ratni zločinci

  • Srebrenica: Otkazana promocija knjige koja negira genocid

    Otkazana je za sutra najavljena promocija knjige Ljiljane Bulatović “Srebrenica – Laž i podvala srpskom narodu”.

     

     

    Ovo je potvrdio načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić potvrdio za Radio Slobodna Evropa.

    Podsjećamo, najava promocije ove knjige nekoliko dana prije obilježavanja 22 godišnjice genocida u Srebrenici izazvala je osude udruženja žrtava zbog negiranja genocida.

    VEZANO: Novcem iz budžeta opštine Srebrenice će se veličati ratni zločinci pred dženazu 11.jula

    (uskoro opširnije)

  • Krvavi maj ’92: U masakru u Zaklopači ubijeni gotovo svi stanovnici sela

    Svježa humka na Memorijalnom mezarju u Zaklopači kod Vlasenice najnoviji je u nizu dokaza o pokolju u kojem je prije 25 godina naoružana grupa zločinaca, među kojima su bili i pripadnici policije iz Milića, za pola sata usmrtila skoro svo stanovništvo ovog mjesta. Na krajnjoj gornjoj desnoj parceli u Memorijalnom mezarju svoj je smiraj pronašla nedavno identificirana osmogodišnja Anesa Hodžić.

     

     

     

    Anesa je bila prvačić, čiji je život nasilno ugašen prije nego se uspjela obradovati kraju školske godine, podjeli đačkih knjižica i prvom raspustu.

    Na njenoj posmrtnici među ožalošćenima samo je jedno ime. Otac Ramiz. Jedini ožalošćen. Svi ostali su ubijeni.
    Ramiz je Anesu spustio u kabur odmah pored mezara njene majke Enise Hodžić, ubijene u 28. godini. Tu je i još jedan, dječiji mezar, u kojem je ukopan Ramizov šestogodišnji sin Asim, Anesin mlađi brat.

    Dio dana nakon Anesine dženaze u aprilu, Ramiz je proveo pored njihovih mezara.

    Sunčan je i topao dan, kakva je bila i kobna majska subota, kada su egzekucije izvršene. Rječica Jadar žubori, a mir koji se nadvio nad Zaklopačom remete samo rijetki automobili koji prolaze pored Memorijalnog centra. Zaklopača je 25 godina pusta.

    Gledao kako mu odvode suprugu i djecu

    Ramiz dugo šuti, a zatim tiho progovara: – Tog sam dana sjedio sa ženom. Pili smo kafu, a kasnije sam odlučio da odem iza kuće po jedno šatorsko krilo, koje mi je trebalo jer sam namjeravao kositi travu. Putem je naišao Huso i kaže mi: “Ramize, opkoljeni smo”. Utrčao sam u kuću da kažem ženi šta sam čuo, da bježimo, a ona mi reče: “Bježi ti”. Mislila je da traže muškarce i da nju s djecom neće dirati.

    Na trenutak Ramiz zastaje. Lice mu se skameni, tiho uzdahne, ali smogne snage nastaviti priču o svojoj porodičnoj tragediji.

    – Poslušao sam je i potrčao prema kući Avde Dugalića. Bile su tu dvije njegove kuće, a ja sam trčao da se sakrijem u staru. Tri metra pored mene trčao je rođak Hamdija Hodžić. Čujemo vozila, galamu i psovke. Već su počeli pucati. Trčimo, a onda vidim da je metak pogodio Hamdiju i on pada. Ja nastavljam. Nisam ih vidio. Trčim dalje. Izgleda, ni oni mene nisu vidjeli. Uspijevam se sakriti u podrumu stare kuće. I dalje se čuje pucnjava. Neko kuca na vrata. Pogledam, kad ono dječak Džemo Suljin. Sakrijemo se tu. Dijete se prepalo, plače. Kažem mu: ‘Sjedi i šuti’. Pregledam podrum i nađem sjekiricu kojom je Avdo sjekao tikve. Uzmem je i razmišljam o tome kako ću nas njome braniti. Šta god da mi urade, pružit ću neki otpor. Stajao sam pored vrata i čekao da dođu po nas. Ponovo pucaju. Virim i sve čujem i vidim šta se dešava… – govori Ramiz.

    Sa udaljenosti od nekih 30-ak metara Ramiz je posmatrao zločince kako ulaze u jednu po jednu avliju i kuću, te izvode žene, djecu, starce…

    – Dolaze do moje kuće. Istjeruju mi ženu, a ja je čujem kako viče: “Nemojte mi djecu ubiti”. To su bile njene zadnje riječi koje sam čuo – priča Ramiz i ponovo zastajkuje.

    Odšuti koji trenutak, ali odlučno nastavlja tihim glasom: – Otjerali su ih iza jedne štale. Tu su ubili 30 ljudi. Pobili su ih i otišli. Kada su se zločinci odvezli, izašao sam iz Avdine kuće i obišao cijelo selo. Sve sam ih našao… Mrtve…

    U pokolju ubijeno 12 djece

    Ovdje naš sagovornik ponovo prekida priču. Ne može dalje razgovarati. Emocije su tegobne i pomiješane su sa potresnim sjećanjima na prizore strijeljanja koje je zatekao kada su zločinci završili svoj krvavi naum i odvezli se u terenskim vozilima. Na jednom od njih je velikim slovima pisalo “pokolj”.

    Ramiz pogledom prelazi preko mezarja. Boreći se da zadrži suze i milujući nišan sina Asima, još tiše progovara: – Sve je to moja bliža familija. Omer mi je daidžić, pa Muhamed, žena, dvoje djece… Šta da kažem? Suprugu i sina ukopao sam prije osam godina, ali dženaza kćerki mnogo mi je teže pala. Valjda godine. Valjda zato što znam da su sada svi tu. Prerano i prebrzo su mi ih uzeli, a niko nije kažnjen. Za pola sata sve su ih pobili i niko ništa. Ne znam, ne mogu objasniti šta osjećam i kakav je to bol – završava svoju ispovijest Ramiz, koji je sa Džemalom uspio preživjeti taj dan, ali i ratne godine koje su uslijedile.

    Danas živi u Americi, gdje je zasnovao porodicu. Oženjen je i otac je dvojice sinova.

    Rijetki su stanovnici Zaklopače koji su preživjeli 16. maj 1992, kada je ubijeno 59 bošnjačkih civila, od kojih je 12 djece.

    Samo iz porodice Hodžić zločinci su ubili 26 članova. Između ostalih, ubijeni su: Ibro Hodžić (67) i njegovih petorica sinova Bećir (44), Huso (41), Haso (39), Hamdija (32) i Safet (29), zatim Šaban Avdić (61) i njegovi sinovi Mustafa (33) i Salim (28), te trojica braće Hamidović: Alija (40), Asim (26) i Hašim (34). Ubijena je majka Hata Hodžić (36) zajedno sa sedmogodišnjim sinom Salihom. Razorene su porodice: Berbić, Dugalić, Hreljić, Ibišević, Mahmutović, Salihović i Selimović.

    U krvavom pohodu na Zaklopaču prekinuto je 12 djetinjstava. Ubijena djeca su: Admir (Fadil) Hodžić (7), Naida (Fadil) Hodžić (4), Admira (Rifet) Hodžić (8), Anesa (Ramiz) Hodžić (8), Asim (Ramiz) Hodžić (6), Mersudin (Huso) Hodžić (15), Sadmir (Behadil) Hodžić (11), Sedin (Behadil) Hodžić (16), Salih (Hasan) Hodžić (9), Edin (Osman) Salihović (13), Edina (Osman) Salihović (9), Nedžad (Salko) Salihović (13).

    Sud BiH potvrdio je 1. novembra 2016. optužnicu protiv: Radomira Pantića, rođenog 6.1.1964. godine u Vlasenici, Branka Jolovića, rođenog 4.9.1957. godine u Milićima, Milomira Miloševića, rođenog 22.7.1961. godine u Vlasenici, Nenada Vukotića, rođenog 2.5.1960. godine u Milićima, Nikole Lošića zvanog Niđo, rođenog 28.1.1965. godine u Milićima. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji, održanom 9. maja ove godine, optužena petorka se izjasnila da nije kriva.

    Potraga za žrtvama trajala 10 godina

    Sud BiH je u drugi predmet izdvojio Blagoja Vojvodića, rođenog 27.9.1962. godine u Vlasenici i Čedu Bogičevića, rođenog 4.3.1971. godine u Vlasenici.

    U saopćenju iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine navodi se da se optuženi terete da su “u svojstvu pripadnika policijskih i vojnih struktura Vojske Republike Srpske, u proljeće 1992. godine počinili ratni zločin nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti u mjestu Zaklopača, općina Milići. Zločin za koji se optuženi terete počinjen je 16. maja 1992. godine, prilikom organiziranog vojnog i policijskog napada na selo Zaklopača, kada je u njihovim domovima, dvorištima i okolnim objektima ubijeno najmanje 57 civila bošnjačke nacionalnosti među kojima je bilo žena, djece i staraca (…) koji su ostavljeni na mjestima ubistva, da bi dan nakon toga bilo izvršeno uklanjanje leševa i ukopavanje u masovne grobnice…”.

    Optuženi se terete da su lično i direktno, naoružani automatskim i drugim oružjem, sudjelovali u ubistvima žrtava koje su ubijane pojedinačno i u manjim grupama, na više lokacija u selu.

    – Za žrtvama se tragalo duže od 10 godina, da bi u masovnoj grobnici 2004. godine bio otkriven i identifikovan najveći broj žrtava – piše između ostalog u saopćenju Tužilaštva BiH od 6. oktobra prošle godine.

    Danas, četvrt stoljeća poslije, preživjeli svjedoci masakra ističu da oduzimanje slobode bilo kome i nijedna kazna na svijetu ne mogu ni djelimično umanjiti njihovu bol za izgubljenim životima najmilijih. No, poručuju da im samo pravna satisfakcija može dati snagu da se sa tim bolom nekako i dalje nose. Žrtve će svakako, ako se osumnjičenima i presudi, svoju bol odšutjeti, jer kao što reče otac Ramiz Hodžić: “Osjećanja nakon što ukopate dvoje djece, suprugu, desetke rođaka i komšija ne mogu se nikako opisati”.

     

    Faktor.ba

  • Zločinci iz našeg komšiluka: Ubijali su nekadašnje najbolje prijatelje, kumove, zetove….

    Već nekoliko godina, otkako aktivno istražujem ratne zločine nad Bošnjacima, jedna  jedina stvar mi ne da mira, a to je geneza ratnih zločinaca. Kad zavirite u prijeratne živote zločinaca, njihovih ideologa i saučesnika i kad spoznate da su nekima od njih roditelji, najbolji prijatelji, kumovi, bračni drugovi, zetovi… bile osobe iz reda bošnjačkog naroda, nad kojima će kasnije izvršiti, narediti ili organizirati masovne zločine, tek tad zanijemite pred činjenicama koje ljudski razum teško može dešifrirati.

     

     

    Arkan u Sarajevu

     

    Šta je te ljude natjeralo da se priklone strani zla, pitanje je bez odgovora koje će još dugo lebdjeti iznad krvavih bosanskih brda i dolina?

    Slobodan Milošević je godinama izjavljivao da je jedan od njegovih najboljih prijatelja Hajrudin Čengić iz Sarajeva.

    – Slobo je uvijek svoju suprugu Miru zvao Maco i nikad nije na nju ton povisio. A sjećam se kad smo odlazili na zajedničke izlete i druženja kako bi se ona na njega znala izderati – sjeća se Hajrudin Čengić.

    Dr. Ismet Cerić bio je šef Radovanu Karadžiću na Psihijatrijskoj klinici “Nedo Zec” u Sarajevu.

    – On je dolazio kod mene kući, on je moju djecu vodio po stadionima. On je bio veoma dobar s mojom majkom. Svaki praznik on je čestitao mojoj majci, čak i kad je počeo rat, zvao je s nekoga mjesta da mojoj majci čestita Bajram. Njegova majka, njegov otac, njegov brat su kod nas dolazili – sjećanja su dr. Cerića.

    Za Željka Ražnatovića Arkana priča se da je kum Seada Sušića, brata Safeta Sušića, i da je često krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazio u Seadovu kafanu “Stari krovovi” u sarajevskom naselju Kovačići.

    Egzekutor srebreničkih Bošnjaka na farmi Branjevo 16. jula 1995. Marko Boškić, bivši pripadnik zloglasnog 10. diverzantskog odreda Vojske RS, sve do hapšenja krajem avgusta 2004. u Bostonu, isključivo se družio s preživjelim Srebreničanima, a najbolji prijatelj bio mu je Podrinjac Hasan, koji tada nije znao da je Boškić s ostalim zločincima učestvovao u ubistvu 29 članova njegove familije.

     

    Autobus smrti

     

    Kada je zločinac Veselin Vlahović Batko, kao mladi bokser, došao u Sarajevo krajem osamdesetih godina, veliku ljudsku pomoć imao je od Asima Buljubašića, u čijem stanu je stanovao na Grbavici 2.

    – Moja supruga Fatima je muslimanka. Imam sina Mirela i kćerku Natašu. Moja najstarija sestra Koviljka je udata za Mustafu Omeranovića i ima kćerku Bahru, koja je udata u Makedoniji i ima dva sina, Enesa i Jasmina – izjavio je svojevremono Simo Zarić, haški osuđenik iz Bosanskog Šamca.

    Najbolji prijatelj doktora, rahmetli Ese Sadikovića, jedne od najznačajnijih ličnosti prijeratnog Prijedora, bio je dr. Milan Kovačević, uz Milomira Stakića i Simu Drljaču, ratni gospodar života i smrti u Prijedoru.

    U noći između 5. i 6. avgusta 1992. dr. Eso je u logoru Omarska prozvan da pođe prema “autobusu smrti”. Ispred logora je dugo razgovarao s dr. Milanom Kovačevićem. Ostala je tajna o čemu su razgovarali. Kovačević je ispratio u smrt Esu Sadikovića i ničim nije pokušao spasiti svog prijatelja.

    Prijedorčanin Mahmut Selman Maho bio je veliki prijatelj Sime Drljače i jedini Bošnjak kojeg je Drljača tokom rata štitio u Prijedoru.

    Ratni zločinac Duško Tadić, prema dokazima Haškog tužilaštva, ubio je svog prijatelja i najboljeg učenika u karateu Emira Karabašića iz Kozarca 18. juna 1992. u logoru Omarska. A kad je zločincu Tadiću nešto prije agresije umro otac, rahmetli Emir je bio jedan od onih koji su ga na rukama iznijeli iz kuće.

    Na ratnog komandanta iz Bratunca, a današnjeg odbornika u općini Bratunac Milenka Prodanovića Mungosa Bratunčani upiru prstom kao osobu odgovornu za ubistvo Zakire Begić, Mungosove vjenčane kume, koja je ubijena 10. maja 1992. u devetom mjesecu trudnoće u selu Suha kod Bratunca.

    Zorana Milosavljevića Kokaru optužila je 15. avgusta 2008. Bahra Suljić da je iz fiskulturne sale OŠ “Vuk Karadžić” u Bratuncu izveo njenog supruga Senahida Suljića, najboljeg Kokarinog prijatelja s kojim je zajedno trenirao karate. Suljić je nakon toga ubijen.

    Ratni zločinac iz Vogošće Dragan Damjanović, osuđen na 20 godina zatvora za počinjene zločine u Vogošći, do rata je bio autoprijevoznik i uglavnom se družio s Bošnjacima autoprijevoznicima s Kobilje Glave. Jedan od predvodnika vogošćanskih srpskih zločinačkih formacija Predrag Žarković Božur, prema svjedočenju Vogošćana, prije agresije je, zahvaljujući finansijskoj pomoći svog prijatelja, poznatog fudbalera Harisa Škore, otvorio gril u Vogošći. Božurova sestra Draginja, koja je poginula na Žuči kao srpski vojnik, sve do početka agresije bila je udata za Bošnjaka Belkića.

    Bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, general Dragomir Milošević, osuđen u Hagu na 29 godina zatvora za počinjene zločine nad civilima Sarajeva, do ljeta 1991. najčešće se družio s Asimom Džambasovićem i Nehruom Ganićem, s kojima je službovao u Han-Pijesku. Milošević je tada bio komandant, a Džambasović načelnik štaba 216. brigade JNA.

     

     

    Najkrvavije ruke

     

    U svjedočenju o dobojskim zločinima spominje se često i ime Slobodana Karagića Karage, vođe zločinačke formacije “Karagina grupa”. Majka mu je Bošnjakinja, bivša kafanska pjevačica. Šešeljev četnički vojvoda Vasilije Vidović Vaske iz Podlugova ima zeta bogatog muslimana iz Libije, za kojeg se Vasketova sestra udala sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i s kojim je izrodila petero djece. Zet je Vasketu u Podlugovima, otprilike tri godine prije rata, otvorio restoran “Oaza”. Po Ilijašu se Vaske često tada hvalio zlatnim satom sa slikom Muamera Gadafija koji je dobio kao rođendanski poklon od zeta.

    Savka, sestra ratnog zločinca, haškog osuđenika Sredoja Lukića iz Višegrada, udajom za Bošnjaka nanijela je “veliku sramotu” staroj četničkoj porodici Lukić.

    Adila, Ćamil, Fadil, Samir i Amir Karić iz višegradskog sela Ruište bili su prije agresije na BiH prijatelji Milana Lukića, najkravije ruke istočne Bosne. Na suđenju 20. januara ove godine ratni zločinac Oliver Krsmanović iz Višegrada svjedokinji Mujesiri Oprašić, kojoj je odveo muža u maju 1992. godine, rekao je: “Meni je žao Vašeg muža. Bio mi je dobar prijatelj, najbolji. Budite malo strpljivi i saznat ćete pravu istinu.”

    Vlasenički Bošnjaci često po zlu spominju i imena braće Elvisa i Aleksandra Đurića, čija je je majka Begajeta Bošnjakinja. U Vlasenici, gdje su braća Đurić harala, početkom agresije ubijene su njihove daidže Mensur, Mevludin i Armin Hasanbegović te daidžić Eldar.

    Elvis je do 2003. godine bio na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici i otad mu se gubi svaki trag, dok Aleksandar živi u Vlasenici. I Goran Tešić, osumnjičen za zločine nad Bošnjacima Vlasenice, sin je Bošnjakinje Merse.

    Jedan od najpoznatijih sarajevskih ratnih zločinaca Borislav Herak je 16. avgusta 1995., dok je boravio u sarajevskom Centralnom zatvoru, izjavio za medije: “Imam zeta muslimana. Eno ga bori se u Milinkladskoj na Hrasnom Brdu, ne znam zašto me nikad nije posjetio u zatvoru.”

     

     

    Za kim je patila Biljana Plavšić

     

    Momčilo Mandić, bivši ministar pravde RS, svjedočeći na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu u junu 2010. godine, javno je optužio ratnu zločinku Biljanu Plavšić.

    – Biljana je mnogo stvari radila iz osvete. Ona je pred sam rat doživjela tešku traumu jer je bila ostavljena žena. Samo nekoliko nas znalo je za tu njenu depresiju, jer je ostavio ljubavnik koji je bio musliman – svjedočio je Mandić.

  • KAZNA I NA DUNJALUKU: Pogledajte kako su zločince stigle kletve bošnjačkih majki…

    Kada je regionom odjeknula informacija da je Slobodan Medić Boca, komandant zloglasnih „Škorpiona“, jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, u novogodišnjoj noći poginuo u saobraćajnoj nesreći na lokalnom putu Sremska Mitrovica – Veliki Radinci zajedno sa suprugom Ljiljom i sinom Dražom, najčešći komentari glasili su: “Stigla ga suza i kletva onih kojima je pobio djecu“!

     

     

    Porodične tragedije Sve me podsjetilo na jednu televizijsku emisiju od prije dvije godine kada sam s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, nakon projekcije filma „Daleko je Tuzla“, gostovao uživo na jednoj televiziji u Novom Pazaru i kada je Munira, komentirajući TV snimak na kojem „Škorpioni“ pod Bocinom komandom u drugoj polovini jula 1995. godine u Godinjskim barama kod Trnova mučki strijeljaju šestoricu srebreničkih Bošnjaka, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića(36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), na kraju emisije kazala: – Kad pronađemo sve naše ubijene i bude 10.000 bijelih nišana u Potočarima, mnogi će zločinci izvršiti samoubistvo jer neće moći spavati od onolike bjeline koja će im udarati na savjest.

    Vremenom će naši šehidi ustati, a tada će mnogi srpski zločinci dignuti ruku na sebe ili će i oni i njihovi najbliži doživljavati tragedije. Ja mislim da će svi oni koji su organizirali i klali našu djecu biti ukleti i prokleti do devetog koljena. I, zaista, pitam se ovih dana stiže li to zločince kazna i na ovodunjalučkom proputovanju? Kad pogledamo lične i porodične tragedije koje su zadesile neke od zločinaca, možemo zaključiti da ih kao najteža kletva stižu suze bošnjačkih majki. Retrospektivom tragedija koje su zadesile zločince moglo bi se zaključiti da je ovodunjalučka kazna za njih nekako započela samoubistvom kćerke zlikovca Ratka Mladića, Ane Mladić, 25. marta 1994.

    Ova 23-godišnja studentica završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu ubila se u Mladićevom stanu u beogradskom naselju Banovo Brdo iz pištolja kalibra 7,65 milimetara, na kome je bila posveta Nikole Ljubičića Ratku Mladiću kao najboljem polazniku Komandno-štabne akademije.

    Šest mjeseci nakon samoubistva Mladićeve kćerke, misteriozno je ubijena porodica Branislava Puhala, šefa obezbjeđenja Ratka Mladića, supruga Dušanka i trogodišnji sin Nikola. Sve je u šturim informacijama predstavljeno kao „nesretan slučaj“. Nikola Koljević, prijeratni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nekadašnji član Predsjedništva BiH i potpredsjednik Republike Srpske, 16. januara 1997. na Palama je pucao sebi u glavu. Umro je 25. januara 1997. na VMA u Beogradu.

    Mjesecima prije samoubistva Koljević je bio u teškom psihičkom rastrojstvu. Književnik Marko Vešović je ovo samoubistvo prokomentirao riječima: „Koljevića je ubila zločinačka ruka“. Predvodnici prijedorskih zločina Simo Drljača i dr. Milan Kovačević nisu doživjeli sudske presude za strašne zločine koje su naredili.

    Drljaču su ubili pripadnici SFOR-a tokom operacije „Tango“ 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske, dok je Kovačević umro 1. avgusta 1998. u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara. Nepročitana optužnica Fočanske zločince Peru Eleza, Dragana Gagovića i Janka Janjića Tutu također je stigla ovodunjalučka pravda. Elez se, prema policijskim izvještajima, krajem decembra 1992. ubio ispred hotela u Miljevini usljed nestručnog rukovanja oružjem (mada sam od nekih Srba čuo da ga je u obračunu ubio izvjesni Marko Lakić), a Gagovića i Janjića su ubili pripadnici SFOR-a prilikom pokušaja hapšenja i odvođenja u Haag. Kada su 2000., u razmaku od šest mjeseci, ubijeni Željko Ražnatović Arkan i Ljubiša Savić Mauzer, mogli su se čuti komentari da su „ovu dvojicu zločinaca stigle suze bijeljinskih majki, očeva, supruga i djece, kojima su Arkan i Mauzer početkom aprila 1992. ubili najbliže“.

    Porodična tragedija zadesila je još jednog bliskog Karadžićevog saradnika, Jovana Joju Tintora, kreatora zločina nad Bošnjacima u Vogošći. Naime, 22. januara 2001. u Zvorničkom jezeru, prilikom krijumčarenja nafte, utopio se Jojin sin jedinac Aleksandar. Prema jednoj opciji, on se ugušio u hladnoj Drini, a prema drugoj, upucala ga je srbijanska granična policija jer nije htio zaustaviti čamac na njihovo upozorenje. Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog centralnog zatvora 20. novembra 2005. nije se odazvao 42-godišnji Dušan Vučković Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen. Umro je pod misterioznim okolnostima osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 bošnjačka civila iz zvorničke općine u proljeće i ljeto 1992. Repić je bio pripadnik zloglasne jedinice „Žute ose“ pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Ovaj monstrum je 28. juna 1992. izvršio masakr nad 19 Bošnjaka iz zvorničkog naselja Divič u Domu kulture u Čelopeku.

    Repić je prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila, kao i osobe koje nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud. – Neutvrđenog dana okrivljeni Dušan Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks, što su ovi morali i činiti… – pisalo je u optužnici protiv ovog zločinca koja nikada nije pročitana u sudnici. Bivši predsjednik tzv. Srpske Krajine dr. Milan Babić, zbog čije su ratne uloge zaplakale mnoge bošnjačke i hrvatske majke, 5. marta 2006. izvršio je samoubistvo vješanjem najlon kesom u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu nakon presude i javnog pokajanja.

    Nakon što je odležao sedam godina u jednom španskom zatvoru poslije presude Haškog tribunala za zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović Stiv je nekoliko mjeseci po povratku u zemlju, u avgustu 2006., izvršio samoubistvo u svojoj kući u selu Donja Slatina kod Bosanskog Šamca tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja kalibra 7,65 milimetara. Prije samoubistva žalio se kako ne može da nađe posao, da ga ljudi nazivanju „monstrumom“, te da ne može da prehranjuje majku i sebe.

    U beogradskoj bolnici, gdje je prebačen nakon što mu je pozlilo u zatvoru, pod misterioznim okolnostima 28. avgusta 2012. umro je Simo Bogdanović, vođa zločinačke grupe „Simini četnici“ iz Rume, koja je 11. jula 1992. u selu Skočić kod Zvornika brutalno ubila 27 Roma, među kojima je bila i nerođena beba. Na seoskom groblju Jošanica kod Foče, 27. marta 2013. sahranjen je Bojan Maksimović, sin Vojislava Maksimovića, jednog od najbližih saradnika Radovana Karadžića. Maksimovića su fočanski Bošnjaci optuživali da je u maju 1992. zajedno s Veliborom Ostojićem, ministrom informiranja u Karadžićevoj vladi, šutao odsječene glave ubijenih Bošnjaka. Maksimovićev sin je sebi oduzeo život skokom sa desetog sprata beogradske zgrade u kojoj je živio.

    Skok u Drinu U Višegradu, gradu u kojem su bošnjačka djeca i žene paljeni u kućama, te ubijani na mostu Mehmed-paše Sokolovića i bacani u Drinu, učestala je pojava samoubistava. Članovi porodica višegradskih žrtava spominju slučaj medicinske sestre Ljilje Živković, koja je, radeći u Domu zdravlja u Višegradu, imala priliku da često gleda unakažena tijela višegradskih Bošnjaka. Jednog dana je otišla u šetnju i svoj život okončala skokom u Drinu s Novog mosta. Ilija Zečević, stražar u višegradskom logoru smrti Uzamnica, nakon što je ispratio kćerke na fakultet u Užice 16. novembra 2008., ubio se iz pištolja u prizemlju porodične kuće u višegradskom naselju Šeganje.

    Višegradskim zločinima rukovodio je Krizni štab općine Višegrad, a jedan od članova ovog štaba Dražan Knežević, direktor preduzeća „Hidroelektrane na Drini“, njegova supruga Nataša, ljekar u Domu zdravlja u Višegradu, i Branka Pavlović, radnica općine u tom gradu, poginuli su 23. maja 2009. u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Oštri vrh kod Višegrada kada je Kneževićev Golf 5 iz neutvrđenih razloga s magistralnog puta M-20 sletio u rijeku Drinu. Nedavno sam prilikom boravka u srednjem Podrinju od bošnjačkih povratnika čuo da je i jedan od učesnika u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995., Vladan Alempić, 13. februara 2013. poginuo u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Zvornik – Milići, u mjestu Đevanje, nedaleko od poznate Kušlat džamije, kada se svojim vozilom Reno Clio sudario s kamionom.

    Alempić je došao na odmor iz Rusije, gdje je godinama radio, a Bošnjaci u Podrinju navode da su čuli priču o tome da je „u selu Raševo u julu 1995. Alempić zarobio nekoliko srebreničkih mladića, koji su se pokušavali probiti do slobodne tuzlanske teritorije i da ih je, navodno, pobio u ovom selu“.

    Oproštajno pismo sarajevskog snajperiste Časopis „Zona sumraka“ u Beogradu je 2000. objavio priču o srpskom snajperisti Predragu O. iz Sarajeva, koji se ubio u parku kod Željezničke stanice u Beogradu. U džepu snajperiste pronađeno je oproštajno pismo u kojem je napisao da se „odlučio na samoubistvo jer ga je počeo proganjati lik devetogodišnje djevojčice Dijane koju je u avgustu 1992. ubio iz snajpera u Sarajevu“.

    Kameni krst usmrtio 14-godišnju kćerku Đorđa Ševića, pripadnika zloglasnih „Osvetnika“ Posljednjeg dana juna 2008. na kapeli Starog groblja u Rumi pao je kameni krst i usmrtio 14-godišnju Draganu Šević, kćerku Đorđa Ševića, koji je kao pripadnik formacije „Osvetnici“ višegradskog monstruma Milana Lukića osuđen na 15 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz Sjeverina. Šević je zajedno s Lukićem i još nekoliko zločinaca 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Rudo – Priboj oteo ove nesretne ljude i odveo ih u višegardsku „Vilinu vlas“, gdje ih je tokom mučenja fotografirao Milan Timotić, fotoreporter iz Zemuna, nakon čega su ubijeni i bačeni u Drinu.

    Grujičića proganjali šehidi iz mezarja u Potočarima Od Podrinjaca sam ovih dana saznao i priču o nedavnom samoubistvu Dalibora Grujičića iz srebreničkog naselja Soločuša. Grujčić se prije nego što je odlučio pucati u sebe žalio da ga „proganjaju Bošnjaci iz mezarja u Potočarima“.

     

     

    Izvor: bosnjaci.agency

  • POGLEDAJTE KAKO SU SE IZDAVALE NAREDBE ZA RUŠENJE DŽAMIJA U PODRINJU

    Pogledajte dokument koji svjedoči o tome kako su se izdavale naredbe za rušenje džamija u Podrinju te ko je iste izdavao.

Close
Close