponovo pokušao, kao i na zgarištu, da sam sebi oduzme život. Uspio sam i taj put da ga spriječim.

    Čuli smo priču i o Zahrinoj tragediji, nakon čega smo molećivo zavapili, valjda da do kraja ne izludimo: Omare, prestani, to je nemoguće slušati! Bila je u devetom mjesecu trudnoće. Udata u familiju Begović. Na vjenčanju im Srbin bio u svojstvu prvog kuma. Kada ga je ugledala, kao da je dobila nadu. Mada je ta nezemaljska slika više ličila na događaj u pustinji Ljano Estakado; čopor hijena s čijih je čeljusti kapala ubilačka sluz i mlada srna koja nosi mladunče.

    “Kume, nemoj me ubiti, sačekaj, osjetila sam bebu uživo, biću u logoru dok ne rodim, možda beba bude imala sreće, možda je neko usvoju…”

    “Kume, ne pucaj u nas oboje, u kumu i kumče! Kume, kumim te bogom u kog vjeruješ, ne ubijaj još nerođene!”

    Uprkos svemu i vapaju i svojevrsnom molitvenom saboru za nerođene i pojašnjenja da onaj koji stane na stranu života, stao je na Kristovu stranu, odjeknuo je jedan jedini pucanj, ali sasvim dovoljan da zaustavi dva života. Kum je pucao kumi u stomak. Susret kuma (koji je bio vođa ubilačke ekspedicije) i kume završio se upozoravajućim pucnjem koji je, uz razbijanje svih mogućih iluzija, uzrokovao dvostruku bol nakon koje, milošću neba, nastupa smrt kao jedini mogući lijek.

    Kasnije, nakon desetljeća i više, najčuveniji sakupljač kostiju po masovnim bošnjačkim grobnicama, pronaći će skelet kume i bebe. Bebe koja kao da se tek formiranim ručicama priljubila za majku. Jednom i zauvijek.

    “Hoćemo li se sukobiti ili ćemo pokušati proboj prema Srbrenici”, – pitao sam ih, dodajući: „Obje mogućnosti postoje, ali su neostvarive. Put prema Srebrenici zaboravite. Umjesto puta moramo bespućima, a bespuća nikog nisu dovela na cilj, ili zaluta ili pozvjerinji (podivlja). Naša šansa su planinski vijenci… Ili da se sukobimo s onima koji imaju municije, kojoj je očito prošao rok, pa je troše nemilice.”

    Dobro, ni mi nismo mačiji kašalj. Imali smo i mi nešto naoružanja. Pušku, ne baš pravu, napravljenu od osovine volana, jedan pištoljčić „tetejac“, Bakir je imao bombu, i ja svog Zarija, svoj ili očev nož s kojim je on za svog kratkog života rezao duhan.

    Kasnije smo saznali da su Mersada, sina Suljinog, ubili na kućnom pragu. Nisu imali potrebu da ga vode na gradski stadion na prebrojavanje, odvajanje, lomljenje, mučenje i likvidiranje. On je imao novaca i kupio je nov novcijat kalašnjikov, sa dva okvira munucije. Ali neko ga je ocinkario. Poslije se dugo šaputalo da su to učinili oni koji su prodavali oružje. Gomilali su marke i za svaki slučaj stvarali alibi da su na strani osvajača, koji su ponovo oboljeli od pamćenja kurvanjske historije, koja je slikom i zvukom sve više ličila na sudnji dan, naš ali i njihov.

    Odluka je pala da se pokrenemo još te večeri, čim tamni bosanskohercegovački veo umota prostor u svoje paklene haljine. Čim crna, gusta i neprovidna tama, s dodatkom opora mirisa sprženih ljudskih tijela, obavije prostore u kojima su nicala predvorja pakla. Snagom zakletve, koja se samo naslućuje, suzom u nutrini zaleđenom, nevjerovanjem da smo još uvijek bar mrvu prisebni; s nekom staklenastom nadom, koja se pretvorila u providnu prašinu. Nadom, koju je rasporio ljudski vrisak, prvi i posljednji. Vrisak, koji će snagom nebeske suze kazniti kasabu u kojoj se sve dešavalo. Cijenjeni predratni pekar, Albanac, čestit domaćin, pustio je taj izluđujući krik: Nakon što je, po naredbi, ispekao par stotina hljebova, koje je, svakog posebno, morao krstom ukrasiti, završio je u usijanoj pećnici. Dželati su ga živog ubacili u usijanu pekarsku peć!

    „Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti, osim kada ga čine iz religijskih uvjerenja“, davno je rekao Pascal. Na zadovoljstvo Tvorca i neba, ipak ta boljka nije u potpunosti ovladala čovječanstvom.

    Ali se kroz povijest to potvrdilo: Pripadnost nekoj od religija ne određuje karakter čovjeka, već čovjek, taj pripadnik, određuje ili pokazuje (bez)smisao djelidbe neba i Boga. No ova, nimalo civilizacijska priča, pomoći će nam da, na neki način, demistificiramo rat protiv Bosne i Hercegovine (a i odnos svijeta i stare frajle Evrope – prema ratu do istrebljenja) jer, osim povijesnih zabluda i religioznih netrpeljivosti, radilo se, zapravo, o teritorijalnom (tko zna više kojem po redu) osvajačkom pohodu i to, u najmorbidnijem, za iole normalnu psihu, nezamislivom zločinu.

    U svakom iz naše grupe kao da je proradio neki nevidljivi kompas, koji će svakog uputiti na put beznađa i pokušaja, ne da se preživi, već da se živ u ruke goničima ne padne. Pomisao na smrt je bila beznačajna u odnosu na strah da nas se živih dokopaju. Neki će izgubiti razum, a neki naći svoj karakter. Nekima neće nikada biti jasno zašto, a neki će stalno, na pitanje zašto, odgovarati – zato. Sve što dođe ličit će na san, ali sna biti neće.

    Crninom svuda uokolo dominirala je jeza, dosađujući se i čekajući bilo šta i bilo kakvu interakciju, riječ bol je banalizirana, a glas – krik eliminiran. Počinje vrijeme u kom krik neće biti glas, već misao, zarobljena u jedinki koja je napadnuta spolja i iznutra. Spolja zlopamćenjem drugih i iznutra, vlastitim zaboravom sebe i svojih još nepopunjenih provalija. Ničiji sinovi ne mogu postati heroji, ako nisu bar malo ludi i ako na njih ne udare totalno sluđeni. Čekao nas je hod kroz planinu, kao jedini mogući put spasa, na kom će biti teško sačuvati glavu i bar malo razuma u njoj.

     

     

    (Nastavit će se)

     

    Podrinje.Online

  • Povratnike u RS-u nisu uplašili koljači, pa neće ni laktaški podrumaš

    Ne tako davno, u donjem Podrinju, koje obuhvata općine Srebrenica, Bratunac i Zvornik, nije bilo nijednog Bošnjaka, osim onih koje su srpski zločinci ubili i zakopali u masovne grobnice upravo na područjima ovih općina na lijevoj obali Drine. Tako je bilo od 1995. do 2000. Prvi Bošnjak na tom području bio je Amor Mašović, koji je tada počeo tražiti i iskopavati posmrtne ostatke ubijenih Bošnjaka.

     

     

     

    Početkom novog milenija i novog stoljeća Bošnjaci su ipak smogli hrabrosti i snage da ponovo dođu na mjesto svog najstrašnijeg stradanja, u mjesta gdje su njihovi preci živjeli odvajkada. Povratak je bio sve, samo ne i lagan. Recimo, Konjević-Polje bilo je naseljeno uglavnom Srbima, kojima su vlasti u manjem bh. entitetu izgradile crkvu kako bi “obilježili” svoju teritoriju. Isto su uradili i u Novoj Kasabi. Crkve su izgrađene na mjestima gdje ih nikada nije bilo, a džamije koje svjedoče postojanje Bošnjaka muslimana u ovim krajevima posljednjih 500 godina srušene su. No, Bošnjaci donjeg Podrinja, iako su u većini slučajeva započeli život, stekli imovinu u Federaciji BiH ili rasuti po cijelom svijetu, nisu nikada imali namjeru svoj ZAVIČAJ PREPUSTITI SRBIMA.

    Prazne crkve

    U tim se prvim godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave… No, to povratnike nije obeshrabrilo. Nije ih obeshrabrilo ni to što su njihove kuće bile do temelja porušene, imanja zarasla u ostrugu i drveće. U to vrijeme, kada se malo ko odlučivao na povratak, međunarodne organizacije bukvalno su molile ljude da im renoviraju kuće.

    Malo-pomalo, povratnici su se oslobodili, bilo ih je sve više, sve više kuća stajalo je uspravno, a sve je manje onih koje su hrba polomljene cigle i betona. Danas u donjem Podrinju, u mjestima poput Konjević-Polja ili Nove Kasabe, nema više Srba, morali su vratiti imovinu Bošnjacima. Crkve su ostale, jedna je u avliji Fate Orlović, zjape prazne, svjedoče o vremenu i ljudima, onima koji ih podigoše kako bi u svojim dušama legalizirali oteto. Nasuprot tome, sve džamije koje su bile porušene ponovo su se uzdigle u svojoj punoj ljepoti i sjaju, a njihov najljepši ukras jesu klanjači. U centru Bratunca glavna je gradska džamija, ona je svjedok povratka, svakog je petka na džumi puna, jedva da se može naći slobodno mjesto.

    U općine donjeg Podrinja za proteklih 16 godina, od kada je počeo proces povratka, vratio se značajan broj Bošnjaka. U Zvorniku danas živi 19.855 Bošnjaka i oni čine 33,7 posto ukupne populacije, nasuprot 38.579 Srba, ili 65,5 posto. U Bratuncu živi 7.803 Bošnjaka, ili 38,4 posto, naspram 12.350 Srba, ili 60,7 posto, dok su u Srebrenici Bošnjaci većina i ima ih 7.248, odnosno 54,1 posto, naspram 6.028 Srba, ili 45 posto.

    Iako se Bošnjaci u manjem bh. entitetu pokušavaju marginalizirati na svaki način, onemogućavanjem zapošljavanja u javnim institucijama, policiji, zdravstvu, diskriminacijom u obrazovnom sistemu, uprkos genocidu, oni se vraćaju na svoja ognjišta. To, naravno, smeta predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, pa je na skupu u Bratuncu izjavio: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražile i usmjeravale svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.” Bez želje da se predsjednika manjeg bh. entiteta Milorada Dodika uvjerava da ne možeš okupirati nešto što je oduvijek tvoje (može se samo vratiti u svoje vlasništvo od okupatora), moramo kazati da brojke govore da “okupacija” još nije završena. Naime, ako nakon prvih 16 godina povratka Bošnjaci u Zvorniku i Bratuncu čine trećinu, a u Srebrenici polovinu stanovništva, za očekivati je da će u narednih 16 godina Bošnjaci biti većina u ovim općinama. Uostalom, ako Podrinjce nisu uplašili srpski koljači, ubice i silovatelji, zar zaista neko misli da će ih uplašiti riječi laktaškog podrumaša, švercera i ratnog profitera?

    Nova era povratka

    Povratak je do sada bio potpomognut aktivnostima institucija Federacije BiH, države i brojnih domaćih i međunarodnih organizacija. Ali, došla je nova era povratka, povratak zasnovan na ekonomskom prosperitetu. Podrinjci su do sada pokazali da, ma gdje da se nalaze u svijetu, svoju očevinu ne zaboravljaju i ne prepuštaju je srpskim krvnicima i zločincima. Gotovo svi Podrinjci obnovili su svoje kuće u Podrinju, obnovili puteve, očistili njive… U posljednje vrijeme sve više njih okreće se investiranju u svoj rodni kraj, neko manje, neko više, koliko ko može.

    Razim Suljić u rodno je selo Sultanovići uložio stotine hiljada maraka, a inače živi i radi u Francuskoj. Napravio je savremenu farmu krava muzara, namjerava je proširivati te nabavljati tovne bikove. On je samo jedan od primjera.

    “Sve je prolazno, samo su djela ta koja ostaju i poslije nas. Mogli smo sa stečenim kapitalom kupiti kao većina naših Podrinjaca kuću, stanove, poslovne prostore u većim centrima Federacije i nikada ne doći tu živjeti do kraja našeg života. Mi trenutno živimo van BiH, ali imamo jake emocije za našu domovinu i naše najjače emocije u rodnom su mjestu i gradu. Siguran sam u ovo što radim i nigdje drugdje u BiH i cijelom svijetu ne osjećam zadovoljstvo kao ovdje na svom topraku, pragu moje kuće i vrhu mog imanja s kojeg jednim pogledom vidim sve od Udrča do Kule, taj je osjećaj neprocjenjiv i meni nezamjenjiv. Ova će farma zaposliti još mladih ljudi koji ovdje žive i bit će izvor prihoda za nekoliko porodica. Ukoliko uspijemo realizirati sve naše planove, izvjesno je da i mi izvana dođemo u našu BiH, a niko ne bi bio sretniji od mene ukoliko bi se planovi ostvarili. Pozivam sve Podrinjce da ne zaboravljaju svoj dom i zemlju, jer je ova zemlja pored Drine jedina naša zemlja, svugdje smo drugo izbjeglice”, kazao je Razim Suljić.

    Vjerovatno sličnom idejom vodio se i biznismen Kemo Delić, koji je u selu Glogova na svom imanju pored ceste Bratunac – Zvornik izgradio benzinsku pumpu. Mnogo je takvih primjera. Velika je stvar kada jedan povratnik dobije posao u mjestu u koje se vratio, jer time i cijela njegova porodica ima egzistenciju. Ovakvi primjeri nam daju pravo da vjerujemo da će Bošnjaci u svom Podrinju opet biti većina i da ih ničije riječi neće uplašiti i odvratiti od njihove očevine.

    Autor: Magazin Stav

     

  • INTERVJU – MEHDIN JAKUBOVIĆ, LIDER POKRETA “PROSVJETITELJ” SREBRENICA: Bošnjaci su naučili lekciju iz Srebrenice! Nikada više nećemo biti naivni i vjerovati tuđim obećanjima!!!

    Razgovarao: Osman Halilović

    Mehdin  Jakubović je, zacijelo, ime koje je široko poznato i priznato ne samo diljem bosanskog Podrinja i Bosne i Hercegovine, nego i duž skoro svih Zemljinih meridijana na kojima danas žive i rade Bošnjaci.  Rođen je 24.1.1971. godine u mjestu Stožersko, MZ  Skenderovići, opština Srebrenica. Od 1973. godine do izbijanja agresije na BiH, živio je u mjestu Burnice MZ Suha, opština Bratunac, imajući još kao dijete teška životna iskušenja koja su doprinijela da brzo sazrije i shvati zbilju života koji živimo. Osnovnu i srednju školu završio u Bratuncu. Pripadnik AR BiH od početka do kraja agresije na BiH. Nosilac ratnog priznanja „Srebrni štit“. Preživio genocid u proboju iz Srebrenice 1995. godine. Nakon rata završio fakultet Odbrane i Sigurnosti na FPN u Sarajevu i stekao zvanje profesor Odbrane i sigurnosti. Na istom fakultetu je završio master studij i stekao zvanje magistara politologije usmjerenje Evropske integracije. Idejni je tvorac Udruženja Prosvjetitelj-Muallim Srebrenica, koje je osnovano u Srebrenici 1993. godine. Inicijator formiranja Koordinacije bošnjačkih nevladinih organizacija BiH 2013. godine također u Srebrenici, sada Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija BiH registrovanog na nivou BiH. Pripadnik OS BiH, aktivni oficir u činu majora. Stručnjak za  borilačkie vještine. Instruktor za borilačke vještine nekada u  AR BiH i VF BiH. Porodičan i otac sedmoro djece. Trenutno povučen iz javnosti, kako ima običaj reči: danas se nalazi u društveno-političkom itikafu. Radi na analizi dosadašnjeg rada i djelovanja i pisanju memoarske proze i sjećanja iz vremena agresije na BiH, radi opomene i pouke generacijama koje dolaze.  Radi i na osmišljavanju novih ideja koje bi trebale doprinijeti općem interese Bošnjaka muslimana i općem dobru u društvu. Sve što čini, kaže, čini kao legalista, poštujući legalan rad i aktivnosti u skladu sa postojećim Zakonima države BiH i njenih entiteta, suprostavljajući se svakom vidu protuzakonskih radnji na svim nivoima i u bilo čemu. Iako je doživio i na goloj koži osjetio golgotu Srebrenice i preživio genocid, ostao je dostojanstven i civilizovan čovjek bez mržnje u sebi prema drugom i drugačijem, ali bez dlake na jeziku, ne libeći se da stvari nazove njihovim pravim imenom. O čemu god i o kome god da se radi. Poziva se na duh istine, tolerancije i međusobnog uvažavanja, kako unutar svog naroda tako i u međunacionalnim i međukonfesionalnim odnosima. Smatra da se samo istinom, ma kakva ona bila i na koga se ona odnosila, može doći do istinskog zajedničkog života na ovim našim prostorima. Sa Jakubovićem razgovaramo trećega dana ovogodišnjeg Marša Mira u kojem učestvuje i veliki broj članova velikog pokreta znanog kao Prosvjetitelj – Srebrenica, za kojeg je ime Mehdina Jakubovića, za mnoge, nezamjenjiv sinonom.

    porodica Jakubovic
    PodrinjeOnline:  Gopodine Jakuboviću, agresija na Bosnu i Hercegovinu Vas je zatekla kao dvadesetogodišnjaka u selu Burnice kod Bratunca, šta bi od vlastitih sjećanja na to krvavo proljeće ’92. mogli danas izdvojiti što smatrate da moraju znati i generacije koj su rođene nakon početka devedesetih?

    Jakubović: Najgori  zločin je prikrivati istinu, i da ti neko brani i da te procesuira i sputava i na razne načine podmeće i spletkari ako govoriš istinu, a pod plaštom da se time  narušavaju međunacionalni odnosi, podižu tenzije i narušavanje izgradnje mira,  tolerancije i suživota. Istine se ne treba bojati. Istinu treba govoriti. Ja sam već imao posljedica i udara na moj dignitet, obraz i ličnost samo zato što sam preživio genocid, što govorim i pišem o tome i što radim za opće interese Bošnjaka, upozoravajući na ono što je bilo i riječima i djelima doprinosim da nam se to nikada više ne ponovi, da ne budemo naivni.  A da na bazi istine i priznanja gradimo povjerenje i suživot na ovim prostorima, a ne gradeći prividni i opasni mir praveći se  da ništa nije bilo. Nemamo na to pravo. Moguće je da i za ovo što sada govorim budem ponovo imao posljedice, ali ja volim da me proganjaju drugi,  nego da me proganja moja savjest i da budem kukavica u sopstvenim očima i sopstvenom narodu. Kada znaš da si u pravu i na putu istine nema te prepreke koja te može zaustaviti. Ne mogu mi oduzeti slobodu govora da pričam što sam preživio i da upozoravam generacije koje dolaze. Ne mogu ja graditi dobre međususjedske odnose, međukonfesionalne i međunacionalne, a da zaboravimo šta je bilo. Mnogi bi da mi tako sarađujemo, da se ne spominje šta je bilo, da se zataška, da generacije koje dolaze ne znaju šta je bilo, kao što ni ja i moja generacija nismo znali da je bilo 10 i više genocida nad Bošnjacima  kroz historiju. Radim ja i za interese države BiH i drugih naroda i općeg dobra za cijelo društvo. Ja na svom obrazu nemam mrlje, ni ratne ni posratne. U ratu sam jednom neprijateljskom zarobljeniku prao krvavo lice i pitao ga supom, a on to nije mogao vjerovati. Razmijenjen je.  A našu su maloljetnu djecu masakrirali i da ne nabrajam te strašne scene koje se prepričavaju ovih dana kada se obilježava godišnjica genocida nad Bošnjacima. Sarađivat ću i graditi dobre međunacionalne i međukonfesionalne odnose kada druga strana ne bude negirala genocid, kada priznaju i pokaju se  kada se ne budu vidjeli javno istaknuti  transparenti  „Nož žica Srebrenica“ i slično. Kada se ograde od takvih i od  zločinaca koji su u ime njih počinili genocid, kulturcid, itd. Mi koji smo preživjeli genocid nemamo pravo na šutnju.  Mi govorimo i u ime onih 8.372 žrtve koje nemaju mogućnosti pričati. Naivnost se skupo plaća.

    mars mira

     

    Bio sam nedavno u Njemačkoj u jednom od naših džemata koji svake godine organizuju Marš mira u tom gradu i pozvan sam kao osoba koja je preživjela genocid. Na toj manifestaciji bude i gradonačelnik i predstavnici drugih vjerskih zajednica, što je dobro. Dio onoga što sam rekao na toj manifestaciji sjećanja na genocid u Srebrenici mogao bi biti odgovor na Vaše pitanje.
    Rekao sam između ostalog sljedeće: Ponosan sam na sebe da sam preživio genocid, a da nisam opsjednut mržnjom prema drugim narodima i konfesijama. Zato sam ponosan na svoju vjeru islam koja me tome uči, na svoju bošnjačku naciju, na svoju državu BiH. Bio sam ratnik, ali nisam činio zločine i ponosan sam na najbolju armiju na svijetu čiji sam bio pripadnik, Armiju Republike BiH. Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa. Zaboraviti neću i ne smijem, oprostiti ne mogu i ne želim. Ko to smije i ima pravo učiniti u ime žrtava? Ne mogu oprostiti ni dželatima, niti onima koji su mogli, a nisu spriječili genocid nad mojim narodom, počinjen na očigled cijelog svijeta koji je nijemo posmatrao.
    PodrinjeOnline: Bili ste svjedokom pada Srebrenice 1995. godine i učesnik proboja ka Tuzli. Kada biste bili u mogućnosti da to učinite, koje biste slike iz tih dana zauvijek memorisali u kolektivno sjećanje Bošnjaka? 

    Jakubović: Svjedočenje o ovom periodu koji navodite može se opširno pročitati u intervju za magazin Diwan od prije par godina pod nazivom: Ratni put Mehdina Jakubovića, borca koji je preživio genocid u Srebrenici, a što se može naći na internetu.
    Ali, izdvojit ću neke slike i osjećaje koje nosim sa sobom i želim prenijeti i drugima: Osjećaj da su nas izdale snage UN i osjećaj veleizdaje cijelog svijeta oličenog u međunarodnim političkim i drugim organizacijama i asocijacijama. Zato se školujmo i trudimo da budemo u svim porama društvenog života, na svim nivoima društva, pa i svjetskog nivoa, da unaprijed znamo šta se iza kulisa valja. Također izučavajmo svoju historiju, jer ko ne spozna svoju historiju osuđen je na njeno ponavljanje. Spremnost i da preventivno djelujmo, u svakom smislu te riječi, da nikada sebi više ne dozvolimo da nijemo posmatramo kako nas dušmanin kolje, i  uzdajmo u svoje sposobnosti i potencijale, a ne da se uzdamo u druge koje su nas prepustili na milost i nemilost dželatima. Također,  i osjećaj da naša strana možda ništa ne poduzima da nas spasi, sjećate li se posljednjeg javljanja rahmetli  Nine Ćatića, reportera iz Srebrenice i njegovog posljednjeg vapaja i traženje pomoći? Nakon toga muk je bio šest punih dana, dok nismo krvavom borbom i mukom ugledali slobodu. Malo je onih sa onu stranu slobodne zone koji su nam pritekli u pomoć.
    Razdvajanje porodica, muških glava od svojih najbližih, jedni prema Potočarima a drugi preko šume u proboj. Prva žrtva od granata u mjestu Buljim. Ta žrtva je bio moj učenik iz Srebrenice od 13 godina. Slike ogromnog broja žrtava. Izrazi lica ljudi kao da je Kijamet nastupio. Izbezumljeni ljudi. Borba prsa u prsa. Izgladnjelost, nenaspavanost i strah. Brat rođenog brata gleda ili otac sina i obrnuto, a ne može mu ništa pomoći. Sebičnost nekih ljudi, cilj da samo oni prežive. Svjesno požrtvovanje pojedinaca da bi drugi preživjeli. Podvizi pojedinih junaka Bošnjaka. Razne fatamorgane koje čovjeka izjedaju iznutra. Slika borca koji svog mrtvog brata nosi 20 km kroz obruč…

    PodrinjeOnline: Koliko mi je poznato, Vi ste jedan od ljudi koji učestvuje u organizuje ”Marša mira” još od prve godine njegovog održavanja. U retropsektivi: zamoliću Vas da se prisjetite samih početaka ovog simbolički, zaista, snažnog hodočašća i da čitaoce, u osnovnim crtama, upoznate sa specifičnostima organizacije Marša mira 2017?

     

    Jakubović: Važno je to sada  već manifestacija međunarodnog karaktera, koja ne samo da se održava na prostoru BiH od Nezuka do Srebrenice, već to uzima maha i realizuje se širom svijeta a posebno u bošnjačkoj dijaspori gdje naši džemati i bošnjačka udruženja u koordinaciji sa vlastima određene države, pokrajine  ili grada organizuju sjećanje na genocid u Srebrenici, a u okviru toga i marš mira simbolično nekoliko kilometara uz adekvatan program.
    Marš mira koji se realizuje sada, ove i narednih godina, treba biti trajna kategorija koja  podsjeća na put koji je bio Put spasa do slobode, a za mnoge je to bila staza smrti.
    Marš Mira je važan i veliki događaj za one koji priznaju genocid, koji ne negiraju genocid, za one koji se stide šta je u njihovo ime počinjeno, one koji žele suživot, mir i toleranciju, one koji žele da okrenu novu, bolju i svjetliju stranicu međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa. Za njih je Marš mira, a za sve ostale koji negiraju genocid, koji ga imaju namjeru ponovo počiniti, za njih mi više nismo naivni, dosta je se razotkrilo od 1992. do sada. Ja sam spreman da branim svoju  državu, vjeru i naciju. Ne pozivam na mržnju, osvetu itd. Ali nikada sebi neću dozvoliti nespremnost i naivnost. Pozivam da se pruži ruka iskreno pruženoj ruci, a da se ruka ne pruža licemjernoj ruci i da se ne nasjeda na lisičiju politiku. Sasvim je jasno šta je bilo na ovim prostorima. Znamo to mi, znaju i oni, a zna i međunarodna zajednica. Ne bih nikada nikog podstrekivao na bilo šta, ali bih svakom Bošnjaku rekao da ne bude naivan. Naivnost se glavom plaća. Pametnom je išaret dovoljan.
    PodrinjeOnline: Smatrajući Vas jednim od svjesnijih Bošnjaka današnjice koji je, pak, u stalnom, živom kontaktu sa našim narodom, pitaću Vas: šta, po vašem iskustvu, jesmo a šta nismo naučili iz vlastite prošlosti?
    Jakubović: Naučili smo da je bilo 10 ili 11 genocida, informativno.  Ali mi smo ga doživjeli na goloj koži  1995.godine, da li direktno ili indirektno. Nismo naučili da pamtimo i da preventivno radimo na tome da nam se ponovo ne desi. Mali je procenat osvješćenih Bošnjaka.
    Nije pamćenje da svake godine društvene mreže budu preplavljanje prisjećanjem na genocid, da se ne zaboravi Srebrenica, genocid… Također: Prijedor, Tomašica i razna i mnogobrojna stratišta širom BiH i nakog tih datuma ponovno zaborav i ponovno se uspavamo. Zapitajmo se šta smo uradili za Srebrenicu i druga stratišta Bošnjaka ikada do sada?
    Hoćemo li se nakon Marša Mira 2017. i dženaze u Srebrenici ponovo svega sjetiti opet par dana do Marša Mira i dženazu 2018. godine. Trebamo li šta uraditi za ta mjesta i naš narod koji tu živi između ovih datuma!?
    Šta ćemo uraditi za Srebrenicu 2020. godine, a šta za sve Bošnjake u manjem entitetu 2018. godine.  Moja poruka Bošnjacima uoči 22. godišnjice genocida: Jedan od najboljih praktičnih odgovora na genocid i pokušaj istrebljenja jednog naroda je brakom, natalitetom, vjerskim i svjetovnim obrazovanjem svoje djece, učeći djecu ispravnoj historiji, sadeći u njima patriotizam, ljubav prema vjeri, državi i naciji, odgajajući ih da budu civilizovani i humani bez mržnje prema drugom i drugačijem. Spremne za suživot i toleranciju sa civilizovanim svijetom, a sposobne da očuvaju svoj identitet i svoje biće od bilo koje prijetnje i učiniti ih ponosnim na svoju vjeru islam, bošnjačku naciju i, uz to, ljubomornim na svoju državu Bosnu i Hercegovinu.

    Ključna stvar je: naivnost nam mora biti stran pojam jer se naivnost skupo plaća. Moramo se čuvati lisičije-lukave-pretvarajuće politike prema nama.

    PodrinjeOnline: Jednom ste kazali kako su se Bošnjaci ”prvi puta u historiji vratili na prostor na kojem je nad njima izvršen genocid”. Imajuću u vidu tu činjenicu kao i to da, kao lider Udruženja ”Prosvjetitelj”, poznajete skoro svako bošnjačko mjesto na prostoru srednjeg Podrinja, kako ocjenjujete stanje našeg naroda na ovom prostoru danas?
    Jakubović: Čujem i čitam kako neki analitičari sa Zapada i drugih dijelova svijeta, pa i domaći, kažu kako je taj narod izuzetno hrabar da se vratio na mjesto gdje je počinjen genocid i živi tamo kao da se to nije desilo. Imponuje ovo kada za naš naord kažu da je hrabar i nisu pogriješili. Međutim naš narod koji se vratio na svoja ognjišta ponovo je ostavljen na milost i nemilost i međunarodne zajednice i naše bošnjačke vlasti, suočeni su sa raznim iskušenjima i životnim problemima.
    1995. godine međunarodna zajednica ništa nije uradila kao i naša strana da se spasi narod u Srebrenici, da se spasu životi, a sada ti isti malo rade, da taj narod, koji se tamo vratio, dostojanstveno živi i opstane na svom topraku i bude siguran.
    PodrinjeOnline: Šta je, po vašem mišljenju potrebno za uspostavljanje stvarnog povjerenja među ovdašnjim narodima i gradnju sigurnije budućnosti?
    Jakubović: Samo na istini se može graditi povjerenje. Samo na priznanju se može graditi povjerenje. Povjerenje se ne može graditi na negiranju genocida na ismijavanju  i provociranju žrtava na potpirivanju i prijetnji ponovnom genocidu. Naravno, nećemo se uplašiti.

    PodrinjeOnline: Pomenuli smo Udruženje ”Prosvjetitelj”, koje je danas već neka vrsta bošnjačkog  pokreta, čiji ste neformalni lider. Ta pozitivna i velika priča započela je u Srebrenici 1993. kao klub borilačkih vještina. Recite nam nešto više o tim počecima i gdje je  ”Prosvjetitelj” danas?

     

    Jakubović: Ja jesam inicirao tu ideju u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, ali sebe ne smatram i nikada se nisam smatrao vođom. Zapravo, ja nikada i nisam bio formalni vođa Prosvjetitelja, a pogotovo sada neformalni lider. Ja sam običan insan koji je osjećao i smatrao da u Srebrenici u tom periodu od 1993. do 1995. u tom najvećem živom logoru, gdje je, po podacima Civilne zaštite, u tom periodu bilo 42.700 duša, treba poduzimati nešto konkretno i raditi. I u tome sam prednjačio, u smislu djelovanja, praktičnog rada i time se isticao i bio u prvom saffu aktivnosti i po tome sam bio prepoznatljiv i iz toga to proizilazi, taj dojam da sam ja bio prvi čovjek, vođa itd. Ja sam tada imao svega 22 godine, bili smo neformalna grupa u tom prostoru demilitarizovane zone UN, na svega moglo bi se reči nekoliko kvadratnih kilometara, gdje je nastala ideja Prosvjetitelja, a sada egzistira na nekoliko kontinenata. To je posebna priča. Čitaoci se o tome i historijatu Prosvjetitrelja i trenutnim aktivnostima mogu opširnije upoznati na zvaničnoj stranici Udruženje Prosvjetitelj, kao i u razgovoru sa formalnim predstavnicima Udruženja koje je registrovano na nivou države BiH, sa sjedištem u Srebrenici i ispostavama širom BiH i bošnjačke dijaspore.
    Ja sam mladima nabacio loptu za šut, pokazao im kako se šutira i postižu izvanredni pogoci i rezultati. Prepustio sam im tu ideju dalje da vode i oni je osjećaju kao svoju i dalje rade na implemantaciji naše vizije, misije i programskih ciljeva. Nadati je se da će to uspješno raditi i da će ta ideja ostati trajna kategorija u njihovom djelovanju, ako Bog da.
    Ja sam se posvetio pisanju, dokumentovanju svega što je bilo. Pišem knjige sa temama iz agresije na BiH, iskustvene priručnike za rad u nevladinom sektoru itd. Otvarajući neke nove ideje, polja djelovanja koja bi trebala, ako Bog da, uroditi plodom u predstojećem periodu.
    PodrinjeOnline: Primjetno je da ste, u ove dvije i pol decenije, kroz rad Udruženja i karate klub, u pravom smislu te riječi, odgojili čitave generacije mladih ljudi koji su danas zapaženi po svom društvenom aktivizmu. Kako se odgajaju takvi  ljudi, koja je vaša tajna?
    Jakubović: Sljedeće godine, kada Udruženje bude obilježavalo 25 godina postojanja i djelovanja, biće, eto, četvrt vijeka postojanja organizacije, udruženja, pokreta Posvjetitelj Srebrenica. Posvjetitelj je značajan po mnogo čemu. Po tome da je nastao u ratno vrijeme, vrijeme agresije na BiH. U vrijeme demilitarizacije Srebrenice, vrijeme psihološkog rata, izgladnjivanja, psihološke torture. Nekoliko stotina članova udruženja od 11 do 25 godina su žrtve genocida u Srebrenici i ti šehidi su dio temelja Prosvjetitelja. Da je Udruženje iskusilo agresiju, rat, srebreničku golgotu, muhadžerluk diljem svijeta, da je se 1995. godine, nakon genocida, konsolidovalo na slobodnim teritorijama pod kontrolom Armije BiH. Da je se u fazi povratka Bošnjaka na svoje ponovo vratilo korijenima, svojom originalnom sjedištu i izvoru nastanka – Srebrenici. Možda je sama situacija u kojoj su se nalazili članovi Udruženja, pa i ja sam, doprinjela ovim uspjesima jer su se članovi kalili na teškom ognju agresije i rata i svih nedaća što rat sa sobom nosi, a posebno je to bilo izraženo u Srebrenici i Podrinju. U teškim situacijama i nijet je čišći i iskreniji, kada si dotjeran do duvara tada si najdjelotvorniji. Činio se veliki hajr u toku tih teških ratnih situacija i dove mazluma kojim smo činili hajr mogu biti sebeb opstanka jedne ideje, organizacije. Udruženje nastalo, možemo reći, na nekoliko kvadratnih kilometara u demilitoarizovanoj zoni Srebrenica, u tom zatvorenom obruču gdje je prijetio nestanak tom narodu, a velik dijelom je i nestao, a sada Udruženje egzistira na nekoliko kontinenata i širi istinu o genocidu u Srebrenici i čini velike hajrate za svoj narod i čovječanstvo širom zemaljske kugle i to univerzalne hajrate.
    Kako se odgajaju ljudi? Mogao bih reći da se, možda, odgovor krije u ovoj izreci: lični primjer je nezamjenjiv. To znači: ako predvodiš nekoga i ako je on gladan da i ti budeš gladan, i kada se steknu uslovi da on prvi utoli glad, pa onda ti koji ga predvodiš. Ako je bilo koja teška situacija u pitanju ti moraš biti ispred i prvi osjetiti tu teškoću, a onda naviknuti i ostale na to. Umjesto HAJTE!, koristiti HAJMO! Vođa u svemu mora biti primjer. Naravo ja nisam bio nikakav vođa, imao sam 22 godine, mlad i sam neiskusan, ali na neki način sam bio predodređen za to i imao smisla za to. Nosio me nagon za opstankom, vrela krv, adrenalin, patriotizam dječaka, rizik, smjelost. Tada se u meni rađala istinski vjera i ljubav prema Bogu i postizali su se rezultati. Danas kada je Udruženje formalno i pravno zaokruženo, kada ima Statut, pozicije i organi u Udruženju, jasno definisana vizija, misija i programski ciljevi, sada je daleko lakše sve to poredati, ali ako i u ovakvim izvanrednim uslovima nismo na nivou zadatka, ako nismo spremni na požrtovanje, ako ne pokazujemo ličnim primjerom – neće ni rezultata biti. Trenutno naše udruženje nosi epitet simbola društvenog aktivizma. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Na kraju zaključak odgovora na pitanje  kako se odgajaju takvi  ljudi: Ja bih rekao da je neophodna izvjesna harizma, predodređenje za to, ali i velika požrtvovanost i strpljenje, savjetovanje sa iskusnim ljudima, motivisanje onih koje vodiš ličnim primjerom, da ti misao, riječ i djelo budu u istoj ravni.
    Upravo pišem jedan priručnik za bošnjački nevladin sektor o društvenom aktivizmu iz iskustva drugih kroz historiju i kroz lična iskustva, a gdje postoji i poglavlje koje tretita Vaše pitanje. Mislim da će to biti izuzetno koristan priručnik za mlade ljude koji žele biti društveno aktivini i društveno korisni.
    PodrinjeOnline: Jedan od najuspješnijih mladih ljudi u BiH, vlasnik međunarodne firme Klik, Semir Dudić iz Srebrenice, je jedan od vaših učenika. Kako motivisati mlade ljude da ostanu u BiH i da ovdje, vlastitim radom i sposobnostima, izgrade bolju budućnost za sebe i svoje potomstvo?
    Jakubović: Da te Allah Milostivi nagradi na tako važnom  pitanju! Elhamdulillah, da bih opisao sve uspješne ljude, momke, braću i  sestre, članove naše organizacije, pokreta Prosvjetitelj Srebrenica koji se nalaze i u BiH i širom svijeta trebala bi jedna dobra knjiga, što ne znači da neće i biti, ako Bog da. Da, moj mlađi brat po vjeri Semir ef. Dudić, inženjer, direktor, mladi poduzetnik, mladi hadžija, ima on još vrijednih referenci, elhamdulillah, jeste uspješan na mnogim poljima. Semir Dudić je dijete šehida Srebrenice, žrtve genocida, što posebno daje vrijednost njegovim uspjesima. Semir ima još dvije sestre koje su, isto tako, uspješne. Jedna sestra je profesor matematike u Behram-begovoj medresi, a druga je na fakultetu, studira. Sve troje su završili Behram-begovu medresu. Starija sestra, profesor matemetake u medresi je obavila i hadž hvala Allahu. Dosta uspješna djeca šehida iz Srebrenice, a još uvjek relativno mladi. Pored zahvale Allahu njihova majka je odgojila i i školovala svoju djecu a to nije bilo nimalo lahko jednoj od majki Srebrenice. Zatim, Behram-begova medresa je imala veliku ulogu u njihovom odgoju i obrazovanju. Naravno, tu je Udruženje Prosvjetitelj Srebrenica nezaobilzno kada je u pitanju odgoj, obrazovanje i briga za Semira i njegove sestre Seldinu i Samiru. Sve troje su članovi Udruženja dugo godina. Nakon navedenog i nije čudo da su uspješni elhamdulilah. Istinska briga majke, Behram-begove medrese i udruženja Prosvjetitelj uz Allahovu pomoć i rezultati su neizbježni. Semir-ef. Dudić i njegove sestre su samo jedan uspješan primjer, a hvala Allahu u našem Udruženju a i u široj zajednici imamo isto tako zlatnih primjera ali sada je riječ o Semiru naslovljenom u pitanju.
    Kažete Semir je jedan od mojih učenika. Jeste i ponosim se time ali došlo je vrijeme kada učenici prevazilaze učitelja u mnogo čemu što i jeste cilj, pa i Semir je jedan od njih. Ostaje ta činjenica da sam im bio učitelj i njihovo poštovanje prema tome, nekome ko im je nabacio loptu za šut da postižu uspjehe a na njima je da razvijaju ideju Prosvjetitelja koja je univerzalna i korisna za opće interese Bošnjaka i za opće dobro kompletne šire zajednice i društva. Da bi Semir ostao uspješan i imao dugoročnu perspektivu u BiH i da bi ostao u BiH i kasnije i drugim pomogao da budu uspješni, njemu i sličnim njemu zajednica treba sada pomoći. Uspješni biznismeni koji su sada stabilni, bošnjačka udruženja, institicije predviđene za stimulaciju mladih poduzetnika da se održe, prije svega da Semirova firma ima tržište, da može prodavati svoje usluge. Ne treba se toliko plašiti odliva mladih iz BiH, naravno da je bolje da ostanu tu ali za ostanak trebaju i minimalni uslovi. Mi trebamo našu bošnjačku dijasporu. Važnost bošnjačke dijaspore pokazala  se u vrijeme agresije na BiH, u postratno vrijeme, vrijeme povratka Bošnjaka na svoja ognjišta a i sada. Za sve navedeno imamo jakih argumenata. Činjenica je da Bošnjaka ima i neminovno je da će i ubuduće Bošnjaka biti i manjem BH entiteu i u federalnom dijelu BiH i u bošnjačkoj dijaspori. To nije sporno ako se ima dobra koordinacija i zajednički projekti za očuvanje bošnjačkog bića ma gdje bili. Ako se ne budemo dijelili na one iz dijaspore, federalce i povratnike i ako ne bude zavisti, ljubomore, netrpeljivosti, antagonizma itd.
    Čestit građanin BiH, Bošnjak koji je u dijaspori i vrijedno, čestito i pošteno zarađuje čija se porodica nije asimilirala, koji je sačuvao svoj identitet i koji nije zaboravio na svoju matičnu zemlju BiH, koji joj pomaže svojim glasom na izborima, materijalno pomaže – to je plus za sve nas. Imamo takvih hvala Allahu dosta u dijaspori. Mene što se tiče imam veliki respekt za dijasporu od vremena agresije na BiH do sada, a naravno to trebamo unaprijeđivati i proširivati kako bi nam bošnjačka dijaspora bila još jača i učinkovitija, za očuvanje svog identiteta izvan BiH i za brigu i podršku državi BiH sa akcentom na manji BH entitet i brigu za svoj narod u njemu. Ne cijenimo dovoljno bošnjačku dijasporu i njihov sveukupni doprinos za opće interese Bošnjaka, kako u dijaspori  tako i u BIH. Moramo promjeniti taj odnos prema bošnjačkoj dijaspori. Naravno, heroji nad herojima su Bošnjaci koji istinski žive sa svojim porodicama i sa svojom djecom u Srebrenici, Kozarcu, Stocu i širom manjeg BH entiteta. Ne smijemo ih zaboraviti i ostaviti na cjedilu. Bošnjaci u dijaspori i Bošnjaci u Federaciji BiH moraju koordinirano raditi i djelovati da se olakša i unaprijedi život Bošnjaka u manjem BH entitetu. To prije svega moraju raditi zvanične vladine institucije i političari koji predstavljaju taj narod, zatim bošnjački nevladin sektor i svaki sposoban i dobronamjeran Bošjak. Naša briga o Srebrenici, Podrinju, Prijedoru itd ne smije se svoditi samo na prisjećanje godišnjica tih stratišta i samo preko društvenih mreža. Treba otići na lice mjesta, uvjeriti se kako Bošnjaci tamo žive i uz dobru analizu planski djelovati i pomagati opstanak Bošnjaka na svojim ognjištima. Svoja imanja ni po koju cijenu prodavati, naprotiv ko je imućan kupovati, zemlju svoju pravno regulisati i porez na istu plaćati, da se zna da je tvoja. Bošnjaci u dijaspori porijeklom iz manjeg entiteta se trebaju registrovati i glasati i na općim i lokalnim izborima. Tako se najbolje pomažu Bošnjaci u manjem BH entitetu. Ma kakve peripetije oko toga imali treba biti patriota i uraditi to. Ne nalaziti krivnju i razloge niučemu kako bi se našlo opravdanje da se to ne uradi. Ništa nemamo od praznih fraza: Ne zaboravimo Srebrenicu, Prijedor, Tomašicu itd,  ako ne uradimo pomenuto. Svaki Bošnjak je važan ma gdje on bio, u dijaspori, Federaciji, manjem entitetu. Ne kriviti one koji iz opravdanja napuštaju BiH, naprotiv treba im pomoći i biti uz njih i zadržati kontakte sa istim, jer ne znamo ko sutra od njih može biti neko i pomoći BiH. Moramo tražiti rješenja da mladi nemaju razloga za odlaskom iz zemlje. Da svaki Bošnjak bude odgovoran za drugog Bošnjaka i da mu bude na usluzi gdje može. Dobra koordinacije između Bošnjaka u dijaspori, Federaciji i manjem  BH entitetu i efikasno zajedničko djelovanje na najvažnijim pitanjima na sva tri pomenuta prostora je jedno od rješenja za uspjeh.

    I na kraju ne zaboravimo: ko smo? šta smo? odakle dolazimo? gdje idemo? I  kako idemo?

    Podrinje.Online

  • Bošnjaci odgovorili na Dodikovu fašističku izjavu: Podrinje je naše i ne idemo iz njega!

    Ja nisam “okupirao” Srebrenicu. Ja sam se u nju vratio. Ovdje je moja prošlost, sadašnjost i budućnost. Ovdje imam tri sina, tri snahe, četvero unučadi i, ako Bog da, bit će ih još.

    Kazao je ovo u razgovoru za Faktor povratnik u Srebrenicu Senahid Hasanović, reagirajući na izjavu predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, koji je, obraćajući se na skupu u Bratuncu izjavio da “postoje projekti čiji je cilj da muslimani ponovo okupiraju Drinu”. Izvjave Milorada Dodika su, smatra Hasanović, davno prešle svaku granicu.

    – Ja ne znam kako međunarodna zajednica dozvoljava takve izjave, kako ga ne sankcioniraju. Nema dana da on ne provocira. Mi nismo okupirali Podrinje. Mi smo se vratili na svoja imanja, odakle smo nasilnim putem istjerani. U Srebrenici je živjelo 75 posto Bošnjaka, a sada živi možda deset posto. Eto, to je Dodikova politika i politika Republike Srpske – izjavio je Hasanović.

    Jedini projekat koji postoji je, dodao je, projekat vlasti u tom bh. entitetu da spriječi povratak Bošnjaka u svoje prijeratne domove.

    – Mi znamo kakva prava ovdje imamo. Teško nama u njegovoj Republici Srpskoj. Ja živim 13 kilometara od Potočara. Vjerujte mi da je teško doći do kuće. Posljednjih osam godina niti jedan kamen nije stavljen na taj put. Međutim, moramo živjeti. Ne možemo mi Dodiku pokloniti Podrinje. Mi nećemo ići iz Podrinja, makar se ponovo morali boriti. Ovo je naše. Nismo mi ništa uzeli njegovo – poručio je Hasanović.

    Da Podrinje pripada Bošnjacima, kao i svim drugim narodima koji su tu spremni živjeti u miru, smatraju i u Udruženju građana “Podrinje”.

    – Mi smo u Podrinju postojali stotinama godina i nikad nismo iz Podrinja otišli. Mi smo samo primorani nekom silom da napustimo privremeno. Podrinje je naše i ono nije nikad iz nas izašlo. Ako smo mi izašli na jedno određeno vrijeme iz Podrinja, ono nije nikad izašlo iz nas i sigurno je da ćemo mi učiniti sve da opstanemo tamo gdje smo i postali – kazao je za Faktor Azmir Husić, potpredsjednik Udruženja građana “Podrinje”.

    Dodikove izjave ne doprinose pomirenju i suživotu, ali smatraju naši sagovornici, ne izazivaju strah među povratnicima.

    – Da izazivaju strah, mi ne bismo tamo bili. Među nama nikakvog straha nema. Mi smo bili tamo kad je bilo najteže i bit ćemo danas kada smo u jednom normalnom svijetu gdje nam više ne prijete granate ili snajperi – izjavio je Husić.

    – Mi Bošnjaci nemamo kud iz ove Bosne. Mi da imamo maticu, kao što oni imaju, možda bismo mogli otići, ali mi nemamo kuda. Nama preostaje borba za Bosnu i mi nju ne smijemo dati. Nisam ni za to da u Bosni žive samo Bošnjaci ili Srbi ili Hrvati. Mi moramo živjeti zajedno jer tako je Bog dao već prije hiljadu godina i tako treba nastaviti. Dovoljno mi prostora imamo da niko nikome ne smeta. Samo da politika to hoće, mi je možemo napraviti da bude kao Švicarska. Sigurnija je Srebrenica nego Sarajevo. U Srebrenici niti ko koga dira, niti se kradu auta, niti bilo šta. Samo je problem politika, koja sve razdvaja – dodaje Hasanović.

    “Običnim” ljudima, objašnjava on, ne smeta suživot sa ljudima drugih nacionalnosti i vjeroipovijesti.

    – Jedni drugima pomažemo, jedni drugima idemo na praznike. Nikad Srbima, običnim ljudima, ne bi smetalo da se Bošnjaci vrate. Ja sa nekim ljudima stalno kontaktiram. Ne smeta običnom Srbinu Bošnjak, niti običnom Bošnjaku Srbin – zaključuje Hasanović.

    Na sjednici Kolegija SDA jučer najoštrije je osuđena izjava predsjednika entiteta RS-a Milorada Dodika da “Bošnjaci ponovo okupiraju Podrinje”.

    – Nismo mogli da se ne obazremo na jučerašnju izjavu Milorada Dodika koji je sam sebe prevazišao u mržnji, u šovinističkom pogledu na Bošnjake kakav ni jedan civilizirani čovjek ne bi trebao da ima, a kamoli predsjednik jednog entiteta. To je izazivanje rasne mržnje, to je kažnjivo zakonom, podrivanje Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tražit ćemo od institucija BiH i od Međunarodne zajednice da poduzmu korake jer Milorad Dodik nagrađuje ratne zločince, zabranjuje osnovna prava Bošnjacima i Hrvatima, povratnicima u RS-a, i to što je izjavio je vrhunac koji je prešao crvenu liniju u svakom smislu – rekao je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA.

  • Skoro svaka srpska kuća u Podrinju dala je učesnika u genocidu

    Mehmed PARGAN, novinar, publicista i književnik: “Uzmimo primjer Srebrenice i pokušajmo ga izolovati od ostalih zločina u Podrinju.

     

     

    Da bi se opkolila Srebrenica u julu 1995., potom okupirala, deportovale žene i djeca, te pohapsili, strijeljali i pokopali ubijeni muškarci, a potom nekoliko puta otkopavale i skrivale masovne grobnice, trebalo je uključiti veliki broj vojnika, ali i civila – najmanje njih 30.000. Šta to znači? Ako je u ovom dijelu Podrinja 1992. godine živjelo manje od 250.000 Srba, od toga manje od 100.000 muškaraca, od čega oko 60.000 vojno sposobnih, to znači da je svaki drugi vojno sposobni muškarac iz Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Han-Pijesak) bio direktno uključen u genocid u Srebrenici. Odnosno, skoro svaka kuća u Podrinju dala je učesnika u genocidu. Zato je Srebrenica pokrivena velom šutnje. Zato niko ne želi reći gdje su masovne grobnice. Mi koji smo se borili da zločin bude individualiziran, tu smo poraženi, jer smo dobili odgovor sa druge strane da oni ne žele da ga individualiziraju. Jer, ako ga čuvaju kao kolektivnu baštinu, on će prerasti u mit – a toga smo već svjedoci, jer se govori o oslobodilačko-odbrambenom ratu koji je vodila Vojska Republike Srpske, a znamo svi šta je taj rat bio 1992. godine. A narod prihvata šutnju kao pravilo i laž o zločinima kao nacionalni interes.

    Intelektualci su morali biti korak ispred zločinaca, političara, ideologa… Nažalost, u Republici Srpskoj se to nije desilo, jer su mahom intelektualci još uvijek nacionalistički ostrašćeni, smatrajući tu ostrašćenost strateškim nacionalnim interesom i ne interesuje ih univerzalna vrijednost, altruizam i kosmopolitizam. A zašto je to tako? Zato što su svoj intelektualni temelj gradili na mitološki kodiranoj povijesti i tradiciji. Zato što je Dobrica Ćosić javno iznio obrazac djelovanja srpskog inteletualca – zavjetujući ga da laže kada je god to potrebno i kada god je to interes srpskoga naroda. Nauka međutim traži istinu i samo istinu, makar ona bila i najbolnija. Suočavanje sa istinom će dovesti do pročišćenja, do ozdravljenja naroda koji najveće vrijednosti vidi u ratnim zločincima. Naravno, držim da je najveći broj ljudi u Republici Srpskoj nevin i nedužan, ali njihova šutnja znači podršku. Amnestiranje zločinaca osigurava kontinuitet zločinu. Ovdje se nažalost odgajaju generacije mladih zločinaca koji su spremni da se suoče sa svojom zadaćom, u svakom trenu, je su uvjereni da će na takav način postati najbolji sinovi svoga naroda. Tako ih uče u školama, na televiziji, u sudu, u Vladi…”

    Bosnjaci.net

Close
Close