Čuvajmo Srebrenicu

Uloga međunarodne zajednice u zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Republiku BiH

Prema UN ‘Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida’, vođe zemalja članica Ujedinjenih naroda imaju obavezu da reaguju, da se umiješaju, da intervenišu, ukoliko se u nekoj od zemalja članica vrši genocid. U prvim godinama agresije Sjedinjene Američke Države su zastupale opciju ‘nula mrtvi’ što je značilo da neće biti njihovih ljudi na bosanskohercegovačkoj teritoriji. Rusija je jasno i glasno podržavala Srbiju i pobunjene Srbe u BiH, dok su Velika Britanija i Francuska, tajno ali potpuno efikasno, podržavale Miloševićevu politiku i pokazale potpunu nezainteresovanost za rješavanje krize. Među prvim državnicima koji je svojim ispadima dokazao da je “agresor žrtva, a ubijeni i masakrirani kolateralna šteta”, bio je francuski predsjednik Fransoa Miteran. On i njegovi ministri: Roland Dumas i Hubert Vedrine prvih mjeseci rata su u Miloševiću vidjeli pozitivnu ličnost jugoslavenske krize. Korupcijski skandal koji je povezivao zapadne političare sa Miloševićevim režimom prvi je otkrio britanski pisac i novinar Edvard Vuliami u svojoj knjizi “Sezona u paklu: Razumijevanje rata u Bosni”, a potom i Karol Hod, te Roj Gutman u SAD.

Glavni cilj ovakvih laži i negiranja bio je ograditi se od opasne riječi ‘genocid’. Da je zločin označen kao takav, čim je Bosna postala članicom UN-a 22. maja 1992. godine, članovi organizacije bi bili obavezni da intervenišu koristeći vojnu silu. Poražavajuća je činjenica da su svjetske političke ličnosti dobro bile upućene u situaciju jer je, zahvaljujući tajnim službama, agentima, prisluškivanju, zapisima, satelitskim i avio snimkama, javnost bila upućena o zločinu koji se dešava nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH. Neka od suđenja u “Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije” (ICTY) su iznosila ključne dokaze. Već u maju 1991. godine znali su da naoružanje i ubojice preplavljuju BiH. Zapadne vođe su znale još od januara 1992. godine za tenkove i artiljeriju koja je postavljena na brdima oko Sarajeva. Roj Gutman je otkrio da su određeni agenti američke CIA-e informisali američku administraciju da bi NATO snage mogle posve uništiti te tenkove u roku od najviše dva dana.

Povezani članci

Roj Gutman je u svojim člancima objavljenim u navedenoj knjizi upoznao svijet o koncentracionim logorima i kampovima za istrebljenje u sjevernoj i istočnoj Bosni početkom avgusta 1992. godine. CIA je za njihovo postojanje znala još u aprilu 1992. godine. Predsjednik Alija Izetbegović je obvijestio Fransoa Miterana o njihovom postojanju, a ovaj je ostao po strani više od mjesec dana nakon što se prvi put o njima govorilo u medijima. Za vrijeme genocida nad Bošnjacima ne samo da nije postojala volja da se interveniše, već je postojala želja da se podrži agresor. Sve rezolucije UN-a, koje je predoložilo i usvojilo Vijeće sigurnosti, su pripremile, u većini slučajeva, Velika Britanija i Francuska. Sve ove rezolucije dokazuju njihovu podršku agresoru. Jedna od tih rezulucija je na primjer, rezolucija o embargu na oružje, čime je zapravo podržana vojna moć Srbije kao nasljednice Jugoslavenske narodne armije, dok je legitimnoj oružanoj sili BiH, odnosno Armiji Republike Bosne i Hercegovine uskraćeno legalno pravo na samoodbranu kao što se navodi u Povelji.

Zahvaljujući bivšem Venecuelanskom ambasadoru pri UN-u Diegu Ariai, kao i njegovom svjedočenju za ICTY, postoje precizni podaci o odgovornosti Rusije, Francuske i Velike Britanije u Vijeću sigurnosti, o zadržavanju informacija, nestanku ključnih dokumenata itd. U aprilu 1993. godine vraćajući se iz misije UN-a u Srebrenici, Diego Aria je otkrio medijima ‘usporeni genocid’ kojem je svjedočio u enklavi. Godine 1995. zapadni državnici su imali plan povlačenja iz BiH te su tražili sporazum sa Miloševićem. Pregovori su počeli u maju, u Beogradu, između Roberta Frasurea, jednog od članova tima Ričarda Holbruka, i Miloševića. O tome šta se dešavalo može se zaključiti iz jednog intervjua kojeg je dao Karl Bildt: “Republika Srpska je dogovorena krajem maja, u Beogradu”. Milošević je na pregovorima potencirao “da u istočnoj Bosni ne smije postojati niti jedna muslimanska enklava”. Za uzvrat, Milošević je bio spremna prihvatiti prekid vatre, priznavanje Republike BiH i dao istu površinu teritoriji koju su Srbi osvojili u zapadnoj Bosni – ali ne više: “hrvatsko – muslimanskim snagama, potpomognutim SAD, rečeno je da se zaustave prije Banja Luke koja im je bila na domaku”. U intervjuu kojeg je za TV Hayat dao Holbruk u novembru 2005. godine navedeno je: “Data mi je instrukcija da žrtvujem Srebrenicu, Goražde i Žepu (…) i ja sam mislio da je to pogrešno”. Nakon što je upitan da li je žrtvovanje enklave podrazumijevalo samo teritoriju ili oboje tj. populaciju i teritoriju, njegov odovor je bio jasan: “Oboje”. Nakon što je upitan od koga je dobio instrukcije za to odgovor je glasio: “Tony Lake”, odnosno treća osoba po važnosti u Bijeloj kući. Danas među pojedinom bosanskohercegovačkom populacijom preovladava mišljenje da je tadašnji predsjednik Izetbegović “na svoj zahtjev žrtvovao Srebrenicu”, ali se iz navoda Holbruka može zaključiti da je Bijela kuća na to bila spremna bez ikakvog spoljnog utjecaja. Da je međunarodna politika imala prste u srebreničkim dešavanjima svjedoči i slučaj koji se zbio u 18 sati i 30 minuta 11. jula 1995. godine, kada su srpske snage već bile u Srebrenici. Naime, tadašnji Glavni tajnik UN-a Butros Gali, inače podložan Velikoj Britaniji i Francuskoj, odbija odobriti avijaciji bombardovanje srpskih položaja te izvlačenje civilnog stanovništva pomoću vozila UN-a.

(bosnae.info)