zasrebrenicu

  • Osoba koja je uputila prijeteći komentar Mladenu Grujičiću je izvjesni Emir Salkić

    Osoba koja je uputila prijetići komentar Mladenu Grujičiću je izvjesni Emir Salkić.

     

     

    Komentar koji je izvjesna osoba ostavila na našoj Facebook stranici odmah je obrisan nakon što smo ga vidjeli. Ali lokalni SNSD je već prije toga započeo hajku na nas.

    Portal ZASREBRENICU.ba oštro osuđuje bilo kakve prijetnje ili napade.
    Portal ZASREBRENICU.ba nije odgovoran za komentare upučene od strane trećih lica i kao takav se odriče svih odgovornosti.

    Emir Salkic
  • NOVI TRANSPARENTNI KORACI MLADENA GRUJIČIĆA, U SREBRENICI SE SAMO SRBI ZAPOŠLJAVAJU

    Dok Bošnjaci beuzspješno pokušavaju da dođu do posla, novi načelnik Srebrenice, Mladen Grujičić izmišlja svojim sunarodnjacima radna mjesta. Tako su na radno mjesto u katastru zaposlene dvije djevojke, djeca poginulih boraca VRS-a.

     

    U Domu Kulture odavno postoji jedan domar a od jučer, Dom Kulture broji tri domara.

    U opštini Srebrenica pored dva čuvara, Grujičić je zaposlio još jednog. Svoga kuma iz Vlasenice.

    Napominjemo da opština Srebrenica 15 godina nije radila 1.marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine ali od 1.marta 2017. godine opština Srebrenica je radila.

    Svim Bošnjacima koji se nisu pojavili na poslu odbijen je topli obrok.

    Pitanje je, ko može ovome stati u kraj?

  • (FOTO) Ovako izgleda park u Srebrenici

    Park u Srebrenici, nekada mjesto za igru i mnogo djece, danas samo uništene klupe i potpuno prazan.

  • KO JE SVE SKRIO DONACIJE ZA SREBRENICU?

    Na Međunarodni dan borbe protiv korupcije TV Žurnal je večeras u sarajevskom Art kinu Kriterion prikazao projekcije filmova “Srebrenica” i “Terma”.

    Ovi filmovi su povodom Sedmice borbe protiv korupcije prikazani i u još nekoliko bh. gradova.

    – Niko od očekivanih predstavnika vlasti nije došao, a kao razlozi su službena putovanja, odsutnost iz zdravstvenih razloga, te mnogi drugi, kazao je direktor Antikorupcijske mreže ACCOUNT Eldin Karić.

    Film “Srebrenica” istražuje i prikazuje ko je sve dobio donacije u tom mjestu, na koji način je zloupotrijebljen Srebrenički cvijet, kako su ukradeni putevi, te ko su heroji, a ko žrtve povratka.

    – Uspjeli smo prikupiti podatke da je za Srebrenicu donirano najmanje pola milijarde maraka od nevladinih organizacija i drugih država, te gdje je i kako je završio taj novac. Uspjeli smo prikazati i da je 15 miliona KM otišlo u nepoznatom pravcu. Za ono što smo objavili u filmu posjedujemo dokaze i u narednom periodu ćemo nastojati prikupiti što više dokaza da napravimo drugi dio filma. Jasno je da je i dio novca zadržavan kod samih donatora, ali je itekako jasno da je bilo velikih zloupotreba od bošnjačkih lidera u Srebrenici, ispričao je Avdić.

    Kazao je da su se ljudi u Srebrenici stavili na raspolaganje da u narednom periodu prikupe dokaze o zloupotrebama donacija, te da će ovaj film od sljedeće sedmice biti dostupan i na portalu Žurnala.

    Drugi film “Terma”, koautora Amarilda Gutića, Slobodana Golubovića i Milanke Kovačević, ukazuje na detalje poslovanja Rudnika i termoelektrane Gacko kojim kao većinski vlasnik upravlja Vlada RS-a putem Elektroprivrede ovog entiteta.

    – U filmu je opisana organizovana pljačka javnih resursa na dva različita načina u posljednih 15 godina, gdje su opisane malverzacije, krađe, sumljivi ugovori i ostale nelegalne radnje, kazao je Slobodan Golubović, koautor filma.

    Nakon projekcije filmova, održana je i diskusija u kojoj su glavnu riječ imali autori filmova, Avdo Avdić, film “Srebrenica” kao i novinarka pomenutog filma Azra Omerović, te autori filma “Terme” Amarildo Gutić, Slobodan Golubović, kao i direktor Antikorupcijske mreže ACCOUNT Eldin Karić.

    POGLEDAJTE OVDJE FILM PLJAČKE DONACIJA U SREBRENICI

    (Oslobođenje/Hayat)

  • Srebrenica: “Buđenje među mrtvima”

    Bego Bektić bio je 13-godišnji dječak kada je u julu 1995. u Maršu smrti krenuo prema “tamo nekoj Tuzli”. Za DW on priča šta je doživio i kako se jednog momenta probudio “među mrtvima”.

    Blizu 5.000 učesnika, u petak 08 jula 2016. godine, krenulo je na pješački pohod Marš mira “Nezuk – Srebrenica 2016” koji se održava u okviru obilježavanja 21. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, radi odavanja počasti žrtvama genocida, te podsjećanja na stravične zločine u julu 1995. godine.

    U koloni što je krenula iz Nezuka je i Bego Bektić kao jedan od organizatora marša mira, koji je 1995 preživio Marš smrti. Bego je Načelnik odjeljenja za društvene djelatnosti i javne servise u opštini Srebrenica. Kada je ’92 godine počinjao rat Bego je bio običan trinaestogodišnji, seoski dječak:

    „Ni sanjao nisam da će se desiti rat. Kada je sve to počelo ja sam išao u školu. Svako malo nastava je prekidana zbog granata i ratnih dejstava. Nismo imali ni knjige kako treba, oskudjevalo se i u adekvatnoj odjeći i obući. Nije bilo ni hrane dovoljno. Nadali smo se boljem, zamišljajući kako žive naši vršnjaci tamo gdje nema rata. Te nesretne ’95. godine kada je Srebrenica pala i izgorjela, krenuli smo prema nekoj Tuzli. Svako od nas pojedinačno, ko je bio u toj koloni, mogao bi napisati knjigu ili snimiti film i svi da budu različiti. Ja nisam ni znao šta je ta Tuzla i gdje je to jer u dotadašnjem mom životu sam išao najdalje do Bratunca udaljenog 10 kilometara“.

    Buđenje među mrtvima

    Bego je put Tuzle krenuo kroz šumu sa komšijama i poznanicima. Sa roditeljima se teško rastao ali takav je bio dogovor kako bi imali veće šanse za preživljavanje.Već u prvo predvečerje puta upali su u zasjedu.

    „Počelo je pucati sa svih strana. Osjetio sam da me nešto tvrdo udarilo u glavu i izgubio sam svijest. Ne znam nakon koliko vremena sam se probudio i vidio oko sebe samo mrtve ljude. Sve je mirisalo na krv. Taj miris i danas osjećam. Iz šume sam izašao na jedno brdo i tu sam zatekao dosta naroda i ranjenika kojima se nije moglo pomoći. Nisam znao gdje sam, jer nisam poznavao put. Jedni su išli naprijed, drugi nazad, bila je strašna konfuzija, niko nije znao šta se dešava. Oni snažniji, koji su znali put, nekad tokom noći su otišli dalje a ostali su civili, ranjeni i izbezumljeni ljudi“.

    Bego je tu ostao jedan dan i noć i kako kaže nagledao se užasnih scena. „Bilo je mnogo teško ranjenih kojima se nije moglo pomoći. Velike julske vrućine su pogodovale da se rane začas ucrvaju. Ljudi su umirali u strašnim mukama.“ Sa još nekoliko djece Bego je najzad odlučio da krene u nepoznato. Niz potok su došli do asfalta, I tu je bilo mnogo mrtvih i ranjenih. Morali su sačekati noć kako bi mogli preći put. Masa ljudi ostavljala je trag u visokoj travi i oni su, tumarajući po tim tragovima, nekako prešli Crni Vrh i došli nadomak Baljkovice gdje su se vodile borbe i nisu mogli dalje. Imali su sa sobom mali tranzistor na kojem su čuli da Žepa još nije pala i tako su odlučili da se vrate nazad.

    „Vraćali smo se istim putem kojim smo došli. Nas nekoliko djece i neki ljudi koje nisam poznavao. Nismo imali hrane. Bili smo gladni. Srećom te godine je dobro rodilo voće koje smo brali. Jeli smo i puževe. U rančevima kod poginulih našli bi smo po neku konzervu nareska, što ga je UNPROFOR bacao u paketima. Bilo je tu i pokvarene hrane ali nismo imali izbora. To smo jeli kako bi preživjeli. Bez hrane se nekako i može ali bez vode je teško, ljudi počnu halucinirati“, kaže Bektić.

    Bego Bektić

    Nazad u rodno selo

    Poslije nekoliko dana Bego je došao nazad u svoju Sućesku. Tu su našli nešto hrane i poslije 12-13 dana prvi put je okusio hljeb. Odatle su krenuli prema Žepi, gdje su poslije nekoliko dana mukotrpnog puta kroz šume i potoke stigli u najgore vrijeme. Žepa je padala, mnogo ljudi se željelo predati. Poučeni onim što su vidjeli i doživjeli proteklih dana, Bego i ostali sa njim se nisu željeli predati i vraćaju se nazad. U rodnoj Sućesci je ostao još nekoliko dana. Bilo je razmišljanja da ostanu i tu prezime, međutim sve je bilo zapaljeno, nije bilo hrane i opet su krenuli put Tuzle. Bilo ih je 27 u grupi.

    „Bilo je puno stresnih situacija. Posebno noću kada ideš a ne znaš gdje ćeš stići. Išli smo drugim putem prema Vlasenici i Kladnju. Imao sam sreću da preživim devet zasjeda i ostanem neozlijeđen. Nakon 63 dana, negdje kod Kladnja, smo prešli na slobodnu teritoriju“, priča Bego i kao najteži momentat koji će mu u sjećanju ostati dok je živ ističe: „Ne znam tačno gdje je to bilo, negdje oko Crnog vrha čini mi se, bio sam veoma žedan i sišao sam u potok da se napijem vode. Pio sam i krenuo uz potok. Nakon nekoliko desetina metara u potoku iz kojeg sam pio, naišao sam na leševe mrtvih ljudi. To ne mogu zaboraviti nikad“.

    Bego je preživio rat i poslije toga, kako ranije nije nigdje išao, proputovao je sve kontinente. Bio je u obje Amerike, u Australiji, u Kambodži, na Tajlandu u Japanu i diljem Evrope. Nakon završenog fakulteta mogao je ostati u Sarajevu, nije to želio. „Ne volim grad. Zato sam se i vratio u svoje selo, gdje i danas živim. Dolazim svakodnevno u Srebrenicu na posao. U selu mi je najljepše, tu dišem punim plućima i tu namjeravam ostati“, kaže Bego na kraju.

     

    mapa marša mira

    Kolona iz sela Nezuk kod Tuzle ide tri dana u obrnutom smjeru, “stazama spasa”, dugim 100 kilometara, kojima su prelazili Srebreničani u ljeto 1995. godine, tražeći spas na slobodnoj teritoriji u Tuzli. Iz mjesta Borak u Žepi 9. jula kreće druga kolona marša mira, Žepa – Srebrenica – Potočari sa nekoliko stotina učesnika. Neki učesnici ovogodišnjeg marša su već danima na putu. 30-tak članova italijanskog udruženja „Nomadska republika“ krenuli su prije mjesec dana iz Trsta i do Srebrenice će prepješačiti više od 1.000 kilometara. Tu su učesnici iz BiH, Evrope i svijeta, novi ili neki koji su bili stalni učesnici i u proteklim godinama iz Italije, Francuske,Turske, Švicarske, Njemačke, po prvi put 50 učesnika iz Jordana …itd

    Po dolasku u Potočare popodne 10. jula učesnicima”Marša mira” će se ispred ulaza u Memorijalni centar pridružiti i 250 učesnika biciklističkog maratona “Bihać – Potočari 2016”, 23 učesnika “Supermaratona Bihać – Potočari 2016”, 500 bajkera iz cijele regije, pet ultramaratonaca iz Vukovara, zatim učesnici Marša mira Žepa – Potočari, kao i 20 atletičara iz Goražda koji prvim “Maratonom mira”, žele na simboličan način povezati tri “zaštićene zone” UN-a Goražde, Žepu i Srebrenicu.

     

    Marinko Sekulić/DW.com

  • Bijeg iz pakla Srebrenice

    Mirsad Sinanović je jedan od onih koji je u julu 1995. krenuo na neizvjestan put iz Srebrenice ka Tuzli. On je jedan od oko 3000 ljudi koji su taj put preživjeli. Ka Tuzli ih je, pretpostavlja se, krenulo oko 15.000.

    Mirsad Sinanović, kojeg svi zovu Mića, rođen je u srebreničkom selu Urisići na obali rijeke Drine i sadašnjeg jezera Perućac. Stalno granatiranje sa srbijanske strane otjeralo je Bošnjake sa lijeve obale Dine prema Srebrenici. U julu ’95. Mirsad je sa još 11 članova porodice živio u Slapovićima. Na desetak kilometara od grada, u ratu je niklo izbjegličko naselje od drvenih kućica u kojima je živjelo oko 5000 ljudi. Kućice su bile humanitarna pomoć Švedske opkoljenoj enklavi.

    Priču kako je preživio genocid u Srebrenici i kroz šume došao do Tuzle, Mirsad Sinanović počinje ovako:

    „Ne sjećam se datuma, bio je 10. ili 11. juli kad je popodne, oko pet sati, zagrmilo sa brda Ljubisavljevići. Došla su dva transportera. Jedan putem sa Ljubisavljevića, prema selu Orahovica, a drugi dolinom rijeke Jadar. Imali su oznake UN-a. Pucali su direktno po našem naselju. Nama je najprije bilo čudno što su to bili transporteri holandskog bataljona jer mi u tom trenutku nismo znali da su ih je VRS otela zauzevši punktove UNPROFOR-a u Zelenom Jadru i na Biljegu. Narod se uspaničio. Dvanaestero je tu odmah poginulo. Žene,djeca i odrasli ljudi, bježali smo niz Jadar prema selu Lipovac, nismo imali oružja.“

     

    Rastanak od supruge i djeteta

    Mića priča kako su preko Borovca kroz šumu bježali sve do sela Vijogor. Narod se okupljao noseći ono malo hrane i odjeće što su, spašavajući glavu, uspijeli ponijeti sa sobom.

    Mirsad Sinanovic

    „U Vijogoru sam se rastao sa suprugom i djetetom.(Tada je imao 21 godinu i jedno dijete. Danas po povratku živi u rodnom selu i ima četvoro djece prim. aut.) Oni su sa mojom majkom, ocem i još nekim od bliže familije krenuli u Potočare da se predaju. Moja dva brata i ja smo smo krenuli preko šume. Nakon par minuta sustiže nas otac. Kaže: „Ne mogu vas pustiti same, idem i ja s vama.“ Išli smo tako potocima i kroz šumu do sela Babuljice. Tu se okupljala veće grupa ljudi. Rekli su nam da sve što je suvišno ostavimo jer do Tuzle je dug put. Niko od nas prije toga nije bio u Tuzli. Puta nismo znali. Imali smo nešto kukuruznog brašna, malo soli i šećera. To smo ponijeli, pa malo sa vodom razmutiš i to nas je održalo. Jeli smo bukov list, žive bijele gljive, jagode ako na njih naiđemo ili nešto još nezrelog, šumskog voća, drugo nije bilo.“

    Kolona je išla dalje, od Šiljkovića prema Kamenici i Burnicama u bratunačkoj opštini. Sve češće su nailazili na oznake „minirano”, „voda nije za piće“ što je Miću navelo da posumnja kako nešto nije u redu. Upadaju u zasjedu. Mirsad nastavlja priču:

    „Išli smo šumom kad je počelo granatiranje. Oko mene su padali mrtvi.Tu sam se rastao sa ocem i braćom, U jednom potoku između Šiljkovića i Kamenice naišli smo na Muhameda, mislim da je odnekud iz Zalužja bio rodom, poznavao sam ga jer je radio u Crvenom krstu. Bio je sav plav, buncao je i ponašao se kao nenormalan pa smo ga vezali i tako vodili neko vrijeme da ne pogine od granata ali smo ga poslije morali pustiti. Tada sam bio siguran da su nam bačeni bojni otrovi u vodu. Bile su velike vrućine a mi žedni, pili smo vodu i iz potoka, bunareva i starih korita.“

    Kroz šumu, pod kišom granata, dolazi do sela Burnice. Tu su se sakupljali ljudi koji su bježali kao i on. Tražio je svoje i kako ih nije našao odlučuje se vratiti nazad, uprkos granatama. Nakon nekih 6-7 kilometara našao je oca.

     

    Rastanak sa ocem i braćom

    „Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao kaže: „Sine idi ti i spasi se imaš dijete a ovo sve ostavi, zaboravi.“. Ja mu kažem: “Babo neću, vratio sam se po tebe i braću. Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, bio je ’69 godište kaže „idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi ako padne granata pobiće nas sve. On nije bio oženjen a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio.“

    Mića jedva govori kroz suze, prisjećajući se trenutaka kada je poslednji put, žive, vidio oca i braću. Sjeća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka.

    „Neko je komandovao postrojavanje „ovi sa oružjem na čelo, ostali pozadi“. Kada smo krenuli ja nisam imao pušku, u putu sam do nje došao i pošao sam na čelo kolone. Bio je već prvi sumrak. Čuo se povik ako želimo preći da posjedamo u safove. Do mene je bio jedan drug sa Osmača kojeg sam ja držao jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije.To je bilo poslednje čega se sjećam.“

    Kada je nakon rata krenuo na prvi „Marš mira stazom smrti“ Mića se pokušavao sjetiti šta se na tom mjestu dogodilo.

    „Prisjećam se samo haosa, zapomaganja, vriske, eksplozija, krvi i dijelova tijela svud oko mene. Bio je to ljudski stampedo u kojem sam čini se i ja bio snešen niz brdo u Lolićku rijeku. Nisam poznavao teren i prvi na kojeg sam naišao, uputio me nekud uzbrdo. Bio sam iscrpljen od gladi, žeđi i umora. U nekom šumarku sam zaspao. Bio sam ranjen, ustvari više razbijen od detonacije.“

    Nije mogao povjerovati da su među njima plaćenici, uhode. U to se kaže uvjerio kada je Sabahudin Omerović iz Glogove, sa kojim je išao u školu, uhvatio jednog od vodiča i natjerao ga da skine košulju ispod koje je imao lanac sa pločicom na kojoj je pisalo Hungaria i njegovo ime. Danas vjeruje kako su plaćenici bili poslati među njih da ih navedu u zasjedu kako bi bili ubijeni ili zarobljeni.

     

    Dalekovod vodi ka Tuzli

    „Kad sam se probudio vidio sam dalekovod. On nam je bio jedini orijentir. Znali smo da od Višegrada ide ka Tuzli. Tako sam stigao do Mravinjaca. U jednom potoku u šumi, čini mi se, bilo je bar tri hiljade ljudi a okolo tuku granate.Tražio sam svoje ali sam našao samo jednog komšiju Halila iz susjednog sela. I on nije bio pri sebi od dejstva bojnih otrova.“

    Kaže da se ljudi nisu usuđivali da krenu dalje jer su ih iz doline sa asfaltnog puta pozivali megafonima da se predaju. Odlučio je da krene dalje sam, vodeći i Halila sa sobom.

    „Dolazeći na cestu, sreo sam čovjeka u civilnom odijelu sa ruksakom na leđima, o pojasu je imao nož. Pitam ga kud je put za Kaldrmicu? “Evo ovuda, tuda je otišla kolona”, kaže. “Gdje ćeš ti”, pitam? Kaže:”Idem da povedem još ljudi ako ima gore.” “Ima koliko hoćeš”, kažem, “ali plaše se, panika je u njih ušla, ne smiju da idu preko ceste.“

    Mića priča kako je jedva preplivao mutni Jadar vodeći Halila. Došao je na Kaldrmicu, gdje je bio ranije i malo je poznavao put. Tako dolazi na planinu Udrč gdje je našao grupu od oko 1500 ljudi koji su prešli ranije.

    Mnogo kasnije u Tuzli je saznao kako je čovjek kojeg je sreo na putu, bio plaćenik koji je poveo veliku grupu od oko 3000 ljudi i doveo ih u zasjedu. Bili su zarobljeni u Konjević polju i odvedeni na strijeljanje u Pilicu.

     

    Proboj ka slobodi

    „Krenuli samo oko pet popodne sa Udrča. Halila sam vodio, nosio i njega i njegovu pušku sve do Baljkovice. Preživio je i danas živi u Australiji. Tu smo se pregrupisali. Ranjeni su ostali sa bolničarima, a mi smo krenuli u proboj. Iz pravca Tuzle krenuli su naši da nam pomognu i tako smo nekako uspijeli proći.“

    Dugo vremena prošlo je u iščekivanju hoće li se još neko živ pojaviti odnekud. Bilo je i raznih glasina kako ima ljudi zarobljenih i odvedenih u rudnike, da rade kao roblje itd. Desilo se nekoliko slučajeva da se pojave ljudi što su smatrani mrtvim a oni su pod različitim spletom okolnosti, preživjeli. Nekoliko takvih pojedinačnih slučajeva je poznato i svaki je priča za sebe.

     

    Na Maršu slike se vraćaju

    Mirsada Sinanovića na kraju pitamo kako se osjeća na Maršu mira na kojem učestvuje svake godine vodeći i svoju djecu.

    „Sve ponovo preživljavam. Vraćaju mi se slike. Čujem ponovo dozivanja, urlike, jauke, sjetim se gdje sam koga i kad posljednji put vidio. Sjećanja naviru jer i sad idući šumom naiđemo na ostatke obuće, odjeće onih koji su ostali na tom putu.“

    Kaže kako je u Potočarima „navodno“ sahranio braću i oca. Ističe „navodno“ jer nije uvjeren u to pošto su dijelovi njihovih nekompletnih skeleta pronađeni na više različitih mjesta.
    „Ali eto, barem da im imam gdje proučiti Fatihu“, kaže Mića na kraju.

     

    Marinko Sekulić/DW.com

  • Hasan Hasanović je ‘95. preživio put smrti: I ako odemo u Ameriku, Australiju, moramo živjeti s tim (FOTO)

    Mnogi su na tom putu izgubili živote. Hasan, u to vrijeme 19-godišnjak, tih dana ostao je bez oca Aziza i brata blizanca Huseina.

    On je danas kustos u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, i za Anadolu Agency (AA) se prisjetio šest dana koje je proveo u šumama sa ostalim Srebreničanima. Sve je, kako kaže, počelo 10. jula, dan prije pada Srebrenice.

    – Bio sam ispred zgrade u kojoj sam živio i vidim rijeka ljudi bježi prema kraju grada i govore: Pada Srebrenica. Ja u strahu i bez ičega, nisam smio da se vratim na deveti sprat gdje sam živio da vidim svoje roditelje i braću nego sam se pridružio masi ljudi koja je bježala prema kraju grada. Nisam mogao vjerovati. Isto k’o da mi se ruši cijeli svijet i prve su mi misli bile: Pa ovo je Sudnji dan na ovom svijetu. Mi ne znamo kako će izgledati Sudnji dan na onom svijetu… Vidite kako mlađi gaze preko starijih. Tu su i konji i krave…Nastao je stampedo gdje su ljudi vrištali, opšti haos – ispričao je Hasan.

    Zbjeg prvo krenuo ka Žepi…

    Popodne su stigli i njegovi članovi porodice i otišli su do stana jednog rođaka i tu su čekali, kaže Hasan, jer su bili najavljeni zračni udari NATO-a.

    – Tu smo prenoćili. Bio sam u sobi sa dva rođaka koji su mislili da spavam i pričali su među sobom. Govorili su da je bolje za njih da idu u Potočare ako sutradan padne Srebrenica. Da tamo imaju veću šansu da prežive, da će možda holandski bataljon štititi narod, a da manju šansu za preživljavanje imaju ako budu išli kroz šume – prisjeća se Hasan.

    Bilo mu je jasno da su njegovi rođaci donijeli odluku… Sutradan je Srebrenica pala.

    – Nisam imao čak vremena da se oprostim od majke, mlađeg brata, djeda, nene… Odmah smo krenuli prema šumi. Moja grupa je prvo krenula prema Žepi. Počeli su da granatiraju i čuli smo da je, navodno, i Žepa pala, pa smo se okrenuli prema Buljimu. Došli smo tamo i tu sam našao oca, brata blizanca i dajdžu. Čekali smo – ispričao je Hasan za AA.

    U rano jutro 12. jula je počelo pucanje, granatiranje i svi su se razbježali. Hasan kaže da od tada više nije vidio oca, brata niti dajdžu.

    – Kada je malo prestalo da puca, krenuli smo naprijed. Vidiš da ljudi kao treba da idu u koloni, jedan za drugim, a vidim da neki ljudi to ne poštuju i idu naprijed. Nešto mi je govorilo da i ja to treba da uradim i da se domognem čela kolone. Nešto unutra mi je govorilo “ako se domogneš čela kolone, preživjet ćeš“. Mislim da mi je to spasilo život. Zaobilazio sam ljude koji su bili u toj koloni, koja je išla sporo – istakao je Hasan.

    Nakon nekog vremena kaže da su došli su do jedne livade gdje je kolona bila prekinuta, a po livadi je pucano tako da su morali u grupama pretrčavati. Oni koji su bivali pogođeni, ostajali su, a ostali su nastavljali dalje, priča Hasan.

    Rane na stopalima

    – Sreća da smo ja i momci sa kojima sam trčao uspjeli pretrčati livadu i bacilli smo se u neki kanal. Nastavili smo dalje. Kako smo išli čujem pucnje i ti se pucnji približavaju i pogađaju obližnje drveće. Mislio sam da su toliko blizu i toliko sam se uplašio da sam izgubio svu snagu. Bacio sam ruksak, jaknu, sve je bilo toliko teško. Tada sam se sjetio svog bolesnog djeda koji je govorio: Teška mi haljinka na meni. Uvijek mi je to bilo čudno, kako mu može biti košulja teška, a tada je meni bila teška. Neki su mi momci dali šećera sa vodom i to mi je vratilo snagu. Taj 12. juli smo čitav dan pješačili – ispričao je Hasan.

    Prisjetio se i ranog jutra 13. jula 1995. Bilo je još mračno i, kako kaže, hodao je i spavao istovremeno. Neko ga je udario u rame i rekao da stane jer ide tenk koji njega nije vidio jer je bio mrak, prisjeća se hasan i objašnjava kako su prešli rijeku Jadar nakon čega je morao zamotati stopala koja su se pretvorila u bijelu masu.

    – Htio sam da malo čučnem i zaspim, ali mi je jedan čovjek rekao da to ne radim, jer ako zaspim neću se moći probuditi i naći će me onda oni – prisjeća se Hasan teških julskih dana kada je pokušavao doći do Tuzle koja je bila pod kontrolom Armije RBiH.

    Popeli su se na najvišu planinu Udrč, koja je visoka više od 1.000 metara. Čekali su da im se priključi što više ljudi kako bi nastavili dalje prema Tuzli. U pozadini su čuli pucnje, ali nisu znali šta se dešava. Sa 13. na 14. juli krenuli su prema zvorničkoj Kamenici i držali su se za ruke jer je bio totalni mrak. Ujutro 14. jula su se krili po potocima kada su osjetili miris plina. Ljudi su govorili da je srpska vojska koristila bojne otrove, priča Hasan, i navodi da je vidio ljude koji su halucinirali, vrištali i bilo ih je nemoguće smiriti. Priviđala im se hrana, porodica, predavali su se neprijateljima i odvodili ljude da se predaju što je stvaralo veliku paniku.

    Hasan kaže da su dan kasnije bili na putu prema Snagovu. Morali su biti tihi…

    – Neko je rekao da je neprijatelj blizu i da moramo da ćutimo. Zatim čujem glasove neprijateljskih vojnika koji govore taj ratni poklilč “ura”. Učinilo mi se da su u pitanju hiljade glasova. Prepao sam se jer čovjek odmah razmišlja šta će ti uraditi. Hoće li vas ubiti, mučiti ako vas zarobe…Te stvari su prolazile kroz misli mnogih ljudi – prisjetio se Hasan.

    Na nekih 100 metara od njih vidila se vatra iz oružja koje je pucalo po njima.

     

    – Puzali smo jedno vrijeme, nakon nekog vremena smo se digli na noge, i nakon nekog vremena vidim na lijevoj strani vatra. Znao sam da je to iz nekog artiljerijskog oružja. Liježem na tlo. Ispred mene, na nekih pet-šest metara, dječak, nije imao više od 15 godina. Bio je pogođen u stopalo i otpalo je. Vrištao je, jaukao. Iza njega su bile dvije kuće. Samo sam sebi govorio da moram doći do kuća jer ću tako preživjeti – ispričao je Hasan.

    Naveče, 15. jula, krenuli su dalje. Bili su u nekom potoku i tada je počela kiša.

    Dolazak na slobodnu teritoriju

    – Naložili smo vatru, a ja sam htio da uđem u nju. Imao sam samo majicu. Duž cijelog puta do Tuzle sa obje strane su bile gomile odjeće. Kada je ljudima tokom dana bilo vruće skidali su odjeću i ostavljali je. Vidio sam neki džemper i obukao ga. Sutradan, 16. jula, približavali smo se Nezuku – kazao je Hasan.

    Nakon nekog vremena, došli su blizu Baljkovice, gdje je bio položaj vojske RS-a i njihova posljednja prepreka da dođu na slobodnu teritoriju. Tu su se krili nekoliko sati čekajući da prestane pucnjava. Kaže, na kraju im je neko reko da mogu proći.

    – Prolazeći kroz Baljkovicu vidio sam uništene transportere, tenkove. Još je pucalo. Došli smo do prvog sela na slobodnoj teritoriji i tada postaje jasno da ste preživjeli. Preživjeli ste pakao, i u tom trenutku ne možeš da vjeruješ. Ne možeš da sabereš misli… Lokano stanovništvo je donosilo mnogo hrane, pića. Mislim da su donosili sve što su imali u kućama, bilo je nevjerovatno. Ne sjećam se da sam nešto jeo, moguće je da sam nešto pio – prisjeća se Hasan najtežih dana prije 20 godina.

    Predveče su došli kamioni i autobusi po preživjele Srebreničane i on se sa ostalima popeo na kamion koji ih je odvezao u neku školu u kojoj su spavali.

    – Ujutro vidim da se oni koji su sa mnom preživjeli penju u autobus i idu nekuda. Ja nisam znao gdje ću. Nisam znao je li iko od moje porodice preživio. Popeo sam se na kamion. Zaspao sam, a vozač me probudio. Vidim veliki grad, znao sam da je to Tuzla. Na jednoj stanici su nas čekale žene iz Srebrenice. Bio sam pocijepan, pitale su me da li sam vidio nekoga od njihovih. Nisam im mogao reći ništa jer nisam poznavao njihove muževe, braću, sinove…- ispričao je Hasan.

    Tu ga je gledala jedna gospođa i pitala ima li gdje da ide. Odvela ga je svojoj kući u kojoj je bio oko sedam dana. Poslije je čuo da su izbjeglice na tuzlanskom aerodromu… Tu je u ogromnom izbjegličkom naselju našao majku, mlađeg brata, djeda i nenu.

    Susret sa porodicom na aerodromu

    – Tu smo bili oko mjesec i po, nakon čega su nas razmjestili po različitim općinama. Trebalo je mnogo godina da saznam za sudbinu oca, brata i dajdže – ispričao je Hasan.

    On je 2003. godine sahranio oca Aziza u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, 2005. brata blizanca, a kasnije i dajdžu.

    – Otac je pronađen u Kamenici, a brat na Snagovu. Kako sam čitao neke dokumente, ljudi koji su pronađeni u grobnici sa njim su ubijeni u Pilici gdje je ubijeno 500 ljudi. Mi, koji smo preživjeli genocid u Srebrenici, živimo sa tim svaki dan. Mi se ne možemo riješiti tih misli i slika. I ako odemo u Ameriku, Australiju, moramo živjeti s tim – istakao je Hasan.

    Nakon što je diplomirao vratio se u Potočare da radi u Memorijalnom centru. Kako kaže, radeći tu nastoji svoju, ali i priče drugih Srebreničana prenijeti ljudima koji dolaze da posjete ovaj grad, simbol stradanja jednog naroda.

    (Faktor.ba; Foto: Anadolu Agency)

  • Sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici: Otvorena stalna postavka “Srebrenički genocid”

    Stalna postavka “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice”, odnosno Muzej u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari otvorena je danas.
    Ta postavka je dio zajedničkog i kontinuiranog nastojanja da se očuva sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici i da se u svijet još jednom pošalje poruka da se ono što se desilo u Srebrenici nikada više ne smije ponoviti.

    Dizajn stalne postavke napravio je Memorijalni Centar Kamp VVesterbork iz Holandije, u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica – Potočari i holandskom mirovnom organizacijom PAX.

    Predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Potočari Sadik Ahmetović zahvalio se Vladi Holandije koja je pomogla otvoriti današnju postavku. Rekao je da ovo nije posljedni projekt ovog centra te da će se nastaviti s realizacijom projekata o događajima koji su se dogodili tokom 1995. godine.

    Dizajn stalne postavke napravio je holandski Memorijalni centar Kamp Westerbork u saradnji s Memorijalnim centrom Potočari te holandskom mirovnom organizacijom Pax. Postavka je namjenski napravljena u renoviranoj zgradi nekadašnje komande holandskog bataljona UNPROFOR-a i čini dio šireg programa koji finansira Ambasada Holandije u BiH.

    “Izložba govori o genocidu i zatvorenicima koji su bili zatvoreni ovdje, a više od 2.000 nije pronađeno. Zahvaljujem pojedincima bataljona koji su učestovali u pravljenju izložbe. Želim zaključiti obraćanje obećanjem da ova izložba nije kraj za Srebrenicu i nastavit ćemo razgovore u Holandiji i rad s Memorijalnim centrom Potočari. Gdje god bude moguće omogućit ćemo kontak preživjelih vojnika i žrtava”, rekao je direktor Kampa Westerbork Dirk Mulder.

    Ambasador Holandije u BiH Jurriann Kraak kazao je da je ova ambasada osigurala sredstva za projekt te da njegovu realizaciju prati od septembra prošle godine.

    “Svi smo znali da ćemo se susreti s komplikacijama, međutim, spremnost i volja su me doveli do toga da se projekt provede. Moramo svi shvatiti da je mnogo organizacija i ljudi učestvovalo u projektu i zahvalan sam na velikodušnosti grupe ljudi koji su pristali da ispričaju svoju priču”, rekao je ambasador Kraak.

    Jedan od inicijatora projekta Srebreničanin Hasan Nuhanović istakao je da je projekt bio težak te poručio prisutnima:

    “Nalazite se na mjestu ili za stolom gdje su kobne odluke donesene 95. koje su ljude koštale života”, istakao je Nuhanović.

    U holu Muzeja koji je danas otvoren u Memorijalnom centru izložene su fotografije selektirane u više kategorija koje nikada prije nisu objavljene, kao i videosnimci te intervjui s vojnicima i svjedocima.

  • Priča jedne majke iz Srebrenice

    Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir.

     

     

    Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi…

     

    na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni, prisjeća se Nura.Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke. Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Hag i da će majka prepoznati sina, a sestra brata.- Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao!

     

    Brate i sestro! Zapamti tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: “Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je! Kaže: “Rađam!” “De sine”, velim ja njoj, “ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu”… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: “Spusti to dijete dolje!”, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”

     

     

    Nezim Halilović Muderris

Close
Close