Čuvajmo Srebrenicu

U vožnji od Bratunca do Srebrenice: Da smo čitali, ne bi nam se ovo desilo

Neki dan povezao sam iz pravca Bratunca prema Srebrenici stariju gospođu koju poznajem iz viđenja…

 

Autobuski saobraćaj u Srebrenici i u drugim krajevima Podrinja je vrlo razrijeđen i autobus nećete baš tako često dočekati na stanici. Razumljivo je, nema potrebe, a nije ni isplativo za autoprevoznike, jer krajnjih korisnika nema dovoljno.

Taksi prevoznici su češći u prolazu od autobusa, ali ni njih nema uvijek kad zatrebaju.

Zbog toga, oni koji nemaju svoj vlastiti automobil, učenici koji dolaze u Srebrenicu iz raznih krajeva, pa i susjedne Srbije, vrlo često su prinuđeni da stopiraju automobile koji se kreću u pravcima koji ima odgovaraju.

Nerijetko autostopom se koriste i stariji ljudi koji žive na selima ili su na putu iz Srebrenice za Bratunac i obratno.

Lično ne stajem svakom kada vozim automobil, stanem ljudima koje znam i povezem ih. Također, i školarcima nekad, kada sam na putu iz Srebrenice prema Bratuncu. Većinom su to djeca iz Srbije koji hvataju svaku priliku da stignu u Bratunac na autobus za Ljuboviju.

Priča o Kur'anu i Bibliji

Neki dan, poslije podne, vozio sam iz pravca Bratunca prema Srebrenici sa svojom kćerkicom. Na izlazu iz Bratunca, stopirala je starija gospođa koju, onako iz viđenja poznajem i koju često viđam u Srebrenici i s kojim se lijepo pozdravim kada se sretnemo u gradu ili na putu prema Guberu.

Zaustavio sam auto i povezao je. Bilo joj je drago, jer me isto kao i ja nju poznaje iz viđenja. Ne mogu joj se sjetiti imena, jer imena slabo pamtim. Vrlo zanimljiva žena, pravoslavne vjeroispovijesti, koja jako voli da čita knjige. Inače, i  meni je čudno kada starija osoba koja je prešla duboko u sedmu deceniju života, priča o čitanju knjiga i hvali mnoge knjige.

Priča mi kako je nakon što se vratila u Srebrenicu 1997. godine, a rodom je iz nje, našla u stanu svoje komšinice knjigu o ispravnom obavljanju molitve za muslimane, te da ju je pročitala i sačuvala za svoje prijatelje koju su bili u Tuzli, a kaže da je njen pokojni muž iz Tuzle, pa bi ponekad otišla tamo da obiđe rodbinu i imanje. Tada kada bi odlazila ponijela bi tu knjigu i otišla bi kod svojih prijatelja, muslimana, koji su iz Srebrenice, da im da tu knjigu jer će njima biti od koristi.

Kaže mi da je pročitala i Kur'an i Bibliju, i svaku knjigu koja  joj je dospjela do ruku. Kaže: “Sine treba čitati, treba učiti. Ne znači da, ako sam ja pročitala Kur'an da sam muslimanka, i ako neki musliman pročita Bibliju da je pravoslavac ili katolik.”

Čitati i istraživati

Govorim joj da je sigurno upravu, i divim se njoj razboritosti i zdravom razumijevanju. Kaže: “Sine da smo mi više čitali knjige, i jednih i drugih, ne bi nam se desilo to što nam se desilo.”

Nijedna religija ne gaji mržnju niti zlobu prema drugome, ma ko ta osoba bila. Nijedna religija ne podstiče na zlo i nasilje. Izvor naših religija je isti. U tome trebamo tražiti zajedničko, jer svakako da su Islam i Kršćanstvo imali kroz historiju divnih primjera saradnje, samo što o tome ne želi da se piše, priča i snimaju filmovi.

Zaista sam uživao u razgovoru s njom, put smo brzo prošli i stigosmo u naš grad. I moj i njen, našu Srebrenicu.

Razmišljam kako čovjeku jedan lijep susret može da popravi dan, sedmicu, mjesec i godinu. Možemo mi, siguran sam imati mnogo lijepih susreta, samo nedostaje nam iskrene volje i želje i sa jedne i sa druge strane.

Čitajmo, istražujmo, i inforimišimo se, ne prihvatajmo već formirana i gotova mišljenja od drugih o nečemu, nego izgradimo svoje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku