Čuvajmo Srebrenicu

Upoznajte čovjeka koji je kao dječak četnicima sapirao noževe poslije klanja

Adel Šabanović

Bio je dječak koji je četnicima morao sapirati krvave noževe tokom genocida u Srebrenici nakon njihovih bolesnih, ritualno krvavih klanja bošnjaka muslimana.

 

 

Da nije mojih komšija i prijatelja, koje imam po cijeloj Bosni i Hercegovini, vjerovatno bih bio gladan. Ali oni to stvaro ne dozvoljavaju. Pomažu mi. Hvala im na tome – govori Adel Šabanović, 31-godišnji mladić, koji živi sam u Miševićima kod Hadžića.

Šabanović je civilna žrtva rata, sa teškim zdravstvenim posljedicama. Posljednju srpsku agresije na BiH, koja je trajala od ’92. do ’95. godine proveo je u opkoljenoj Srebrenici, u kojoj je svjedočio ubistvima i silovanju više hiljada Bošnjaka, među kojima je i njegov otac i djed.

Kada je Šabanović, koji je tada imao 11 godina, izašao na slobodnu teritoriji, u grad Kladanj koji je bio prvi grad do Srebrenice kojeg su kontrolisale snage Armije RBiH, njegova svjedočenja šokirala su cijeli svijet.

Tokom genocida u Srebrenici četnici su zarobili Šabanovićevu porodicu, koju su zajedno sa desetinam drugih Srebreničana odveli u logore, a njega su, kao maloljetnog dječaka, izdvoili i naredili mu da pere krvave noževe nakon što bi razulareni srpski vojnici satima klali Bošnjake.

Od tih zločina Šabanović je teško obolio i danas nije u stanju da radi bilo kakve poslove. Od lokalne zajednice prima tek 103 KM pomoći, koje potroši na režije.

– Imao sam osam godina kada je krenula agresija i kada smo iz sela Zaklopače morali pobjeći u šumu, kako bi se spasili od četnika.

– Nekoliko mjeseci kasnije pobjegli smo u Srebenicu, kao i Bošnjaci iz drugih sela, jer smo mislili da će nas UN tu zaštiti. Nažalost, UN nas nije zaštitio. U julu 1995. godine počelo je masovno ubijanje i silovanje. Gledao sam kako četnici u jednoj kući siluju žene, a u drugoj su klali muškarce. Meni su natjerali da im donosim vodu kako bi oprali ruke i noževe nakon klanja. Plakao sam, ali oni nisu imali milosti. Toliko me bilo strah da je moje tijelo bilo ukočeno i ja ne znam kako sam obavljao te poslove. Išao sam okolo i zapinjao na mrtve ljude. Kada su humaniratni konvoji sa preživjelim ljudima krenuli iz Srebrenice prema Kladnju, nana me uspjela ubaciti u jedan od tih kamiona, ona je spas našla u nekom starom autobusu. Moj djed nije bio te sreće, uhvatili su ga i odveli malo dalje od nas i tu su ga ubili, iako je bio jako star.

Novac koji Šabanović danas prima od lokalnih vlasti nije mu dovoljan, jer od njega plati režije za kuću u kojoj živi, a zbog oboljenja koje ima, vrlo je mali broj poslova koje može raditi i dodatno zaraditi za život.

Allah ga nagradio i zdravlje i steću mu podario, Amin.