zasrebrenicu.ba

  • Amir Šečić nastavlja svoju borbu za istinom i najavljuje nove promocije svoje knjige

    Danas je redakciju ZASREBRENICU.ba posjetio mladi pisac Amir Šečić, momak sa teškom životnom pričom.

    O Amiru smo pisali već ranije, o njegovoj potresnoj životnoj priči, njegovom djetinjstvu i odrastanju bez roditelja.

    Otac mu je ubijen u Srebreničkom genocidu a majka ga ja poslije rođena ostavila.
    Unatoč svemu, Amir je hrabro koračao, vodio svoju životnu borbu i nikad nije posustao.

    Napisao je i knjigu “Teško da sam bio dijete” na koju niko nije ostao ravnodušan.

    Ove godine je tu knjigu promovisao u svojoj rodnoj Srebrenici i sada nastavlja dalje. Sljedeće njegove destinacije su Švicarska, Amerika i Turska

    Ukoliko želite naručiti knjigu Amira Šečića možete nam pisati na mail: redakcija@zasrebrenicu.ba

    Cijena knjige je 15 KM

    (ZASREBRENICU.ba)

  • Nurija Porobić: “Rad sa djecom najbolji je posao u mojoj karijeri”

    Skoro pa svakodnevno, osim u slučaju kiše ili nekih drugih vremenskih nepogoda, na šetalištu Guber možete sresti Nuriju Porobića, koji svoje penzionerske dane provodi u šetnji niz Guber.

    Penziju je stekao radeći kao nastavnik u osnovnim i kao profesor u srednjim školama, a pored toga duži niz godina radio je u Opštini Srebrenica i Opštini Tuzla na različitim funkcijama.

    „Rođen sam u selu Urisići 1943. godine. U Bijeljini sam završio učiteljsku, a nakon nje i poljoprivrednu školu 1963. godine. Kada sam završavao osnovnu, u Srebrenici nije postojala srednja škola da bih ovdje mogao nastaviti svoje obrazovanje“, kaže Porobić, koji će kasnije završiti višu školu i fakultet.

    Tokom svog učiteljskog rada, Nurija je promijenio nekoliko osnovnih škola. Prvo je radio u školi u selu Brežani, gdje je imao 120 učenika u dva kombinovana odjeljenja, kasnije će predavati u školi u Poznanovićima, pa u školi u Močevićima, a najduže će se zadržati u osnovnoj školi u Osmačama gdje je predavao 8 godina.

    „Zbog diploma koje sam stekao, pozvali su me da radim kao pomoćnik načelnika za kooperativne poslove u Teritorijalnoj odbrani opštine Srebrenica, tu sam ostao 6 godina, a poslije su me rasporedili kao zamjenika komandira milicije“, kaže Porobić.

    Kaže i da su mu nudili poziciju komandira milicije koju je odbio jer nije htio da se zamjeri sa ljudima.

    Po početku rata, Nurija iz Srebrenice odlazi u Tuzlu, u kojoj će nastaviti sa prosvjetnom djelatnošću. Radio je u gimnaziji „Meša Selimović“, u kojoj je imao dva profesorska mjesta. Iz ove škole Nurija odlazi u Vladu Tuzlanskog kantona, gdje je obavljao dužnosti u stručnoj službi ove institucije.

    „U Tuzli sam radio i kao načelnik Štaba civilne zaštite TK, a onda kao profesor u učiteljskoj školi, rudarskoj, građevinskoj i kao profesor u ‘Behram-begovoj medresi’ u Tuzli. Sa ponosom mogu da kažem da u svojoj profesorskoj i učiteljskoj karijeri nisam oborio niti jednog učenika“, kaže Nurija kojeg njegovi nekadašnji učenici i danas posjećuju i pitaju za savjete.

    Među njegovom nekadašnjim učenicima danas ima mnogo arhitekata, doktora, inženjera i djelatnika u različitim profesijama. Među učenicima kojima je bio učitelj u Osmačama danas su dvojica doktori nauka, doktor tehničkih nauka Sead Ćatić i doktor islamskih nauka Aziz Hasanović.

    Jedan od Nurijinih učenika u „Behram-begovoj medresi“ je i današnji srebrenički glavni imam Damir ef. Peštalić.

    Za svoj doprinos u radu Službe civilne zaštite TK Nurija je i dobitnik Zlatne značke komande Civilne zaštite BiH kao jedan od najuspješnijih načelnika Civilne zaštite u BiH.

    „U penziji sam od 2007. godine i tad sam se vratio u Srebrenicu. Supruga mi je umrla prije 9 godina, a sa njom imam dvoje djece. Kćerka je završila njemački jezik u Minhenu i pravo u Sarajevu, a sin je nedavno završio pravo u Srebrenici“, dodao je Nurija.

    Iako je u životu obavljao mnoge dužnosti i radio na različitim poslovima, rad sa djecom bio je nešto najbolje za njega jer su, kako kaže, djeca iskrena i ono što misle to i kažu. Odrasli nisu baš takvi.

     

    esrebrenica

  • PRIČE IZ SREBRENICE Držim zaklanu glavu sina Muje, a koljač na mene viče: „Pušćaj tu glavu“…

    U selo Kutuzero iznad Srebrenice vozilom se putuje dobrih sat vremena. Najprije asfaltnim putem kroz Zeleni Jadar, uz koji se svako malo ukažu tragovi ekshumiranih masovnih grobnica, pa onda makadamom pravo pred kuću Ramize Ajšić.

     

     

    Ramiza je majka Amira i blizanaca Muje i Halila. Amir je poginuo 1992. godine, a Muju su četnici zaklali u Potočarima 1995.

     

    Presušile oči

     

    – Mog Amira ukopali smo ovdje u selu. Ubiše ga dušmani. Nose ga u deci, tijelo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može. Dođe onda juli 1995., valja bježati. Ja u Potočare sa ženskom čeljadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil s ocem Ćamilom odoše šumom. Stigli mi u Potočare, kad se moji blizanci pomoliše. Kažu, rekli im: Idite vi u Potočare, vi ste djeca, neće vama niko ništa – započinje svoju priču Ramiza.

    Priča tečno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekome drugom. Gleda pravo, glavu rijetko okrene, govor joj jeste jednoličan, pomalo usporen, kao i ruke koje povremeno podigne. Lice joj  tamno poput orahova drveta, na kojem, u neko vrijeme, zaigra damar. Čista žena, ali ubijena sudbinom koja je zadesila. Pobolijeva, kaže…

    – U Potočarima sve duša na dušu, a meni moj Mujo nosi deku, kaže: „Hladno ti je, mati, pokrij se.“ I sad mi pred očima… Sutradan, krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha s djecom, odoše i Mujo i Halil s njom, velim neka se oni spase, a za mene je lako. Pade mi neka tegoba iz pluća… Negdje oko podne, eto ti mog Muje – nisu mu dali u autobus, a Halila pustili. U rukama mu balončić za vodu, veli: „Odoh ja, mati, donijeti vode.“ „Ne, Mujo“, ja ću ti njemu. “Ne idi, čujem dolje u kući Mehana konduktera ubijaju ljude.” A on meni: „Ne boj se, mati.” Neće, kaže, Mehanovoj kući, već samo dolje do one rječice da zahvati vode. Ma kakve rječice, velim ja njemu, kad je sva krvava kao da je neko obojio… Jok, ode dijete… – prisjeća se Ramiza.

    Ne plače dok priča. Presušile joj oči. Bolesna je „na srcu“, veli, a opet, ono što je vidjela u Potočarima, kaže, mora pričati, neka narod čuje.

    – Jedan balon vode je donio, ali narod popi i on se vrati. Kako on ode, gledam ja odovud, iz Mehanove kuće izađoše četvorica, idu prema Muji. Ja utrnula, ne mogu da se pomjerim… Nema ga, nema poduže vremena. Strepim. Ide jedna žena po vodu, a ja joj velim: „De ženo vidi ima li mi djeteta.“ “Koliki je”, pita ona mene, a ja velim da mu je 14 godina. Domalo, žena se primaknu, nudi mi vode da popijem, da se umijem… Čučnu pored mene i kaže mi da mi je dijete pred Mehanovom kućom zaklano – nastavlja majka Ramiza.

     

    Zakoljite i mene

     

    Proguta pljuvačku, sve bi, kaže, dala da može da grohne suzama, ali ne može, sve je odavno na njoj utrnulo.

    – Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehanovoj kući, kuda, ne znam, ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obje ruke, ona vruća, poneki damar se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale – dodaje dalje, ali u jednom trenutku glas joj utihnu.

    Ne može dalje… Popi malo vode, protrlja svoje uvehlo čelo, udahnu duboko…

    Kaže, ono čega se još sjeća jeste ogroman čovjek, ili joj se tako učinio, koji je pred nju izašao iz Mehanove kuće.

    – Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica dovodila su mu na klanje ljude. Ja i dalje držim onu Mujinu glavu, a on na mene viče: „Pušćaj tu glavu.“ Velim da neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku. Šta je kasnije bilo, ne znam. Znam samo da sam, kad sam došla sebi, bila sva mokra i krvava. K’o da sad gledam u  ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati…

    – Pitate me kako sam živa… Kad mi je Amir poginuo 1992., vidjela sam ga svega u komadima. Ovdje smo ga u selu ukopali. A onda Mujo. I sad kad pogledam u svoje dlanove, kao da vidim onu Mujinu glavu i oči njegove kako me gledaju. Kad su pronašli Muju u grobnici, u džepu mu našli sliku i na njoj Amir s curom. Osim jedne školske fotografije što je Halil čuva, od Muje nemam ništa više. Kako patim ja, još više Halil. Blizanac je to, samo vehne za svojim bratom – kazuje srebrenička majka Ramiza Ajšić.

     

     

    Avaz.ba

  • Kako sam preživio Srebrenicu

    Nezir Đozić je danas umirovljenik. Tri mjeseca nakon pakla Srebrenice skrivao se po šumama oko ovog grada dok nije bio zarobljen. Unatoč svemu bio je među prvima koji su se vratili u Srebrenicu.

    Nezir Đozić je stariji čovjek. Umirovljenik je i sam živi u selu nadomak Srebrenice. On je zasigurno posljednji Bošnjak otjeran iz Srebrenice ratne 1995 godine ali je isto tako i jedan od prvih koji su se nakon rata vratili u Srebrenicu. Tih srpanjskih dana i zauzimanja enklave od strane Mladićeve vojske Nezir se sjeća u isprekidanim slikama. “Pucalo se, pucalo nekoliko dana, mi smo se malo skrivali po potocima od granata, međutim kada smo vidjeli srpsku vojsku da ide prema našim kućama, ja sam napustio selo”, kaže Nezir.

     

    Put u nepoznato

    Nezir je u roku od nekoliko trenutaka napustio kuću, imanje i sve što je u dotadašnjem životu stekao radeći u šumariji kao majstor zadužen za motorne pile. Ponio je samo malo kruha u torbici jer druge hrane nije bilo. I obližnji Potočari su postali preopasni. “Plašio sam se kažem ti otvoreno, da ne ostanem tamo i tko zna možda bih i ostao da sam otišao”, priča Srebreničanin. Nezir se s tisućama drugih uputio na dug put u neizvjesnost. “Rekli su nam da se ide na Buljim, odatle u Konjević polje pa na planinu Udrč, ja sam za Udrč čuo ali nisam znao gdje je”, sjeća se Nezir.

    “Išli smo kroz šumu u koloni i najednom je nastala pucnjava, kolona je upala u zasjedu. Pao sam iza jednog drva, oko mene su padali mrtvi i ranjeni ljudi i tada čujem poziv preko megafona ‘izlazite,predajte se ovdje je međunarodni Crveni križ, zaštićeni ste, ovdje je ambulanta, izađite i ponesite ranjenike’ ja nisam vjerovao i nisam htio ići”, sjeća se Nezir.

     

    Užas rata

    Sav užas rata Neziru Đoziću se pokazao u punoj svojoj strahoti. “Ukočio kada sam vidjeo čovjeka bez obje potkoljenice i koji vrišteći govori nemojte me braćo ostaviti. Bio je ranjen granatom ili zoljom nije imao jednog oka,.Bio je sav krvav i obje noge su mu do koljena bile otkinute, krv je lila i on se na rukama otisnuo niz jedan potok”. Lutajući šumom naišao je na jednog rođaka i dvojicu susjeda. Pokušali su stići do Tuzle. Put u Konjević polju i srpsku zasjedu na njemu nekako su preživjeli, isto tako su prešli i preko planine Udrč usput se hraneći samo ponekim divljim voćem koje bi našli. No ispred puta i minskog polja na Snagovu su stali. Pala je odluka da se vrate. “I tu se dogovorimo, nemamo kruha, nemamo što jesti i vraćamo se nazad. Mislimo, u selima je još ostalo nešto hrane i stoke”, sjeća se Nezir.

    Nakon mjesec dana lutanja šumama Podrinja u potrazi za hranom grupa se vratila gotovo nadomak vlastitog sela i u jednom šumarku uz pomoć cerade koju su tamo našli i granja, napravili su kolibu. Situacija je bila više nego čudna. “Viđali smo i neke od susjeda Srba kako rade na imanjima. Nekim sam se htijeo javiti ali nisam se usudio jer s njima je bilo nepoznatih ljudi, srpske izbjeglice su okupirale Srebrenicu”, priča Nezir. Skrivanje u improviziranoj kolibi trajalo je do 18. listopada 1995. Tada ih je pronašla i uhitila srpska vojska i policija. “Nekako su nas otkrili i jedno jutro našu kolibu je opkolila srpska vojska i policija. Nismo bili naoružani i morali smo se predati. Poznavao sam komandanta i neke policajce koji su nas zarobili, nisu nas maltretirali i preko Bratunca i Knežine sprovedeni smo u zatvor u Foči. Posliije tri mjeseca bili smo razmijenjeni”, kaže Nezir

     

    Povratak u Srebrenicu

    Konačno na slobodi Nezir nalazi preživjele članove obitelji i neko vrijeme živi u Srebreniku kod Tuzle. No on se među prvima vraća, najprije u šatorsko naselje u Sućeskoj a kasnije i svoju kuću gdje i danas mirno živi. Svakog 11. srpnja je u Potočarima na vjerskom obredu. Nerado o tome govori ali kaže da mu se ne sviđa to što se u vjerski obred miješa politika. “Maltene sve to postaje kao jedan vašar, što se meni kao čovjeku ne sviđa”, primjećuje Nezir.

    Sudbina je označila gotovo sve koji žive u Nezirovoj blizini. I dok čvrsti srebrenički gorštak svoje emocije ne ispoljava, majke i supruge koje su ostale same to ne mogu to sakriti. Šida Zukić u srebreničkom selu Karčići živi sama. “Izgubila sam dva sina i muža. Kud god da krenem oko kuće podsjećam se da su i oni tu hodali, da sam ih tu odgajala i podizala a danas ih nema, kako da živim, teško mi je”. Njezina susjeda Fazila Efendić također živi sama, od najbližih izgubila je sina i muža,vratila se i mir pokušava naći prodajući suvenire u Memorijalnom centru Potočari. “Želja mi je bila da radim. I volim biti baš ovdje u blizini kostiju i grobova mojih najdražih”.

    Autor: Marinko Sekulić Kokeza, Srebrenica

    Odg. ur.: N. Kreizer

    Tekst je iz 2011.godine

  • Raspao se OO SDP Srebrenica!?

    Kako nezvanično saznajemo OO SDP Srebrenica napustila su tri člana: Zulfo Salihović, Munir Habibović i Daut Tihić.

    Napominjemo da je Salihović imao više glasova od Hakije Meholjića koji je predsjednik OO SDP Srebrenica i koji je bio nosilac liste za lokalne izbore 2016.godine.

    Više informacija će biti poznato u narednim danima

     

    ZASREBRENICU.ba

  • Kako je Hurija spasila ranjenu kćerku Marizelu: Srce bi mi puklo da sam je ostavila

    Potočari, 11. juli 1995. godine. Krvavo dijete leži u krilu majke. Pored njih je čučnuo UN-ov vojnik. Jedna nena se saginje i pruža desnu ruku prema krvavoj djevojčici.

     

     

    Drugi vojnik drži nenu za ruku. Ovako izgleda jedna od najpotresnijih fotografija nastalih nakon pada Srebrenice, a na kojoj se, otkriva Oslobođenje, nalazi Hurija Muratović sa dvogodišnjom kćerkom Marizelom i majkom Hatidžom. Hurija, iako je u SAD-u, za Oslobođenje ekskluzivno govori o srebreničkom hororu, preživljavanju genocida, nastanku fotografije i spašavanju kćerke. A sve je počelo, priča ona, 1993. godine, kada je nakon pada Konjević-Polja sa porodicom otišla u Srebrenicu.

     

    Porođaj u Srebrenici

    – Sa mužem i četvero djece sam otišla da živim u plavom magacinu kod unproforske baze. Tu su nas svaki dan granatirali, živjeli smo pod pritiskom. Nismo imali soli po godinu, isto tako šećera i ulja. Kafa nije bila ni bitna. Muž mi je radio u Crvenom krstu, kada je došao u Srebrenicu. Tu je radio za komad hljeba, da preživimo, priča nam Hurija, te dodaje da je tada njen muž upoznao čovjeka iz Belgije koji se zvao Žan. On je porodici Muratović dosta pomogao, piše Oslobođenje.

    – Život mi je spasio. Bila sam trudna 1994. godine. Rodila sam sina na carski rez, bez narkoze. On je molio UNPROFOR za lijekove i infuziju. Šesnaest dana nisam jela ni pila, a četiri mjeseca nisam mogla da ustanem, ni svojom rukom da jedem. Jedno jutro sam klanjala u ležećem položaju i molila se dragom Allahu da umrem ili da preživim. Dragi Allah mi je dao neku moć i neku snagu i nakon tri dana sam počela da ustajem, prepričava Hurija potresne scene iz srebreničkog pakla.

    Hurija sa kćerkom

    Uspjela se opraviti, kako kaže, uz pomoć dragog Allaha, ali i zahvaljujući njenom mužu Džemalu, Belgijancu Žanu i Japanki Tomoki, koji su krili lijekove i njoj donosili. A onda je, sjeća se Hurija, došao i 11. juli, kada je pala Srebrenica. – Ujutro je nastala pucnjava sa svih strana. Narod je otišao u Potočare. Mislili smo da smo zaštićeni. Nažalost, bili smo okruženi sa svih strana. Magla je bila velika, nismo vidjeli dva metra ispred sebe. Ja sam sjedila kod nekih starih autobusa, a četiri kćerke su sjedile pored mene. Sina sam držala u naručju. Tada mi je majka rekla: Hurija, Marizela ti ranjena, priča nam Hurija, piše Oslobođenje. Kada je pogledala, veli, vidjela je da je njena kćerkica ranjena kod desne obrve. Krvarila je. Hurija je uzela dijete, istrčala na cestu i tražila pomoć. Mladićevi monstrumi su već bili u Potočarima. – Srbi su me zvali u tamić da me voze do Bratunca, da izvade geler iz glave Marizeli i da će me vratiti. Nisam htjela. Onda je pritrčao jedan unproforac i rekao da sjednem. Sjela sam, a on je poderao svoju majicu, obrisao malo krv i posuo nekom vodom i zavio glavu. On je i izvadio geler. Kćerka nije davala nikakve znakove života. Govorili su mi da je ostavim, ali, nisam mogla, srce bi mi puklo. To je moja krv, priča  Hurija. Nakon što je počelo razdvajanje u Potočarima, žene i djeca su prevezeni do Tišće (Šekovići), odakle su pješke išli do Kladnja. Marizela ni tada, priča njena majka, nije davala nikakve znakove života.

     

    – Jedan vojnik je uzeo Marizelu i odveo do prvog Crvenog krsta. Tu su je previli i rekli da ima šansu da preživi i da je odmah voze u bolnicu. Rekli su vozaču da me vozi na Gradinu (UKC) u Tuzlu, ali on nas je odvezao u vojnu bazu u Dubrave. Tu su joj davali unproforci pomoć i uz pomoć dragog Allaha ostala je živa, ispričala je Hurija. Jedini brat Ona i njena djeca su kasnije preselili u Miladije kod Tuzle, a potom u Gornju Tuzlu. Njen muž je prešao preko šuma deveti dan. – Ubijen mi je brat jedini. Ubijeni su mi bratić, amidža, dva amidžića i njihova muška djeca, tri zeta. Brata mi kopaju sad 11. jula, a ja ne mogu doći. Nemam snage. Svaki juli mi je tužan, a ovaj posebno, jer kopaju mog brata jedinoga, priča Hurija.

    Danas s mužem živi u SAD-u. Muž joj je bolestan. Kćerka Marizela, koja se vidi krvava na potresnoj fotografiji, danas je udata i živi u Las Vegasu. Najstarija kćerka živi u Švicarskoj, a ostala djeca su s njom, piše Oslobođenje. (Tuzlanski.ba)

  • (FOTO) Ovako izgleda park u Srebrenici

    Park u Srebrenici, nekada mjesto za igru i mnogo djece, danas samo uništene klupe i potpuno prazan.

  • VAŽNO OBAVJEŠTENJE ZA SVE SREBRENČANE

    Dragi Srebrenčani ma gdje bili pokrenuli smo ONLINE BAZU PODATAKA u koju se možete sami upisati. Želimo da okupimo sve Srebrenčane na jednom mjestu i kroz bazu podataka da radimo za bolju budućnost Srebrenice. Srebrenica je svih nas, i zbog toga niko nema pravo da odustane od Srebrenice. Svi trebaju dati svoj doprinos. Ne smijemo zaboraviti prošlost. Konstantno moramo govoriti generacijama koje dolaze o Srebrenici. Dolaziti i obilaziti Memorijalni centar Potočari. Bitno je da imamo bazu podataka svih Srebrenčana. Registrujte se zbog Srebrenice i podijelite dalje.

    Upisati se možete na stranici ispod:
    http://zasrebrenicu.ba/registracija

  • Bijeg iz pakla Srebrenice

    Mirsad Sinanović je jedan od onih koji je u julu 1995. krenuo na neizvjestan put iz Srebrenice ka Tuzli. On je jedan od oko 3000 ljudi koji su taj put preživjeli. Ka Tuzli ih je, pretpostavlja se, krenulo oko 15.000.

    Mirsad Sinanović, kojeg svi zovu Mića, rođen je u srebreničkom selu Urisići na obali rijeke Drine i sadašnjeg jezera Perućac. Stalno granatiranje sa srbijanske strane otjeralo je Bošnjake sa lijeve obale Dine prema Srebrenici. U julu ’95. Mirsad je sa još 11 članova porodice živio u Slapovićima. Na desetak kilometara od grada, u ratu je niklo izbjegličko naselje od drvenih kućica u kojima je živjelo oko 5000 ljudi. Kućice su bile humanitarna pomoć Švedske opkoljenoj enklavi.

    Priču kako je preživio genocid u Srebrenici i kroz šume došao do Tuzle, Mirsad Sinanović počinje ovako:

    „Ne sjećam se datuma, bio je 10. ili 11. juli kad je popodne, oko pet sati, zagrmilo sa brda Ljubisavljevići. Došla su dva transportera. Jedan putem sa Ljubisavljevića, prema selu Orahovica, a drugi dolinom rijeke Jadar. Imali su oznake UN-a. Pucali su direktno po našem naselju. Nama je najprije bilo čudno što su to bili transporteri holandskog bataljona jer mi u tom trenutku nismo znali da su ih je VRS otela zauzevši punktove UNPROFOR-a u Zelenom Jadru i na Biljegu. Narod se uspaničio. Dvanaestero je tu odmah poginulo. Žene,djeca i odrasli ljudi, bježali smo niz Jadar prema selu Lipovac, nismo imali oružja.“

     

    Rastanak od supruge i djeteta

    Mića priča kako su preko Borovca kroz šumu bježali sve do sela Vijogor. Narod se okupljao noseći ono malo hrane i odjeće što su, spašavajući glavu, uspijeli ponijeti sa sobom.

    Mirsad Sinanovic

    „U Vijogoru sam se rastao sa suprugom i djetetom.(Tada je imao 21 godinu i jedno dijete. Danas po povratku živi u rodnom selu i ima četvoro djece prim. aut.) Oni su sa mojom majkom, ocem i još nekim od bliže familije krenuli u Potočare da se predaju. Moja dva brata i ja smo smo krenuli preko šume. Nakon par minuta sustiže nas otac. Kaže: „Ne mogu vas pustiti same, idem i ja s vama.“ Išli smo tako potocima i kroz šumu do sela Babuljice. Tu se okupljala veće grupa ljudi. Rekli su nam da sve što je suvišno ostavimo jer do Tuzle je dug put. Niko od nas prije toga nije bio u Tuzli. Puta nismo znali. Imali smo nešto kukuruznog brašna, malo soli i šećera. To smo ponijeli, pa malo sa vodom razmutiš i to nas je održalo. Jeli smo bukov list, žive bijele gljive, jagode ako na njih naiđemo ili nešto još nezrelog, šumskog voća, drugo nije bilo.“

    Kolona je išla dalje, od Šiljkovića prema Kamenici i Burnicama u bratunačkoj opštini. Sve češće su nailazili na oznake „minirano”, „voda nije za piće“ što je Miću navelo da posumnja kako nešto nije u redu. Upadaju u zasjedu. Mirsad nastavlja priču:

    „Išli smo šumom kad je počelo granatiranje. Oko mene su padali mrtvi.Tu sam se rastao sa ocem i braćom, U jednom potoku između Šiljkovića i Kamenice naišli smo na Muhameda, mislim da je odnekud iz Zalužja bio rodom, poznavao sam ga jer je radio u Crvenom krstu. Bio je sav plav, buncao je i ponašao se kao nenormalan pa smo ga vezali i tako vodili neko vrijeme da ne pogine od granata ali smo ga poslije morali pustiti. Tada sam bio siguran da su nam bačeni bojni otrovi u vodu. Bile su velike vrućine a mi žedni, pili smo vodu i iz potoka, bunareva i starih korita.“

    Kroz šumu, pod kišom granata, dolazi do sela Burnice. Tu su se sakupljali ljudi koji su bježali kao i on. Tražio je svoje i kako ih nije našao odlučuje se vratiti nazad, uprkos granatama. Nakon nekih 6-7 kilometara našao je oca.

     

    Rastanak sa ocem i braćom

    „Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao kaže: „Sine idi ti i spasi se imaš dijete a ovo sve ostavi, zaboravi.“. Ja mu kažem: “Babo neću, vratio sam se po tebe i braću. Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, bio je ’69 godište kaže „idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi ako padne granata pobiće nas sve. On nije bio oženjen a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio.“

    Mića jedva govori kroz suze, prisjećajući se trenutaka kada je poslednji put, žive, vidio oca i braću. Sjeća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka.

    „Neko je komandovao postrojavanje „ovi sa oružjem na čelo, ostali pozadi“. Kada smo krenuli ja nisam imao pušku, u putu sam do nje došao i pošao sam na čelo kolone. Bio je već prvi sumrak. Čuo se povik ako želimo preći da posjedamo u safove. Do mene je bio jedan drug sa Osmača kojeg sam ja držao jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije.To je bilo poslednje čega se sjećam.“

    Kada je nakon rata krenuo na prvi „Marš mira stazom smrti“ Mića se pokušavao sjetiti šta se na tom mjestu dogodilo.

    „Prisjećam se samo haosa, zapomaganja, vriske, eksplozija, krvi i dijelova tijela svud oko mene. Bio je to ljudski stampedo u kojem sam čini se i ja bio snešen niz brdo u Lolićku rijeku. Nisam poznavao teren i prvi na kojeg sam naišao, uputio me nekud uzbrdo. Bio sam iscrpljen od gladi, žeđi i umora. U nekom šumarku sam zaspao. Bio sam ranjen, ustvari više razbijen od detonacije.“

    Nije mogao povjerovati da su među njima plaćenici, uhode. U to se kaže uvjerio kada je Sabahudin Omerović iz Glogove, sa kojim je išao u školu, uhvatio jednog od vodiča i natjerao ga da skine košulju ispod koje je imao lanac sa pločicom na kojoj je pisalo Hungaria i njegovo ime. Danas vjeruje kako su plaćenici bili poslati među njih da ih navedu u zasjedu kako bi bili ubijeni ili zarobljeni.

     

    Dalekovod vodi ka Tuzli

    „Kad sam se probudio vidio sam dalekovod. On nam je bio jedini orijentir. Znali smo da od Višegrada ide ka Tuzli. Tako sam stigao do Mravinjaca. U jednom potoku u šumi, čini mi se, bilo je bar tri hiljade ljudi a okolo tuku granate.Tražio sam svoje ali sam našao samo jednog komšiju Halila iz susjednog sela. I on nije bio pri sebi od dejstva bojnih otrova.“

    Kaže da se ljudi nisu usuđivali da krenu dalje jer su ih iz doline sa asfaltnog puta pozivali megafonima da se predaju. Odlučio je da krene dalje sam, vodeći i Halila sa sobom.

    „Dolazeći na cestu, sreo sam čovjeka u civilnom odijelu sa ruksakom na leđima, o pojasu je imao nož. Pitam ga kud je put za Kaldrmicu? “Evo ovuda, tuda je otišla kolona”, kaže. “Gdje ćeš ti”, pitam? Kaže:”Idem da povedem još ljudi ako ima gore.” “Ima koliko hoćeš”, kažem, “ali plaše se, panika je u njih ušla, ne smiju da idu preko ceste.“

    Mića priča kako je jedva preplivao mutni Jadar vodeći Halila. Došao je na Kaldrmicu, gdje je bio ranije i malo je poznavao put. Tako dolazi na planinu Udrč gdje je našao grupu od oko 1500 ljudi koji su prešli ranije.

    Mnogo kasnije u Tuzli je saznao kako je čovjek kojeg je sreo na putu, bio plaćenik koji je poveo veliku grupu od oko 3000 ljudi i doveo ih u zasjedu. Bili su zarobljeni u Konjević polju i odvedeni na strijeljanje u Pilicu.

     

    Proboj ka slobodi

    „Krenuli samo oko pet popodne sa Udrča. Halila sam vodio, nosio i njega i njegovu pušku sve do Baljkovice. Preživio je i danas živi u Australiji. Tu smo se pregrupisali. Ranjeni su ostali sa bolničarima, a mi smo krenuli u proboj. Iz pravca Tuzle krenuli su naši da nam pomognu i tako smo nekako uspijeli proći.“

    Dugo vremena prošlo je u iščekivanju hoće li se još neko živ pojaviti odnekud. Bilo je i raznih glasina kako ima ljudi zarobljenih i odvedenih u rudnike, da rade kao roblje itd. Desilo se nekoliko slučajeva da se pojave ljudi što su smatrani mrtvim a oni su pod različitim spletom okolnosti, preživjeli. Nekoliko takvih pojedinačnih slučajeva je poznato i svaki je priča za sebe.

     

    Na Maršu slike se vraćaju

    Mirsada Sinanovića na kraju pitamo kako se osjeća na Maršu mira na kojem učestvuje svake godine vodeći i svoju djecu.

    „Sve ponovo preživljavam. Vraćaju mi se slike. Čujem ponovo dozivanja, urlike, jauke, sjetim se gdje sam koga i kad posljednji put vidio. Sjećanja naviru jer i sad idući šumom naiđemo na ostatke obuće, odjeće onih koji su ostali na tom putu.“

    Kaže kako je u Potočarima „navodno“ sahranio braću i oca. Ističe „navodno“ jer nije uvjeren u to pošto su dijelovi njihovih nekompletnih skeleta pronađeni na više različitih mjesta.
    „Ali eto, barem da im imam gdje proučiti Fatihu“, kaže Mića na kraju.

     

    Marinko Sekulić/DW.com

  • Zastrašivanje povratnika!

    7. februara je održana takozvana svetosavka akademija. Njeno održavanje je planirano u Domu Kulture u Srebrenici. Nakon dojave o navedenoj bombi lokacija je pomjerena ispred Doma Kulture. Dakle, bomba u Domu Kulture a održavanje svega par metara ispred. Kako saznajemo ovo je iscenirano od strane srebreničkog popa o lažnoj dojavi kako bi se akademija održala ispred i tako da Bošnjaci koji žive u centru grada mogu čuti jasne poruke. Poruke su bile: Oj Kosovo Kosovo, Hriste Bože, srpska zemlja…

    Srebrenička policija je bila svega par metara od održavanja i niko nije reagovao na to.

    Podsjećamo. prije 8 godina srbi su orgijali kroz centar Srebrenice i djevojke koje su bile ispred svoji radnji su na telefonima puštale ilahije te su one dobile krivične prijave.

     

     

Close
Close