Ćamil Duraković, bivši načelnik Općine Srebrenica oglasio se na svom Facebook profilu gdje je opisao kako godinama izgleda progon nad njim koji vrše vlasti u Republici Srpskoj.
Njegovu objavu sa Facebooka prenosimo u cijelosti:
– Prije samo četiri dana na bolji svijet preselio je moj otac Ferid. Tuga u mojoj porodici je prisutna, i bit će još dugo. Možda sada i ne bih trebao pisati, ali dragi moji prijatelji, u vama sam uvijek nalazio neku utjehu u dijeljenu svojih iskustava sa vama. Kažu da je najbolji sud na ovome svijetu sud javnog mnijenja i ja smatram da je tako. Vi sudite a ja ću vam ispričati.
Živjeti u ovom dijelu države, entitetu RS, je svakodnevno discipliniranje Bošnjaka kroz različite segmente življenja. Kao što znate od mog povratka iz Amerike i momenta kada sam prvi put progovorio javno protiv sistema koji vrši konstantu diskriminaciju nad Bošnjacima povratnicima, postao sam i sam meta tog istog sistema. Jasno je da ovaj sistem ne želi Bošnjake koji znaju šta pričaju, a trpe samo one koji će im postati ili koji su već lojalni. Bio sam zamjenik načelnika četiri godine, a načelinik isto toliko. U svom poslu, po čemu me najviše i poznaju bio sam iskren, pravedan i častan koliko je to moguće bilo u ovom sistemu.
U svom mandatu, iza sebe, nemam niti jednu aferu, a da to nije bila montaža sistema, ali svaka od njih doživjela je fijasko. Postoji ona narodna: “Nemoj, pa se ne boj” ja nisam i ne bojim se! Ali dragi moji prijatelji i ja sam čovjek od krvi i mesa, neke stvari jednostavno ne mogu da podnesem. Ne mogu da podnesem da mi se namjerno montiraju NN optužnice, da me policija po nekakvim usmenim nalozima tužilaštava, poziva na saslušanja. Ne mogu da mi policija piše bespotrebne kazne za parking.. Sreća pa sam u ratu bio dijete, vjerovatno bi me pozvali na razgovor i za navodne ratne zločine. Građanin sam ove zemlje, legalista, poštujem zakone, i kroz ovo pisanje iz revolta se ne želim amnestirati.
Recite mi, nije li simptomatično da osoba dobije sedam kazni za parking u roku od pet dana? Je li normalno da svaka optužnica bude NN prijava i da svaka do sada doživi fijasko? Je li normalno da kada kažete istinu protiv Emira Kusturice dobijete 6.200 KM kaznu? Da li je normalno da vam baš u izbornoj godini (2016.) Elektrodistribucija nakon 5 godina otkrije navodnu krađu struje i dobijete kaznu 7.200 KM, a Bogom se kunem da ne znam ni gdje su mi osigurači i strujni sat na kući?! Da li je normalno da 2020. godine, također izborne, dobijete poziv od policije da u svojstvu osumnjičenog date izjavu za zloupotrebu službenog položaja za dešavanja još iz 2015/16?
Možda i jeste normalno, jer policija navodno radi svoj posao, ali nije normalno da ista ta policija i tužilaštvo ne pozivaju recimo, aktuelnog načelnika Grujičića za kojeg već neko vrijeme u javnosti kruže svjedočenja i dokazi o zloupotrebi sredstava od vlade Srbije, a taj se ne poziva na informativne razgovore kao recimo Ćamil. Provokacije su dosezale do toga da sam, kao predsjednik Organizacionog odbora, pozivan na sud u Višegrad i 11. jula,na dan dženaze u Potočarima…
I evo, taman kada sam pomislio da će prestati, stiže novi poziv koji mi je došao samo dan nakon dženaze mome ocu. Nakon mnogih izdržanih pritisaka ni ja više ne mogu da trpim. Da li zbog sugestije i vlastitog gubitka roditelja, počinjem razmišljati.. Bože koliko se puta moj otac nasikirao zbog onoga što sam ja radio, a on zajedno sa mnom kroz te pritiske prolazio, da mu to nije “pomoglo” da tako rano ode.
Poštovani prijatelji želio sam bar jednim dijelom da upoznam javnost u kakvom mi sistemu živimo, i da jednog dana kada odemo sa ovih prostora, a to nam žele, ne kažete: “Ovi ljudi nisu bili hrabri.” Ne, naprotiv. Bili smo hrabri, ali smo ostali sami, na milost i nemilost sistema koji nas zlostavlja. Strah me da smo se umorili…- naveo je Duraković.
Iako se bliži kraj juna, Mušan Osmić iz bratunačkog sela Blječeva svaku večer naloži vatru jer, kako kaže, njegove staračke kosti ne trpe hladnoću, a ovih dana neuobičajeno je hladno za ovo doba godine.
Mušan nam kaže da u matičnim knjigama stoji da je rođen 17. maja 1922. i da je napunio 96 godina. Živi sam u obnovljenoj kući, a jedini prihod mu je šehidska penzija sina Ibrahima, koji je nakon identifikacije ukopan u Memorijalnom centru Potočari.
– Imam ja, sinko, još dva sina, ali oni su u inostranstvu. U kući do moje živi mi unuk Senad Osmić i on mi dosta pomaže, kao i 14-godišnja praunuka Elivisa, učenica devetog razreda škole u Potočarima – govori ovaj starac.
Zna da od tri sina ima 16 unučadi i 22 praunučadi. Kada su mu sinovi imali dvije, šest i devet godina, umrle su mu supruga Aiša i tromjesečna kćerka Nezira. Mušan kaže da su se otrovale mesom koje su kupili negdje u selu.
Priča nam da je samo jednom bio u bolnici, kada je kao vojnik Titove vojske od marta 1947. do maja 1949. služio vojsku u Osijeku. Tada je operirao slijepo crijevo.
– U svom vijeku nikad nisam upotrijebio naočale, a danas me vid dobro služi, ali slabije čujem i boli me zglob desne noge – navodi Mušan, dodajući da je zdravlje i vitalnost sačuvao radom i umjerenom ishranom.
Osmić nikad nije radio u preduzeću. Bavio se poljoprivredom, imao volove, sebi i drugima obrađivao zemlju, vukao drva i đubre i sve drugo što je trebalo
Poslanik u Parlamentu BiH, Sadik Ahmetović i poslanik u NS RS, Nedim Čivić, posjetili su danas Foču, gdje su sa povratnicima razgovarali o ključnim problemima sa kojima se suočavaju.
Na području ove opštine trenutno živi više stotina povratnika, koji su potpuno zaboravljeni od strane aktuelni vlasti.
– Povratnici u istočnom dijelu Bosne su prepušteni sami sebi i ljudi su ogorčeni i nezadovoljni, naročito odnosom Bošnjaka, koji su trenutno u vlasti u opštini Foča. Oni politički “nepodobni”nemaju osnovne uslove za život, a o njihovim sudbinama odlučuje se u Sarajevu. Vladajuće strukture i SDA, na čelu sa Ramizom Salkićem treba biti sramota što ne da ništa nisu učinili za ove ljude, već ih za vrijeme svog mandata nikada nisu posjetili. Razgovarali smo o formiranju Opštinskog odbora Nezavisnog bloka Foča, što ćemo i uraditi u kratkom roku. Glas tih ljudi zaslužuje da se čuje – poručio je Sadik Ahmetović nakon razgovora sa povratnicima.
Poduzetni povratnici u Bratuncu, koji su se u ovaj grad vratili prije više od desetak godina, ne žele živjeti od humanitarne pomoći, već od svog rada.
Misija OSCE-a u BiH podržala je njihovu inicijativu, piše Deutsche Welle.
“Naša imena nisu bitna, bitno je to da smo mi povratnici, da smo neformalna grupa, bitno je da imamo projekte i da imamo ciljeve. Tu smo već 15-ak godina, živimo u Bratuncu i na sve moguće načine pokušavamo da nam humanitarna pomoć ne bude temelj egzistencije. Osjećamo da mnogo više možemo doprinijeti sebi i sredini u kojoj živimo i da imamo šta ponuditi”, kaže u ime te neformalne grupa građana Muhamed Suljić.
Njihovi projekti, kako još ističe Suljić, baziraju se na strateškim privrednim granama koje su osnova razvoja opštine Bratunac, a to su poljoprivreda i turizam. Mi to, dodaje on, ozbiljno radimo i ovih dana pristupamo izradi studije izvodljivosti, a našim projektima planiramo ostvariti otvaranje 64 stalna i 21 sezonsko radno mjesto.
Šira regija Srebrenice posljednjih godina je postala poznata po uzgoju malina u čemu prednjače posebno malinari iz Općine Bratunac, koji su među najvećim proizvođačima u regiji.
Ovdje, ne samo da se uzgaja najviše malina, već su one zbog čiste vode, kao i zraka, najkvalitetnije, tvrde malinari. No, kapaciteta za preradu jagodičastog voća u ovom kraju gotovo da i nema zbog čega se njihovi proizvodi uglavnom prodaju nakupcima i to po jako niskim cijenama.
Cilj je otvaranje pogona za preradu voća i mlijeka
“Mi se sa tim stanjem stvari ne slažemo i smatramo da bi smo preradom jednog dijela tog voća i stvaranjem finalnog proizvoda imali mnogo veću korist. Mislim prvenstveno na proizvođače, kooperante i na kraju cjelokupnu društvenu zajednicu. Smatramo da bi samo u naša tri projekta iz poljoprivrede i voćarstva u prvom krugu imali oko 400 kooperanata. Konkretno, to su pogon za preradu jagodičastog voća, pogon za preradu jabučastog voća i pogon za preradu mlijeka, koji bi davali finalne, brendirane proizvode”, naglašava Suljić.
Iz oblasti turizma jedan projekat je kamp i bungalovi sa pratećim sadržajima na obali Drine a drugi bi bio uzvodno od Bratunca sa manjim ugostiteljskim objektom, u vidu centra za sportive na vodi, kao polazna tačka za ribolov, rafnig i vožnju kajaka, a koji nije mnogo udaljen od kampa u kome bi gosti bili smješteni”, rekao je još Muhamed Suljić.
Pojedinci su se odvikli od rada i privikli na humanitarnu pomoć
U poratnom vremenu su pojedinci, porodice i udruženja dobivali humanitarnu pomoć. Neki od njih su se odvikli od rada, misleći da će tako stalno biti. Međutim, taj proces je završen, sada se mora živjeti od sopstvenog rada, ističe načelnik Općine Bratunac Nedjeljko Mlađenović.
“Ova inicijativa je dobra i treba je podržati ali u rješavanje problema koje ona inicira moraju se uključiti svi nivoi vlasti države i entiteta, pa i neki međunarodni fondovi i organizacije. Tako bi se možda mogli riješiti problemi ljudi koji su ovo inicirali”, kaže Mlađenović.
On smatra i da će Bratunac, kao najveći proizvođač malina u BiH, izgradnjom sistema za navodnjavanje koji bi uskoro trebao biti završen, formiranjem vlastitog rasadnika i izgradnjom protivgradne zaštite, biti jedina opština koja će ispuniti sve uslove za nove investicije.
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i intergracije u Bosni i Hercegovini također je učestvovala na ovom sastanku, baš kao i Emir Hujdurović, predstavnik Ministarstva za rad, socijalnu politiku i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona.
“Pozitivno sam iznenađen ovom inicijativom neformalne grupe građana koja je uspjela da se izdigne iznad svih dešavanja na ovom prostoru i smjelo zakorači u inicijativu pokretanja privatnog biznisa. Njima je sad najpotrebnija ekonomska podrška i mi ćemo podržati njihove prijedloge”, rekao je Hujdurović.
Selo Trubari u Mjesnoj zajednici Toplica kod Srebrenice imalo je prije rata više od 50 domaćinstava, a danas u dvadesetak obnovljenih kuća živi samo Nezir Šabanović (56) sa suprugom, koji su se još 2004. vratili iz Amerike. Njegova lijepo uređena kuća i imanje na početku su sela.
– Nemojte ići u selo. Tamo nema nikoga i nećete moći proći, jer je put izlokan i zarastao u korov. Vidite da su kuće prazne i iz njihovih dimnjaka godinama dim ne izlazi, a njive su zapuštene. Šteta je što će ove plodne njive za koju godinu pokriti šuma – upozorava nas Šabanović.
Kaže, kad se vratio iz Amerike, svih dvadeset obnovljenih kuća bilo je puno povratnika, pa čak i mladih. Put kroz selo i do njiva bio je uređen, dvorišta očišćena, njive uzorane i pokošene, a nekoliko djece išlo je u obližnju školu na Jezero. Trubari su bili idilično selo, ali brzo su ostali pusti.
– Ono starijih povratnika, nažalost, pomrlo je ili otišlo u Federaciju BiH na liječenje. Zbog nedostatka posla i bilo kakve egzistencije, za njima su otišli i mladi. Prodali su sve što su imali i selo je brzo ostalo pusto. Dođu ponekad, najčešće ljeti. Obiđu kuće i odmah se vrate – jada se Šabanović, jedini stanovnik ovog sela.
A može se ovdje, kaže, lijepo živjeti, samo da se povratak nije vodio stihijski i da je bilo više podsticajnih sredstava za poljoprivrednu proizvodnju i stočarstvo te da je Mjesna zajednica dobila bar jedan mali proizvodni pogon ili neku otkupnu stanicu. Godinama su mladi čekali da se nešto poboljša, ali kad se to nije desilo, odlučili su se za napuštanje rodnog sela.
Ima svega, a samoće najviše
Šabanovići se bave poljoprivredom i voćarstvom. Imali su dosta ovaca, ali su stado, zbog narušenog zdravlja, morali prodati. Siju sve vrste žitarica i povrća. Nezir sam održava put od Jezera do svoje kuće.
– Održavao bih i onaj do sela, ali nemam kome. Sa svog imanja uberem dosta poljoprivrednih proizvoda te u kući ima svega, ali samoće najviše. Nema se kome otići na sijelo niti s kim popričati – kaže Šabanović.
Svi smo mi čuli za težak život naših Srebreničana, ali je sasvim drugačije kada čovjek posjeti povratničke porodice. Tek onda čovjek osjeti i vidi da su naša braća i sestre u povratničkim selima ljudi kojima je svaka pomoć potrebna. Čovjek ostane bez riječi i vrati se nazad sa suzama u očima, kada vidi uslove u kojima žive povratnici u nekim od mjesta u/oko Srebrenice.
Danas smo posjetili porodicu Time Bektić, u selu Bektići, Srebrenica.
Ona živi sa dvije kćerke, koje su teško bolesne. Pored bolesti, žive u veoma teškim uslovima. Kuća im prokišnjava, ulazna vrata skoro da i nemaju i veoma su nesigurna, pa se uvijek plaše da im se šta ne desi. Ovoj porodici fali svega, pa je na osnovu apela ekipa iz Organizacije H.O. “Help others” odlučili da im pomognu, jer su uvidjeli da žive u nehumanim uslovima. Donirali su im ono što im je najpotrebnije, a to je hrana. Pored hrane donirali su i jednu kozu.
O tome šta im sve fali, mogu se ispisati knjige, ali poteškoće ove porodice možete i sami vidjeti iz ovog videa, koji je danas snimam.
Ovoj porodici možete pomoći preko Organizacije “Help Others” ili ih direktno posjetiti u Bektićima kod Srebrenice.
Ako ima neko i makar jednu kozu i to će im uveliko pomoći
Vaše donacije i pomoć možete slati preko računa Organizacije “Help Others” Salzburg, na sljedeći način:
Centar Srebrenice dobiva potpuno novi izgled zahvaljujući gradnji infrastrukture, koju finansira Vlada Srbije, nakon Investicijsko-razvojne konferencije 2015. godine.
Međutim, gotovo u isto vrijeme dok se gradilo, zatvarao se sve veći broj trgovačkih i zanatskih radnji.
Čelnici Srebrenice smatraju da je ekonomski razvoj opštine u rukama viših razina vlasti.
Noćas su u povratničkom naselju Pediše u općini Sokolac zapaljena dva putnička motorna vozila Golf IV i Niva.
Vozila su u vlasništvu porodice Vražalica, a o svemu je obaviještena i policijska stanica Sokolac.
“Ponovo su zapaljena vozila povratnika, ovaj put u Pedišama, općina Sokolac. Živimo u vremenu u kojem svaki bandit može da radi šta mu volja, da uzima od nejakih i da im prijeti, dok mi raspravljamo kojoj etničkoj grupi on pripada. Policija je izašla na mjesto događaja, a jedini efikasan način sprečavanja ovakvih događaja su dugogodišnji zatvori za one koji izazivaju etničku mržnju i netrpeljivost. Sabur nas je vratio u naša mjesta, on će nas i sačuvati u tim mjestima, Bog neka je na pomoći svima nama da budemo toga svjesni”, napisao je ministar za izbjegle i raseljene osobe FBiH Edin Ramić na svom Facebook profilu nakon što je saznao za ovaj događaj.
Napadi na Bošnjake povrtanike su učestali u manjem bh. entitetu, a prema pisanju lokalnih portala sumnja se da su počinioci komšije Srbi koji mjesecima “kradu” drva iz privatnih šuma koje su vlasništvo povratnika.
U toku je uviđaj, a više informacija bit će poznato nakon okončanja uviđaja.
Šire područje Kalesije (dio koji je pripao RS-u) i Osmaci (RS)
– U aprilu 1996.godine u mjestu Mahala kod Kalesije lakše su ranjena dva lica bošnjačke nacionalnosti bombama od strane srpske policije prilikom pokušaja obilaska navedenog mjesta (Halilović Mustafa i Omerović Abdurahman iz Hajvaza).
– U novembru 1996.godine u mjestu Hajvazi, općina Kalesija, područje koje je pripalo Republici Srpskoj, minirano je 8 bošnjačkih kuća, a u mjestu Drvenice minirane su 4 bošnjačke kuće.
– Avgusta 1996.godine u mjestu Mahala došlo je do napada srpske specijalne policijske jedinice na Bošnjake koji su se vraćali svojim kućama, tom prilikom je lakše tjelesne povrede zadobilo 18 bošnjačkih povratnika, dok je Alić Muradif zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao dana 29.11.1996.godine u bolnici KMC u Tuzli.
– Avgusta 1996.godine u Zvorniku srpska policija je nosnovano uhapsila Ibralić Ibrahima, sina Reufa iz Kalesije i tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede po svim dijelovima tijela. Od Ibralić Ibrahima je oduzeto putničko motorno vozilo marke “Opel askona” i 6.500 njemačkih maraka.
– Dana 23.12.1996.godine u mjestu Caparde pripadnici policije Republike Srpske lišili su slobode Karić Fejzu, sina Mustafe, a potom ga priveli u policijsku stanicu u Osmacima, gdje su ga fizički zlostavljali i tom prilikom mu nanijeli teške tjelesne povrede.
– Početkom marta 1996.godine u mjestu Bulatovci izvršeno je privođenje u SJB Zvornik Bešić Hazima, sina Pašana, od strane policije RS-a i u toku vožnje je maltretiran i zlostavljan, kada su mu nanešene teške tjelesne povrede.
Ubijeni Bošnjaci u tzv. zoni razdvajanja (područje općine Čelić)
– Avgusta 1996.godine u njivi zv. “Memine vode”, udaljenoj oko dva kiloetra od tadašnje linije razdvajanja, NN lica srpske nacionalnosti ( sumnja se na Ravnogorski četnički pokret) teško je ranjen Agić Alija, sin Rašida, rodjen 1929.godine u Čeliću, koji je istog dana od zadobijenih povreda preminuo.
– U novembru 1996.godine u naselju Gajevi pripadnici MUP-a RS iz vatrenog oružja ubili su Arnautović Mehmeda, sina Behadera, rođenog 1966.godine u Vražićima, koji je navedenog dana pomagao oko smještaja Bošnjaka u Gajevima.
Zvornik
– Dana 11.10.1996.godine izvršeno je rušenje pet bošnjačkih kuća u selu Jusići. Kuće su srušene uz upotrebu eksploziva od strane Srba iz RS-a.
– Dana 20.09.1996.godine u selo Jusiće vratio se jedan broj građana Bošnjaka, da bi dana 23.09.1996.godine u selo Jusiće ušla veća grupa Srba nakon čega su napali Bošnjake, kamenovali njihove kuće koje su počeli popravljati.
– Dana 11.10.1996.godine u selu Jusići pripadnici MUP-a RS uhapsili su Junuzović Safeta, Muratović Sadika i Ahmetović Envera. Uhapšeni Bošnjaci odvodjeni su u Zvornik, a pod pritiskom IFOR-a isti su pušteni u večernjim satima.
– Dana 12.10.1996.godine grupa naoružanih Srba pokušala je ući u selo Dugi Dio uz pomoć policije, a jedan pripadnik policije otvorio je paljbu iz vatrenog oružja po selu.
– Dana 18/19.11.1996.godine u naselju Klisa i Križevići, općina Zvornik, (tzv.zona separacije) od strane NN počinilaca porušeno je više stambenih i pratećih objekata vlasništvo Bošnjaka.
– Dana 12.01.1997.godine u selu Jusići iz vatrenog oružja (puškomitraljez M-84) iz pravca sela Androvići (RS), NN lica (sumnja se na pripadnike četničkog pokreta) su pucala i pogodila Vejzović Adema koji je zadobio teške tjelesne povrede.
– Dana 21.02.1997.godine u selu Križevići, Snagovo i Caparde na prostoru RS-a gdje su do izbijanja rata živjeli Bošnjaci minirano je sedam kuća.
– Dana 18.03.1997.godine na liniji razgraničenja na raskrsnici puta Sapna-Nezuk, pripadnici MUP-a RS su uhapsili Mehmedović Dževada, sin Muhameda, rodjen 1977.g., invalid bez obje noge. Isti je pretučen, maltretiran i odveden u Zvornik da bi u toku dana bio pušten.
– Dana 15.08.1997.godine oko 09,00 sati u mjestu Laze, općina Zvornik, počinjena su dva ubistva i jedno lakše ranjavanje od strane NN lica sa područja RS ( i ovdje se sumnja na četnički pokret). Uviđajem, kojeg su izvršili operativci MUP-a TK, PS Teočak i pripadnici IPTF-a, utvrđeno je da su NN lica iz zasjede pucala iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su krenuli traktorom na izvlačenje ogrijevnog drveta. Indikativno je da je u avgustu 1996.godine na istom mjestu i na isti način ubijeno jedno lice sa područja FBiH, što upućuje na zaključak da se radi o mogućim istim izvršiocima.
Područje općine Teočak
– U noći 28/29.05.1996.godine srušen je most na rijeci Janji od strane NN lica. Most je povezivao teritoriju F BiH sa RS-om.
– U noći 14.06.1996.godine u selu Mumbašići, eksplozivom je uništena kuća vl. Čajlaković Alije. Teritorija na kojoj se nalazi kuća je bila u RS-u, a nalazila se na udaljenosti oko jednog kilometra od naselja u teritoriji Federacije.
– Dana 11.09.1996.godine u selu Laze život je izgubio Avdić Redžep iz sela Huseinovići, od posljedica aktiviranja podmetnute ručne odbrambene bombe u snop raži.
– Dana 10.10.1996.godine u selu Mumbašići, koje je prije rata bilo nastanjeno Bošnjacima, eksplozivom su uništene 4 kuće vlasništvo bošnjaka (vl. Mumbašić Seada, Mumbašić Ibrahima, Mumbašić Haruna, Mumbašić Muje).
– Dana 15.10.1996.godine u selu Mumbašići, od strane NN lica, eksplozivom je uništeno 5 kuća (vlasništvo Mumbašić Mehe, Mumbašić Mehmeda, Čajlaković Galiba, Čajlaković Bekrije, Čajlaković Muhameda).
– Dana 16.11.1996.godine u selu Mumbašići, od strane NN lica, eksplozivom je uništeno 5 kuća (vlasništvo Mumbašić Fadila, Mumbašić Jusufa, Kurtić Hasana, Mujezinović Hariza, Čajlaković Idriza).
Područje općina Bijeljina, Ugljevik i Lopare
– Dana 10.10.1996.godine u zonama povratka Bošnjaka u naseljima Mumbašići, Janjari i Atmačići, opština Ugljevik, RS, od strane NN izvršilaca podmetnute su eksplozivne naprave na stambene objekte istih, tom prilikom je srušeno 5 (pet) objekata, a na nekoliko njih pričinjena velika materijalna šteta. Također, 15.10. iste godine u Mumbašićima su na navedeni način srušena još tri stambena objekta u kojima su prije rata živjeli Bošnjaci. Počinioci ovog terorističkog akta nisu identifikovani.
– Dana 30.04.1998.godine u Bijeljini postavljena je i aktivirana eksplozivna naprava (ručna granata) na kuću imama Hasana ef. Okanovića, tom prilikom je pričinjena znatna materijalna šteta, te izazvana opasnost za živote ljudi. Eksplozivnu napravu je postavilo NN lice, a pripadnici MUP-a RS u Bijeljini slučaj nikada nisu riješili.
– Dana 23./24.04.1999.godine u Bijeljini je od strane NN lica bačena bomba na kuću Hamidović Ibre, koja se nalazila neposredno uz ugostiteljski objekat “Grad” u blizini vodotornja i gradske tržnice. Hamidović Ibro i članovi njegove porodice ovom prilikom nisu povrijeđeni, dok je na objektu pričinjena materijalna šteta. U vezi pomenutog terorističkog akta pripadnici CJB u Bijeljini ili MUP RS nisu dali nikakvo saopštenje.
– Dana 08/09.06.1999.godine u Bijeljini je bačena ručna bomba na kuću Halilović Hajrudina, povratnika iz Njemačke, kojom prilikom nije bilo povrijedjenih, dok je na kući Halilovića pričinjena znatna materijalna šteta.
– Dana 24.04.1999.g., prilikom obrade svojih parcela zvanih Matjevača, naselje Koraj, općina Lopare, RS od strane srpske nacionalnosti pucano je iz automatskog oružja pojedinačnim hicima, u 3-4 navrata na Tufekčić Džemala, njegovu suprugu i na malodobno dijete.
– Dana 24.04.1999.g., iz pravca naselja Gajevi, zaseok Mujići, općina Lopare pucano je iz pješadijskog naoružanja sa 5 metaka na Ibrišimović Muhameda, koji je obrađivao svoju parcelu u blizini naselja Bare. Ibrišimović se udaljio iz njive sa svojim traktorom gdje je u naselju Bare bio zaustavljen od strane pripadnika MUP-a RS, a kada je srpskoj policijskoj patroli opisao događaj – napad oni su izjavili uz podsmijeh da se takvi počinioci ne mogu uhvatiti.
– Dana 19.04.1999.godine u rejonu njive zvana Matjevača je iz pravca sela Mirosavci, općina Lopare, RS, od strane nepoznatih lica ispaljeno 4-5 hitaca iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su vršili obradu parcela.
– Dana 29.06.1999.godine Ademović Hajrudin i Memišević Jasmin su samoinicijativno otišli sa putničkim vozilom vl. Ademovića u naselje Koraj radi obilaska svojih kuća. Oko 19,15 sati dok su boravili u dvorištu Begić Bešlage fizički su napadnuti od strane dvojice Srba, starosti oko 45 godina. Tom prilikom Ademović je zadobio tjelesne povrede u predjelu ledja i desne ruke.
Bratunac, Srebrenica, Vlasenica
– Početkom januara 1998.godine na zasjedanju SO Bratunac, Simić Miladin, tadašnji predsjednik SO Bratunac i predsjednik SRS-a za Bratunac, izjavio je da su spremni da realizuju povratak 15-20% bošnjačkog stanovništva na područje Bratunca uz uvjet da isti pristanu živjeti u “novoj Jugoslaviji” u čiji sastav pored Srbije i Crne Gore ulazi i RS.
– Početkom avgusta 1998.godine na zasijedanju SO Bratunac, Simić Miladin, predsjednik SO Bratunac, izjavio je da članovima SO Bratunac iz reda Bošnjaka ne može garantovati siguran rad u Bratuncu, jer nema uticaj na lokalnu policiju, kao i zbog reakcije lokalne organizacije “Srpski borci” koji su protiv povratka Bošnjaka u Bratunac.
– Početkom septembra 1998.godine u prostorijama SO Bratunac fizički je napadnut tadašnji vijećnik SO Bratunac iz reda Bošnjaka, Begić Refik, od strane Kljaić Sekule, takodje vijećnik Opštinskog vijeća Bratunac.
– Juna 1997.godine prilikom posjete Bošnjaka Vlasenici od strane jednog broja lica srpske nacionalnosti organizovan je napad na autobuse kojima su se prevozili Bošnjaci, a pri tom im je upućena oštra prijetnja da će ubuduće na njih umjesto kamenja bacati bombe. U ovim aktivnostima kao inicijator i organizator naročito se isticao Obrenović Zoran iz Vlasenice, koji je tokom rata bio pripadnik manevarske jedinice u VRS, te Garić Rade, Višković Goran, zv. “Vjetar”, Došić Veselko, te Stupar Zoran.
– Tokom 1999.godine organizovano je više posjeta Bošnjaka ognjištima i mezarjima na području Podrinja. U dva navrata, prilikom posjete Vlasenici, desili su se incidenti u kojima su Bošnjacima od strane lica srpske nacionalnosti nanesene tjelesne povrede.
– 11.jula 2001.godine snajperskim hicem ubijena je povratnica iz Vlasenice, šesnaestogodišnje djevojčica Melihe Durić.
Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša „Prijedor 92“ najavio je da će podnijeti krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Prijedora Milenka Đakovića kao i Gradske skupštine, jer, kako je rekao, novac namijenjen udruženjima civilnih žrtava rata Gradska uprava troši na neke druge stvari.
Duratović, koji je i odbornik u Skupštini, kaže da više od 20 godina nakon rata povratnici Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru su izloženi sistemskoj diskriminaciji, te da se takva praksa mora prekinuti.
„Od oko 40 miliona KM gradskog budžeta gradonačelnik je odvojio svega 100.000 KM za podršku povratka. To je sramotno“, rekao je Duratović u intervjuu za novinsku agenciju Patria, dodajući da je to najbolji pokazatelj koliko lokalna vlast želi da uspori povratak Bošnjaka i Hrvata u prijeratne domove u Prijedoru.
Pad broja povratnika u bh. entitet Republika Srpska je evidentan. Ne zbog toga, smatra Duratović, što je proces povratka stao, već što se iseljavaju ljudi koji su se vratili prije desetak ili više godina. Duratović kaže da je broj onih koji napuštaju mjesta u koja su se vratili sada veći od broja onih koji se vraćaju u zadnjim godinama, što predstavlja ozbiljan problem. Kao glavni razlog takvog stanja smatra upravo institucionalnu diskriminaciju povratnika u svim sferama života.
„Bošnjaci i Hrvati nisu građani drugog reda, mi jednostavno nismo ni u kojem redu. I tako će ostati dok je na vlasti politika koja je vođena devedesetih godina, a čiji je cilj bio trajno brisanje Bošnjaka i Hrvata sa ovih terena. Nažalost, takva politika nije prekinuta ni danas, samo se više taj cilj ne sprovodi ognjem i mačem, silom, već se to danas radi pravilnicima, zakonima i tako dalje“, kaže Duratović.
Kao jedan od primjera te diskriminacije navodi i obrazovni sistem, u kojem, kako kaže, povratnička djeca ne mogu dobiti stipendije iz gradskog budžeta.
Škola u povratničkom naselju Rizvanovići, koja radi od 2000., do danas nije dobila asfaltirano školsko dvorište, pa djeca tjelesno rade tako što nastavnica zagradi dio ceste kako bi djeca imala asfaltnu podlogu za taj čas.
„Za to vrijeme oko škola gdje idu srpska djeca postavlja se rasvjeta ili se ugrađuju sigurnosne kamere“, kaže Duratović.
Povratnici se, zaključuje Duratović, diskriminiraju i u raspodjeli kreditnih sredstava. Grad Prijedor podiže četiri miliona KM za putnu infrastrukturu, od čega je svega 250.000 KM planirano za infrastrukturu u povratničkim naseljima, iako će kredit vraćati svi građani podjednako.
