UMJESTO HUTBE/ Sa osmjehom je rekao: “Osuđen sam na smrt”

Nusret Fazlibegović je rođen u uglednoj porodici u Mostaru, 1927. godine. Bio je student Medicinskog fakulteta, vrstan govornik i rođeni organizator. Pripadao je grupi iz 1949. kada je cvijet bošnjačke omladine svoja vjerska ubijeđenja platila životima.

 

 

Već u početku godine neko ga je “provalio”. Udba ga je tražila. Na svakom ćošku očekivao je agente. Ipak, odlučio je 8. aprila otići u studentsku menzu na ručak. Smjestio se u jedan mračniji kut menze. Među­tim, kad je završavao sa ručkom, osjetio je ruku na rame­nu. Okrenuo se. Pred njim su, sa uperenim pištoljima, stajali Ro­lović, njegov kolega sa godine, koji je bio istovremeno aktivan agent Udbe i još dva udbaša u civilima.

Pošto nije htio govoriti, odveli su ga u podrum, u “bazen”. To je bila, ustvari, ćelija ukopana u pod podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga samo spustili u vodu dubine oko 1,5 m. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga u donjem vešu. U tom bazenu mogao je samo stajati. Voda je bila toliko duboka da nije mogao sjediti. Kad bi ga san uhvatio, išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao o zid da zaspi bar pet-šest minuta. Bilo je jako hlad­no. Iz sahata u sahat bivalo je sve neizdržljivije. Pošto je samo sta­jao, noge su mu otekle već prva dva dana. Na moment bi zaronio i sjeo na dno bazena samo da na tren odmori noge. Taj odmor trajao je toliko dugo (nekoliko sekundi) koliko je mogao biti pod vodom bez zraka. Počeo je osjećati bolove u predjelu slabina. Masirao se po tijelu rukama, da se malo zagrije. Pio je vodu iz bazena. U toj grobnici, punoj vode, zatvorenici su osjećali nevjerovatno jak psihički pri­tisak. Beznađe, neizvjesnost, neodređenost dužine boravka u ovoj grobnici.

Nusret je pričao da je peti ili šesti dan boravka u bazenu odlučio da u znak ovakvog postupka stupi u štrajk glađu. U početku, stražari nisu obraćali pažnju na njegovo odbijanje hrane, a kad se to produžilo na dva dana, obavijestili su dežurnog oficira Udbe. Ovaj je ubjeđivao Nusreta da uzme hranu. Među­tim, Nusret je nastavio sa štrajkom. Počeli su ga hraniti prisilno. Došla je i komisija u kojoj su bili upravnik zatvora, zamjenik i isljednici. Izvukli su Nusreta iz vode i premjestili ga u suhu ćeliju.

Kemo Kurbegović postao je izdajnik i njega je teško teretio. Nusret nije htio priznati Kemine optužbe i tražio je suočenje sa njim. Kemu su doveli. U kancelariji su bila dva isljednika, major Ješa i još neki mladi oficir. Kemu su postavili u ugao kancelarije, a Nusreta u drugi. Bili su okrenuti oba ka zidu. Na komandu: – Sad! morali su se okrenuti jedan prema drugom i gledati pravo u oči. Kemo je oborio pogled i ponavljao je ranije izrečene optužbe protiv Nusreta. Kad je Kemo završio, Nusret mu je rekao da ga gleda u oči i pri susretu očiju, pitao ga je kako može toliko bezobrazno lagati. Kemo se počeo tresti i rekao je isljed­nicima: “Sve sam slagao”. Oni su podivljali. Bacili su ga na pod i udarali čizmama po glavi i tijelu. On je urlikao i plakao. Nusreta su poslali u ćeliju.

Suđenje je počelo 1. augusta. Prvooptuženi bio je Hasan Biber, zatim Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević i drugi. Kad su sjeli na optuženičku klupu, Omer je stisnuo ruku Nusretu i Halidu, koji su sjedili do njega, i rekao: “Halalimo se, prenesite dalje!”

Svanulo je i to jutro. Nusret je trebalo da ide na sud radi izricanja presude. Ostali su sjedili i čekali vijesti. Minuti su izgledali kao godine.

Konačno se vrata otvaraju. Ulazi Nusret nasmijana lica.

Pitao je: “Hajde, pogađajte koliko sam dobio?”

Osmijeh sa njegovog lica nije silazio.

Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko deset, neko dvadeset godina.

“Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem!”, rekao je.

Svi su zanijemili. Nisu mogli vjerovati da je ovaj nasmijani čovjek upravo prije nekoliko minuta osuđen na smrt strijeljanjem.

Bože, kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha. U tim teškim trenucima iz njega je izbijala ogromna snaga duha koju je nosio u sebi, snaga vjere u Boga. On je sebe nesebično žrtvovao. Nikakvog privatnog života on nije imao. U njegovom životu postojali su samo ideali. Dalje, on u svom srcu nikak­vih materijalnih prohtjeva nije imao. I sa tog aspekta treba mu se diviti kao i ogromnoj većini iz Pokreta. Sve su od sebe davali, pa i ono najdragocjenije: zdravlje i živote, a ništa za sebe nisu tražili. Mogli su biti ubijani, mučeni, ali duh koji su zapalili u srcima hiljada mladića i djevojaka morao je, uz Božiju pomoć, dati plod. Ovakva vjera ne može umrijeti a da ne ostavi dubokog traga u duši svoga naroda.

Nusret je pričao o presudi, kako je dvorana Suda bila prepuna i kako su pojedinci pljeskali kada su pale presude. Javni tužioc na završetku čitan­ja svoje optužnice je rekao: “Zahtijevam takve presude koje će slediti krv u žilama svima onima koji i pomisle da počnu raditi kao Mladi Muslimani!”

Za dan ili dva pozvali su Nusreta. Ostao je, možda, dva saha­ta. Uskoro su se čuli koraci kroz hod­nik i zveket lanaca. Otvorila su se vrata, Nusrert je ulazio okovan “bukagijama” na nogama. Vidjelo se, po izrazu lica, da mu je bilo veoma teško. Ipak, nasmijao se. Pričao je kako su ga uveli u neku veću kancelariju. Bilo je prisutno oko tridesetak isljednika. Svi do jednog vrijeđali su ga, psovali, nazivali ga najpogrdnijim imenima. Naročito su grozni bili kad su mu navlačili “bukagije”. Prijetil su mu kako de njega, Halida, Hasana i Omera prvo mučiti, a onda postepeno ubijati.

Ostali su gledali u Nusreta. Htjeli su zaplakati, ali su se otimali da on ne primijeti. Srce im se cijepalo zbog njega i ostale trojice, zbog njihove mladosti, njihovih majki i očeva.

Kada su ga ubili, Nusret je imao 22 godine.

Priredio: Almir Mehonić
Foto: Arhiva Udruženja Mladi muslimani

(Prema: “MLADI ĆE MJESEC PONOVO SJATI”, M.Gavrankapetanović)

 

(ZASREBRENICU.ba)

Amar H

Portal zaSrebrenicu.ba je nazavisno-informativni koji ima za cilj promociju Srebrenice i dešavanja na području opštine.
Close
Close