Čuvajmo Srebrenicu

UBISTVO MALOLJETNE POVRATNICE MELIHE DURIĆ

Meliha Durić poruka

 

 

U srijedu 11. jula 2001. godine, na dan kada je postavljen kamen temeljac za spomenik žrtvama genocida u Srebrenici, nekih pedesetak kilometara dalje, u Vlasenici, počinjeno je grozomorno ubistvo. Maloljetna Meliha Durić (16) ubijena je jednim hicem – pogotkom u vrat. Bio je to prvi put da se Meliha vratila kući od maja 1992, kada je kao sedmogodišnjakinja, u naručju svoje majke, protjerana iz svoje Vlasenice.

 

“Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha.” Ovo je bila njena posljednja poruka ostavljena majci, napisana u žurbi – kreonom, jer joj valjda ništa drugo nije bilo pri ruci – u plavoj tankoj svesci koja je ležala pored telefona. Mogla je napisati i da je otišla u grad, u kupovinu, u njenom tonu ne bi bilo ništa različito, bila bi to i dalje dječija, bezbrižna, neoprezna i poruka puna života.

Tu groznu noć je, pod prigušenim televizijskim svjetlom, Meliha je sa ocem čekala posljednje vijesti sjedeći na kauču, leđima okrenuta prozoru: petnaest minuta prije jedanaest sati prozorsko staklo je ciknulo, čuo se samo jedan hitac. Melihin trogodišnji brat je zavrištao, dok su ostali ukućani tražili zaklon u sobi, uglavnom padajući na pod. Ona je samo klonula, ne mičući se. Nije ništa uspjela reći, blijedo je gledala, dok je krv kuljala. Melihi je metak prošao kroz vrat.

Učenica prvog razreda Srednje ugostiteljske škole u Kladnju, nimalo drugačija od svojih vršnjaka, koji su obrazovanje stjecali na skraćenim časovima, odrastali uz zvižduke granata, učili uz svjetlost svijeće u skloništu, upoznali život u kolektivnom smještaju, rano naučili šta znači četnik i ustaša. Djevojčica sa sasvim uobičajenim željama, sasvim prosječna u svemu osim smrti, njeni prijatelji kažu i veselija i otvorenija od ostalih, mučili su je problemi koji muče sve njene vršnjake. Humka na njenom mezaru veća je od ostalih, mokra se zemlja nije slegla, njen miris još prodire u nosnice, na drvenom nišanu crnim flomasterom napisano je 26. decembar 1985. – 11. juli 2001. Da je sahranjena jučer, znaš jer si to pročitao u novinama, znaš po gomili cvijeća koja se još nije osušila, znaš i po tome što njeni prijatelji plaču nakon što prouče Fatihu, što rukama čvrsto stežu nišan i na licima im vidiš da ne mogu vjerovati: da dolje, ispod te teške zemlje, leži njeno tijelo. Ali, tamo gdje je otišla, Melihi je bolje; tamo gdje je otišla, odrasli ne pucaju u šesnaestogodišnje djevojčice.

Znate li ko je Meliha Durić? Žrtva: imovinskih propisa, međunarodne birokracije, Aneksa 7, spontanog povratka, manjinskih povrataka, donatorske pomoći, multietničke policije, cjelovite BiH sa dva multi(č)etnička entiteta, “stabilizacije” u regionu, (č)etničkog čišćenja, “konstitutivnosti”, prava manjina, ubice ili bolje rečeno bezdušne kukavice koji je iz dvorišta kuće naciljao njen obris u prozoru i pritisnuo obarač. Još jedna smrt, koju nijemo gledamo, kao što gledamo stotine hiljada smrti koje nisu promijenile naše nojevsko ponašanje tokom posljednje dvije decenije.

Napomenimo da su osumnjičeni za njeno ubistvo Golijan Vlastimir i Anđelko Mirović koji je 2 mjeseca ranije u istoj kući pokušao da ubije Mehu Julardžiju. Dobro zapamtimo ova imena, i poželimo njenom ubici da nema mirne noći i dana do kraja svog bijednog života.